Devastacija Brodosplita Nekoć moćno brodogradilište danas tone u dugovima

Otkad je završio u rukama privatnika Tomislava Debeljaka, splitski škver živi teške dane. Kulminacija katastrofalnog upravljanja dogodila se prošli mjesec kad se našao u blokadi računa. Nezavisni sindikat Brodosplit od početka je upozoravao na ovakav scenarij.

Obnova kapitalističkog načina proizvodnje u Hrvatskoj 1990-ih odgovorna je za uništenje mnogih industrijskih grana među kojima se neslavno ističe brodogradnja, a ogledni primjer njenog sustavnog razaranja jest Brodosplit, splitsko brodogradilište smješteno na Kaštelanskom zaljevu. Nekoć moćni proizvođač putničkih i teretnih brodova prošli se mjesec tako našao u blokadi računa. Ovaj debakl sasvim je logičan epilog višegodišnjeg štetnog upravljanja od strane Tomislava Debeljaka, privatnika kojem je država odlučila prodati Brodosplit iako nije zadovoljavao uvjete Programa restrukturiranja.

Kronologija privatizacije Brodosplita seže u 2010. kad je tadašnja HDZ-ova Vlada pod vodstvom Jadranke Kosor raspisala javni natječaj za privatizaciju kao jedan od uvjeta pristupanju EU. Na natječaj se javio svega jedan zainteresirani- samoborska grupacija DIV d.o.o. vlasnika Tomislava Debeljaka. Na proljeće iste godine, formira se Povjerenstvo za privatizaciju Brodosplita koje 2011. predlaže da se ponuda Debeljakove tvrtke odbije radi dokazane financijske nesposobnosti kupca koji ne može zadovoljiti uvjete ugovorene Programom restrukturiranja – izgradnju flote od 14 brodova u vrijednosti oko 3,5 milijarde kuna, te vlastiti doprinos troškovima restrukturiranja od 2,4 milijarde kuna. Unatoč neoborivom dokazu Povjerenstva, nova Kukuriku Vlada na čelu sa Zoranom Milanovićem u ožujku 2012. donosi odluku o prihvaćanju Debeljakove ponude, a u veljači 2013. suspendira privatizacijski natječaj iz 2010., vlastitu odluku iz ožujka 2012., te firmu predaje Debeljaku putem izravne pogodbe. Debeljak je na brzinu osnovao novu tvrtku Div brodogradnja i Brodosplit je tako prodan ad hoc firmi s temeljnim kapitalom od 20.000 kuna. Tome valja pridodati i bezuvjetnu državnu potporu od 1,5 milijardi kuna koja nije obvezivala novog vlasnika da izgradi 4 ili 5 brodova, kako je bilo predviđeno Programom restrukturiranja. Također, raniji zahtjev Europske komisije da kupac troškovima restrukturiranja doprinese sa 2,4 milijarde kuna je prenesen na sam Brodosplit, dakle Debeljak je oslobođen i tog dijela. Na taj je način Milanovićeva antiradnička Vlada Brodosplit predala u ruke čovjeku koji nije imao nikakve sposobnosti daljnjeg razvitka i održivosti ove firme.

Aktualni sindikalni zahtjevi su jasni: hitan raskid privatizacijskog ugovora, protestirana jamstva u iznosu 50 milijuna kuna od strane RH, utvrđivanje kaznene odgovornosti za sve aktere prije i poslije privatizacije, te razrada koncepta opstanka Brodosplita u mogućoj suradnji s Uljanikom iz Pule.

Danas, posljedice privatizacije sasvim su logične. Od 14 brodova, Debeljak nije izgradio nijedan, a nije ugovoren niti jedan brod za kupca iz asortimana brodova predviđenih Programom restrukturiranja. Gomilaju se gubici (u 2015. gubitak iznosi čak 160 milijuna kuna), a prema podacima Nezavisnog sindikata Brodosplit, bez posla je ostalo više od 1000 radnika, te je podijeljeno više od 3000 otpremnina u iznosu od 220 milijuna kuna koje nije isplatio Debeljak, već država. Dobar dio radnika je firmu napustio zbog smanjenja plaće, a uprava se prema radnicima i sindikatima ponaša diktatorski – Debeljak je svojedobno unajmio posebne kontrolore da nadziru radnike. Također, gube se tržišta (nedavno je odbijen jedan nizozemski naručitelj), povlače se sudski sporovi (za neisporučeni ruski riječni brod Brodosplit mora platiti 7 milijuna eura). Državna revizija upozorava na zamračenje proračunskog novca koji je trošen nenamjenski (primjerice, za Debeljakovu tvrtku u Kninu), ali reakcija nadležnih tijela izostaje. Konačno, tvrtka je prošli mjesec završila u blokadi računa. Blokirano je čak 15 računa, od čega njih 10 od strane banaka u kojima je Debeljak otvarao račune od 2013. Jednostavno rečeno, Brodosplit se devastira.

Nezavisni sindikat Brodosplit od 2010. upozorava na DIV grupaciju kao kupca koji nema financijskog ni kadrovskog potencijala za preuzimanjem ovog brodogradilišta. Svih ovih godina, pisali su nadležnim domaćim i europskim institucijama, podnosili mnoge kaznene prijave, postavili pitanje Brodosplita u Sabor, ali čini se uzalud. Sprega politike i kapitala je prejaka.

Stoga su aktualni sindikalni zahtjevi jasni: hitan raskid privatizacijskog ugovora, protestirana jamstva u iznosu 50 milijuna kuna od strane RH, utvrđivanje kaznene odgovornosti za sve aktere prije i poslije privatizacije, te razrada koncepta opstanka Brodosplita u mogućoj suradnji s Uljanikom iz Pule.

Slučaj Brodosplita ukazuje na barem tri stvari. Prva se odnosi na pogubnost privatizacije. Iako je Brodosplit izravnom pogodbom završio u vlasništvu domaćeg privatnika koji se firme dokopao putem svojih dogovora s tadašnjom Vladom nakon čega je firmu sustavno uništavao, nijedna privatizacija nije dobra po same radnike jer nužno vodi do određenog smanjenja njihovih ranijih prava. Druga stvar ukazuje na periferni položaj Hrvatske u Europskoj uniji budući da se zemlju doslovno ucjenjivalo da se odrekne brodogradnje kao važne industrije ako želi pristupiti “europskoj obitelji”. Treća stvar jest krajnja nužnost stvaranja ozbiljne radničke politike koja će jasno i nedvosmisleno zastupati interese radničke klase. HDZ i SDP su u proteklih 25 godina jasno pokazali kako im do radništva nimalo nije stalo (obje stranke su zaslužne za čitav niz pogubnih privatizacija, uništavanja radnih mjesta i čitavih industrija), a i navodno nove opcije “trećeg puta” u obliku Mosta i premijera Oreškovića pokazuju iste tendencije što se vidi po sramotnoj prodaji Končara i najavljenoj privatizaciji mnogih drugih poduzeća (pr. Podravka). Sve navedene stranke su produžene ruke kapitala i diktata njegovih krovnih insitucija kao što su MMF i Europska komisija, a taj diktat je usmjeren na izravnu štetu radništva i općih društvenih potreba.