DTR: Propast još jednog giganta Domaća tvornica rublja zatvorena nakon 103 godine poslovanja

Radnice Domaće tvornice rublja su u petak, 3. veljače, odradile svoj zadnji radni dan. Što ih dalje čeka, nije izvjesno. Zbog sustavnog uništavanja koje je trajalo otkada je dana u privatne ruke spekulantima i parazitima, tvornica je dočekala svoj kraj. Na primjeru DTR-a pokazalo se da radnički zahtjevi moraju ciljati na promjenu upravljačke strukture poduzeća.

Domaća tvornica rublja (DTR) osnovana je 1914. godine, i nakon pune 103 godine poslovanja je zatvorena. Petak, 3. veljače, bio je zadnji radni dan za radnice DTR-a. Na samom kraju je od nekadašnjih 1.200 radnika koliko ih je bilo u tvornici u Krajiškoj ulici u Zagrebu ostalo tek njih 19. Nekolicina radnika ostala je u tri preostala zagrebačka dućana – u Ilici, Petrinjskoj i pothodniku Importanne. Dućani se zasad još ne zatvaraju, a situacija za radnice u pogonu nije dobra, jer još nemaju godine za mirovinu, a novi posao će teško naći s obzirom na visoku nezaposlenost i nepostojanje ikakvih namjera aktualne vlade da napore uloži u politiku zapošljavanja.

2001. godine u vlasništvo ulazi brokerska kuća Ceufin Brokers d.o.o. otkupljujući dionice DTR-a od Istarske banke i malih dioničara. Tadašnja uprava odbila je pomoći radnicima da ostanu većinski vlasnici, unatoč tome što je DTR pozitivno poslovao, imao 800.000 eura na deviznom računu i portfelj vrijednosnih papira koji su činile vrijedne dionice Zagrebačke banke i Croatia osiguranja. Te dionice su prodane i zamijenjene bezvrijednim.

One radnice koje su “najkraće” u DTR-u zaposlene su dvadesetak godina, a najdulji radni vijek je 37 godina. “Stvarno mi je žao što se to zatvara, jer sam u toj firmi stekla veliko znanje koje imam i bilo mi je dobro”, rekla nam je jedna od radnica: “U ovih dvadeset godina bilo je svega, ali nije meni sad bilo nešto ekstra loše. Kad se s ljudima sprijateljiš, tebi je to praktički drugi dom. Navikneš se jednostavno na te ljude. I kad se raspadne naravno da ti nije drago…”. Bijednih 25 tisuća kuna otpremnine koje trebaju dobiti po Kolektivnom ugovoru radnice bi rado zamijenile nastavkom radnog odnosa. Nestaje brend prepoznatljiv po kvaliteti na domaćem i stranom tržištu, a košulje obilježene znakom crnog dimnjačara više se neće proizvoditi. Roba koja se dovrši do zadnjeg dana ide u tri preostala DTR-ova dućana. Radnice vjeruju da tako kvalitetnih košulja više neće biti, jer su žene koje rade ondje sve u godinama, a obuke za mlade krojačice i krojače nikada nije bilo. “Razgovaraš s posljednjim krojačicama u Hrvatskoj”, kaže nam radnica.

Tvornica je proizvodila laku konfekciju – muške košulje, ženske bluze, majice itd. Od stranog tržišta, najviše se proizvodilo za Njemačku, a DTR je imao i licence za neke strane marke. U velikoj mjeri radili su se i tzv. lohn (doradni) poslovi: “Otkad znam DTR je radio lohn poslove, samo, svaki pogon ima svoje. Recimo, ja sam došla u pogon gdje su bili samo košuljari, tu se radilo samo za domaće tržište, bilo je određeno koji pogon za kojeg kupca radi. Obujam posla se onda naravno smanjivao – kad je mrtva sezona radilo se domaće, a kad je sezona lohn poslova, onda se radilo to. Naše tvornice ne mogu biti profitabilne s lohn poslovima jer kupac ima svoje zahtjeve. On hoće da ti njemu savršeno naslikaš, njega ne zanima koliko ti vremena i truda utrošiš, a opet, obavezan si napraviti svoju normu. Trebaš to spojiti jedno s drugim, a nismo svi isti. Onda na kraju ispadne da si ispod nule, a ne na pozitivnoj nuli”, ispričala nam je radnica DTR-a s kojom smo razgovarali.

Proces pretvorbe i privatizacije započet devedesetih uništio je brojne tvrtke u Hrvatskoj, pa ni DTR nije iznimka. Rješenjem tadašnje Agencije za restrukturiranje DTR se 1992. organizira kao dioničko društvo u vlasništvu malih dioničara, tj. radnika, koji imaju 51 posto dionica, a ostatak posjeduje država, odnosno Fond za privatizaciju.

2001. godine u vlasništvo ulazi brokerska kuća Ceufin Brokers d.o.o. otkupljujući dionice DTR-a od Istarske banke i malih dioničara. Tadašnja uprava s direktorom Prvanom Prvanovim na čelu odbila je pomoći radnicima da ostanu većinski vlasnici, unatoč tome što je DTR pozitivno poslovao, imao 800.000 eura na deviznom računu i portfelj vrijednosnih papira koji su činile vrijedne dionice Zagrebačke banke i Croatia osiguranja. Te dionice su prodane i zamijenjene bezvrijednim. Par mjeseci nakon toga Ceufin Brokers je Prvanovu isplatio izdašnu otpremninu od 1.300.000 kuna. Sumnja se da je taj novac, kao i novac za otkup dionica, izvučen iz DTR-a. U trenutku kad Ceufin Brokers preuzima DTR u tvornici je oko 530 radnika. Nakon Prvanova direktor postaje Tomislav Družak, bivši predsjednik Fonda za privatizaciju. Već 2003. dodatno se mijenja vlasnička struktura, pa Ceufin Brokers d.o.o. ima 65,43 posto, Hrvatski fond za privatizaciju 19,69 posto, a Barbara Kalaš, nećakinja Ivana Hrena, tadašnjeg direktora Ceufin Brokersa, ima 10,47 posto.

Tvornica je krajem sedamdesetih iz Krajiške prebačena u Dubravu, a kad je naša sugovornica 1996. došla u firmu, zaposleno je bilo oko 650 radnika. Tad je direktor bio Prvanov. Nakon što je 2001. rodila, situaciju s promjenom vlasničke i upravljačke strukture nakon povratka na rad prokomentirala je ovako: “Kad sam se vratila s porodiljnog, sve je već bilo privatizirano. Bilo je vlasnika da, iskreno, nisam znala tko je vlasnik. Bilo ih je više i onda smo imali drž-ne daj natezanja oko toga.”

Za izvlačenje financijskih sredstava osnovana su i tri poduzeća Paris osam d.o.o. u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu na čije je račune pod raznim izlikama prebacivan novac iz DTR-a. Također, u Paris osam d.o.o. Zagreb bili su prebacivani i radnici, pa su neki bili zaposlenici te fiktivne tvrtke, drugi DTR-a, a svi su radili na istom mjestu.

Naime, 2003. i 2004. godinu prati sukob unutar Ceufin Brokersa između argentinskog biznismena Alejandra Marchionna Farea i direktora Ceufina Ivana Hrena, smijenjenog u jeku sukoba. Sukob oko vlasništva nad tom brokerskom kućom prenio se i u DTR, budući da je borba za vlasništvo ujedno i borba za DTR koji je najvrijednija imovina Ceufina. U tom su razdoblju neko vrijeme djelovale i dvije uprave – jedna koju je imenovao Fare, i druga na čelu s Ivanom Hrenom, tada predsjednikom Nadzornog odbora DTR-a. Cijela situacija odrazila se i na radnike koji jedan dan nisu mogli ući u firmu: “Uspjeli smo se izboriti – čuvat ćemo firmu, od te Hrenove strane. Jedna ekipa je bila unutra, a s vanjske strane ograde su bili zaštitari i tzv. druga uprava. Sukob interesa je to bio, vjerojatno je bilo tko će više love oteti”, rekla je radnica. Čitav sukob razriješen je 29. ožujka 2004. kad je održana izvanredna skupština dioničara na kojoj je smijenjen Ivan Hren i postavljena nova uprava.

Vladavinu Ceufin Brokersa u DTR-u prati i osnivanje fiktivnih poduzeća, kao i malverzacije za koje su služila. 2002. je osnovano poduzeće The Fare Partners, čiji su bivši direktori spomenuti Ivan Hren i Argentinka Mariana Perla Rašić, direktorica Ceufina nakon Hrenove smjene, ujedno predsjednica Nadzornog odbora DTR-a i supruga predsjednika Uprave DTR-a Borisa Pavletića. Dvije godine kasnije tadašnja uprava DTR-a (Predsjednik Boris Pavletić, njegov zamjenik Mladen Trogrlić i član uprave Jose Ivandić) osniva tri fiktivna poduzeća: Mias d.o.o. u Osijeku i tvrtke Roza d.o.o. i Stella-Viva u Varaždinu čije su direktorice poznanice obitelji Trogrlić i Pavletić. Te 2004. godine tri najveća dioničara su Ceufin Brokers d.o.o. s 33,92 posto, Roza d.o.o. s 16,04 posto i Mias d.o.o. s 15,48 posto, što znači da je Ceufin prebacivao dionice DTR-a na novoosnovane tvrtke, jer u Ceufinu stvari nisu štimale. Tvrtke Mias i Roza nisu imale zaposlenika, prihoda ni rashoda, a radnici su sumnjali da su sredstva koja su tvrtke navodno uplatile DTR-u izvučena upravo iz DTR-a.

Za izvlačenje financijskih sredstava osnovana su i tri poduzeća Paris osam d.o.o. u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu na čije je račune pod raznim izlikama prebacivan novac iz DTR-a. Također, u Paris osam d.o.o. Zagreb bili su prebacivani i radnici, pa su neki bili zaposlenici te fiktivne tvrtke, drugi DTR-a, a svi su radili na istom mjestu. Iako je uprava prema radnicima stalno imala nekih dugova, plaće počinju kasniti otprilike u vrijeme aktivnog poslovanja navedene tvrtke: “Bilo je negdje, mislim do 2006., da su plaće počele kasniti, onda nismo ni dobivali cijele plaće, bilo je svega i svačega. Jedna kolegica se domogla Marija Ivekovića, imali smo sastanak vani na parkiralištu. Većina se učlanila u Novi sindikat. Onda smo imali dvotjedni štrajk i uspjeli dobiti te naše zaostale plaće. Za dva tjedna se počelo normalno raditi”, rekla je radnica.

Nekadašnji tekstilni div doživio je sudbinu mnogih drugih upropaštenih tekstilnih tvornica u Hrvatskoj

Kriminal u DTR-u poznata je priča, no institucije nadležne za suzbijanje kriminala nisu reagirale i sve financijske malverzacije se vrlo vjerojatno nikada neće utvrditi niti će itko odgovarati za uništenje još jedne nekada moćne tvrtke. Krađe i muljanja uvelike su naštetili tvornici, kao i radnicama, koje su više puta morale prosvjedovati i boriti se za svoju egzistenciju. Broj radnika s godinama se sve više smanjivao, zbog politike uprave da su veliki troškovi osoblja osnovni uzrok gubitaka u poslovanju.

Tako je 2005. u tvornici bilo 350 radnika, da bi do 2012. broj radnika pao na svega 103. Radnici su otpuštani pod raznim izlikama, npr. da nisu efikasni, ili kao tehnološki višak, a zadnji val bio je u lipnju 2016. kad je otpušteno 19 radnica čime je u tvornici preostalo posljednjih 19. Pri zadnjem valu otpuštanja navodno se išlo prema tome da manji broj ljudi radi poseban brend, no takva je ideja kontradiktorna s uvjetima u kojima se trenutno radi. Manje ljudi će napraviti manje posla, a hala ima kapacitet od 120 ljudi, što znači da se za toliko ljudi treba i grijati, umjesto da se rade veći troškovi. Pokazuje se da su te i slične priče bile samo izlike za otpuštanje.

2008. godine direktor Mladen Trogrlić prodaje neposrednom pogodbom poliklinici Medikol pogon u Dubravi za 11 milijuna eura nakon čega DTR seli na periferiju Dugog Sela, u mjesto Brckovljane, četrdesetak kilometara udaljeno od centra Zagreba. Prava istina o razlozima premještanja leži u atraktivnom zemljištu, a radnicima je bilo rečeno nešto drugo: “Bilo je rečeno da moramo van iz grada, dolje nam je ljepše i tako dalje, sve bajno i krasno. Meni je ista relacija, putovala dolje ili tu, malo mi je kraće do Dubrave. Dok sam bila u gradu bilo mi je puno jednostavnije”, rekla nam je radnica. Naša sugovornica sjetno je spomenula pogon u Dubravi: “To je bilo čudo od tvornice, baš pravi gigant. Kad sam došla, pogubila sam se u toj firmi, jer sam prije bila u jednoj drugoj firmi, to je isto davno umrlo, ali su nebo i zemlja razlike. Preselili smo se u Brckovljane 2011., do 2013. je bilo super i onda samo odjedanput nema plaće. Naravno, guraš to dok ide.”

U DTR-u, poslovanje tvrtke godinama su vodili poduzetnički paraziti s interesom izvlačenja novca, preprodaje dionica, te spekuliranja sa zemljištem što obično rezultira izostankom ulaganja u proizvodnju, gubitkom tržišta i licenci te stvaranjem višemilijunskih dugova. Izravni pomagač u tom pljačkaškom pohodu bila je država.

Zagrebački poduzetnik Milan Carić s odvjetnikom Antom Nobilom kupuje 2013. godine 65,45 posto tvrtke za 890.000 kuna, što je prilično iznenađujuća i mala cijena s obzirom na cijenu nekretnine u Dubravi prodane 2008. godine. Štrajk radnica 2013. godine započinje 7. svibnja. Pokrenut je zbog neisplate dviju plaća, šestomjesečne naknade za prijevoz i drugih materijalnih prava, a protegnuo se na dva mjeseca. Sedamdesetak radnica, koliko ih je tada bilo u firmi, zahtijevalo je svoja prava u centru Zagreba, jer je Uprava DTR-a ostala u Zagrebu, unatoč preseljenju proizvodnje u Brckovljane. O razdoblju neposredno prije štrajka rekla nam je naša sugovornica: “Prije štrajka je bilo prekovremenih, a i tad nije bilo dobro – što se dogodilo, zašto love nije bilo, ne znam… Znali smo prije štrajka 2013. ostajati duže, završiti utovar i sve. Onda smo pitali – gdje su naši novci. Vele – vi ste tu da radite, ne da pitate i brinete se o financijama. Bilo je vremena kad nisi smio pitati ništa.” U štrajk su se upustile ne znajući što ih sve čeka, ali borba se isplatila: “Mi smo onda išle kao guske u maglu, uopće nije bilo bitno – mi idemo! Za vrijeme štrajka govorilo se – ovo vam neće pomoći, samo vi hodajte po medijima. Ali bilo je efekta, imali smo podršku medija, uvijek negdje nešto procuri i netko nešto može. Pirotehničari su štrajkali u vrijeme kad i mi, onda smo se s njima sastajali na Trgu. Uloga sindikata bila je dosta velika, i jednog i drugog (op. a. osim Novog sindikata, u firmi je djelovao i Republički sindikat). Mislila sam da nije moguće da nešto ostvarimo, ali poslije, koju ti snagu dobiješ. I vremena i živaca i volje sam uložila u to, pred kraj sam počela malaksati. Ali isplatilo se…”. Naša sugovornica smatra da bez radničke borbe tvornica vjerojatno ne bi dočekala današnje dane: “Ne bi mi postigli što smo postigli da se nismo držali zajedno u štrajkovima. Mi smo imali svoj cilj i išli smo do kraja”.

Nekada jedan od stupova tekstilne industrije, sada doveden do propasti, DTR je doživio istu sudbinu kao i neki drugi tekstilni divovi, npr. daruvarska tekstilna tvornica Vesna, zagrebačka tvornica trikotaže i pozamanterije Nada Dimić, Kamensko, čakovečki MTČ čija je zgrada srušena 1. veljače… Na popis treba dodati i mnogo tvornica koje su se znale nazivati manjima, a opet su zapošljavale značajan broj ljudi, no sada su zatvorene ili na rubu propasti – Zelinka u Svetom Ivanu Zelini, Finvest Corp u Čabru, Brod pamuk u Slavonskom Brodu, Estare Culto iz Velikog Trgovišća – popis je nepregledan. U onim tvornicama koje još opstaju radni su uvjeti daleko od dostojanstvenih, a otegotna karakteristika rada u tekstilnoj industriji jest da je najjeftiniji. Korak naprijed u borbi protiv katastrofalnih uvjeta rada u tekstilnoj industriji je međunarodna kampanja Clean Clothes u koju je kod nas uključen Novi sindikat.

Na dosad uništenim tekstilnim tvornicama mogli smo naučiti što se događa s tvrtkom kad dopadne u ruke privatnika – radnici i proizvodnja postaju izloženi izravnoj opasnosti budući da se smjer daljnjeg razvoja vodi interesima profita. U DTR-u, poslovanje tvrtke godinama su vodili poduzetnički paraziti s interesom izvlačenja novca, preprodaje dionica, te spekuliranja sa zemljištem što obično rezultira izostankom ulaganja u proizvodnju, gubitkom tržišta i licenci te stvaranjem višemilijunskih dugova. Izravni pomagač u tom pljačkaškom pohodu bila je država koja se privatizacijom i toleriranjem kriminala potrudila zadati još jedan udarac domaćoj proizvodnji.

Ako su dosadašnja iskustva uništavanja tvornica pokazala da klasni neprijatelj ima čvrstog saveznika u državi, dosadašnja iskustva borbe pokazala su da je radničko-sindikalni otpor nužan, s tim da zahtjevi ne smiju biti minimalni već moraju ciljati na samu srž problema – vlasničku i upravljačku strukturu. Jedino se radničkim uvidom i kontrolom nad proizvodnjom i financijama mogu na vrijeme osujetiti spekulativni planovi vlasnika.