Državni proračun donosi se u uvjetima visokog javnog duga i deficita, a rasprodaja i privatizacija državne imovine postaju jedini izvori prihoda za njegovo otplaćivanje. Uz to zadovoljavanje apetita međunarodnog kapitala kao bonus dolazi i tijesno savezništvo s domaćom kapitalističkom elitom koja je glavni profiter takve privatizacijske politike.

Tehnokratski premijer Orešković više je puta bio napadan zbog svoje uske financijske perspektive. Međutim, vladajuća koalicija upravo je tu njegovu „ekspertizu“ svjesno gurnula u prvi plan. Njegovo lice trebalo bi predstavljati neki tip objektivno-stručnog domoljublja, a njegova fiktivna prisutnost na čelu vlade trebala bi u neefikasnu i korumpiranu visoku politiku unijeti toliko potrebnu dozu efikasnosti i strogog poštenja tzv. privatnog sektora. Ova vlada kao svoj glavni zadatak postavila je famozni gospodarski rast, što uključuje „fiskalnu konsolidaciju“ državnog proračuna i smanjenje državnog duga. Dok se u javnosti vodi tendenciozno isprovocirani kulturni rat, u pozadini se odvijaju pripremne radnje za donošenje novog državnog proračuna čije je objavljivanje najavljeno za 10. ožujka. On bi trebao označavati prekretnicu u domaćoj politici, začetak te ujedno nacrt nadolazećih reformi. Što se doista od njega može očekivati?

Nedugo nakon što je premijer doletio na svoju funkciju iz Kanade, za njim je pohrlila i komisija međunarodnog kapitala, odnosno Međunarodnog monetarnog fonda. Ubrzo nakon toga premijer se uputio na malu europsku turneju, gdje je najvećim vjerovnicima hrvatskog državnog duga, kao i potencijalnim novim vjerovnicima, prezentirao u najboljoj korporativnoj maniri planove svoje politike. Svi su se vrlo dobro razumjeli na tečnom business English. No više od svega, razumjeli su se po pitanju politika koje treba provesti kako bi se očuvali interesi međunarodnog kapitala u Hrvatskoj.

Rezanje deficita državnog proračuna, kada se vodi logikom nužnosti otplate dugova, najjasnije upućuje na kompradorski položaj domaće buržoazije čiji se politički interesi poklapaju s profitnim interesima buržoazije centra.

Opetovano zaduživanje

Javni dug često je istican kao jedan od glavnih problema hrvatskog gospodarstva. Međutim, upravo je taj dug zemalja periferije, kao što je Hrvatska, glavni cilj politike koju već desetljećima provode MMF i europske institucije. Glavni vjerovnici tih dugova velike su banke zemalja centra EU i SAD-a. Ostavivši po strani ideološka opravdanja ortodoksne ekonomske teorije, smisao fiskalne konsolidacije i politike štednje u odnosu na državni dug sastoji se upravo u tome da se taj dug nastavi otplaćivati – uz znatne kamate, naravno – te da se po mogućnosti i perpetuira u vidu novog zaduživanja. Svako je zaduživanje naravno nepovoljnije od prijašnjeg, a da je to tako osiguravaju kreditne agencije koje de facto prodaju svoje ocjene kreditnih sposobnosti država upravo onim bankama i velikim investitorima koji će ih i kupovati.

Nije stoga čudno kako se u pogledu hrvatskog duga od strane vladajuće političke elite, a to uključuje i gotovo cijelu parlamentarnu opoziciju, ne mogu čuti mišljenja o nužnosti njegova otpisivanja ili barem restrukturiranja, a u svrhu preusmjeravanja sredstava koja se troše na njegovu otplatu (i tako na profit banaka zemalja centra) prema ponovnom pokretanju industrijske proizvodnje u samoj zemlji. Rezanje deficita državnog proračuna, kada se vodi logikom nužnosti otplate dugova, najjasnije upućuje na kompradorski položaj domaće buržoazije čiji se politički interesi poklapaju s profitnim interesima buržoazije centra. Potonja će dobiti svoje viškove vrijednosti, stečene čistom financijskom lihvom, a domaće elite moći će koristiti mjere štednje kao opravdanje za politički oportune, proturadničke poteze te pokazati prstom na diktate MMF-a i europskih institucija te na osnovne postulate ortodoksne ekonomske teorije kada stvari pođu drastično po krivu.

Ipak, upravo ova posljednja činjenica velike političke neoportunosti takvih politika uvelike sprečava njihovo temeljito i dosljedno provođenje. U uvjetima glomaznog koalicijskog bloka Domoljubne koalicije i Mosta te brojnih interesa koji se u njemu isprepliću politika rezova može služiti jedino kao neka vrsta regulativne ideje ekonomske politike, ali ponajprije kao ideološko opravdanje za one mjere koje ne mogu pokrenuti veći društveni protest, a korisne su za učvršćenje vladajuće pozicije. Dobar primjer toga upravo je kresanje sredstava za uglavnom lijevo orijentirane neprofitne medije pod egidom nužnosti štednje. Svi ti sitni politički rezovi postepeno će se provoditi pod stavkama „racionalizacije uprave“, „poticanja konkurentnosti“, „efikasnosti u nabavi i administraciji“ itd., a njihova je glavna svrha ponovno zauzimanje državnog aparata od strane HDZ-a i njegovog šireg organizacijskog bloka. To je dugogodišnja i utabana politička paradigma u Hrvatskoj i unatoč pompoznim najavama „proračuna zaokreta“, ne treba očekivati da će se mnogo od nje odstupati.

Rasprodaja i rezovi

Postoje ipak dvije stavke koje su problematične i koje bi potencijalno mogle predstavljati žarišne točke klasnih borbi u narednim godinama. Prva se odnosi na rasprodaju i privatizaciju državne imovine, a druga na široko područje onoga što se zamata u „deregulaciju tržišta rada“, a što zapravo znači direktni napad na radnička prava te radničko i sindikalno organiziranje.

Najavljeni Zakon o plaćama nije ništa drugo nego pokušaj da se jednim potezom zaobiđu sindikati kao „partneri u socijalnom dijalogu“ i da se nametne radno-zakonodavna politika koja bi trebala činiti temelj za daljnje ofanzivne, proturadničke poteze.

U nemogućnosti provođenja dosljedne politike rezanja, rasprodaja i privatizacija državne imovine postaju jedini izvor prihoda za otplaćivanje državnog duga. Uz to zadovoljavanje apetita međunarodnog kapitala kao bonus dolazi i tijesno savezništvo s domaćom kapitalističkom elitom koja je glavni profiter takve privatizacijske politike. Na udaru su stoga, osim nekog fantastičnog „mrtvog kapitala“ (što zapravo znači prodaju za sitniš nekretnina u državnom vlasništvu koje bi se inače mogle iskoristiti za pokretanje proizvodnje, ali i u druge društveno korisne svrhe), upravo visoko profitabilne firme kao što su Podravka ili HEP. Svakako se može očekivati i nastavak pokušaja privatizacije autocesta. Sve će se to provoditi kroz mantričko ponavljanje teze o neprofitnosti tih firmi, koja kroz duži period ponavljanja postaje istina (kao uostalom i postulati ortodoksne ekonomske teorije te „neosporive istine“ poput veće efikasnosti privatnog od javnog sektora). Nužnost borbe protiv takve politike ne proizlazi samo iz obrane „strateških interesa“ države ili sprečavanja nove privatizacijske pljačke, već više od svega iz obrane radnih mjesta i proizvodnje koja jedina može osigurati kakav-takav razvojni potencijal hrvatskog gospodarstva i društva.

Napad na radnička prava i organiziranje svakako će predstavljati drugu žarišnu točku u narednom razdoblju. Krenut će se od radnika u javnoj i državnoj službi, kako je već i najavljeno u kombiniranom radu Ministarstva uprave i Ministarstva rada. Najavljeni Zakon o plaćama nije ništa drugo nego pokušaj da se jednim potezom zaobiđu sindikati kao „partneri u socijalnom dijalogu“ i da se nametne radno-zakonodavna politika koja bi trebala činiti temelj za daljnje ofanzivne, proturadničke poteze. Ovi pokušaji zapravo su jedna vrsta testiranja politike koja bi trebala naći svoju široku aplikaciju na polju čitavog radnog zakonodavstva. Javna i državna uprava čini izvrstan poligon za takvo testiranje upravo zbog dugotrajnog i upornog naglašavanja razlike između radnika zaposlenih u javnom i onih u privatnom sektoru, pri čemu se prvi prikazuju kao „paraziti“ i „uhljebi“ koji žive na račun drugih. Taj klasični divide et impera upravo će ispuniti svoju glavnu funkciju kada na udar dođu radnici u javnom sektoru, a kada šira društvena mobilizacija protiv tog izravnog napada na radna prava izostane zbog samorazumljivosti nužnosti otpuštanja i „racionalizacije“ javne uprave. Ako im taj prvi korak uspije, ništa neće stajati na putu udaru na radnička prava općenito.

Nužnost političke borbe i otpora

Koliko god najavljeni proračun ne predstavlja velik pomak od dosadašnje politike, on iskazuje određene tendencije kojima je potrebno odlučno se suprotstaviti. Upravo činjenica krajnje nerevolucionarnosti novog proračuna upućuje na to da su te tendencije već dugo prisutne i da su se puzajući ostvarivale kroz mikropolitičke poteze i manje zakonske zahvate. Kako je njihov karakter ipak jasno određen interesima kapitalističke klase naspram radništva i širih društvenih slojeva, one neminovno vode u zaoštravanje klasne borbe. Velike sindikalne središnjice pokazale su se nemoćnima ili nevoljnima da se tim tendencijama usprotive, a pokušaji političkog organiziranja radništva zadnjih godina nisu iznjedrili ozbiljnu radničku politiku koja bi mogla polučiti neke konkretne rezultate. Sve to jasno ukazuje na potrebu nove paradigme radničkog otpora i organiziranja, na nužnost radničke solidarnosti na širokoj bazi, neovisne o velikim središnjicama, ali politički artikulirane u smjeru jedne stvarne i ozbiljne radničke politike.