Dan borbe Ususret Prvom maju

Prvi maj izvorno predstavlja radikalnu klasnu borbu u kojoj se radnička klasa u krvavim obračunima s represivnim aparatom kapitalističke države sama izborila za osmosatno radno vrijeme i druga osnovna radnička prava. U današnjoj Hrvatskoj, većina sindikata surađuje s klasnim neprijateljem, uklopljena je u izrabljivački kapitalistički sistem, te zazire od radikalnog otpora čime čini ogromnu štetu samim radnicima. Dolaze vremena kad borbeni radnici moraju stati na čelo pokreta za svoje oslobođenje.

U vrijeme sve većeg zaoštravanja odnosa između rada i kapitala, u vrijeme kada se radnike u mainstream medijima i javnom diskursu uporno naziva djelatnicima, a kapitaliste i eksploatatore poduzetnicima – u vrijeme sve jače i veće borbe i na simboličkoj i na političkoj razini, više nego ikada potrebno je zapitati se – što je to Prvi maj? Što je Prvi maj predstavljao nekada, što predstavlja danas i što bi trebao predstavljati za budućnost radničke borbe?

Prvi maj kao simbol radničkog pokreta neraskidivo je povezan s borbom za osmosatno radno vrijeme. Njegovim utemeljenjem odlučilo se odati počast radnicima koji su se borili protiv nemilosrdne eksploatacije u obliku radnog dana koji je trajao po deset, dvanaest i više sati te protiv eksploatacije rada žena i djece. Prvi maj, dakle, u svom izvornom obliku predstavljao je simbol radikalne borbe radničke klase, borbe u kojoj su radnici nerijetko fizički stradavali i pogibali, a sve da bi osigurali radno vrijeme od osam sati i druga osnovna radnička prava. S ovim se praznikom povezuje upravo jedan takav incident fizičkog stradavanja radništva: 1886. godine u Chicagu tijekom travnja i svibnja mase radnika, socijalista, sindikalista i anarhista ujedinili su se u borbi za prava radnika pri čemu su organizirali masovne proteste i štrajkove, a tijekom kojih je dolazilo do čestih sukoba s policijom i do pucnjava. Na jednom od okupljanja, na trgu Haymarket, bačena je bomba, pri čemu je mnogo sudionika bilo ozlijeđeno ili je poginulo. Nakon incidenta krenula je oštra represija nad progresivnim radničkim pokretom, pri čemu su naposljetku sedmorica od osam osumnjičenih vođa osuđeni na smrt. Upravo ti događaji potaknuli su uvođenje Prvog maja kao praznika rada.

Prvi maj ne smije predstavljati samo još jedan praznik kojim se klasna borba kao srž sistema nastoji ublažiti ili sakriti – upravo suprotno. Simbolika iza Prvog maja treba ponovo radikalizirati progresivne društvene snage.

Danas, međutim, i taj minimum izboren od strane radnika dolazi na udar vladajućih elita. Od priča o uvođenju devetosatnog radnog vremena, do otimanja tvornica i proizvodnih pogona iz društvenog vlasništva, do prljavih i kriminalnih privatizacija gotovo svih društvenih sfera – položaj radničke klase i svih obespravljenih biva sve gorim. Većina velikih sindikata i sindikalnih središnjica potpuno se inkorporirala u kapitalistički sistem, te ne radi iskreno na poboljšanju prava radnika i na radikaliziranju njihove borbe. U Hrvatskoj, Prvi maj se svodi na prigodničarsko dijeljenje graha po većim gradskim parkovima, na kojima se redovito pojavljuju pripadnici političkih elita, kako bi se fotografirali, pozirali i pokazali svoju prisutnost i tobožnju brigu za radni narod kojemu inače svakim svojim postupkom gaze teško stečena prava. Eksploatacija koja je srž kapitalizma zamagljuje se raznim govorancijama o radnicima kao „djelatnicima“ i prijeko potrebnim „poduzetnicima“ te o potrebnim i neizbježnim „reformama“ koje zapravo podrazumijevaju sve veći udar na radnička prava. Drugim riječima, zahvaljujući ovakvim faktorima stanje se radniče klase bitno pogoršalo, a oštrica borbe je otupila.

Upravo zato radništvo treba Prvom Maju vratiti njegov izvorni sadržaj i okrenuti se radikalnoj borbi protiv kapitalizma i vlastite eksploatacije. Prvi maj ne smije predstavljati samo još jedan praznik kojim se klasna borba kao srž sistema nastoji ublažiti ili sakriti – upravo suprotno. Simbolika iza Prvog maja treba ponovo radikalizirati progresivne društvene snage. Takvim tendencijama već svjedočimo. Od tvornica poput ITAS-a u kojoj su radnici vlastitim rukama zauzeli pogon i iz nje istjerali eksploatatorske elemente, do novih i borbenih sindikata poput Nove solidarnosti koji se iskreno bore za prava radničke klase i zahtijevaju nacionalizaciju prirodnih resursa koji se nastoje privatizirati do novih impulsa koje se pojavljuju u studentskom pokretu, pri čemu studenti kao buduća radna snaga daju svoju podršku upravo radnicima – progresivne društvene snage ponovno se bude. I upravo radnici trebaju stati na čelo takvih pokreta i biti njihov centar, upravo radnici u svoje ruke trebaju preuzeti tu borbu i upravo radnici trebaju vratiti istinski radikalni sadržaj Prvom maju, sadržaj kakav je taj dan imao nekad i kakav treba imati i u budućnosti.

Stoga ćemo tekst završiti porukom radnika sisačke Rafinerije:
Sretan 1. maj onima koji su i danas spremni liti svoju krv za prava proletera!