Borba za univerzitet Filozofski fakultet opet točka otpora

Nakon što se na zagrebačkom Filozofskom fakultetu organizirala središnja i najduža borba protiv komercijalizacije obrazovanja 2009., ovih se mjeseci zaoštrila nova borba, i to ona protiv klerikalizacije. Konzervativne društvene snage koje obrazovanje nastoje podvrgnuti vladavini crkvenih dogmatika naišle su na otpor naprednih studenata i profesora.

Ono što se ovih dana događa na zagrebačkom Filozofskom fakultetu rezultat je višegodišnjih negativnih društvenih tendencija vezanih za visoko obrazovanje. Najprije, više je nego primjetno opće pogoršanje materijalnih uvjeta rada na fakultetima u posljednjih dvadesetak godina, što je direktna posljedica osjetnog pada prihoda od države za školstvo u tom razdoblju, a što opet za posljedicu ima dodatni pritisak na studij u vidu njegove pretjerane komercijalizacije i monetizacije. Nezanemarivu ulogu u spomenutim negativnim tendencijama vezanima uz visoko obrazovanje igra i nepovoljna opća slika univerziteta u javnosti koja se stalno oprimjeruje kroz najmanje dvije stvari. Najprije, opetovano se ponavlja kako su naši fakulteti navodno loše pozicionirani u svjetskim okvirima, a sve prema nekoj krajnje sumnjivoj i teško provjerljivoj metodi indeksacije svjetskih sveučilišta. Druga se slika odnosi na figuru tzv. vječnog studenta, odnosno na problem navodno predugog studiranja tih “razmaženih derišta”, kako ih je nedavno nazvao jedan saborski zastupnik. Ta logika dalje kaže da je put od današnjeg lijenog studenta (koji prema popularnom mišljenju ne ustaje prije 12 sati, uostalom, baš kao i ljevičari), do sutrašnjeg društvenog parazita, odnosno današnjim rječnikom rečeno, uhljeba, siguran i neizbježan. Kad smo već kod duljine studiranja, istraživanja pokazuju da je njegov prosjek u nas oko šest godina, što ne odudara toliko od situacije vani, a govori i to da se u duljini studiranja ne razlikuju oni koji svoj studij plaćaju sami i oni koji se školuju na trošak države. To opet znači da pada u vodu u javnosti često spominjanja mantra o tome da je plaćanje onaj moment koji presudno pridonosi skraćivanju studiranja.

Što se tiče materijalnih uvjeta rada na sveučilištu i studiranja stvar se pogoršava sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća kad na snagu stupa novi zakon o visokom školstvu koji samim fakultetima dozvoljava da samostalno određuju upisne kvote. Nakon toga samo je nebo bilo granica. Naime, dekani i uprave fakulteta su shvatili da se školarinama može ne samo popuniti budžetski manjak nego i dobro zaraditi. Neke fakultete, posebno ekonomske, u javnosti prati reputacija “derača”, budući da su brucoše nemilosrdno financijski iscrpljivali. U tome je prije desetak i više godina posebno prednjačio splitski Ekonomski fakultet i to baš u vrijeme kad mu je na čelu bio Branko Grčić, kasniji potpredsjednik esdepeovske vlade.

Elem, podaci govore, da je sredinom devedesetih godina studij plaćalo 11 posto upisanih, dok je deset godina kasnije čak 57 posto studenata plaćalo svoje školovanje. Danas se broj onih koji plaćaju ustalio na oko 50 posto. Istovremeno su padali prihodi od države. Pa dok je Hrvatska 2004. godine iz budžeta za visoko školstvo izdvajala 0,87 posto, danas to ne prelazi 0,7 posto, dok istovremeno prosjek izdvajanja za visoko školstvo u Europskoj uniji iznosi oko 1,5 posto od budžeta. Ovaj trend komercijalizacije za sobom je vukao brojne probleme, a jedna od najvećih je već spomenuta pohlepa pojedinih fakultetskih uprava. Tako su neki fakulteti upisivali studenata u bitno većem broju negoli su im to dozvoljavali njihovi materijalni i nastavni kapaciteti, a sve zato da nadoknade pad državnih dotacija, što je opet za posljedicu imalo srozavanje kvalitete samog studija. I to je, među ostalima, bio jedan od okidača za prve velike akcije studenata prije sedam godina i pokretanje prvih blokada na hrvatskim fakultetima od kojih je najdulja bila ona na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Naime, uslijed općedruštvene krize i sve većeg stupnja instrumentaliziranja visokog školstva kao reakcija na takve trendove u proljeće 2009. godine blokiran je rad nastave na dvadesetak hrvatskih fakulteta, a glavni zahtjev pobunjenih studenata odnosio se na potpuno napuštanje sistema školarina. Borba protiv komercijalizacije polučila je tada određeni uspjeh. Školarine, istina, nisu ukinute, ali se od posve nepravednog tzv. dualnog sistema školarina prešlo na nešto blaži, linearni sistem, odnosno umjesto dotadašnjih upisnih kvota koje je određivala sama uprava pojedinog fakulteta, školarinu su od školske godine 2010/2011. počeli plaćati samo oni koji nisu bili redovni u izvršavanju studentskih obaveza, dok su novčane naknade za prvu godinu ukinute za sve.

To, dakle, da bi se visoko školstvo, u drugom koraku, kako to najavljuje dekan KBF-a Tonči Matulić, trebalo pretvoriti u prostor gdje bi studenti slijepo preuzimali ponuđena znanja i bespogovorno se podvrgavali vladajućem poretku, vraća nas u predprosvjetiteljsko doba neznanja, rigidne crkvene doktrine i lažne utjehe dogmatike.

Poseban problem u tome predstavlja humanistika, budući da je ona najneprilagodljivija sa stajališta kapitalističke reprodukcije. Stoga ne čudi da je od svih blokada najduža bila upravo ona na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (trajala je 35 dana), te da je tamo otpor adaptaciji današnjem ekonomskom i političkom režimu najustrajniji i praktički, na ovaj ili onaj način, traje do danas.

Novi napad na humanistiku, sekularno školstvo i laicitet kao takav počeo se odvijati prije godinu i pol kad je konzervativna struja na zagrebačkom Sveučilištu i samom Filozofskom fakultetu nakanila uvezati određene programe zagrebačkog Filozofskog fakulteta i Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Na prvu bi se činilo da u tom povezivanju nema ničeg spornog, štoviše, i Bolonjska reforma preporučuje interdisciplinarnost, povezivanje studija i suradnju u svim pravcima. Ali krucijalno nam se čini ono na što je nedavno ukazala Branka Galić sa zagrebačkog FF-a. Naime u jednom mediju je na pitanje novinara: “Ugovori za sada nisu izglasani, ali da jesu, kakve bi posljedice snosio Filozofski fakultet?”, Branka Galić odgovorila ovako: “Moglo se dogoditi, budući da je KBF pod ingerencijom Vatikana i ravna se prema kanonskom pravu, da se postavi pitanje usklađenosti pojedinih programa s kanonskim pravom i doktrinom Crkve. Na vlastite sam uši čula, na sastanku delegacije Katoličkog bogoslovnog fakulteta, da je dekan KBF-a profesor Matulić napomenuo da je prvi korak uspostavljenje ugovora o suradnji, a sljedeći da Katolička crkva postavi pitanje usklađenosti nekih silabusa s njihovim doktrinama. To nije bilo navedeno u ugovoru, ali je logično s aspekta zaštite crkvenih interesa i prava.”

To, dakle, da bi se visoko školstvo, u drugom koraku, kako to najavljuje dekan KBF-a Tonči Matulić, trebalo pretvoriti u prostor gdje bi studenti slijepo preuzimali ponuđena znanja i bespogovorno se podvrgavali vladajućem poretku, vraća nas u predprosvjetiteljsko doba neznanja, rigidne crkvene doktrine i lažne utjehe dogmatike.

Međutim, antiklerikalne snage na fakultetu su jačale, pa je najprije odbačena prva verzija ugovora s bogoslovima, koje je prethodni dekan Damir Boras, nakanio prošvercati, a kasnije je jasno i nedvosmisleno s nastavničkom i studentskom većinom odbijena i druga verzija ugovora. Posao implementacije katoličkog silabusa na Filozofski fakultet nakon Borasa je preuzeo novoizabrani dekan Vlatko Previšić, ali posve potkapacitiran za to on to ne uspijeva i kao, zasad, posljednji čin zaštite te ideje, ali i svog dekanskog statusa, Previšić je uveo privatne zaštitare na Filozofski fakultet. Prije toga je u suradnji s rektorom Borasom ukinuo Studentski zbor na Filozofskom fakultetu, posmjenjao je svoje dotadašnje neposredne suradnike koji mu nisu odgovarali, skandalizirao javnost izjavama o terorističkoj opasnosti koja da navodno prijeti Filozofskom fakultetu i izmjestio plenum studenta Filozofskog fakulteta iz dvorane sedam, tvrdeći da se tu radi o politički sumnjivim igrama.

Viziji aktualnog rektora zagrebačkog Sveučilišta, dekana FF-a, dekana KBF-a, pa i samog ministra znanosti, obrazovanja i športa Predraga Šustara o univerzitetu koje bi se trebalo ravnati prema Vatikanu i kanonskom pravu valja suprotstaviti ideju univerziteta kao mjesta kritičkog preispitivanja stavova, društvenog angažmana studenata i profesora i mjesta rađanja i razvijanja progresivnih ideja.