Bregovac: U obranu interesa radnika Razgovor s Davidom Bregovcem – radnikom 3. Maja, sindikalistom i članom Hrvatskih laburista

S našim sugovornikom razgovarali smo o trenutnom stanju u 3. Maju, važnosti političkog angažmana, kao i o aktualnom hrvatskom parlamentarizmu, sindikalizmu, pokušaju stvaranja lijeve platforme, te ostalim relevantnim radničko-sindikalnim temama.

David Bregovac zaposlen je u riječkom brodogradilištu 3. Maj, gdje radi kao operativni planer. Također, povjerenik je Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije (SIKD) u 3. Maju te predsjednik Županijske organizacije Hrvatskih laburista i član predsjedništva Hrvatskih laburista.

David Bregovac

Kakva je danas situacija u 3. Maju i matuljskoj Tvornici industrijske i brodske opreme (TIBO)? Da li bi se kupnjom TIBO-a od strane Uljanika prošle godine izbjegla današnja situacija i zašto nije bilo političke volje za spas TIBO-a?

U 3. Maju situacija je, što se tiče zaposlenosti, ok. Znači, imamo posla za sljedećih četiri, pet godina. Problem su plaće, male plaće o čemu se ne priča. To je valjda tabu tema, kao i da nam dosta mladih, školovanih, kvalitetnih ljudi odlazi. Bilo da su to bravari, brodomonteri, varioci, cjevari, bilo da su to inženjeri koji rade u tehničkim uredima, pretovaru i sl. Dolaze nam, normalno, kooperanti, jer ne možemo više naći radnike. Nitko neće raditi za takvu plaću u takvim teškim uvjetima.

Što se tiče TIBO-a, on bi se spasio da je politika tako odlučila – da ga uzme Uljanik. Bilo je sve već praktički spremno da ga Uljanik preuzme. Sigurno bi od ovih osamdesetak radnika ostalo zaposleno 50 do 60, pa bi i dalje radili program za sva brodogradilišta. Ne samo za Uljanik i 3. Maj, nego i za Brodosplit, Brodotrogir. Znači, imali bi svoju proizvodnu nišu.

Problem je u ovoj državi da se stalno stvaraju lobiji. O ovom slučaju se javlja uvoznički lobi. Očito nije bilo interesa da proizvodi naša tvrtka i naši radnici, već da se nabavlja roba iz uvoza.

Problem je u ovoj državi da se stalno stvaraju lobiji. O ovom slučaju se javlja uvoznički lobi. Očito nije bilo interesa da proizvodi naša tvrtka i naši radnici, već da se nabavlja roba iz uvoza (Kine, Austrije…). Jasno vam je kako to ide u ovoj državi, nažalost. Tu sindikati nisu bili dovoljno jaki, ni politika nije bila dovoljno jaka i nije bila zainteresirana i eto. Ostali smo bez 80 zaposlenih, ostali smo bez proizvodnog programa koji je bio naš i sad imamo tržište kakvo imamo.

Bit ću izravan vezano za radnike. I sami radnici su razočarani i ja ih razumijem, ali eto bili smo u prilici podići problem na višu razinu. Ponudio sam radnicima TIBO-a da u organizaciji Hrvatskih laburista ispred njihovih pogona obilježimo 1. Maj Praznik rada. Pozvali bismo medije, osigurali hranu, muziku i poklon bonove za radnike tvornice te na taj način dodatno upozorili na problem TIBO-a i njihovih radnika. Radnici na žalost nisu na to pristali u strahu za svoj posao. TIBO je sad otišao u stečaj, radnici će dobiti nešto svojih novaca, ali su izgubili budućnost. Izgubili su zaposlenje. Oni su sad ili na Zavodu za zapošljavanje ili rade negdje drugdje. Ugasili su im dobru tvornicu koja je mogla raditi nove poslove.

Sindikat lučkih radnika u Luci Rijeka u sukobu je s upravom, a uprava “pobunjenike” posprdno naziva samoupravljačima – jeste li u kontaktu s njima?

Ne, nisam s njima u kontaktu. Znam da su svojedobno imali potpisan jako dobar kolektivni ugovor. Nemam informaciju, ali možda ima više sindikata unutar Luke, međutim znam da u Luci također ima velikih problema. Uz radnike zaposlene u Luci postoji i velik broj radnika kooperanata s kojima Luka ima potpisane ugovore, a koji su slabije plaćeni uz lošije uvjete.

Znam da su se u Kopru stalno zaposleni radnici pobunili za bolje uvjete svojih kolega kooperanata. To se kod nas neće dogoditi još dugo vremena. Kod nas je solidarnost veliki problem.

Kako ste ušli u politiku?

Ja sam kao mlad plovio na pomorskoj kompaniji Croatia Line. U to doba kompanija je propadala. Mi smo plovili bez dovoljne zalihe hrane, vode, svega.Jednom prilikom smo plovili iz Južne Amerike za Europu. Nismo imali više što za jesti, ostali smo na brašnu i vodi. Stali smo negdje na pučini. Kapetan je našao nekakvo mjesto gdje smo lovili ribu da bismo imali što za jesti do Europe. Kad smo došli u Europu, ja kažem onim svojim kolegama i svojem brigadiru da stanemo, da nema smisla, nemamo za jesti, nismo vidjeli plaću devet mjeseci. I što su mi odgovorili? “Stari, što ćeš? Šuti i trpi.” E tu je bilo dosta! Mislim, nije problem raditi, ali hoću da me se poštuje kao radnika. To znači da dobijem plaću od koje mogu živjeti i da mogu raditi u normalnim uvjetima. A to se nije desilo.

Ja sam kao mlad plovio na pomorskoj kompaniji Croatia Line. U to doba kompanija je propadala. Mi smo plovili bez dovoljne zalihe hrane, vode, svega. Jednom prilikom smo plovili iz Južne Amerike za Europu. Nismo imali više što za jesti, ostali smo na brašnu i vodi. Tu je bilo dosta! Mislim, nije problem raditi, ali hoću da me se poštuje kao radnika.

Onda sam tako pomalo krenuo. Došao sam u 3. Maj i tamo su bila dva sindikata s kojima nisam bio zadovoljan. Radili su krivo. Kolege i još neki osnovali su Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije i tu smo napravili podružnicu, tu smo započeli s radom. U to vrijeme je već postojao problem sa 3. Majem radi Europske unije. Oni su naime radi potpisanog pristupnog ugovora Hrvatske sa EU htjeli ugasiti jedno brodogradilište u Hrvatskoj. Kad je sve to krenulo, shvatili smo da je nužno imati nekog u politici, kako bismo ga mogli nazvati i upozoriti na problem, a s druge strane preko njega dobiti informacije i reagirati.

Tu se onda pojavio Dragutin Lesar s Laburistima. Za mene ideja laburizma znači omogućiti radniku da posredno sudjeluje u onome što je bitno za njega, da ima svog predstavnika u politici gdje se donose zakoni koji su radniku važni. Osnivanjem laburističke stranke radnik može dobiti svoj glas i svoje predstavnike u Saboru, koji kroz zakonodavstvo mogu pokušati riješiti probleme s kojima se radnik suočava.

Činjenica jest da o nama u Saboru odlučuju ljudi koji nisu nikada iskusili kako je to biti radnik. Ne u smislu radnik, kao profesor na fakultetu, mislim, svi oni koji žive od svog rada su radnici, i doktori i direktori, sve su to radnici.

Ali biti radnik u tekstilnoj, drvnoj, metalnoj industriji je teško. Nitko od onih na vlasti to nije probao, niti zna kako je to. Članovi Vlade i Saborski zastupnici ne znaju kako je to živjeti s 2.500 ili 3.500 kuna. Pa čak i sa plaćom od 5.000 kuna, koja se smatra velikom plaćom u navedenim sektorima, nije dostatna za život. Jednostavno nije dovoljno.

Zato smo se odlučili uključiti u Laburiste. Osnovao sam podružnicu županijske organizacije u Primorsko-goranskoj županiji i tu je krenulo.

Nažalost, ideja laburizma, koliko god fenomenalna i potrebna bila, smeta određenim političkim strukturama i ljevice i desnice, jer radnika ima i lijevih i desnih i onih koje politika ne zanima, a veže ih zajednički interes za boljim životom. Mene nikad nisu zanimale strane za koje su se radnici opredjeljivali, iako su moji stavovi uvijek bili i uvijek će biti lijevi, interesi radnika – bolja plaća i bolji radni uvjeti su mi uvijek bili u prvom planu.

Tko danas zastupa radnike u Saboru? Ne znam. Ima li tamo uopće radnika? Bojim se da je najveći problem upravo to što zastupnici ne znaju kako je radniku, pa nisu niti zainteresirani baviti se njima.

Tko je odgovoran za loš izborni rezultat Laburista i zašto nije uspjela njihova platforma Ujedinjena ljevica?

Dio odgovornosti snosim i ja kao član predsjedništva. Dao sam svoj mandat na raspolaganje, jer sam smatrao da je to nešto što je ispravno učiniti.

Aktualno predsjedništvo stranke, sa predsjednikom Končevskim na čelu, je izabrano na Saboru stranke u veljači 2016. godine i tada smo preuzeli tu odgovornost i obvezu. Pitanje loših rezultata povlači za sobom cijeli niz pitanja. Politika se ljudima gadi već 25 godina radi loših poteza bivših vlada, svega što je u našoj zemlji pokradeno ili prodano u bescjenje zahvaljujući lošoj politici i lošem ili nikakvom funkcioniranju pravne države. Unazad zadnjih godinu dana politika se ljudima ogadila do kraja radi svega što se događalo sa Mostom i HDZ-om, pa i SDP-om.

Kad sam tijekom prošle predizborne kampanje obišao cijelu osmu jedinicu i pola sedme, vidio sam da su ljudi razočarani s politikom. I mene isto uspoređuju s drugima, s HDZ-om, sa SDP-om. Ja shvaćam njihovu ogorčenost, ali ja nisam tu kriv. Nisam imao prilike išta mijenjati. Laburisti nikad nisu imali priliku da nešto mijenjaju. Svi su se razočarali u Laburiste kad smo imali šest zastupnika u Saboru. A realno, što je moglo šest oporbenih zastupnika promijeniti? Mi nismo bili u situaciji kao što je Most.

Tko danas zastupa radnike u Saboru? Ima li tamo uopće radnika? Bojim se da je najveći problem upravo to što zastupnici ne znaju kako je radniku, pa nisu niti zainteresirani baviti se njima.

U mandatu od 2011. do 2015. godine naši su saborski zastupnici dali mnoštvo prijedloga zakona, amandmana, poput na primjer Prijedloga izmjena Zakona o radu. Sve su naše prijedloge vladajući u startu odbijali. Nakon nekog vremena, kozmetičkim promjenama su mnoge naše prijedloge pretvorili u svoje, te ih tako usvajali.

Što se tiče Ujedinjenje ljevice, ja tu nisam bio na svim pregovorima. Recimo, nisam bio tamo kad je bila Radnička fronta (RF). Ja ne znam što se tu dogodilo vezano za Radničku frontu. Akcija mladih se priklonila Živom zidu, nisu htjeli s nama. OraH je odustao zbog toga što sam ja trebao biti prvi na listi kandidata za parlament u 8. izbornoj jedinici. Njima je predstavljalo problem što ja imam srednju stručnu spremu, a oni su smatrali da prva na listi treba biti osoba sa višim stupnjem obrazovanja. To je po meni snobizam.

Od Radničke fronte smo tražili da odustanu od radikalizma ako misle ući u našu priču. Pazi, ja sam borac, hajmo to tako reći, bit ću uvijek prvi u svemu, nije mi problem ako treba i potući se za radnika, ali treba paziti s tim što radi Radnička fronta jer inače dolazimo u anarhiju koja nema smisla. To nije nešto dobro. Idemo probati kroz zakone, kroz institucije, promijeniti neke stvari na bolje, a ne na lošije. Zato ne bih htio imati posla s ljudima koji bi radili probleme na neki način. Da, kad zatreba, ali ne odmah – u startu.

OraH je odustao zbog toga što sam ja trebao biti prvi na listi kandidata za parlament u 8. izbornoj jedinici. Njima je predstavljalo problem što ja imam srednju stručnu spremu, a oni su smatrali da prva na listi treba biti osoba sa višim stupnjem obrazovanja. To je po meni snobizam.

Ujedinjena ljevica je trebala okupljati i udruge i sindikate. Mi smo poslali pozive svima njima. Od sindikata su nam se javili samo Vilim Ribić i Ozren Matijašević, i oni su htjeli s nama surađivati bez problema. Druge dvije središnjice Mladena Novosela i Krešimira Severa su rekle da s nama nema smisla razgovarati, da oni pregovaraju samo s SDP-om i HDZ-om.

Udruge nam nisu odgovorile. Javilo nam se brdo malih stranaka. Sad kad ti s njima razgovaraš, sve one misle da su velike, da su ravnopravne i tako se ponašaju. Na koncu nismo s njima dogovorili suradnju.

Razgovarali smo i s bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem. On nas je na neki način iskoristio u medijima. Rekli smo da ne želimo raditi na takav način i da nećemo dozvoliti da nas se iskorištava, tako da smo od te suradnje odustali.

ORaH i Akcija mladih su nam bili idealni partneri, sviđa nam se kako oni rade. Ali u OraH-u je preveliki snobizam, a u Akciji mladih je bila politička odluka takva kakva je.

Kako vidite budućnost lijevih partija u Hrvatskoj?

Nažalost, lijeve stranke su premale stranke u odnosu na SDP. Kao što je HDZ pojeo ove desne, tako će i SDP pojesti ove lijeve. Čini mi se da ovdje ide na polarizaciju SDP-a i HDZ-a, a ostali su izvan toga.

Budućnost onih lijevih stranaka koje bi se borile za radnike nije tako dobra. Za radnika uopće budućnost nije dobra. Prvenstveno, ti ako i imaš nešto reći za radnike i htio bi nešto reći, ne možeš doći u medije. A ako nisi u medijima, kao da te nema. To je najveći problem. To je problem i nas Laburista. Radimo, ali nas nema u medijima i to se onda shvaća kao da ne radimo.

Problem je i ljudski ego. Nažalost, 90 posto ljudi najviše gleda sebe i da napravi nešto u svoju korist. Ja nisam takav. Smatram da će meni biti dobro, ako je svima nama dobro. Meni je obraz još uvijek čist i želim da tako i ostane. Ja ne želim da netko pljune na mene dok šetam s mojom obitelji po Korzu zato što sam nešto na neki način htio iskoristiti. Ne, to me ne interesira. Na kraju krajeva, ovdje smo moji kolege Laburisti i ja, zato jer se nitko nije brinuo o nama radnicima, pa smo se morali početi sami baviti pitanjima radnika. Tko od nas ne bi radije bio doma s obitelji? Ja sa svojom obitelji provodim jako malo vremena od kad se bavim politikom. Non-stop sam negdje, Zagreb, Rijeka, sastanci, sjednice… Ja jesam za to da se okupi ekipa koja će se brinuti za interese radnika. Ali ne vidim nikoga tu. Koga? Sindikate? Moj sindikat je uz mene i ja sam tu za njega, ali što je sa ostalim sindikatima?

U Rijeci ima agencijskog rada.
Ti radnici imaju probleme, ali se nažalost boje sindikalno organizirati. Kad nisu sindikalno organizirani, ti im ne možeš previše pomoći. Zato su bitne neke političke stranke, političke organizacije koje će se baviti radnicima i na taj način pomagati ljudima.

Koje su glavne aktivnosti Laburista danas kao izvanparlamentarne stranke?

Mi Laburisti sad moramo krenuti od početka, to je moje mišljenje. Moramo prvo napraviti novi „šalung“ pa tek onda izlijevati beton za temelje. Ljudi misle da je to gotova priča, da je sve otišlo k vragu. Ali nije, laburizam ide dalje, mora ići. Gotovo svatko od nas radi u lošim uvjetima ili poznaje nekoga koga na poslu iskorištavaju, tko mora ostati raditi izvan radnog vremena, ne može ići na bolovanje ili godišnji odmor, kome velik dio plaće ne isplaćuju kao plaću, već kao putne troškove, nekoga kome se na njegove poslove dodaju poslovi kolega koji su prestali raditi u tvrtki, umjesto da se zaposli nova osoba… Primjera je milijun. Upravo zato su Laburisti zadnja crta obrane interesa radnika i svih ljudi koji žive od svog rada, a javnost to mora prepoznati!

Trebamo raditi na tome da dobijemo što veći broj vijećnika Laburista u općinama, gradovima i županijama i ukazivati na probleme. Ali ne ukazivati na probleme tako da samo kažeš – ne, to ne valja. Mi to nismo nikad radili. Mi ćemo uvijek ukazati na problem i odmah dati prijedlog na koji ga način treba riješiti. To je ono što su Laburisti uvijek i radili.

Treba pokazati radnicima, svim ljudima da mi imamo znanje da promijenimo neke stvari na bolje.

U posljednje tri godine iz Hrvatske je otišlo preko 150.000 ljudi, jedan od glavnih uzroka odlaska jest prekarizacija radnih odnosa. Da li ste upoznati s problemima vezanim uz agencijski rad i kakva su vaša iskustva u borbi protiv nestandardnih oblika rada?

U 3. maju nema primjera agencijskih radnika, barem ja nisam s njima upoznat. Ima nekih radnika, zavarivača na primjer koji su zaposleni na 3 mjeseca. Ali im se onda s vremenom produži na stalno.

Ali u Rijeci ima agencijskog rada. Ti radnici imaju probleme, ali se nažalost boje sindikalno organizirati. Kad nisu sindikalno organizirani, ti im ne možeš previše pomoći. Zato su bitne neke političke stranke, političke organizacije koje će se baviti radnicima i na taj način pomagati ljudima. Morate znati da sindikati mogu raditi samo po zakonu, znači Zakon o radu je minimum. Sve što mogu napraviti iznad minimuma, mogu putem kolektivnog ugovora. Ali se moraju držati zakona. A zakoni su loši, tu je problem. Kad bi se promijenili zakoni, bilo bi im puno bolje. I to je jedan od razloga zašto su Laburisti nastali i zašto su potrebni.

Što mislite o Zakonu o radu iz 2014.? Smatrate li da se kroz institut gospodarsko-socijalnih vijeća (GSV) radnici mogu izboriti za povećanje svojih prava ili barem očuvati ona postojeća?

Preko GSV-a nema šanse da se išta promijeni. Kad je GSV išta napravio? Vlada i poslodavci su zajedno, uvijek će biti jači od sindikata. A i sami sindikati su slabi jer su nejedinstveni, svako gleda svoju priču.

Zakon o radu ne valja, treba ga promijeniti. Ne znam što je dobro u Zakonu o radu kad, na primjer, radnik može samo tri dana izabrati za godišnji odmor po želji? Zašto bi to bilo tako?

Preko GSV-a nema šanse da se išta promijeni. Kad je GSV išta napravio? Vlada i poslodavci su zajedno, uvijek će biti jači od sindikata. A i sami sindikati su slabi jer su nejedinstveni, svako gleda svoju priču.

Radnici Rafinerije nafte Rijeka nisu do sada pokazali solidarnost kada je u pitanju sisačka rafinerija. Jedan sindikat, Sindikat naftnog gospodarstva (SING), preuzeo je monopol nad organiziranjem radnika u Rafineriji nafte Rijeka, a borbenom sindikatu poput Nove solidarnosti ulazak je gotovo potpuno onemogućen. Jeste li u kontaktu s rafinercima i da li se kroz saborske odbore dok su laburisti bili parlamentarna partija moglo za INA-ine rafinerije napraviti više?

Ja nisam u kontaktu s njima, nažalost. A mislim da jest netko iz zagrebačkih ili sisačkih laburista.

Je li se moglo napraviti nešto više u Saboru za Rafineriju? Iskreno, ne. Ljudi moraju shvatiti – ako hoćeš promijeniti nešto u Saboru, moraš biti na vlasti. Oporba ne mijenja, oporba samo upozorava. Znači, oporba tada nije dobila mogućnost da mijenja. Dobila je mogućnost samo tadašnja vlast. Da bi nešto promijenio ti moraš “ucijeniti” vlast, a za to je jako mala mogućnost. Tu je mogućnost imao Most, ali je nije iskoristio. A ja imam, kao laburist, tu mogućnost kao Most, mislim da bi bila drugačija priča.

Što mislite o sindikalnom solidariziranju, odnosno kakve su mogućnosti i pretpostavke da se kod nekog prosvjeda ili štrajka solidariziraju i Uljanik, 3. Maj, Brodosplit, Brodotrogir…?

Pa ja sam za to odmah. Ali zašto to sindikati ne žele, ja ne znam. Meni to nije jasno. Ako netko ima problem, idemo svi stati iza njega onda. Na takav način sam pokušao riješiti situaciju TIBO-a. Ne moramo svi sad na ulicu. Moramo se pobuniti i reći: Ovo je upozorenje, a ako se problem ne riješi, izaći ćemo na ulice. Ja sam za to da se zaustave i Brodosplit i 3. Maj, pa Brodotrogir itd. Radnici u strahu za svoju egzistenciju ne shvaćaju kolika je snaga u jedinstvu i masovnosti. Nažalost, upravo zbog toga poslodavci ne strepe, jer su i oni svjesni današnje situacije i nezaposlenosti.