Gdje smo mi, tu je Kamensko Razgovor s Đurđom Grozaj, predsjednicom udruge Otvoreno Kamensko

Bivša radnica tvornice Kamensko i sadašnja predsjednica udruge Otvoreno Kamensko ispričala nam je o trenutnoj situaciji, radničkoj borbi i borbi za preživljavanje. Osim samog razgovora, obišli smo i prostorije udruge, te njihovu radionicu.

U medijima se nanovo aktualiziralo pitanje tekstilne tvornice Kamensko nakon što je objavljeno da dvije nekretnine Kamenskog u Reljkovićevoj 8 i 10 kupuje firma Radnik d.d., inače jedan od najvećih donatora HDZ-a. Prema nekim najavama, na tom mjestu trebao bi se izgraditi starački dom. U svrhu daljnje aktualizacije pitanja Kamenskog i radničke borbe radnica te tvornice posjetili smo udrugu Otvoreno Kamensko i porazgovarali s njezinom predsjednicom Đurđom Grozaj, bivšom radnicom u tvornici Kamensko. Inače, udruga Otvoreno Kamensko osnovana je 2011. godine kao najvažniji dio projekta preživljavanja radnica Kamenskog sa svrhom zajedničkog djelovanja i međusobne podrške u egzistencijalnoj krizi. Osim razgovora o trenutnoj situaciji, radničkoj borbi i borbi za preživljavanje, obišli smo i prostorije udruge u Ulici braće Cvijića 9 te radionicu u obližnjoj Bićanićevoj u kojoj radne žene šivaju i kroje – od ukupno 63 članice u udruzi njih šest prima plaću radeći za šivaćim strojevima, a četiri volontiraju. Obrazlažući djelatnosti udruge i trenutne vlastite projekte Grozaj s ponosom govori o pothvatima zadnjih godina: “Nismo htjele da društvo od nas radi prosjake, osmislile smo program preživljavanja.” Taj program preživljavanja potpomognut je od strane brojnih ljudi donacijama poput strojeva i konca te je sada jedini spas za žene koje više ne mogu dobiti posao (inače posprdno nazivane starima i babama).

Mi u parku, a mafija oko nas. Spavamo na strganim kartonima, svaki kamenčić te žulja, gledaš u nebo i pitaš se – nismo li zaslužili nešto bolje?

Obilazeći prostorije udruge posvuda nailazimo na brojne priznanice udruzi i našoj sugovornici Đurđi Grozaj, jednom proglašenoj za dobrotvorku godine. Jedan natpis na zidu koji postoji još od proslave šezdesete godišnjice osnivanja Kamenskog 2009. godine posebno je značajan – ‘Gdje smo mi, tu je Kamensko’. Samo par mjeseci nakon te proslave radnice su se našle u štrajku glađu (devet dana i devet noći) koji im je stubokom promijenio živote. One se sada bore za dijeliće pravde nakon uništavanja tvornice i pobjede tajkunskih medijskih i građevinskih lobija koji su sustavno uništavali Kamensko i egzistenciju radnica i njihovih obitelji. Nije tajna da su mnoge radnice u borbi i uslijed nepravde izgubile svoje zdravlje i u međuvremenu preminule. “U našoj se državi sve dugo čeka, pa smo tako znale da ćemo dugo čekati na našu zadovoljštinu”, kaže Grozaj govoreći o vlastitim potraživanjima te dodaje kako je to “najčišći i najpoštenije zarađen novac”. Kako je situacija takva da je vrlo vjerojatno da radnice neće dobiti što traže ako se prije toga namire svi ostali, Grozaj napominje kako bi se država trebala odreći svojih potraživanja jer je ona svojom politikom glavni krivac za stanje u Kamenskom: “Ovo društvo kao takvo iz temelja treba mijenjati, a država se prva mora odreći svojih potraživanja, sve su to oni omogućili svojim zakonima. Svi su oni krivi – i vlast i oporba – temeljno društvo treba mijenjati.”

Prepričavajući trenutke štrajka i borbe, Grozaj se sjeća brojnih poteškoća i problema koje su zadesile radnice. “Mi u parku, a mafija oko nas. Spavamo na strganim kartonima, svaki kamenčić te žulja, gledaš u nebo i pitaš se – nismo li zaslužili nešto bolje?” Kaže da su već prvu noć primale otvorene prijetnje, da nisu mogle ostati u tvornici jer nisu dobile dozvolu, da su glavni akteri devastacije Kamenskog na svakakve načine pokušali vršiti pritisak na radnice. Jedan ‘partner’ u kupnji Kamenskog već je na samom početku štrajka izjavio da će radnice “samo kokodakati i za tri dana otići kući”. Stanoviti domaći tajkun jednom je prilikom samu Grozaj bahato pitao: “Što vi imate protiv mene, ja nisam kriv što imam novaca?” Grozaj kaže da ga je na to istjerala van i da je ponosna što su sve radnice ostale nepotkupljive i jedinstvene. Dobivala je i preko telefona prijetnje: “pazi kako ideš preko ceste”, no nije se dala zastrašiti. Ipak, o imenima ne govori već sve pojedinačne krivce sarkastično naziva dobrim dečkima. Mnogi su ih političari posjećivali i, iako nismo mnogo razgovarali o političarima, naša sugovornica nije skrivala svoju odbojnost spram bivšeg ministra financija, HDZ-ovca Ivana Šukera, za kojeg su radnice često i šivale: “On sve širi i širi, a mi sve tanje i tanje.”

Naša nas sugovornica upućuje na 27. rujna, dan sjećanja na nestale tvornice. Bilo bi dobro kada bi taj dan bio i doista veliki miting svih radnika čije su sudbine i radna mjesta zapečaćeni u procesu tranzicijskih razaranja.

Što se tiče radničke solidarnosti i perspektiva sindikalne borbe, Grozaj je vrlo rezolutna. “Nažalost, ja prije nisam bila takva. Gledala sam na druge probleme kao da to nije moja priča, da me nije briga – mislila sam tako i pogriješila. No, ako se promijeniš i pokreneš, nikada nije kasno.” U tom smislu, naučivši i iz vlastitog iskustva, svjesna je važnosti radničke solidarnosti i radničkoga povezivanja: “Ljudi se nekako trebaju povezati, nekako treba doći do njih, dati im podršku.” Podsjetimo, radnice Kamenskog su za vrijeme štrajka dale simboličku podršku radnicima škvera noseći transparent ‘Ne dajte se škverani’. Kad su u pitanju sindikati, Đurđa Grozaj ima još jasniji i vrlo razočaran stav: “Ja bih to sve zabranila – kakav je to način da jedan čelnik ima 15 do 20 000 kn plaće i maršira sa mnom koja mjesecima ništa nisam dobila? Nikad nisam došla u emisiju u koju bi bio pozvan neki sindikalni čelnik. Oni su nas izdali – od radnika napravili patnika.” Spominje također da joj je jedan sindikalni čelnik čak rekao da ne smije u štrajk glađu jer se time krši zakon. Postavlja se onda pitanje iza koga i s kim su stajali ti sindikalisti.

Navodeći primjer ITAS-a, nastojali smo pažnju okrenuti u smjeru naglašavanja pozitivnog primjera spašavanja tvornice i proizvodnje preuzimanjem stvari u svoje ruke. Razgovarajući o iskustvima koje je prepričavao i sam Dragutin Varga iz ITAS-a, Grozaj je svijesti prizvala činjenicu da je kontrola tvorničkoga prostora veoma bitna u borbi: “Možda je greška – nismo smjele izaći iz tvornice.” No, isto je tako svjesna da su radnice otpočetka, još i za vrijeme dok se posao normalno odvijao, bile zakinute za brojne informacije, a da do nekih ljudi nisu uspjele doći, “kao da su ih gorile čuvale”. “Većinu informacija dobivamo od medija”, kaže. Vrlo je znakovit još jedan takav slučaj u kojemu su radnici potpuno odvojeni od informacija o poslovnim radnjama i bez ikakve kontrole proizvodnih procesa. U tim uvjetima doista nije čudno da pojedinci svoje uske interese mogu neometano provesti nauštrb radnih ljudi.

Unatoč tome što su se brojne radnice pokrenule i nakon propasti Kamenskog, borba za pravdu se nastavlja dalje. Najava tužbe protiv države i svih odgovornih za devastaciju još jedne tvornice treba dobiti i svoje pravne oblike, pa ako treba i u Strasbourgu. Osim toga, tu je i potraga za kompletno drugačijom politikom, jer je svijest o sistemskom problemu sve veća i veća. Stoga, kao osoba koja radi od 1980. godine, Đurđa Grozaj ne taji da je prije privatizacije bilo bolje stanje općenito što se tiče standarda življenja: “Prije privatizacije je bilo bolje. Mogao si uzeti kredit, znao si da ćeš ga vratiti – a danas? Nije nas nitko na taj surovi kapitalizam pripremio.” Upravo je taj surovi kapitalizam odgovoran za sustavno uništavanje industrije i gubitke stotine tisuća radnih mjesta kroz proces pretvorbene pljačke i privatizacije. Naša nas sugovornica tako upućuje na 27. rujna, dan sjećanja na nestale tvornice. Bilo bi dobro kada bi taj dan bio i doista veliki miting svih radnika čije su sudbine i radna mjesta zapečaćeni u procesu tranzicijskih razaranja.

Predstoji nam vidjeti kako će se dalje odvijati borba radnica Kamenskog za pravdu, a više od svega hoće li i koliko će doprijeti još jedan glas potlačene radničke klase do jačeg impulsa za radničko povezivanje i organiziranje te stvaranje šireg socijalnog bunta protiv kapitalizma jer, riječima naše sugovornice, “taj kapitalizam jednostavno nas je pregazio”.