Eksploatacija u tekstilnoj industriji Tekstilna industrija na filmu i u razgovoru

Nakon dokumentarca o tekstilnoj tvornici u indijskom Gujaratu predsjednik Novog sindikata, Mario Iveković, govorio je o radničkim pravima u sektoru tekstila, u stanju u regiji, kao i na globalnoj razini. U razgovoru s Jelenom Ostojić adresirani su glavni problemi tekstilne industrije i sindikalnog organiziranja.

U sklopu Kratkih slika, programske cjeline Proširena slika koja se bavi odnosom kinematografije prema društveno političkim temama u četvrtak, 11. siječnja 2018., u MM centru prikazan je dokumentarni prvijenac Mašine (Machines) indijskog redatelja Rahula Jaina. Nakon prikaza filma slušali smo razgovor s predsjednikom Novog sindikata, Marijem Ivekovićem, o radničkim pravima i tekstilnoj industriji.

Dokumentarni film Mašine na vizualno vrlo dojmljiv način prikazuje rad i radnike ogromne tekstilne tvornice u indijskoj državi Gujarat. U filmu se nižu slike velikih strojeva za obradu tkanina, možemo vidjeti radnike kako bosi hodaju po tvornicama, bez ikakve zaštitne opreme miješaju boje za tkanine i ručno prenose bačve koje teže i po dvjesto kilograma. Dječji rad prisutan u zemljama tzv. Trećeg svijeta ni u ovoj tvornici nije iznimka pa vidimo djecu kako se uvlače u masivan stroj da bi izvukli teške bale platna ili kako su od umora zaspala uz neki od strojeva. Radnici progovaraju o radu od 36-48 sati u dvanaestosatnim smjenama između kojih je samo jedan sat pauze, mizernim satnicama od 210 rupija po smjeni i razlozima nemogućnosti bijega od tvornice: “Siromaštvo natjera čovjeka da ovdje dođe i radi”, rekao je jedan od radnika. Film se dotaknuo i sindikalnog organiziranja koje se nerijetko opstruira tako da se vođu ubije, a također je prikazano i stajalište jednog od viših funkcionera tvornice koji smatra da nije dobro da radnici imaju veće plaće jer će se tada opustiti i neće više htjeti raditi. Detaljnije informacije o ovim aspektima mogli smo čuti od Marija Ivekovića s kojim je razgovarala Jelena Ostojić.

Na prvo pitanje o mišljenju o filmu Iveković se osvrnuo na jedno od pitanja postavljenih u filmu – kako poboljšati uvjete. Rekao je kako su tekstilni radnici najslabije plaćeni i, globalno gledano, rade u najlošijim uvjetima, ali da se aktivnosti u smjeru poboljšanja odrađuju, iako će za radnike tvornice iz filma imati efekta tek za određen broj godina. Sve je više pritisaka usmjerenih na najbitnija mjesta, na sam vrh, odnosno na svjetske brendove koji su glavni uzročnici uvjeta rada kakvi su prikazani u filmu. “U cijenama proizvoda koje mi kupujemo u našim dućanima cijena rada radnika u proizvodnji dolazi do 5 posto. Dakle, ako kupite neki komad robe za 500 kuna, radnik dobije možda do 25 kuna, i to u europskim uvjetima. U Indiji je to još pet puta manje. Kapital kojim bi se moglo pomoći ovim radnicima i poboljšati uvjete rada, a da to vlasnici ne bi uopće osjetili, postoji. Da bi se to ostvarilo potrebni su pritisci, prvo od nas kao potrošača, a onda i od sindikata”.

Moderatorica je potom upitala za pregled stanja u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj. Iveković je najprije objasnio zašto je stanje u tekstilnoj industriji takvo kakvo je: “Proces rušenja cijene rada krenuo je osamdesetih, još devedesetih radnici u tekstilnoj industriji nisu bili najlošije plaćeni, međutim, globalni trendovi doveli su do srozavanja cijene rada na minimalnu plaću. Na globalnoj razini cijela je Europa gubila proizvodnju. Mi smo početkom devedesetih imali oko 120 tisuća radnika, sada smo na nekih 20 tisuća”.

Talijani imaju mogućnost dati veću plaću, ali ne daju, jer su oni došli ovdje da bi plaćali naše radnike po minimalnoj plaći i da bi imali veću zaradu

Potom je opisao glavne karakteristike industrije koje se mogu uočiti kod preostalih tvornica: “Od većih proizvođača opstao je Varteks, nakon brojnih intervencija iz proračuna, sanacija itd. I danas radi u problemima. Od starijih firmi još radi Orljava u Požegi, tamo plaća kasni jedan mjesec, iako je državna tvrtka. Oni su ustvari opstali spletom okolnosti, jer je to bila zatvorska firma, do 90-ih godina šivale su zatvorenice. Onda je zbog međunarodnog zakonodavstva došlo do procesa gdje je zabranjen rad zatvorskih radnika, pa su zaposleni civili. Danas rade isključivo tekstilne radnice, šivaćice, ali budući da rade u zatvorskom prostoru, nije moglo doći do privatizacije”. Novi sindikat jedan je od dva sindikata u toj firmi, a uvjeti rada su se poboljšali od ulaska sindikata, npr. prekovremeni i rad subotom se sada plaćaju za razliku od ranije. Drugi sindikat u Orljavi je žuti sindikat TOKG (Sindikat tekstila, gume i obuće) kojeg radnička prava ne interesiraju. No, unatoč tome što je izboreno plaćanje rada subotom, poslodavac opet pronalazi načine da plaću drži oko minimalca, u konkretnom slučaju tako što se sada puno manje radi subotom. Iveković smatra da je rješenje problema vršenje pritiska na brend, u Orljavi je to njemački Olimp, što će Novi sindikat u budućim koracima i raditi.

Također, jedan novi trend tekstilne industrije širi se u Međimurju, gdje dolaze talijanski brendovi i otvaraju tvrtke s minimalnim plaćama i zabranom sindikalnog organiziranja. “Talijani imaju mogućnost dati veću plaću, ali ne daju, jer oni su došli ovdje da bi plaćali naše radnike po minimalnoj plaći i da bi imali veću zaradu.”

Moderatorica Jelena Ostojić postavila je pitanje o “komparativnim prednostima” koje istočna Europa nudi brendovima. Mario Iveković dao je primjer Srbije i Makedonije, zemalja koje se natječu koja će brendovima ponuditi bolje uvjete nauštrb radnika, tako što brendu koji želi otvoriti proizvodnju daju bespovratna sredstva: “Srbija je Geoxu dala 10 000 eura po radnom mjestu, besplatno zemljište, kompletnu infrastrukturu. Oni su jedino dovezli strojeve i svoja platna. Onda se Makedonija počela natjecati pa su počeli nuditi više”. Čuli smo i o primjeru Bugarske, gdje je došlo do obavljanja posla od kuće (tzv. Home Based Work): “Tvornice su se zatvarale, a radnice posao odrađivale po kućama za plaću dva do tri puta manju nego što su imale u tvornici. Pritom nemaju socijalno ni mirovinsko osiguranje, nikakva prava”, rekao je Iveković, a potom ispričao vlastito iskustvo iz Europskog parlamenta i njihovo gledište na zaštitu radničkih prava u Europskoj uniji: “Imao sam priliku u Europskom parlamentu izlagati o stanju u Bugarskoj. Europarlamentarci i članovi komisije govorili su kako to ne može biti tako, to je Europska unija, to nije istina. Kad su se uvjerili da je tako, nisu poduzeli ništa. Moram reći da u projektima koji se provode vezano uz zaštitu radničkih prava Europska unija ne financira projekte koji se bave zaštitom radničkih prava u Europskoj uniji. Zaštita radničkih prava u Indiji će proći, a zaštita u Hrvatskoj ili Bugarskoj njih ne zanima. Stav Europske komisije je da smo mi uređena država, mi smo u Europskoj uniji i tu se radnička prava poštuju”.

Iveković je objasnio i glavne probleme sindikalnog organiziranja na globalnoj razini: “Postoji globalni industrijski sindikat IndustriAll koji u Europi djeluje preko svog ogranka IndustriAll Europe, organizira sve tekstilne, metalne, drvne itd radnike, s ciljem da se stvori jaki sindikat. Međutim, dolazi do monopolizacije, a vrlo često su IndustriAll-ovi sindikati žuti. Imamo čestu pojavu da kao Clean Clothes kampanja prepoznamo neki kolektivni sindikat u Aziji koji nije dio IndustriAll-a, ali mu IndustriAll stvara prepreke, a brendovi surađuju s IndustriAll-om. Dogovaraju se i rade opstrukciju manjim borbenim sindikatima”.

Prepreka sindikalnom organiziranju u Hrvatskoj je Zakon o reprezentativnosti, kojemu je glavni kriterij za zastupanje radnika broj članova, a ne više borbenost i sposobnost sindikata. Problem su i sindikati koji nude razne povlastice, popuste i pozajmice na temelju kojih stječu brojnost. Jedan od zabrinjavajućih globalnih trendova za koje Iveković smatra da bi uskoro mogli doći i do nas jest zabrana zastupanja radnika sindikatima koji nisu reprezentativni, koja je na snazi u, recimo, Bangladešu, od prošle godine.

Primjer štetnosti žutih sindikata možemo naći i u sklapanju globalnih kolektivnih ugovora. “H&M je jedan od prvih brendova koji je sklopio globalni kolektivni ugovor, s IndustriAll-om. Ugovorena prava trebala bi se poštivati u svim H&M-ovim proizvodnim mjestima. Ugovoreno je koja mora biti minimalna plaća, koja prava, međutim, u praksi se ništa od toga ne poštuje, a onda se H&M na temelju tog ugovora reklamira”, rekao je Iveković.

Za kraj smo čuli o sadašnjem i budućem djelovanju Novog sindikata i Clean Clothes Campaign u regiji. Clean Clothes Campaign je globalna mreža udruga i sindikata koja se bavi promicanjem radničkih prava u tekstilnoj industriji. Hrvatska koalicija sastoji se od četiri udruge i Novog sindikata, a nedavno joj se pridružila i jedna udruga iz Bosne i Hercegovine. U Srbiji se Novi sindikat u sklopu CCC-a već bavio slučajem obućarske tvornice talijanskog brenda GEOX, a u Makedoniji također postoji jedna udruga zainteresirana za borbu u tvornici koja broji oko 5000 radnika i gdje su uvjeti klasično loši – radi se za deset svjetskih brendova, plaća je minimalna, radnike se ne pita za ništa. Uz to, Novi sindikat je koordinator CCC-a za jugoistočnu Europu što znači da će sve više biti uključeni u borbu i pomoći gdje pomoć bude potrebna.