Borba se nastavlja Presjek stanja na hrvatskoj ljevici

Naš član Dimitrije Birač napisao je za časopis Prosvjeta tekst o presjeku stanja na ljevici u Hrvatskoj. U tekstu se ponajprije bavi Radničkom frontom i Novom ljevicom kao registriranim političkim strankama na ljevici.

U ovom trenutku nije jednostavno analizirati stanje na hrvatskoj ljevici i to iz najmanje dva razloga. Prvo, ima mnogo različitih mišljenja o tome što bi trebalo obuhvatiti pod ljevicu, a što nikako ne smije ili ne može ići pod ljevicu. Drugo, fragmentiranost lijevih grupa, udruga i stranaka je toliko velika, a razina svijesti koja bi vodila njihovom zbližavanju toliko niska da je u ovom trenutku delikatno bilo što reći kritički. U suprotnom riskiramo da se ijedna od tih grupa, udruga i stranaka uvrijede i da kod njih to izazove više emotivnu, a manje političku reakciju.

Ipak, kao što je Lenjin u jednom pismu s kraja 1900. pojasnio – otvorena, poštena i iskrena borba, nasuprot držanju kritike u tajnosti u ime nekog izmišljenog jedinstva, jedan je od ključnih uvjeta upravo za obnovu stvarnog jedinstva. Samo je polemika preko štampe u stanju da utvrdi problematične granice na ljevici. Imajući to na umu, pokušat ćemo dati presjek stanja na ljevici i upozoriti na najveće probleme ljevice danas: nedostatak političkog i nedostatak svijesti o organizaciji.

Ne računamo li otvoreno reformističke stranke ljevice i lijevog centra, u ovom tekstu se ljevica odnosi na Radničku frontu i Novu ljevicu, najviše zato jer su registrirane političke stranke koje imaju svoje članove u predstavničkim političkim tijelima. Ostale grupacije spominjemo zbog razrade konteksta, kao i zbog značaja koji one imaju u odnosu na RF i NLj.

Odmah treba upozoriti da se prije nešto više od dvije godine u RF-u dogodio rascjep po političko-organizacijskom pitanju ustroja. U RF-u su tada ostali ljudi koji su zagovarali, a i još zagovaraju, direktno-demokratski princip ustroja, odnosno koji žele izgraditi samoupravnu partiju. Budući da se zalažu za demokratski socijalizam, koji kao bazu ima samoupravljanje, oni političku stranku vide kao demokratski socijalizam u malom te svojim primjerom nastoje utjecati na promjene. Negiraju potrebu formalnog rukovodstva, koordiniranje akcija od za to izabranih pojedinaca i sl. Druga struja, koja je u raspcjepu izbačena iz RF-a, u zadnje vrijeme se okuplja oko Radničkog portala i smatra da je nužan demokratsko-centralistički ustroj partije, odnosno da je politička stranka po sebi sredstvo političke borbe, a ne cilj. Zalaže se za izgradnju stranačke infrastrukture koja kombinira demokraciju s centraliziranim djelovanjem, u skladu s potrebama političke borbe. Prilikom djelovanja unutar RF-a, ova je struja tražila da se formalizira postojanje različitih grupa koje su različito gledale na antikapitalističku borbu, što je direktno-demokratska struja na silu odbacila. Stoga sada u RF-u, iako se zove fronta, egzistira samo jedna struja – direktno-demokratska.

Nova ljevica je osnovana kao stranka s ciljem da pokuša zauzeti mjesto SDP-a, ali s obzirom na to da se i sama nazvala novom ljevicom i da surađuje s RF-om, vrijedi je ovdje ocijeniti. Osim ovih aktera, tu je još aktivna i Baza za radničku inicijativu i demokraciju (BRID), ali koja u ovom trenutku čini se nema liderskih političkih ambicija.

Ostaje pitanje, na koje ovdje nećemo odgovarati, zašto ljudi iz BRID-a i buduće Nove ljevice nisu isprva htjeli ući u suradnju s RF-om, da bi naknadno ušli u nove političke projekte.

Ostaje pitanje zašto ljudi iz BRID-a i Nove ljevice nisu isprva htjeli ući u suradnju s RF-om, da bi naknadno ušli u nove političke projekte (…) Frontovska organizacija ne može se sastojati od ideološko-teorijski heterogenih skupina ako nema i ustroj koji im omogućuje unutarnju demokraciju i zajedničko djelovanje

Prvi konkretan prijedlog za rješenje fragmentiranosti na ljevici nastao je u proljeće 2014. Ideja političke platforme pokušala se ostvariti u obliku RF-a, koji je zaista bio zamišljen kao lijeva politička platforma. Kad smo se nalazili na prvim sastancima koji su bili priprema za inicijalni sastanak Radničke fronte, raspravljali smo između ostaloga i o nazivu buduće političke stranke.

Nakon kraće rasprave odlučili smo se za ime Radnička fronta. Zašto? Zbog toga što smo se i našli s ciljem osnivanja političke platforme, političke fronte čija je ideja bila, kako stoji u inicijalnom pozivu napisanom sredinom marta 2014., da „se okupe pojedinci i grupe progresivnih stavova, bez obzira na sitne ideološke razlike i političko sektašenje, na zajedničkoj platformi koja bi obuhvaćala sve lijeve opcije od (klasične) socijaldemokracije pa do radikalnog antikapitalizma – koja bi obuhvaćala borbenije sindikate i sindikaliste, aktiviste, radnike, nezaposlene, studente, penzionere…“. I dalje: „nova organizacija mora prihvaćati ljude različitih spektara progresivnih uvjerenja, kao i ljude koji su načelno zainteresirani za borbu za pravednije društvo, ali još nisu prema svemu izgradili potpuno čvrste političke stavove“.

U skladu s ovim idejama i zaista značajnom fragmentacijom na ljevici, znali smo da je bitno dogovoriti organizacijski ustroj. Direktna demokracija kao jedini ustroj nije bila rješenje, nego upravo kombinacija demokratskog centralizma s elementima dirdema.

Znali smo da fronta ima najveće šanse kao organizacija kojom dominira ustroj demokracije (slobodna razmjena mišljenja, formaliziranje frakcija i sl.) i centraliziranog djelovanja, naravno ako želi ostati istinskom frontom. Jedino bi takav oblik ustroja, koji omogućuje raspravu, kritiku, različite grupacije ili struje, a istovremeno ostvaruje efikasnost njihovog zajedničkog djelovanja, bio u stanju kontrolirati te različitosti i ograničiti eventualni uspon neformalnih vođa na temelju njihovih poznanstava, prethodne medijske prepoznatljivosti i sl.

Frontovska organizacija ne može se sastojati od ideološko-teorijski heterogenih skupina ako nema i ustroj koji im omogućuje unutarnju demokraciju i zajedničko djelovanje. Zajedničko djelovanje svih tih elemenata podrazumijeva da će u jednom trenutku jedan dio ljudi morati pristati na ustupke, a u drugom trenutku drugi dio ljudi. I tu nema ničeg čudnog. U tom kontekstu, izbacivanje više od trećine redom aktivnijih članova iz RF-a, odnosno polovine iz najjače, zagrebačke organizacije, koje je izvela dirdem struja, uklapa se u stanje koje traje i do današnjeg dana. Dirdem struja borila se za izbacivanje onih članova koji nisu dijelili njeno mišljenje, čime je zapravo negirala samu ideju fronte ili platforme.

Malom, ali glasnom dijelu ljudi koji forsira i provodi koncept tzv. direktne demokracije odgovara gotovo kaotično stanje u kojem ne postoje odgovornost i formalno donošenje odluka, rukovodeća tijela i sl. Budući da su presudno utjecali na razbijanje frontovskog principa lijeve organizacije, odnosno gotovo u startu osujetili priliku da se radikalna ljevica razvija i započne proces konsolidacije, dirdemovcima prirodno odgovara i oblik ustroja koji ne trpi različite struje, različita mišljenja.

Drugim riječima, dok se demokratski centralizam veže uz lijevu organizaciju frontovskog tipa koja unutar sebe ima mnogo različitih struja, dirdem ide uz tip organizacije u kojoj dominiraju stavovi i razmišljanja neformalno rukovodeće manjine nad kojom ne postoji kontrola, koja je bez ikakve odgovornosti prema širem članstvu i koja ne ostavlja prostora kritici.

Jasno, kad netko gradi organizaciju od početka onda se tu može dogoditi puno pogrešaka i krivih koraka. Dio ljudi je uvjeren u jedno, pa se onda predomisli i počne se zalagati za nešto drugo itd. Uostalom, tko ne radi, taj i ne može pogriješiti.

Međutim, najveća pogreška danas bila bi ne osvijestiti ove uništavajuće osobine direktne demokracije kao oblika ustroja lijeve organizacije. Kao što smo naveli, organizacijsko i političko pitanje, a oba najuže međusobno povezana, najvažnija su pitanja danas na ljevici. Stvar je u tome da ljevica može jedino putem tih pitanja, jedino praktičnim putem, osvijestiti svoje pogreške i ispraviti ih.

Kako radnika iz žrtve pretvoriti u borca, kako mu manjak samopouzdanja nadomjestiti viškom samopouzdanja, kako ga iz stanja neorganiziranosti dovesti u stanje koordinacije i organiziranosti – eto zadatka ljevice! I zato ne samo RF, nego i Nova ljevica, moraju biti svjesni da se iza svakog konkretnog političkog zahtjeva krije načelno pitanje organizacije radničkog pokreta

Tu se može navesti primjer djelovanja predstavnika RF-a i Nove ljevice u zagrebačkoj Skupštini. Za ovaj tekst je od manje važnosti što njihovi predstavnici govore i rade te kako se ponašaju. Za sada je puno važnije na koji način oni djeluju prema van i u odnosu na vlastite organizacije. S tim da najprije treba napomenuti da su kod pitanja rukovodstva stavovi ove dvije stranke potpuno suprotstavljeni. RF ne priznaje službeno rukovodstvo i najviše što ima jest neka vrsta operativnog tijela koje nije izvršno. S druge strane, Nova ljevica ima institut predsjednika. Buduća ljevica bi stoga morala izbaciti ovaj institut predsjednika i uvesti kolektivno rukovodstvo, ali ne kao u slučaju RF-a, da je ono savjetodavnog karaktera, dakle da zapravo provodi odluke neformalnih lidera, nego punopravno i formalno izvršno kolektivno rukovodstvo. Jedna od differentia specifica ustroja ljevice u odnosu na ostale stranke bi trebalo biti upravo kolektivno rukovodstvo.

U tom slučaju predradnje za skupštinski rad ljevice bi bile ove: partijski predstavnik mora često održavati sastanke ili s rukovodstvom ili s tijelom određenim za to od samog rukovodstva. Teme koje se na tim sastancima raspravljaju, koliko god bile konkretne s obzirom na dnevne redove zagrebačke Skupštine, moraju biti sukladne strategiji donesenoj na godišnjem kongresu stranke, a o kojoj su odlučivali svi njeni članovi. Ta strategija mora imati jasno određena načela parlamentarnog i vanparlamentarnog djelovanja.

Što se time postiže? Ostvaruje se partijska demokracija jer predstavnik partije u punom smislu postaje produžena ruka političke organizacije u skupštini. Ako se taj predstavnik prije svojih nastupa u skupštini savjetuje i dogovara s nekoliko ljudi iz svog kruga, tada nema ni govora o demokraciji. Jedini krug ljudi s kojima se on treba i može dogovarati u vezi svojih skupštinskih nastupa, kao što smo već rekli, jest onaj koji ima legitimitet i formalnu poziciju za to. S druge strane, ovim principom se osigurava dosljedno provođenje političke linije raspravljene i izglasane na kongresu.

Što se sve time sprečava? Prije svega se sprečava da predstavnik djeluje na svoju ruku, mimo kontrole šireg članstva i izvan partijske strategije. Još više, sprečava se nezainteresiranost i gubljenje motivacije članstva za politički rad. Ako ne postoji struktura odlučivanja i provođenja odluka, onda tamo gdje je komunikacija ograničena na uži krug ljudi koji je u nekom trenutku spontano (dakle, bez odluka partijskih tijela) uključen u političke procese, nastaje neformalno rukovodstvo.

Očigledno je da Nova ljevica nema ovakav oblik ustroja, a RF još i manje, budući da se RF direktno protivi bilo kakvom hijerarhijskom ustroju. Ovdje njihove članove, a sve druge na ljevici, treba jasno upozoriti: postojećim ustrojstvenim oblicima teško se ograničava stvaranje raznih demokratskih instituta i partijskih tijela, koja onda dalje imaju presudnu ulogu u razvoju i uzdizanju kadrova.

Nerijetko se može čuti i glavni kontraargument da je u situaciji kad postoji izuzetno mali broj ljudi koji želi nešto raditi, bolje i to nego da se izmišljaju posebna pravila. To je pogrešno utoliko što je za ljevicu od životne važnosti da razvija kadrove kao i partijsku demokraciju. Jasno, u organizacijama s malim brojem birokratizacija je nepotrebna. Ali članovi moraju sudjelovati u raspravama, moraju učiti kritički promišljati i boriti se za svoje ideje. Stvaranje funkcija i obrazovanje kadrova – to je suština. Inače, s kojim ljudima ljevica planira mijenjati postojeće stanje stvari? Ustrojstveni oblik s predsjednikom koji ima Nova ljevica, može samo još više udaljiti članove od konstruktivnih unutarpartijskih rasprava. S druge strane, direktno-demokratski ustroj kreira neformalne vođe, zamućuje postojeće hijerarhijske odnose u organizaciji i među članove unosi tešku pasivizaciju, posebno jer ne priznaje nužnost kvoruma.

Drugo najvažnije pitanje za ljevicu je političko i ono se nužno dotiče organiziranja radničko-sindikalnog pokreta, rukovođenja tim pokretom, uzdizanja radnika do političke i borbene razine. Bez ovih stvari ljevica nikada neće biti u prilici da utječe na masovni pokret. Kod dijela današnje ljevice svega toga ima u vrlo malim segmentima ili uopće nema. Radnički portal se jasno zalaže za ove stvari i propagira ih koliko može, ali on zasada ne djeluje kao politička stranka.

Kao primjer manjka političkog djelovanja može poslužiti stav Nove ljevice kod pitanja Rafinerije Sisak i Ine. Iz priopćenja s kraja 2016. vidi se da NLj „smatra da Inu treba vratiti u vlasništvo Republike Hrvatske, ali isključivo pod uvjetom da Vlada ima detaljno razrađen plan što s njom učiniti u organizacijskom i strateškom smislu“. I dalje: „Nova ljevica zahtijeva da se razrada cjelokupnoga projekta temelji na načelu očuvanja radnih mjesta (s posebnim fokusom na Rafineriju Sisak) te načelu suradnje sa svim sindikatima u Ini“.

Zalagati se za nacionalizaciju Ine, ali samo pod uvjetom da Vlada već ima razrađeni plan unaprijed, zapravo znači ne zalagati se za nacionalizaciju. Osim što bi dužnost ljevice bila da natjera Vladu da nacionalizira Inu pa makar pritom ova pala s vlasti, dužnost ljevice je i da ojača radničku borbu u Ini te da radnike pridobije za svoj politički program. A to se ne može ako se nastupa prema svim sindikatima tamo kao da su ravnopravni. Oni koji prate situaciju znaju točno koji sindikat je najborbeniji i zašto, te kakva je uloga Stožera za obranu Rafinerije Sisak. Dakle, Nova ljevica je u tom slučaju morala tražiti nacionalizaciju pod svaku cijenu, jer i nije u poziciji da bilo što postavlja kao uvjet svojeg pristanka. Također, morala je ići među radnike i svoje zahtjeve vezati uz njihove.

Sljedeći primjer je nedavna RF-ova borba za radnice i radnike Kamenskog i Diokija. Nema sumnje da je zagrebačka organizacija RF-a odradila izuzetno veliki i značajan posao za ove radnike kad je uputila prijedlog da se odgađanjem naplate komunalne naknade ili pak njenim oslobađanjem dotičnih firmi u stečaju povrati dio radničkih potraživanja. Bez obzira što predstoji teška borba i što se ne nazire rješenje ove zavrzlame, ipak je potrebno uputiti nekoliko kritičkih opaski RF-u, baš u kontekstu već rečenog.

Zasad izgleda da je jedna od glavnih prepreka užoj suradnji glasna dirdem manjina koja gurajući svoju agendu protiv hijerarhije, unutarpartijske demokracije i formalnog kolektivnog rukovodstva, vrlo efikasno radi protiv okupljanja ljevice. Kao posljedica takve politike, RF je umjesto frontovske (platformske) u ovom trenutku stranka kojom dominiraju stavovi neformalnih krugova.

Kad je RF već krenuo s ovim političkim potezom, onda je njega trebalo uklopiti u cjelokupnu strategiju. Jasna je stvar da se razne političke ideje javljaju spontano pojedincima ili grupama koje djeluju politički. Jasno je da nitko nije mogao predvidjeti godinu dana unaprijed sve ovo što se događa u zagrebačkoj Skupštini oko radnica i radnika Kamenskog i Diokija. Ali se morala osvijestiti činjenica da se svako malo javljaju novi zahtjevi, nove ideje i da mora postojati jasna i razrađena strategija kojom ljevica postavlja svoje ciljeve, kao i načine njihove realizacije. Ako nema strategije, koja uz sve navedeno mora predvidjeti prostor za nove i spontane zahtjeve, i ako nema formalnog rukovodstva, čija je zadaća da načelna pitanja strategije poveže s konkretnim pitanjima taktike – tada se događa upravo ovo čemu svjedočimo na primjeru RF-a.

Izostankom koordinacije s drugim radnicima i sindikatima u i izvan Zagreba daleko se umanjio pritisak na lokalnu vlast. Taj pritisak bio bi kudikamo veći da su i RF i Nova ljevica pristupile ponajprije radnicima na lokalnoj razini i okupili ih u borbi protiv aktualne lokalne vlasti. Dalje, prevelik fokus na Bandića prekomjerno je trošio energiju u skupštinskim prepucavanjima, umjesto da se status skupštinskog predstavnika Grada Zagreba koristio za obilazak radnika i njihovu jaču mobilizaciju u samom Zagrebu, ali isto tako i u županiji. Ovo se najjasnije vidjelo na primjeru štrajka radnika Dalekovoda, gdje skupštinski predstavnik RF-a ni u jednom trenutku nije došao posjetiti te radnike i ponuditi im pomoć. Stvari previše odmiču u smjeru moraliziranja pa se za odluke vladajućih ustrajno govori da su nepravedne, inzistira se da se radnicima „vrati barem dio onog što su zaradili“, zapravo previše se odmaklo u smjeru prikazivanja (i to nesvjesno) radnika kao žrtvi Bandićeve zavjere i, konačno, prečesto se upotrebljavaju izrazito velike riječi koje ne odgovaraju trenutku.

Nepostojanjem zacrtanog plana riskira se rasipanje resursa i naposljetku se ulazi u bitku s gotovo nepobjedivom stihijom.

I to se u ovim trenucima dešava ljevici – svakim danom sve više ona upada u postojeći spontanitet događaja koji je onda nose u skladu s internom dinamikom. Očigledna je i dominantna tendencija danas u društvu da se radnici prikazuju kao žrtve i jadnici, da ih se sa svih strana sažalijeva, da se njihovi problemi prikazuju kao njihovi zasebni problemi, koji su vezani uz samo jedno poduzeće, samo jednu lokalnu vlast, samo jedan sektor i granu itd.

Pošto RF ne djeluje u skladu s planom i strategijom, pošto ne djeluje dosljedno, ovaj spontanitet događaja ga baca čas na jednu, čas na drugu stranu. U jednom trenutku se radnike drži žrtvama Bandićeva terora, da bi se u drugom trenutku kritika svemoćne Bandićeve politike svela na njega kao osobu itd. U svemu tome je previše iracionalnosti, moraliziranja, a premalo političkog, premalo organizacijskog i premalo koordiniranog djelovanja.

RF bi morao stvar preokrenuti tako što će svoje buduće političke zahtjeve vezati uz dugoročnu strategiju, a postojeće zahtjeve izmijeniti na način da njihovo djelovanje ima za cilj radnike i radnice prikazati i ojačati kao borce pune optimizma i samopouzdanja, a ne kao žrtve koji jedino traže ono što im pripada i ništa više.

Kako radnika iz žrtve pretvoriti u borca, kako mu manjak samopouzdanja nadomjestiti viškom samopouzdanja, kako ga iz stanja neorganiziranosti dovesti u stanje koordinacije i organiziranosti – eto zadatka ljevice! I zato ne samo RF, nego i Nova ljevica, moraju biti svjesni da se iza svakog konkretnog političkog zahtjeva krije načelno pitanje organizacije radničkog pokreta. Kad se to osvijesti, onda se na Bandićev uspjeh protiv radnika i radnica Kamenskog i Diokija neće gledati kao rezultat njegove samovolje ili pokvarenosti, nego kao rezultat nedovoljne organizacije tih radnika. I ne treba se zavaravati da to nije posao RF-a i Nove ljevice kad se već nazivaju ljevicom.

Za kraj, može se reći da navedene pogreške spadaju u kontekst prvih koraka ljevice u njenom razvoju. Ako se može učiniti određena paralela s ruskim socijaldemokratima, s obzirom na stanje ljevice kod političkog i organizacijskog pitanja, hrvatska je ljevica danas otprilike na razini gdje je ruska socijaldemokracija bila u onih nekoliko godina na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Naravno, ovo je pod pretpostavkom da se na ljevici jače razvije samokritika koja nije anarhistička i da se predano radi na ispravljanju početničkih pogrešaka.

U tom smislu, ispravni politički razvoj na ljevici u budućnosti će nužno dovesti do zbližavanja, odnosno do pokušaja prevladavanja postojeće fragmentacije. Hoće li ta suradnja tada prerasti u koaliciju ili u širu platformu, koja se trebala osnovati još 2014. i koja je RF trebao postati, ovisi ponajviše o samim ljudima na ljevici. Zasad izgleda da je jedna od glavnih prepreka užoj suradnji glasna dirdem manjina koja gurajući svoju agendu protiv hijerarhije, unutarpartijske demokracije i formalnog kolektivnog rukovodstva, vrlo efikasno radi protiv okupljanja ljevice. Kao posljedica takve politike, RF je umjesto frontovske (platformske) organizacije koja okuplja različite grupe i pojedince s ljevice s ciljem koordiniranog djelovanja, u ovom trenutku stranka kojom dominiraju stavovi neformalnih krugova.

Tekst je izvorno objavljen 28. lipnja 2018. u časopisu Prosvjeta.