Nedavna izjava anonimne osobe bliske Boži Petrovu o uvođenju devetosatnog radnog dana može biti okarakterizirana kao prvoaprilska šala, ali kapitalističke tendencije ionako idu u tom smjeru, a u praksi se to već i provodi. Tako su danas česti slučajevi neplaćanja prekovremenih, a HUP već neko vrijeme traži izbacivanje polusatne plaćene pauze.

“Jer danas, kad pišem ove redove, drži evropski i američki proletarijat smotru svojih po prvi put mobiliziranih borbenih snaga, mobiliziranih kao jedna vojska, pod jednom zastavom, i za jedan najbliži cilj: za zakonsko utvrđivanje osmosatnog normalnog radnog dana koji je proglasio još ženevski kongres Internacionale 1866., a ponovo pariski radnički kongres 1889. Prizor današnjeg dana otvorit će kapitalistima oči – da su danas proleteri svih zemalja doista ujedinjeni.

Kad bi samo Marx stajao pored mene da to gleda svojim očima!”

Friedrich Engles, predgovor njemačkom izdanju Komunističkog manifesta, London, 1. svibnja, 1890.

–

U kontekstu toga što se zadnjih nekoliko dana (ne)službeno govorilo o potencijalnom uvođenju devetosatnog radnog vremena, od strane ove nove, iznimno i iznad svega ‘stručne’ vlade, valja obratiti pozornost na gore navedeni citat Friedricha Engelsa koji jasno pokazuje važnost koju je borba za osmosatni radni dan imala za radničku klasu u cijelom svijetu od početka devetnaestog stoljeća nadalje. Ta je borba podrazumijevala njezino masovno političko organiziranje, ogroman broj štrajkova, snažne iskaze solidarnosti među radnicima te naposljetku i fizičko stradavanje radništva na koje su reakcionarne snage političkih elita i kapitala udarale golom silom kada bi osjetile da im udruženi rad predstavlja itekako veliku opasnost. Borba za osmosatni radni dan išla je postupno, od toga da se početkom devetnaestog stoljeća radno vrijeme u koje su bili uključeni i žene i djeca nastojalo smanjiti s 14, 16 i 18 na deset sati, do toga da su se malo pomalo artikulirali zahtjevi za normalnim radnim vremenom od osam sati. Naravno, puno je vremena i borbe bilo potrebno da se takvi zahtjevi ozakone, tako da je u nekim zemljama zakon o osmosatnom radnom vremenu donesen tek u dvadesetom stoljeću. Ali čak i usprkos zakonskim odredbama, radnici vrlo često i danas rade više od osam sati, jer se zakoni zaobilaze i ne provode, npr. inspektori ne dolaze na radna mjesta kako bi doista vidjeli kakvo je stanje, već svoje dolaske unaprijed najavljuju upravi, a da ne pričamo o tome kako su i vrlo česte prakse neplaćanja prekovremenih sati. Imajući sve ovo u vidu, uopće nije bitno jesu li nedavne izjave o potencijalnom devetosatnom radnom vremenu službene ili neslužbene, budući da nam je svima itekako jasno kakva je to logika koja upravlja kapitalizmom i kakav je način djelovanja vladajuće klase. Ono što je sigurno – ovakve izjave predstavljaju bezobraznu pljusku radničkoj klasi Hrvatske kojoj se tako i onako već godinama sustavno uništavaju prava i koja se nemilosrdno eksploatira.

Izjava o uvođenju devetosatnog radnog dana objavljena je prvi put u Jutarnjem listu na temelju anonimnog izvora bliskog glavnom pregovaraču ‘stručne’ vlade sa sindikatima državnih službenika, Boži Petrovu. U njoj je rečeno da bi se ukinula dosadašnja plaćena polusatna pauza i da bi se uvela neplaćena pauza od sat vremena. Na upit o tome da li se ozbiljno razmatra uvođenje devetosatnog radnog vremena Tomislav Karamarko je vrlo neodređeno rekao ‘pa ne, u Europskoj uniji se ide prema smanjenju’, dok se premijer Tihomir Orešković nasmijao i nekoliko puta ponovio da to prvi put čuje. Nada Šikić, ministrica rada i mirovinskog sustava i Dubravka Jurlina Alibegović, ministrica uprave i članica pregovaračkih odbora sa sindikatima izjavile su da ih je to pitanje iznenadilo, pri čemu je Jurlina Alibegović čak rekla da ‘istraživači, ministri i državni službenici često imaju dulje radno vrijeme od devetosatnog’(!). Poanta je da nitko od njih izjavu nije demantirao, već da su smješkanjem i okolišanjem izbjegavali konkretan odgovor na to pitanje. Izjava je izazvala i zaoštravanje inače ne previše radikalne retorike sindikalnih središnjica i oporbe; tako je SDP-ovac Mirando Mrsić na sva zvona počeo pričati o udaru na socijalna prava, dok je Krešimir Sever izjavio da sindikatima neće biti problem pozvati građane na ulice u slučaju da je izjava točna.

Profitni motiv i tržišna konkurencija svakog će kapitalista, bio on kao osoba pošten ili nepošten, uvijek gurati prema rezanju troškova proizvodnje, a takva se rezanja uvijek prelamaju na leđima radnika.

Što se tiče izbacivanja polusatne plaćene pauze iz radnog vremena, Hrvatska udruga poslodavaca (čitaj: kapitalista) već duže vremena takvu mjeru zagovara, što znači da ovo nije nešto što se pojavilo iznenada i u potpunom vakuumu – ovo je samo nastavak tendencije sustavnog gaženja prava radničke klase. Ovakve bi ‘reforme’ zapravo podrazumijevale mijenjanje Zakona o radu, što nikako nije nevjerojatno ako vidimo što se ovih dana događa u Francuskoj, gdje se upravo Zakon o radu nastoji izmijeniti kako bi se kapitalistima olakšala eksploatacija radnika i gdje je radni narod masovno ustao u obranu svojih prava.

Umjesto da se radnici danas bore za smanjenje radnog vremena zbog tehnološkog razvoja koje je zadnjih desetljeća povećalo produktivnost rada, primorani su na borbu za očuvanje osmosatnog. Ono što radnici moraju uvijek imati na umu, a pogotovo kada na dnevni red dolaze ovakva vrlo izravna rušenja njihovih teško stečenih prava, jest da upravo oni ostvaruju višak vrijednosti koje kapitalist sebi prisvaja u svrhu sve veće i veće akumulacije kapitala. Profitni motiv i tržišna konkurencija tako će svakog kapitalista, bio on kao osoba pošten ili nepošten, uvijek gurati prema rezanju troškova proizvodnje, a takva se rezanja uvijek prelamaju na leđima radnika. Upravo zato, jedino radnici mogu svojim političkim organiziranjem, solidariziranjem, borbom i ukidanjem vlastite eksploatacije ukinuti eksploataciju na razini čitavog društva. Više nego ikada je potrebno da se proleteri svih zemalja ponovno ujedine, kao što su se i davne 1890. godine ujedinili u borbi za osmosatni radni dan.