Eksploatacija diljem Jadrana Realnost sezonskog rada u turizmu

Posljednjih dana u medijima slušamo očajničko kukanje predstavnika koordinacije ugostitelja Marina Medaka o nedostatku radne snage za ovogodišnju turističku sezonu. U svom paničnom vapaju, Medak ne spominje stvarne uzroke današnjeg stanja, ali u radničkom pismu pred nama saznajemo o višegodišnjim teškim prekarnim uvjetima rada na Jadranskoj obali.

Zašto “naši” ljudi ne žele raditi sezone na “našoj” obali? Odradila sam najmanje desetak ljetnih sezona od srednje škole naovamo. Možda i više, zaboravila sam neke poslove već.

Radila sam sve i svašta – prodavala sladoled, bila recepcionerka, dijelila letke, čistila apartmane, dadiljala… Većinu vremena sam radila na crno. Radila sam svugdje, od Poreča do Makarske rivijere. Šefovi su bili različiti, jedna stvar je bila ista – podrazumijeva se da slobodnih dana nema, a plaće su uglavnom bile u rasponu od 4 do 5 tisuća kuna. Bakšiša većinu vremena nije bilo, jer to nisu bili takvi tipovi posla. Smještaj bi bio pokriven, hrana uglavnom ne. Spomenuti smještaj je varirao, od toga da je bilo ljeta kad sam bila sama u sobi, do toga da nas je bilo pet cura u jednoj sobi, na dva kreveta. Radno vrijeme nikad nije osam sati, češće je između 10 i 12 sati. Nitko ne plaća prekovremene jer se podrazumijeva da radno vrijeme nije osam sati. Radno vrijeme je, kako reče jedan moj šef – “dok se radi”.

Neki su šefovi korektni pa je plaća bila isplaćivana na vrijeme, neki su manipulatori koje moraš navlačiti za rukav svaku večer kad počne novi mjesec i moliti da ti isplate što duguju jer nemaš više džeparca, a nešto moraš i jesti, dok oni zapošljavaju tinejđere na crno i računaju na sumnju i strah onoga koji je svaki mjesec stjeran u poziciju moljenja za pošteno zarađeno. Već spomenuti smještaj često se predstavljao kao “poklon”, jer on “šefove košta”, a radnik ne mora trošiti i može skoro čitavu plaću staviti u džep (iako ne može, jer mora nešto i jesti i piti, nešto potroši i za higijenu, nešto i “ovako”, a neki imaju i tekuće mjesečne račune u mjestima iz kojih su došli). Ali taj isti smještaj, obično u neposrednoj blizini mjesta obavljanja posla, istovremeno je i garancija vječne raspoloživosti radnika, što donosi dodatne radne sate i dodatni prihod šefovima, pa im plaćanje smještaja ispadne minorna investicija. Znam koliki su dnevni prometi primjerice na običnom štandu sa sladoledima na plaži u vrućim ljetnim mjesecima, a znam i koje su cifre ispod kojih se treba potpisati kad dođe nabava. “Previše sve to mene košta”, jauču šefovi, ali iz ljeta u ljeto nastavljaju svoje biznise. Ipak im nisu toliko “neisplativi”.

Sada, kad većina “domaćih” uviđa da mogu preko granice i u austrijama i njemačkoj biti njihova varijanta sezonaca (dakle poslova kojih se pak oni tamo “domaći” gnjušaju), šefovi i dalje problem vide u nametima i preizbirljivim radnicima, ali je problem što je sve manje mjesta prema kojima se može izmjestiti izrabljivačka granica da zahvati one koji će pristati na “kakve god” uvjete. Ima ih, dakako, iz zemalja obično još istočnije, ali ne može ni takav zamah rukom obuhvatiti ni dovoljno ni dovijeka. Naučite poštovati radnička prava, pa ćemo imati i kvalitetnije usluge i rado-radnike. Što bi ikoga bilo briga za “propadanje” vaših biznisa kad redovno poništavate osnove em ljudskih em radničkih odnosa.