Već godinama ponižavajuće visine naknade za dane provedene na bolovanju radnike prisiljavaju da rade čak i kada su bolesni. Iako to postaje sve izraženije, ništa se neće promijeniti do njihove sedamdesete godine. Nakon proslave jubileja, napokon će moći bezbrižno na bolovanje.

Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakon o radu definiraju prava radnika u slučaju privremene nesposobnosti za rad, tj. bolovanja. Tako radnik ima pravo na naknadu plaće za dane provedene na bolovanju, a ona ne smije biti manja od 70 posto prosječne plaće u posljednjih šest mjeseci. Može biti i viša, što se ugovara kolektivnim ugovorom, pravilnikom ili ugovorom o radu.

Međutim, naknada plaće ovisi o trajanju bolovanja. Za prva 42 dana bolovanja, trošak naknade plaće snosi poslodavac, a nakon toga Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO). Ovdje dolazimo do problema: mjesečni iznos naknade za puno radno vrijeme, kada se isplaćuje na teret HZZO-a, po zakonu ne može biti veći od 565,04 € (4.257,28 kn), neovisno o visini prosječne plaće i postotku umanjenja osnovice. Uz sav apsurd ove bijedne svote koja je, osim što se nije mijenjala godinama i što ne prati povećanje troškova života ni inflaciju, nekako ipak niža od minimalca (trenutno 667 €), treba uočiti da ovakav propis značajnije pogađa radnike što su njihove plaće veće od tog iznosa. Budući da plaće radnika kontinuirano rastu kroz godine, ovaj nesrazmjer sve je očitiji; prosječna plaća danas je duplo veća od minimalca, a ova je naknada manja čak i od toga.

Kada govorimo o naknadi za plaću na teret poslodavca, dakle za prva 42 dana bolovanja, treba naglasiti da se mnogi poslodavci priklanjaju zakonski propisanom minimumu od 70 posto prosječne plaće, naročito u privatnom sektoru. Naknada plaće za dane provedene na bolovanju može se definirati u višem iznosu putem kolektivnih ugovora ili pravilnika o radu. No u Hrvatskoj je svega 47 posto radnika pokriveno kolektivnim ugovorom, ponajviše zbog javnog sektora, gdje je pokrivenost 88 posto. U privatnom sektoru pokrivenost radnika kolektivnim ugovorom je 36 posto, u čemu dominantan udio čini sektor građevine i turizma, gdje je odlukom Ministarstva rada pokrivenost radnika kolektivnim ugovorom stopostotna. U uslužnim i pomoćnim djelatnostima samo 2,8 posto radnika pokriveno je kolektivnim ugovorom, dok je u stručnim, znanstvenim i tehničkim djelatnostima taj udio 13,3 posto. Oni koji nemaju kolektivni ugovor ostaju tako u milosti poslodavca i eventualnog pravilnika o radu, no udio poslodavaca koji su spremni učiniti taj iskorak je nizak.

Iako bi postojanje kolektivnog ugovora u pravilu trebalo značiti veća materijalna prava za radnike, to nije uvijek slučaj. Tako je u Kolektivnom ugovoru za graditeljstvo i Kolektivnom ugovoru ugostiteljstva, koji, kako smo naveli, obuhvaćaju najveći udio radnika u privatnom sektoru, naknada plaće za bolovanje ostala na minimalnoj zakonskoj razini. Nasuprot tome, u javnom sektoru, Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike, kao i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama, naknadu plaće za bolovanje određuje kao 85 posto prosječne plaće u zadnja tri mjeseca.

Proturadnički postavljen sustav tjera radnike da izbjegavaju bolovanja, da rade bolesni, što onda vodi do ozljeda na radu i zdravstvenog upropaštavanja radnika. Uz to, trebali bi radili do sedamdesete

Iznimno, naknada plaće za bolovanje isplaćuje se u stopostotnom iznosu ako je bolest posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu, u slučaju njege oboljelog djeteta mlađeg od tri godine života, zbog transplantacije živog tkiva i organa, ozljede zadobivene na radu ili profesionalne bolesti, medicinske izolacije te komplikacija tijekom trudnoće. Međutim, Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju određuje da se od prvog dana takvog bolovanja naknada isplaćuje na teret HZZO-a pa iznos stoga podliježe onom famoznom ograničenju od 565 eura. Ista je situacija u slučaju bolovanju radi njege ili pratnje člana obitelji, ili radi rodiljnog dopusta.

Prema tome, u zemlji u kojoj su mnogim političarima i analitičarima puna usta demografije, radnici s bolesnom djecom i trudnice kao naknadu plaće tijekom bolovanja primaju mizernih 565 eura. Osim što je takva pozicija Vlade u najmanju ruku licemjerna, ona je za radnike i ponižavajuća jer ih se u suštini kažnjava što imaju ili žele imati djecu. „Stanovništvo nam stari, uskoro nećemo imati dovoljno čistih hrvatskih radnika; idite i razmnožavajte se, ali nas ne pitajte kako ćete preživjeti mjesec“, možemo zamisliti premijera ili nekog istaknutog demografa, kako uz oltarski ushit objašnjava izazove suvremene demografije. Kao dodatni primjer, spomenimo ovdje da je za radnike invalide rada rok do kojeg se naknada za bolovanje isplaćuje na teret poslodavca samo osam dana, a ne onih 42 dana. Prema tome, oni radnici koji bi očekivano mogli češće i dulje biti na bolovanju imaju još manju plaću za vrijeme tog bolovanja.

Razumno se čini pretpostaviti da je većina bolovanja kraća od spomenutih 42 dana, tijekom kojih se naknada plaće radniku isplaćuje na teret poslodavca. S obzirom na rast plaća i trenutnu medijalnu plaću u Hrvatskoj, većini radnika ovo je znatno povoljnija opcija u odnosu na naknadu na teret HZZO-a. Unatoč navedenom, zakonodavac se pobrinuo da radnike dodatno zakine: Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju, u prvih 42 dana ubrajaju se svi kalendarski dani (radni i neradni dani, bez obzira na raspored radnog vremena). Zašto nam onda i u redovnu plaću ne ulaze neradni dani?!

U sve navedeno, najnovija travestija Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju je pomicanje dobne granice za ostvarivanje prava na naknadu plaće na teret HZZO-a. Naime, do 31. ožujka 2023. godine, radnici stariji od 65 godina nisu imali pravo na naknadu za bolovanje na teret HZZO-a nego se naknada plaće za vrijeme cijelog bolovanja isplaćivala na teret poslodavca, čak i u slučaju ozljede na radu. No ovim zakonskim izmjenama, od 1. travnja 2023. dobna granica pomaknuta je na 70 godina, što ponovno ide na ruku poslodavcima i potiče ih na zapošljavanje umirovljenika. Naši vrli poduzetnici oduševljeno su dočekali novost, radosno objavivši da je napokon „uklonjena ta zapreka“ koja je radnike sprečavala da se „što dulje zadrže u svijetu rada“. Po mogućnosti do groba, ne? No temom umirovljeničkog rada detaljnije ćemo se baviti u nekom od narednih tekstova.

Ovako proturadnički postavljen sustav tjera radnike da izbjegavaju bolovanja, da rade bolesni, što onda vodi do ozljeda na radu i zdravstvenog upropaštavanja radnika. Uz to, trebali bi radili do sedamdesete. Poslodavci će rijetko na svoju ruku definirati naknadu plaće za bolovanje u iznosu znatno višem od zakonski propisanog minimuma. Ne možemo ni od kapitalističke države očekivati da radnika neće tretirati kao potrošnu robu, ali zato zahtjev sindikata mora biti da je bolovanje plaćeno 100 posto. Zašto se radnike kažnjava što su na bolovanju?

Iako su trenutno – sasvim opravdano – visine plaća u fokusu radničko-sindikalne borbe, sindikati svakako moraju otvoriti i ovo pitanje. Nužno je zahtijevati da se u kolektivne ugovore ugradi odredba da radnici ostvaruju pravo na naknadu plaće za vrijeme provedeno na bolovanju u punom iznosu svoje redovne plaće, neovisno o tome tko snosi troškove naknade i koliko bolovanje traje. Na radnika bi se, po Zakonu o radu, primjenjivalo za njega povoljnije pravo, u ovom slučaju – kolektivni ugovor.