Borba na svim frontovima Razgovor sa sociologom Rastkom Močnikom

Povodom njegova gostovanja na jučerašnjem predavanju “Što da se radi? Politizacija radničkog pokreta kao kritika fašizma” koje se održalo u sklopu 9. Subversive festivala, razgovarali smo sa slovenskim sociologom Rastkom Močnikom. S profesorom Močnikom smo razgovarali netom nakon predavanja, a tematizirali smo rast fašizma u vremenu opadajućeg radničkog pokreta, kompradorski položaj perifernih buržoazija, perspektive lijevih pokreta u regiji, dolazak suvremene retradicionalizacije, udar na mirovinski fond te druge bitne pojave i trendove.

Sa sociologom iz Ljubljane, Rastkom Močnikom razgovarali smo nakon njegovog predavanja na Subversive Festivalu u Zagrebu. U početku predavanja Močnik je konstatirao povećanje nejednakosti u čitavom svijetu nakon sedamdesetih godina 20. stoljeća. Nakon toga je ustvrdio da su obje klase, i radnička i kapitalistička, trenutačno neorganizirane što za posljedicu ima nizak stupanj otpora mjerama štednje, s jedne strane i opasnost pojave novih fašističkih tendencija uslijed neorganizirane države. Upravo o toj trećoj temi, o fašizmu, Močnik nije stigao ispredavati, pa smo to iskoristili da ga pitamo: Što biste rekli o fašizmu da ste imali više vremena?

Povijesni fašizam je proturječan unutar sebe, jer je spoj jednog pokreta koji se poluspontano rađa na ruševinama radničkog pokreta među siromašnim i besperspektivnim klasama, a na drugoj strani je to proizvod frakcijskih borbi unutar nekonsolidirane vladajuće klase. Danas u Evropi oba ta uvjeta imamo ispunjena, a situacija u našim zemljama je dodatno specifična u tome što je radnički pokret u nas vrlo slab i ne uspijeva zahvatiti cjelinu ljudi koji rade. Na drugoj strani, evropska buržoazija je u krizi jer je globalizacija više-manje uništila nacionalne buržoazije, a vladajuće grupe u Evropi i dalje imaju još uvijek velike ambicije. Tipično za fašizam je da se rađa u onim zemljama koje su u podređenoj poziciji unutar svjetske konkurencije. To je bio slučaj Italije koja je bila vrlo nerazvijena zemlja 1920-ih godina. Što se Njemačke tridesetih godina tiče tamo je kapitalistički razvoj kasnio unatoč tome što se ona ubrzano razvija. Međutim, tadašnja se Njemačka ipak ne može uspoređivati s Velikom Britanijom, dok američki kapitalizam, iako je de facto tada najmoćniji, tada još uvijek nije toliko prisutan. Evropa isto tako gubi svjetsku poziciju, vladajuće evropske grupe nisu konsolidirane u homogenu klasu, a i nadalje postoje frakcijske borbe između njih. Što se naših zemlja tiče, tu se nacionalna buržoazija nikad nije uspjela formirati, a radništvo je dezorganizirano.

Među mnogim podacima, profesor Močnik je na predavanju pokazao kako u svijetu istovremeno produktivnost rada raste, a radničke nadnice padaju

Kad bismo morali komparirati, što bismo rekli, je li opasnija autoritarnost jednog Viktora Orbana u Mađarskoj ili Norberta Hofera, neofašističkog kandidata za predsjednika u Austriji, koji ima velike šanse da pobijedi na izborima?

Mislim da je austrijski fašizam opasniji. Prvo, jer ima dobru tradiciju, a drugo, Mađarska je ipak zemlja koju se može izvana disciplinirati, jer se periferni fašizmi mogu disciplinirati izvana. Iako, da se razumijemo i mađarski fašizam bi pao na plodno tlo. Međutim, treba napomenuti da je Orban postao problem tek onda kad je centralnu banku stavio pod političku kontrolu, što bi svatko pametan trebao uraditi. Orbanova pozicija je vjerojatno pretjerano kritizirana u zapadnoevropskoj propagandi.

Brine li slovenska država zbog austrijskog političkog razvoja, s obzirom da ima loše iskustvo s Jörgom Haiderom, bivšim pronacističkim liderom, i zbog ranijih graničnih problema s Austrijom?

Mislim da ne. Koalicija na vlasti ne uspijeva se brinuti ni o slovenskoj manjini u Italiji koju upravo sada napadaju s planom reorganizacije općina, što bi dovelo do toga da Slovenci u općinama u kojima žive izgube moć odlučivanja. Slovenska vlada ni njih ne štiti. Tako da ja mislim da oni nemaju nikakvu politiku što se tiče fašizacije Evrope, a, osim toga, neprekidno stvaraju kompromise s vlastitim fašistoidnim tendencijama koje postoje i u Sloveniji.

Hoće li se Janez Janša na izborima 2018. vratiti na vlast?

Da su sad izbori, Janša bi pobjedio. On ima sigurnu podršku od oko 20 posto birača i trenutno je najjači. Izgubio je prošle i pretprošle izbore zbog vještački napravljenih stranaka koje su stari komunisti podvalili biračkom tijelu. Riječ je o strankama koje nisu bile ozbiljne. To se odmah poslije izbora raspalo, kako kod Jankoviča, gradonačelnika Ljubljane, tako i sada kod premijera Mira Cerara. Janša je, dakle, ozbiljan kandidat.

Pozitivno je to da u parlamentu sada postoji jedna stranka koja nedvosmisleno zagovara socijalistički program, i da se tako rehabilitira cijela jedna ideja alternative kapitalizmu

Na predavanju ste kao pozitivne pomake u Sloveniji spomenuli primjer pojave Združene levice i IDS (Iniciativa za demokatični socializem). Što vidite pozitivno u tome?

Pozitivno je to da u parlamentu sada postoji jedna stranka koja nedvosmisleno zagovara socijalistički program, i da se tako rehabilitira cijela jedna ideja alternative kapitalizmu. Drugo, to je intelektualno najjača stranka u Sloveniji, iako mediji slabo prenose njihove argumente. To je stranka koja je napravljena od vrlo dobrih studenata koji su imali političko iskustvo sa blokadom fakulteta itd., tako da je kadrovski popunjena na vrlo kvalitetan način. Međutim, biti lijeva stranka u buržoaskom parlamentu postavlja pred takvu stranku ozbiljne probleme. I oni sad imaju probleme – prvo su ušli u unutarfrakcijske borbe, što je tipično za parlamentarne stranke, jer se bore i za one male privilegije, ali je vrlo opasno za razvoj takve stranke. Drugo, oni gube energiju na tim frakcijskim borbama umjesto da stvaraju i rade na terenu, a lijeva stranka ne može bez terenskog rada.

Kako to da su narodni ustanci u Sloveniji prije nekoliko godina iznjedrili lijevu političku stranku, a socijalni pokreti u Hrvatskoj ili Srbiji nisu?

Mislim da je to bio rezultat jednog sretnog slijeda okolnosti. Združena levica nije imala velikih nada za dobar rezultat na tim izborima, jer je jedan raniji lijevi pokušaj već propao – riječ je bila o stranci s dominantno ekološkom komponentom. Drugo, slovensko javno mnijenje ne voli ekstreme i zbog toga Janša nikad neće imati većinsku podršku, i morat će ići u koaliciju. Treći faktor koji je vrlo značajan jest da je koalicija, a pogotovo IDS stranka mladih, nezaposlenih ili prekarno zaposlenih ljudi.

U Hrvatskoj socijalni pokreti imaju veliki problem u spontanitetu, nakon čega obično ništa ne dolazi. Taj se sponatanitet ne uspijeva razviti u političku organizaciju. Postoje i u nas razne inicijative i razne socijalne grupe, ali među njima ne dolazi do kohezije. Postoji li takav problem i u Sloveniji?

Postoji. Recimo, interesantno je da je najjači narodni otpor i ustanak bio u Mariboru gdje je represija bila mnogo brutalnija nego u Ljubljani, ali da je stranka IDS nastala zapravo u Ljubljani, Kopru i Velenju, znači ne tamo gdje je ustanak bio najjači. Velenje je radnički grad, a Koper ima tradiciju lijevih ideja. Dakle, i u Sloveniji spontanitet jest problem, ali treba reći da su u Sloveniji čak i anarhisti dobro organizirani, što jest svojevrsni paradoks, ali je istina. Tu je spontanitet ipak nekako strukturiran.

Spomenuli ste i tezu na svom predavanju da su danas i radnička klasa i kapitalistička kontraklasa neorganizirane, da, zapravo ne znaju koji su im interesi.

Problem je u tome što radni ljudi nemaju svog političkog predstavnika, osim možda Združene levice u budućnosti, te u tome da su sindikati u jakom padu. Ali, ni vladajuće grupe nisu se uspjele konsolidirati, što zapravo znači da nemamo pravu vladajuću klasu. To je možda dobro, a možda i nije, jer onda imamo situaciju da evropska birokracija može direktno upravljati pojedinom zemljom.

Zanimljiva je i vaša teza o današnjoj retradicionalizaciji društva bez stvaranja klasičnih tradicionalnih odnosa kakve smo poznavali do prije 50-ak godina.

Nekad se nacionalna država brinula za društvo, a danas imamo postnacionalne identitetske zajednice koje su zapravo avanturistički raspoložene. Retradicionalizacija o kojoj govorimo je suvremena pojava, ona proizlazi iz velikih pritisaka na domaćinstvo kao osnovnu jedinicu reprodukcije, koje danas, za razliku od ranijeg vremena, nema sigurnost ni dugoročnu perspektivu, a imaju heterogene prihode, što znači da treba dodatno jačati disciplinu i kontrolu, koje se koriste klasičnim instrumentima kontrole – patrijarhatom, religijom i etnosom. Takav razvoj prvo pogađa najslabije u društvu, žene i djecu, odnosno mlade općenito, a onda i ostale.

Privatni mirovinski fondovi, koji nastaju poslije uništenog javnog sistema, glavni su investitori. Ti fondovi donose nove oblike mnogo jače eksploatacije i veliki su špekulanti. To je trend koji je odavno krenuo na Zapadu, a sada dolazi kod nas.

U Sloveniji je između 2004. i 2008. Janša vodio državnu politiku koja je na kraju dovela do toga da su raniji oblici kulturne politike, koji su uključivali državne dotacije i socijaliziranu kulturu, potpuno nestali. Mi smo sada u toj poziciji, jer imamo ministra kulture koji ima slična razmišljanja. Što možemo očekivati?

Ona kultura koja je živa, a to znači alternativna, uvijek je bila u lošem i podređenom položaju. Bila je to dotirana kultura, zato jer su te alternativne kulture na području nekadašnje Jugoslavije bile tradicionalno dosta jake. U socijalizmu su one bile najjače. Takva kultura uvijek se uspijevala izboriti za svoj udio i mogla se suprotstaviti velikim nacionalnim institucijama. Današnjoj radikalnoj liberalnoj državi ne treba nacionalna kultura, već joj treba entertainment, religija i identitetske ideologije koje će smiriti društvo, kontrolirati ga na nivou civilnog društva i održavati socijalni mir. Klasična nacionalna kultura je liberalima potpuno strana, danas su nacionalna kultura, alternativna kultura i subkultura na istoj poziciji, to je jedinstvena prilika da naprave platformu protiv neoliberalizma.

Bio je znakovit podatak koji ste spomenuli na predavanju da je u Sloveniji 1992. prosvjedovalo 400 tisuća ljudi, da bi danas broj prosvjednika pao na 20 tisuća. To je dramatičan pad sindikaliziranog radništva. Je li to rezultat prekarizacije?

To jest rezultat prekarizacije, odnosno uvođenja nestandardnih radnih odnosa, ali i deindustrijalizacije. Velike tvrtke su rijetke, prevladavaju mala i srednja poduzeća gdje nema sindikata, jer vlasnik sve vidi i sve zna. Također, kognitivne i kreativne industrije stvaraju individualizirane radnike koji ne rade više u radnom kolektivu nego u manjim grupama ili kod kuće za kompjuterom. Njih je teško organizirati, odnosno sporo se organiziraju. S vremenom će se ipak i te grupe trebati organizirati.

Kod nas je aktualan napad na mirovinski fond. U Sloveniji je takvih napada već bilo. Kako je to prošlo?

Sindikati su uspjeli zaustaviti te mjere, ali više to neće biti moguće. Privatni mirovinski fondovi, koji nastaju poslije uništenog javnog sistema, glavni su investitori. Ti fondovi donose nove oblike mnogo jače eksploatacije i veliki su špekulanti. To je trend koji je odavno krenuo na Zapadu, a sada dolazi kod nas. Od toga, dakako, profitira vrhuška najbogatijih, a svi ostali gube. Mirovinski su fondovi novi igrači na investicijskom terenu i diktiraju uvjete rada masama. Jedan francuski ekonomist je rekao – starci vladaju omladinom. Ja bih rekao – ne starci, nego vladaju menadžeri koji upravljaju mirovinskim fondovima.

I zadnje pitanje- što da se radi?

Treba jačati frontu na svim poljima – u parlamentu, u sindikatima, te razvijati neposrednu ljudsku solidarnost na terenu.