Borba indonezijskih radnica O gušenju slobode organiziranja i maltretiranju radnica tvornice obuće PT PDK

Nakon petodnevnog štrajka koji su zbog kršenja prava i neisplata plaća organizirale radnice indonezijske tvornice PT Panarub Dwikarya, od ukupno 2000 štrajkačica otpušteno je njih 1300. Uprava i brendovi Adidas i Mizuno odbijaju preuzeti odgovornost za isplatu otpremnina ovim radnicama, a tokom višegodišnje borbe mnoge su se iscrpile te pristale na niže iznose. 284 radnice još uvijek se bore za ono što im pripada. O slučaju ove tvornice, uvjetima rada u drugim indonezijskim tvornicama, maltretiranju i ponižavanju radnica, te gušenju sindikata razgovarali smo s Kokom Komalawati, predsjednicom sindikata SBGTS-GSBI koji je organizirao štrajk.

Početkom 2012. radnice indonezijske tvornice obuće PT Panarub Dwikarya (PT PDK) osnovale su sindikat SBGTS-GSBI (Nezavisni radnički sindikat tekstila, odjeće i obuće). U vrijeme organiziranja sindikata radni uvjeti u tvornici bili su jako loši – tri plaće nisu bile isplaćene, Uprava nije htjela isplaćivati punu minimalnu plaću, uvedena je nova strategija vršenja pritiska tako što bi nadzornici radnike koji bi htjeli otići na wc ili popiti vode opteretili dodatnim poslovima, radnici su trpili verbalno nasilje, svaki je radnik morao prije i nakon posla prisustvovati sastancima koji su trajali između 10 i 20 minuta, a taj se prisilni prekovremeni rad nije ni bilježio ni plaćao – a Uprava tvornice odmah je počela s gušenjem organiziranja, maltretiranjem i otpuštanjem članova.

Kad je Uprava u lipnju 2012. odlučila odgoditi pregovore o kašnjenju i niskim plaćama, radnice su započele spontani prosvjed, koji se pretvorio u štrajk s 2000 štrajkača. Njihovi zahtjevi bili su isplata pokrajinske sektorske plaće, bolji radni uvjeti i pravo na slobodu organiziranja. Tokom štrajka policija je koristila suzavac protiv radnica, uključujući i trudne žene. Lokalni moćnici, tvornički nadzornici i Uprava pokušali su prisiliti radnice da se vrate na posao, govorili su im da se moraju ispisati iz sindikata ako žele raditi i da moraju reći da ih je na štrajk prisilila predsjednica sindikata Kokom Komalawati.

Prilikom procesa zapošljavanja u tvrtkama pitaju radnice jesu li trudne, jedna tvrtka pita imaju li djecu i traži dopuštenje od supruga ili roditelja za rad. Odjel za ljudske resurse tvrtke traži da se prijave radnici koji imaju partnera.

Nakon pet dana štrajka uprava je otpustila 1300 radnica, a brendovi za koje su radnice proizvodile odbili su isplatiti otpremnine radnicama. Tvornica PT PDK bila je glavni dobavljač za japanski sportski brend Mizuno, a njemački brend Adidas bio je dobavljač i dugogodišnji kupac Panarub grupe. Mizuno tvrdi da je štrajk nezakonit pa da radnici nemaju pravo na otpremninu, no nezakonitost nikad nije pokušao dokazati na sudu. Ni Adidas nije poduzeo mjere kojima bi riješio problem, samo su iz vrha brenda naložili svom dobavljaču da više ne proizvodi obuću u spornoj tvornici, a svejedno i dalje sklapaju poslove s matičnom tvrtkom PT Panarub Industry i Panarub grupom.

Tvornica je zatvorena u prosincu 2013.,a radnicama koje su tada još bile zaposlene isplaćene su zakonske otpremnine, nagrade i naknade. Otpuštenih 1300 radnica nije dobilo ništa. Možemo pretpostaviti da ovakvim potezom vlasnici žele poslati poruku onima koji bi se u budućnosti upustili u bilo koji tip borbe. Višegodišnja borba za ono što im pripada iscrpila je dvije trećine radnica, koje su pod prisilom prihvatile niže ponude Panarub grupe, zbog prijetnji crnim listama koje se rade unutar grupacije, straha da se neće moći zaposliti u drugim tvornicama i jer mnoge nisu imale gotovo nikakva primanja. Osmu godinu poslije, 284 radnice i dalje se bore za isplatu otpremnina.

Brendovi Adidas, Mizuno i Panarub grupa kao vlasnik tvornice profit su ostvarili isključivo od rada ovih radnica. Sindikat SBGTS-GSBI je procijenio da je 1300 otpuštenih radnica u pet godina, koliko su u prosjeku radile u ovoj tvornici, proizvelo obuću u vrijednosti više od 6 milijardi dolara.

Pregovori s indonezijskim vlastima započeli su u srpnju 2018., a dovršeni su krajem listopada. Nakon pristajanja na značajna smanjivanja tokom godina, zadnji zahtjev radnica bio je 1200 eura (20 milijuna rupija), no Panarub grupa ga je odbila. Panarub je umjesto toga isplatio 300 eura po radniku, bez obzira na vrijeme koje su proveli radeći u tvornici prije otkaza. Unatoč tome što je i Vlada ponudila neke olakšice za dugove koji su se radnicima skupili, u praksi mnogi imaju zajmove koji premašuju ponuđene iznose, zbog čega na kraju ostaju bez ičega. Iznos otpremnina koji su radnice trebale dobiti po zakonu, uz neisplaćene plaće za 2012. i 2013. (do zatvaranja tvornice) je 5266 eura (86.229.522 rupija) za one zaposlene od 2007., ukupno 6,8 milijuna eura, dakle puno manje od ukupne vrijednosti koju su proizvele.

Članovi sindikata nemaju slobodu za provođenje organizacijskih aktivnosti, prijeti im se, premješta ih se, čak i otpušta.

Slučaj radnica ove indonezijske tvornice samo je jedan u nizu mnogo puta viđenih scenarija – kad im iz nekog razloga više ne odgovara proizvoditi u određenoj tvornici ili zemlji, vlasnici tvornica i brendova premjestit će proizvodnju negdje drugdje, gdje je radna snaga jeftinija, gdje vlade nude bolje uvjete i subvencije, gdje su strah i represija veći pa će biti manje otpora itd. Radnike će ostaviti na cjedilu – bez plaća, otpremnina i u borbi za preživljavanje, a sve to nakon što su ih iskoristili i nakon što su na temelju njihova rada ostvarili profit koji se broji u milijardama – smanjenjem troškova proizvodnje i cijene rada, dizanjem cijena obuće (profit u tržišnoj cijeni dolazi i do 30 posto) i sponzorstvima.

Budući da globalni brendovi iz zemalja koje su centri svjetskog kapitalizma masovno iskorištavaju radnu snagu u zemljama jugoistočne Azije (Indonezija, Vijetnam, Kambodža, Kina) ili zemljama europske periferije (Hrvatska, Srbija, Makedonija, BiH), što im omogućavaju tržište slobodno za protok i povezivanje kapitala, kao i sluganske vlasti i menadžment ovih zemalja, nema druge nego uputiti se u probleme radnika drugih zemalja i povezivati internacionalno. Indonezija, Kambodža, Vijetnam i Kina nisu “tamo negdje, daleko od Hrvatske”, a problemi ovih radnika nisu različiti od problema radnika u Hrvatskoj. Obrasci izrabljivanja su isti, samo je količina surovosti drugačija.

O uvjetima rada u tvornici PT PDK i tekstilnoj industriji u Indoneziji pročitajte u intervjuu s Kokom Komalawati, predsjednicom sindikata SBGTS-GSBI.

Možete li opisati slučaj Adidas-Mizuno? Što je bio razlog za štrajk koji ste pokrenuli 2012. i zašto je firma otpustila 1300 radnica bez posljedica? Koji su bili zahtjevi radnica?

U lipnju 2012. oko 2000 radnica tvornice PT Panarub Dwikarya stupilo je u štrajk. U pozadini naše akcije, osim problema slobode organiziranja, stoji nekoliko drugih problema – ne primamo sektoralne plaće (minimalne plaće, odnosno plaće koje primaju radnici iznose 1.529.000 rupija, oko 90 eura, a sektoralne plaće 1.681.000 rupija, oko 100 eura), trudne radnice imaju spontane pobačaje jer moraju šivati i noću, slobodne dane koje bismo trebale imati komplicirano je dobiti. Npr. naša kolegica Ramsah bila je ponižavana jer je bila odsutna, bilo joj je naređeno da stane ispred proizvodne linije te su je psovali zbog trudnoće. Poniženje nije doživjela samo Ramsah, ista stvar dogodila se i Omih – nije mogla dobiti dozvolu za odlazak kući kad joj je dijete bilo bolesno. Isto se dogodilo i Sumiati – kad je njezin suprug bio u kritičnom stanju na intenzivnoj Sumiati nije smjela ići kući. Dopuštenje je dobila tek kad joj je suprug umro.

Što još proživljavamo? Ne možemo obavljati aktivnosti poput odlaska na WC, uzimanja vode za piće, čak ni molitvu. Šefovi nas ismijavaju uvijek kad ne dosegnemo normu ili kad pogriješimo.

Tvrtka je otpustila 1300 radnica, na pet dana smo prekinuli rad, a oni su štrajk odlučili shvatiti kao otkaz. Radnici zahtijevaju isplatu odštete u iznosu od 20.000.000 RP (1200 eura), a poslodavci mogu platiti samo 5.000.000 RP (300 eura).

Kakvi su bili uvjeti rada u tvornici PD PDK u kojoj ste bili zaposleni? Kakvi su uvjeti u drugim tvornicama koje proizvode za Adidas i Mizuno?

Tvornica PT Panarub Dwikarya proizvodi za Adidas unutar tvrtke PT Panarub Industry. Plaće koje isplaćuje PT Panarub Industry bile su sektoralne plaće, a takve plaće se nisu isplaćivale u PT PDK. Radnici u PT Panarub Industry dobivali su uniforme od tvrtke, a u PT PDK ne. Ako si htio nositi uniformu, morao si sam kupiti. Sindikalne aktivnosti ne mogu se provoditi kako bi trebalo. U Indoneziji predstavnici sindikata imaju mogućnost “izostati s posla kako bi obavili organizacijske aktivnosti, uz plaću”. Međutim, to se ne poštuje. Na primjer, Ayunda Muslimah (vođa sindikata SBGTS-GSBI u tvrtci PT PDK) podnijela je molbu za izostanak, jer mora otići na saslušanje o otpuštanju. Molba je potpisana u Odjelu za ljudske resurse, ali joj je izostanak odbijen od plaće jer ju se smatra odsutnom.

Nekoliko tvornica se zatvorilo jer su korejske tvrtke povukle narudžbe. Postoji zaustavljanje proizvodnje, ali ima i vlasnika koji samo premjeste tvornicu na drugu lokaciju.

Sada se, u 2019., u grupi unutar Panaruba, PT Panarub Cikupa, koja proizvodi cipele za brand Mizuno, iskorištava sustav ugovora na određeno i smanjuju se radničke plaće. Indonezijski Zakon o radu regulira ugovore na određeno. Ugovor se može sklopiti na maksimalno dvije godine, a produžiti još jednom na godinu dana (čl. 59. 4.). No, to se odnosi samo na sezonske poslove, ne na stalne. U praksi se sustav ugovora na određeno primjenjuje na radnike koji rade stalne poslove poput operatera na šivaćim mašinama i za tipove poslova koji se ne mijenjaju, poput poslova u tvornicama odjeće.

Koje su osnovne karakteristike tekstilne industrije u Indoneziji? Koliko je firmi, koliko radnika, za koje brendove se proizvodi itd.?

Trenutne procjene pokazuju da u tekstilnoj proizvodnji ima 3000 kompanija, od kojih je 50 posto izvozno orijentirano. Proizvodnja za poznate brendove koncentrirana je na otoku Java, od čega je 55 posto proizvodnje u Zapadnoj Javi, a ostalo je rašireno u Središnjoj Javi, Jakarti, Bantenu i Batamu. Tekstilna industrija i proizvodnja tekstila čine 15.8 posto zaposlenja u proizvodnom sektoru s izvoznim viškom više od 5 milijardi američkih dolara. Broj radnika u tekstilnoj industriji u rasponu je između 1.5 milijuna i 2.5 milijuna radnika. Uglavnom nema podataka o brendovima jer jedna tvornica može raditi za tri do deset brendova. Procjenjuje se da su najveći brendovi Nike, Adidas i H&M.

Kakvi su radni uvjeti u tekstilnim tvornicama?

U tvornicama odjeće mnogo je kršenja radničkih prava. U 2018. sam napravila malo istraživanje u pet tvornica koje proizvode za međunarodne brendove u gradu Sukabumi (Zapadna Java), a rezultati su sljedeći:

Plaće
Ovih pet tvrtki plaća samo minimalnu gradsku plaću, bez drugih dodataka (2.583.000 rupija, 155 eura, podatak iz 2018.). Četiri od pet tvrtki plaća prekovremene sate prema vladi (prvi sat 22.400, 1.34 eura, drugi sat 29.867 rupija, 1.79 eura), a jedna tvrtka bazira plaćanje na bodovima. Neke druge tvrtke uopće ne plaćaju prekovremene sate. Od radničke plaće odbija se iznos koji odlazi na Zavod za socijalno osiguranje (BJPS), jedna tvrtka odbija od plaće ako postoji element gubitka, što je oblik kazne. Oblici kazne u tvornicama variraju od vikanja do naredbe radniku da stoji pred svima na podiju. Ako radnici pogriješe, oštete robu koja se šiva, traži se da nadoknade štetu od svoje plaće. Na taj način plaća se smanjuje i do 200.000 rupija (12 eura). ¹

Koliko odjeće moramo sašiti dnevno? Ovisi o modelu, obično je to 150 komada po satu.

Dvije kompanije odbijaju iznos od 172.236 rupija (10 eura) za nedolazak zbog bolova kod menstruacije (menstrual leave). Menstrualni dopust reguliran je indonezijskim radnim zakonodavstvom. Članak 81.1, zakona broj 13 iz 2003. koji se odnosi na radnu snagu kaže da žene koje osjećaju bol i o tome obavijeste poslodavca ne moraju raditi na prvi i drugi dan menstruacije. Neke tvrtke daju menstrualni dopust ako ga radnica zatraži, ali prvo mora proći provjeru. Kažu joj – pokaži higijenske uloške ili tampone, na njima se treba vidjeti menstrualna krv. U nekim tvrtkama se menstrualni dopust zamjenjuje isplatom, tako da radnice ne izostaju s posla dva dana nego im se to nadoknađuje. Neke tvrtke ovaj tip dopusta uopće ne dozvoljavaju.

Radno vrijeme
Od pet tvrtki jedna radi šest radnih dana, ostale rade pet radnih dana po 40 radnih sati. Dvije tvrtke prakticiraju prekovremeni rad, ali prekovremeni sati nisu plaćeni. To se najčešće radi kad radnici ne dosegnu normu – moraju raditi prekovremeno dok ne odrade što im je zadano, ali im to nije plaćeno. Jedna tvrtka zahtijeva od radnika da rade prekovremeno, nedjeljom, ako ima popravaka. Tu je prekovremeni rad plaćen. Dvije tvrtke zahtijevaju prekovremeni rad, a ako radnik ne želi raditi prekovremeno, sankcija koja se primjenjuje je ukor, najprije pismo upozorenja, a onda i premještaj u drugi odjel ili na drugo radno mjesto.

Prisilni rad
Jedna tvrtka ne zahtijeva prekovremeni rad, u tri tvrtke prekovremeni rad je obavezan. Ako radnici odbiju, dobit će pismo upozorenja, vikat će na njih itd. Jedna tvrtka dozvoljava da radnici ne rade prekovremeno, ali si sami moraju naći zamjenu.

Jedna tvrtka daje priliku da se ulazi u tvornicu samo na 15 minuta tako da se radnici svakodnevno moraju naguravati kako bi ušli. Jedna tvrtka ograničava mogućnost prakticiranja molitve Maghrib na samo dvoje ljudi.

Zabrane i diskriminacija na radu
Tri tvrtke daju porodiljni dopust ugovornim radnicama, ali brane menstrualni dopust, jer ga mijenjaju novcem. Verbalno nasilje prisutno je u svih pet tvrtki, u formi vikanja i ljutnje na radnike.

Prilikom procesa zapošljavanja u tvrtkama pitaju radnice jesu li trudne, jedna tvrtka pita imaju li djecu i traži dopuštenje od supruga ili roditelja za rad. Odjel za ljudske resurse tvrtke traži da se prijave radnici koji imaju partnera.

Jedna tvrtka dozvoljava odlazak na godišnji odmor nakon tri godine rada, ali ga ne plaća.

Sloboda organiziranja
Još uvijek je teško organizirati aktivnosti, sindikalne vođe se zastrašuje, prijeti im se otkazima i premješta na druga radna mjesta, npr. radnik je najprije radio u odjelu proizvodnje, a nakon što je postao vođa sindikata premješten je na čišćenje. ²

Zaštita i sigurnost na radu nisu garantirani.

Na kakvom je stupnju sigurnost na radu? Kakvi su uvjeti u tvornicama (temperatura, higijenski uvjeti, vlaga itd.)?

U tvornici PT PDK zaštita i sigurnost na radu nisu maksimalno povećani, na primjer, trudne radnice moraju raditi noćne smjene i pokretati strojeve, pa dolazi do pobačaja. Osvjetljenje, vlaga i čistoća su u redu.

Postoji li rad od kuće?

U Indoneziji rad od kuće postoji u gradu Semarang, mnogi radnici od kuće rade cipele za međunarodne obućarske brendove. U Tangerangu mnogo njih šiva odjeću. Plaće ovih radnika zasigurno su niže nego što bi trebale biti po odredbi vlade, jer jer sustav rada koji se koristi neuređen – plaće iznose od 17.500 (1.05 euro) do 30.000 rupija (1.80 eura) po danu, ovisno o tipu posla.

Koliko je radnika u Indoneziji organizirano u sindikat? Koje su prepreke organiziranju? Kako se vlasnici kompanija ponašaju prema sindikatima?

Podaci za sindikate iz 2017. kažu da postoji oko 7.000 sindikata koji imaju samo 2.7 milijuna članova, a registriranih radnika je više od 131.55 milijuna. U Indoneziji je četrnaest središnjica, naravno da postoji i mnogo sindikata koji udovoljavaju željama poduzetnika.

Prepreka u organiziranju u Indoneziji jest to što je u praksi teško organizirati sindikate, unatoč tome što Indonezija već ima zakon koji regulira slobodu organiziranja. Osobito je teško organizirati sindikate koje poslodavci ne žele. Navest ću primjer svog slučaja. Osnovala sam sindikat SBGTS GSBI u tvornici PT PDK 23. veljače 2012. s 30 prijatelja, ali 24. ožujka 2012. devet vođa je otpušteno, a kao razlog navedena je neučinkovitost. Članovi sindikata nemaju slobodu za provođenje organizacijskih aktivnosti, prijeti im se, premješta ih se, čak i otpušta. Adidas je bio jedan od potpisnika Protokola o slobodi organiziranja, no i sada u tvornicama koje proizvode za njih i dalje postoji praksa razbijanja sindikata, jedna od njih je i PT Panarub Industry.

Čime se bavi sindikat SBGTS-GSBI, čija ste predsjednica?

Od osnivanja sindikata obilazila sam radnice u područjima gdje žive kako bi s njima razgovarala o radnim uvjetima i upoznala ih sa zakonskim propisima i sl. Nakon otpuštanja 1300 radnica u tvornici PT PDK više sam se usmjerila na borbu za isplatu otpremnina, te paralelno nastavila s obrazovanjem i organiziranjem u tvornicama u kojima nema sindikata.

Ima li štrajkova ili prosvjeda tekstilnih radnika? Ako da, iz kojih razloga se pokreću?

Ima štrajkova, ali u malom opsegu, odnosno samo na razini tvornice, za povećanje plaća. Od prosinca se u Indoneziji javlja isti problem – nekoliko korejskih kompanija napustilo je radnike samo tako. Otišli su bez da su im osigurali otpremnine i poslove. Nekoliko tvornica se i zatvorilo jer su ove tvrtke povukle narudžbe iz Indonezije. Postoji zaustavljanje proizvodnje (u smislu gašenja tvornica), ali ima i vlasnika koji samo premjeste tvornicu na drugu lokaciju, npr. PT Dream Sentosa (proizvodnja za Nike) zatvorila je tvornicu u Karawangu (Zapadna Java) i potom otvorila tvornicu u Srednjoj Javi.

Koji su najveći problemi u tekstilnoj industriji? Što učiniti kako bi se uvjeti rada poboljšali?

Veliki problemi radnika u Indoneziji, posebno u industriji tekstila i obuće, su plaće, otpuštanja, sigurnost posla i gušenje sindikata.

Na prvom mjestu je uloga i odgovornost vlasnika brendova – svo ovo vrijeme oni se ponašaju samo kao kupci, premda su zapravo stranka koja će dobiti najveći profit. Vlasnici brendova ne preuzimaju ulogu u odgovornosti za dobrobit radnika, sigurnost posla i naknadu za otpuštene radnike.

Organizacije rada i aktivisti za radnička prava nadaju se da mogu pomoći u izvještavanju o radnim uvjetima u zemljama u razvoju i sudjelovati u kampanji za njih.

1. Indonezijski zakon o radu ograničava radni tjedan na 5 radnih dana po 8 sati ili 6 dana po 7 sati, maksimalno 40 radnih sati (čl. 77.2.), a prekovremeni rad na 3 sata dnevno i ne više od 14 sati tjedno (čl. 78.1.b). No, 54 posto tvornica krši odredbe o maksimalnom broju sati, a 71 posto o maksimalnom broju prekovremenih sati. 64 posto tvornica ne isplaćuje prekovremene sate, stoji u izvještaju Clean Clothes kampanje “Foul Play. Sponsors Leave Workers on the Sidelines”. Mnoge tvornice zbog toga rade u prosjeku 60 sati tjedno, a neke i do 80 sati, prema izvještaju “We are not machines” – o obućarskoj industriji u Indoneziji. Radnici su prisiljeni raditi prekovremeno, jer su s plaćom za redovno radno vrijeme osuđeni na život u ekstremnom siromaštvu.
2. Najčešće se radi o radnim mjestima na kojima radnici imaju manje kontakta s drugima ili o čestim premještanjima tako da ne mogu ostvariti dublje kontakte.