Redatelj Dario Juričan u svom se filmu potrudio prikazati poslovni proboj Ivice Todorića, ali je pritome propustio tematizirati narav samog proboja, odnosno dati političko-ekonomski kontekst unutar kojega se Todorić probija(o). Također, umjesto da nedvosmisleno stane na stranu potlačenog radništva, film je na kraju igrao na kartu objektivnosti i konstatacije o sprezi politike i biznisa čime nije suviše progresivan.

Nije aktualni ministar financija Zdravko Marić ni morao ustvrditi u nedavno emitiranom televizijskom talk showu “Nedjeljom u dva” da je siguran “da si oni (Agrokor) nikad ne bi dozvolili da rade nešto kontra zakona. Nemojmo zanemariti činjenicu da je to ipak kompanija koja zapošljava 60 tisuća ljudi i da je najveća kompanija ne samo u našoj državi nego i šire, jedna od najvećih u srednjoistočnoj Europi“, e da bismo nakon gledanja dokumentarca “Gazda” lako zaključili da je autorova teza ta da je “gazda”, dakle Ivica Todorić, do poslovnog carstva došao zahvaljujući, prije svega, svojim dugogodišnjim nepoderivim političkim vezama. Olakotna mu je okolnost bila ta da dobar dio tih veza nije morao sam sklapati od početka, jer je više nego solidnu podlogu imao u vezama koje je sklopio njegov otac Ante, uspješni socijalistički direktor Agrokombinata. On je, istina, imao “pauzu” u radu, jer je nakon 1971. zglajzao zbog privrednog kriminala na četiri godine u zatvoru, ali mu čak ni uznički dani nisu prošli nepoduzetno. Dapače, dobro su mu došli da upozna buduću političku elitu koja se na istom mjestu zatekla zbog sličnih grijeha, npr. Stjepana Mesića.

Dobra se, dakle, politička poznanstva za Ivicu Todorića nastavljaju i danas, jer je ministar Marić bivši dugogodišnji zaposlenik Agrokora na visoko plasiranom mjestu i s dobrim primanjima. Kako bi onda uopće jedan takav ministar mogao odgovoriti na bilo koju tezu iz filma “Gazda” autora Daria Juričana? Pitanje je, dakako, retoričkog karaktera, jer i Marić, baš kao i neki drugi dužnosnici HDZ-a, poput Vladimira Šeksa, naglo gube pamćenje kad god ih se upita o vezama Todorića i HDZ-a. Šeks se tako u Juričanovu filmu nikako nije mogao sjetiti je li Agrokor financirao HDZ-ovu izbornu kampanju ili nije. Koji kadar iza toga podsjetio ga je na to Stjepan Mesić, u vrijeme prvih donacija Ivice Todorića HDZ-u politički tajnik te stranke, ustvrdivši da su tada pod normalno sve velike tvrtke financirale HDZ.

Film dozvoljava da se zaključi i to da Todorić ipak nije tolika pošast po domaću ekonomiju kakvi su, recimo, bili jedan Josip Gucić ili Miroslav Kutle, obojica sada u bijegu pred zakonom, nego da je većina tvrtki koje je Todorić preuzeo kasnije preživjela. Nevažno što je pritom izvlastio pola zemlje.

Osamdesetominutni dokumentarni filma “Gazda” nastao je na temelju novinskog članka novinara Saše Paparelle, objavljenog u Fokusu 2013. godine. Paparella je nadalje na temelju svega toga napisao i knjigu koja se promovira paralelno s prikazivanjem filmova po kinima u Hrvatskoj. Inače, autorska ekipa imala je problem plasirati film u veliki Cinestarov lanac, jer je i kinoprikazivanje pod šapom “Agrokora”, ako ništa, onda zato jer se u kino-dvoranama prodaju boce Jane i ostali asortiman Agrokorove Jamnice. Taj novinarski poticaj autoru je bitno odredio i samu dramaturgiju filma. Juričan je i sam kazao da je glavna namjera bila pokazati mehanizam dolaska do poslovnog uspjeha na primjeru našeg najvećeg tajkuna, ali ne se pri tome direktnije očitovati o kakvom tipu privrednog proboja je tu riječ. To je, u maniri profesionalnih novinara, ostavio gledaocima da zaključe. Tako se po principu objektivnosti o Todorićevom carstvu i njegovoj genezi govori, s jedne strane, negativno, recimo apostrofira se Agrokorovo iscrpljivanje prirodnih resursa ili se ukazuje na podmićeni sindikat na primjeru nesporne podrivačke uloge ondašnje sindikalistice Ane Knežević u Unikonzumu, koja je pripomogla da se Todorić domogne lanca dućana Unikonzuma, čije će ime dvije godine kasnije skratiti u Konzum. S druge strane, film dozvoljava da se zaključi i to da Todorić ipak nije tolika pošast po domaću ekonomiju kakvi su, recimo, bili jedan Josip Gucić ili Miroslav Kutle, obojica sada u bijegu pred zakonom, nego da je većina tvrtki koje je Todorić preuzeo kasnije preživjela. Nevažno što je pritom izvlastio pola zemlje. Mantra, koju više aktera ponavlja više puta u filmu, da Todorić, kakav god bio, ipak zapošljava preko 60 tisuća radnika, nekima bi, kao da sugerira film, trebala biti dovoljna da zaključe da je “car” ipak milostiv, te da je bolje i tako (koliko-toliko sigurna crkavica, nikakva radnička prava i totalna desindikaliziranost zaposlenika u Agrokoru, nemala eksploatacija, ponižavajući uvjeti rada, zapovijed da kasirke u vrijeme međunarodnih nogometnih prvenstava moraju nositi dres nacionalne reprezentacije za vrijeme radnog vremena), nego da tih tvrtki uopće nema.

Ipak, film otkriva ili, bolje reći, podsjeća (jer su sve afere spomenute u filmu ujedno bogato novinarski obrađene u ranijim godinama) na sve dvojbene točke u usponu “državnog prijatelja broj jedan”, kako ga u svom novinskom članku naziva Paparella. Od prekomjerne eksploatacije vode za Janu, preko doslovne otimačine Kulmerovih dvora uz pomoć Grada Zagreba, do šverca žita u devedesetima (obilnu pomoć u ovoj aferi tajkun ima u tadašnjoj vlasti koja manjak u slavonskim silosima spremno nadomješta iz robnih rezervi) i pritisaka na medije – sve je tu. Jedan takav pritisak odvija se i nakon realizacije filma. Recimo, Jutarnji list vrlo brzo povlači čak dva članka iz svog internetskog izdanja koja na afirmativan način pišu o filmu, što je, dakako, razumljivo jer je “Agrokor” najvažniji oglašivač, a i pristup drugim medijima, pogotovo nacionalnoj televiziji, dodatno je otežan jer je tema, kako se to kaže, politički i na svaki drugi način škakljiva.

Ne čudi da se autor zadovoljava donekle s konstatacijom da je upravo kapitalist taj koji “hrani” cijelu jednu vojsku radnika, a ne obrnuto. A tko u svemu tome zapravo prisvaja višak, to se ne tematizira. To će ipak morati pričekati jednog politički osvještenijeg redatelja.

Svoj autorski komentar Juričan djelomično daje kroz kolažni prikaz dinosaura koji s vremena na vrijeme prođe u drugom planu, recimo iznad Agrokorovog nebodera u Zagrebu ili projezdi kroz slavonske i baranjske žitnice koje je bos prisvojio, naglašavajući tajkunovu brutalnost u gutanju privrednih i poljoprivrednih dobara. Međutim, ako netko od filma očekuje nedvosmisleno stajanje na jednu stranu, recimo onu izraubanih i izrabljenih radnika, dakle na stranu pravde, to od njega neće dobiti. Još će manje dobiti jasnu političku refleksiju o svemu. Sam Juričan u jednom intervjuu na slično pitanje odgovara na sljedeći način: “Ne dam se navući na tu priču. Meni je u ovom projektu bilo bitno pokazati mehanizme i mislim da sam to učinio. Sada je na društvu i na zakonodavcu da kažu – dosta. A na moja ramena nemojte trpati ni crvenu ni zelenu ni plavu zastavu. Mislim da sam ja svoju zastavu dovoljno isturio. Ona se zove ‘Gazda – tranzicija, privatizacija, korporacije’. Tu ću zastavu i dalje gurati, a zainteresirane strane neka kažu jesmo li i gdje pogriješili. Ako jesmo, da vidimo koji je to alternativni model.” Ako je tome tako, onda ne čudi da se autor zadovoljava donekle s konstatacijom da je upravo kapitalist taj koji “hrani” cijelu jednu vojsku radnika, a ne obrnuto. A tko u svemu tome zapravo prisvaja višak, to se ne tematizira. To će ipak morati pričekati jednog politički osvještenijeg redatelja.

Dakle, tu nema odrješitosti i nedvosmislenog angažmana, već je posrijedi tzv. participatorni dokumentarac, u kojem autor u djelu sudjeluje tako što u film umeće sudbinu svog oca Ljudevita koji je radio u Unikonzumu, živio pošteno, priskrbio normalno za svoju obitelj, a s glavnim likom je dijelio ne samo istu firmu, nego i školovanje u istoj zagrebačkoj ekonomskoj školi i činjenicu da su ista generacija. Prema toj poetici, istina je obično negdje u sredini, dobro, u ovom slučaju istina se ipak drži više strane tzv. malih ljudi, autor se blago podsmjehuje (ne)snalaženjima svoje obitelji, a istovremeno precizno rekonstruira što je sve to što se treba napraviti da jedan ambiciozni cvjećar uspije u tranzicijskoj Hrvatskoj. Tu nikad nisi siguran ne izražava li se jednom takvom forenzičkom preciznošću u rekonstrukciji nečije nećudoredne inteligencije, zapravo svojevrsna makar i nenamjerna fascinacija. Osim toga, emocionalizacijom se na neki način otupljuje kritičku oštricu usmjerenu protiv nedodirljivog broja 1.

Što se tiče alternativnog modela koji, kako sam Juričan kaže, film ne nudi, ali zato autor u intervjuima poziva publiku da ga ona sama predloži, možemo mu samo reći da mu je model pred nosom, u samom filmu. Naime, dok je stariji Todorić, Ante, bio tzv. crveni direktor u Agrokombinatu u Jugoslaviji, i iako se zalagao za profitašku, a ne dohodašku ekonomiju, radnici su ipak bili bolje plaćeni nego ovi danas, a on sam, iako je bio jedan od prvih tehnomenadžera, ipak nije dobio sistemsku mogućnost da hipertrofira u poduzetnika koji se, poput njegovog sina u današnjoj Hrvatskoj, toliko osilio da praktički u šaci drži cijelu jednu zemlju. Prethodni sistem barem nije dopuštao krezovska bogatstva, balansirao je nejednakosti i strukturno osujećivao širenje moći jednog čovjeka do patoloških razmjera.

Autor je igrao na kartu detabuizacije jednog fenomena. Prije tri godine možda se i moglo činiti da bi film o Todoriću, makar i minimalno kritičan – a ovaj je ipak više od toga – sam po sebi već mogao biti dovoljno provokativan. Sad kad je zgotovljen, to se nekako ne čini. Jer snimiti film o sprezi politike i biznisa, koja je društveno sasvim sigurno visoko toksična, ipak je na kraju toliko sveprisutna da je zapravo banalna.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.