Linija Varufakis-Cipras bila je osuđena na propast od samog početka Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – 5. dio

Eric Toussaint napisao je seriju od sedam članaka nazvanih “Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa”, kao odgovor na najnoviju Varufakisovu knjigu “Ima li ovdje odraslih?”. Danas, kad Varufakis sebe i svoju politiku pokušava prikazati kao pravu lijevu alternativu, članci poput Toussaintovih potrebniji su nam više nego ikad. Donosimo prijevod petog članka.

Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – 5. dio

Odricanje od odgovornosti: Serija članaka o Varufakisovoj knjizi Ima li ovdje odraslih? – Borba s europskim establišmentom vodič je za čitatelje sklone ljevici, nezadovoljne dominantnim narativom koji određuju mainstream mediji i vlade koje kontrolira Trojka. Serija je također vodič za čitatelje koji su nezadovoljni verzijom bivšeg ministra financija. ¹ Kao protutežu Varufakisovoj priči istaknuo sam događaje o kojima on šuti i prikazao različite poglede na ono što je trebao napraviti i što je umjesto toga napravio. Moja priča teče paralelno s njegovom, ne suprotno.

Ključno je dubinski analizirati politiku koju je provodila vlada Varufakis-Cipras, jer je po prvi put u 21. stoljeću radikalno lijeva vlada izabrana u Europi. Ako želimo izbjeći novu katastrofu neophodno je identificirati greške i shvatiti što je pošlo krivo.

Ova kritika politike grčke vlade iz 2015. nije naročito namijenjena isticanju odgovornosti Ciprasa i Varufakisa kao pojedinaca. Imperativ je analizirati političko-ekonomski smjer koji je uslijedio da možemo ustanoviti uzroke pada, uvidjeti što se moglo pokušati umjesto toga i saznati što radikalno lijeva vlada može učiniti u zemlji na periferiji eurozone.

Peti dio osvrnut će se na rane dane Ciprasove vlade, tokom kojih je Janis Varufakis nastavio svoju pregovaračku taktiku s europskim vjerovnicima. Saznat ćemo da je ta strategija bila osuđena na propast jer se Varufakis obvezao na izbjegavanje sukoba sa Europskom centralnom bankom (ECB) koja je težila uništenju Grčke počevši sa 4. veljače. Njegov stav oko ključnih problema poput duga kosio se s programom Sirize, no to nije bilo dovoljno da zadobije podršku europskih kreatora politike, koji su odbili učiniti ustupke vladi preradikalnoj u njihovim očima.

Rana faza nove Ciprasove vlade

Varufakis kaže da je tokom zadnje faze izborne kampanje Aleksis Cipras primio poruku od Jörga Asmussena, savjetnika lidera njemačkog SPD-a, člana koalicijske vlade predvođene Angelom Merkel. Asmussen je ponudio pomoć budućoj Sirizinoj vladi u predstojećim pregovorima s europskim institucijama. Predložio je proširenje aktualnog Memoranduma kako bi vlada kupila određeno vrijeme da nastavi reforme koje je Trojka odredila prije potpisivanja novog sporazuma.

Jörg Asmussen preporučio je suradnju Ciprasovog tima i Thomasa Wiesera (austrijski socijaldemokrat) koji je bio (i još je uvijek) ključni igrač u Eurogrupi, viđen kao potencijalni saveznik grčke vlade tokom nadolazećih pregovora. Pisana opaska Thomasa Wiesera bila je u prilogu e-maila Jörga Asmussena. Opaska je Ciprasu i Varufakisu donijela informaciju o onome u što je Wieser vjerovao, točnije, o tome da ECB nema namjeru platiti Grčkoj ono što joj duguje, tj. povrat profita koji je stekla na grčkim obveznicama u njezinu vlasništvu. ² To je bilo u suprotnosti s onim što je ECB-a jamčila 2012. Iznos koji je ECB bila dužna Grčkoj, ali koji nikad nije isplatila, iznosio je gotovo dvije milijarde, što je značajna svota za tako malu državu. Iznos je jednak procijenjenim troškovima uvođenja humanitarnih mjera koje je Siriza obećala provesti (pogledaj tekstualni okvir: Odlomci iz Solunskog programa). Neslužbeno su Cipras i Varufakis također doznali da Trojka neće isplatiti svote na koje se obvezala u drugom Memorandumu, koji je istekao 28. veljače 2015. MMF i EFSF (Europski fond za financijsku stabilnost) trebali su to isplatiti prije isteka Memoranduma. ³ Dakle, upozorenje se čulo jasno i glasno: Trojka namjerava financijski ugušiti buduću vladu predvođenu Sirizom.

U ovom dokumentu, koji su Cipras i Varufakis primili prije izbora, Thomas Wieser ukazao je na to da se prilika za produženje drugog Memoranduma na neograničeni period mora iskoristiti.

Varufakis je u svom odgovoru inzistirao na tome da ECB mora platiti ono što duguje Grčkoj, to jest, naknadu za profite koje je ta banka ostvarila držanjem grčkih državnih obveznica. U isto vrijeme se složio da je opcija produženja Memoranduma iza 28. veljače 2015. ključna.

Potom se sve dogodilo veoma brzo. Siriza je pomela na izborima 25. siječnja 2015. i koalicija Siriza-Neovisni Grci (ANEL) preuzela je dužnost 27. siječnja 2015.

Varufakis se ne zamara opisivanjem sastava vlade. On naglašava nekoliko pitanja koja se tiču izravno njega. Navodi da mu je prva barijera bio Aleksis Cipras. Varufakis je želio da njegovi saveznici, Euklid Cakalotos ⁴ (Euclid Tsakalotos) i Jorgos Statakis ⁵ (George Stathakis), budu na pozicijama “u ministarstvu povezanom s ekonomskom politikom”, no Cipras je odlučio na jedno od ta dva mjesta imenovati Panajotisa Lafazanisa (Panagiotis Lafazanis). Lafazanis, jedan od glavnih vođa Lijeve platforme unutar Sirize, podržavao je potpuni otpis duga i Grexit. Varufakis piše: “Aleksis je postavio Panajotisa Lafazanisa u Ministarstvo (proizvodne obnove). To je bilo strašno”. Potom nastavlja: “S Lafazanisom u jednom od ključnih ministarstava i bez Euklida – koji je pristao na naš zavjet – u kabinetu, moja je pregovaračka strategija bila ugrožena”. Prema Varufakisu, Cipras je odbio otpustiti Lafazanisa, tvrdeći: “Trebam Lafazanisa u kabinetu i u jednom ekonomskom ministarstvu da ga spriječim da mi kvari posao izvana. Ako mu sad uzmem mjesto, noć prije prisege, još više će se okrenuti protiv mene. Lijeva platforma će se podići na zadnje noge”.

Podsjetit ću vas da se Lafazanis suprotstavio kapitulaciji iz srpnja 2015., dao ostavku kao ministar, glasovao protiv trećeg Memoranduma kao član parlamenta i napustio Sirizu s dvadesetak članova parlamenta i mnogim aktivistima kako bi formirao novu političku stranku, Narodno jedinstvo.

Konačno, Varufakis je uvjerio Ciprasa da postavi Cakalotosa kao drugog ministra zaduženog za ekonomska pitanja unutar Ministarstva vanjskih poslova, kako bi mogao sudjelovati u svim pregovorima s kreatorima politike i biti na svim putovanjima u Bruxelles.

Ovo nas vodi do onoga što on zove “ratni kabinet” (očigledno, Cipras i ostali koji su bili dio kabineta koristili su isti termin), odnosno krug ministara i službenika izravno uključenih u Ciprasovu strategiju. Varufakis kaže sljedeće o ratnom kabinetu: “Kad su njegovi članovi bili u Grčkoj, a ne u Bruxellesu ili negdje drugdje, ratni kabinet sastajao se svakodnevno. Sastojao se od Aleksisa, vicepremijera Dragasakisa, Aleksisovog alter ega Nikosa Papasa, mene, Euklida i Sagiasa, tajnika kabineta. Često su nam se znali pridružiti i Huliarakis, predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika, Statakis, ministar ekonomije, i Gabriel Sakelardis, vladin glasnogovornik”. ⁶

Varufakisov prvi dan kao ministar

Varufakis objašnjava da je u prva tri dana u ministarskom kabinetu prionuo na organiziranje svog ministarstva, uključujući svoj tim suradnika u posao i procijenjujući likvidnost dostupnu vladi za otplatu duga i pokretanje državnog aparata (isplata mirovina i plaća državnim službenicima itd.). Bilo mu je rečeno da će trebati “između jedanaest dana i pet tjedana” da riješi zadnji problem.

Također objašnjava da je Trojka već neizmjerno oslabila njegovo ministarstvo: tri područja pod njegovom nadležnosti bila su djelomično izvan kontrole samog ministra – Odjel zadužen za dokapitalizaciju privatnih banaka (Grčki fond za financijsku stabilnost, HFSF), Odjel za privatizaciju (Fond za razvoj imovine Helenske Republike, HRADF) i Porezna uprava, s glavnim izvršnim direktorom iz privatnog sektora.

Varufakis je 30. siječnja 2015. shvatio da su Dragasakis i Cipras odlučili dodatno iscrpiti njegovo ministarstvo opozivom njegove nadležnosti nad bankama. Dok su Cipras, Papas i Dragasakis prihvatili njegov prijedlog molbe europskim vjerovnicima da preuzmu grčke banke, ⁷ Varufakis priznaje u svojoj knjizi da je ovaj projekt bio napušten već od početka njegova mandata. Ovo je njegova priča:

Kao što sam veoma jasno pokazao u prvom dijelu ove serije članaka, prijedlog predaje banaka europskim vjerovnicima išao je protiv interesa grčkog naroda. To je bio jedan od Varufakisovih šest sine qua non uvjeta da pristane na mjesto ministra financija. Veoma je neobično da se toga odrekao već u prvim danima svog ministarskog mandata. Ovo je bio tek početak dugog niza prekršenih obećanja.

Varufakis objašnjava da je energiju usmjerio na različite značajne projekte sa svojim timom. Neki su iznimno zanimljivi: “stvaranje paralelnog platnog sustava” u slučaju sukoba s vjerovnicima; kampanja protiv prethodne odluke vlade da promiče kockanje kako bi podigla javne prihode; određene mjere protiv vrlo raširene utaje poreza itd.

Ostali projekti bili su više nego dvojbeni, ili čak potpuno neprihvatljivi. Jedan takav bio je projekt vezan za utaju poreza. Varufakis ga opisuje ovako: “Najavit ću da će tijekom sljedećih četrnaest dana na web-stranici ministarstva biti otvoren novi portal na kojem će svatko moći prijaviti svaki neprijavljeni prihod za razdoblje od 2000. do 2014. godine. Na taj bi iznos trebalo platiti samo 15 posto poreznog duga, putem internetskog bankarstva ili debitne kartice. Za uplatu bi porezni obveznik primio elektronsku potvrdu koja bi mu jamčila imunitet od kaznenog progona za prethodnu utaju”. ¹⁰

Ili druga prilično sumnjiva inicijativa: “uhvatiti tisuće poreznih prevaranata i strategijom šoka odučiti grčko društvo od poreznih malverzacija”. ¹¹

Radikalna slika Varufakisa

30. siječnja u Ateni Varufakis je održao svoj prvi sastanak s Jeroenom Dijsselbloemom, nizozemskim “socijaldemokratskim” ministrom koji je tada bio predsjednik Eurogrupe. Uslijedila je tiskovna konferencija, u velikoj mjeri instrumentalizirana u smislu predstavljanja jako radikalne slike Varufakisa oku javnosti, nacionalno i u inozemstvu. Televizijski kanali iz cijelog svijeta prenosili su sukob između Varufakisa i Dijsselbloema, Varufakis je proturječio arogantnom Dijsselbloemu koji je očito bio nepristojan prema ministru kojega je došao upoznati. Mainstream mediji napali su Varufakisa, no dužnosnici Trojke i strani dostojanstvenici ponašali su se kao nasilnici koji ne mogu podnijeti znakove otpora, dok je Varufakis prividno simbolizirao nekonformističku vladu koja se opire nepravdi moćnih. ¹²

Varufakis i program Sirizine vlade

Solunskim programom, predstavljenim u rujnu 2014., obećan je raskid drugog Memoranduma i, umjesto njega, uvođenje nacionalnog plana restrukturiranja, poništenje većine javnog duga, obustavljanje mjera štednje, uspostavljanje socijalnih prava grčkog naroda, vraćanje plaća i mirovina na stanje prije Memoranduma iz 2010., kraj privatizacije, nacionalizacija banaka, uspostavljanje javne razvojne banke, smanjivanje privatnih dugova prema državi i privatnim bankama kućanstvima s niskim dohotkom, otvaranje 300.000 radnih mjesta i oživljavanje demokracije (vidi tekstualni okvir: Odlomci iz Solunskog programa).

Varufakis je bio protiv ovog programa i jasno je to rekao u svojoj knjizi. O rujnu 2014. govori ovako:

On tvrdi da je prihvatio položaj ministra pod uvjetom da se šest ekonomskih zahtjeva primijeni na prioritetnoj bazi. Pogledajmo ponovno te mjere. ¹⁴ “Prvo je na redu restrukturiranje duga” (autorova bilješka: bez smanjenja vrijednosti duga, dok je Solunski program obećao otpisati većinu “nominalne vrijednosti javnog duga”). Drugo, primarni suficit ne veći od 1.5 posto nacionalnog dohotka i obustava mjera štednje. Treće, opsežna smanjenja poreza na promet i na dobit. Četvrto, strateške privatizacije pod uvjetom očuvanja radničkih prava i poticanja investicija. Peto, osnivanje razvojne banke koja bi upotrijebila preostalu javnu imovinu kao kolateral za jamčenje domaćeg investicijskog zamaha i čiji bi se prihodi od dividendi usmjeravali u mirovinske fondove. Šesto, politika prenošenja dionica banaka i upravljanja njima na Europsku uniju”. ¹⁵

Od ovih šest prioriteta jedino su drugi i peti odgovarali Solunskom programu, no oni su napušteni nakon sporazuma od 20. veljače 2015. (vidi niže):

Varufakisovi prijedlozi Trojci

Suprotno karikaturi koju su predstavili dominantni medijima i vlade država vjerovnika, Varufakis je kao glavni pregovarač Trojki iznio veoma umjerene prijedloge, koji su bili prepreka ili čak u kontradikciji sa Solunskim programom. Uvjerio je “odrasle” da grčka vlada ne traži smanjenje duga. Predložio je da se različiti oblici duga koje drži Trojka zamijene novim izdanjima kroz duže razdoblje, na taj način smanjujući godišnji pritisak na grčki proračun. Nije osporio legitimnost ili legalnost dugova. Ovo je vrlo ozbiljno.

Nije istaknuo pravo i volju grčke vlade da provede reviziju duga. U njegovoj knjizi nema spomena komisije za reviziju duga koju je osnovala predsjednica grčkog parlamenta. Niti riječi. Razlog tome sigurno nije to da inicijativa nije bila poznata u Grčkoj. Upravo suprotno, bila je u središtu pažnje. Varufakis je odabrao potpuno prešutjeti komisiju za reviziju, jer se nije uklapala u njegovu viziju pregovora.

Predložio je ponovno sastavljanje dijela aktualnog Memoranduma s namjerom da ga se prolongira i prilagodi neke od mjera koje donosi. U više navrata je tvrdio da je 70 posto mjera prihvatljivo. Tome je dodao da su mnoge mjere koje bi mogle biti primijenjene pozitivne, ali da 30 posto Memoranduma treba biti zamijenjeno mjerama koje bi imale neutralan učinak na proračun. To je značilo uvođenje novih mjera, osobito za ublažavanje humanitarne krize, koje ne bi povećale deficit proračuna koji je ostvarila Samarasova vlada jer bi generirale porast prihoda ili rezultirale smanjenjem potrošnje u određenim područjima.

Varufakis je potvrdio da vlada koju on predstavlja ne bi osporavala privatizacije koje su se dogodile od 2010., a k tome, nove bi bile moguće pod uvjetom da je cijena pravedna i da kupci poštuju radnička prava.

Također je tvrdio da se Grčku jedino može spasiti ako ostane u eurozoni. Pred svojim pregovaračkim oponentima obuzdavao je svaki spomen toga da stranački program Sirize nagoviješta da će grčka država preuzeti kontrolu nad privatnim bankama čiji je bila većinski dioničar.

Jedan od doista radikalnih elemenata u Varufakisovom diskursu jest da je u nekoliko prilika na početku svoga mandata u kabinetu jasno rekao da Trojka nema demokratski legitimitet i da njegova vlada neće s njom surađivati. Međutim, iz njegove je knjige jasno da je u praksi prihvatio Trojku. Nestala je samo iz njegova govora. Jedini ustupak koji je Trojka napravila jest da se složila s pretvaranjem da je nema. Iako se igrala skrivača znala je kako svoju prisutnost učiniti stvarnom. Varufakis pokazuje da je uvijek bila prisutna i stvarna u svim ključnim trenucima kod pregovora i donošenja odluka.

Varufakis dobro opisuje koliko je teret bio težak. Razradio je potrebe otplate za 2015. godinu:

Kasnije govori, prepričavajući svoj prvi sastanak s predsjednikom Eurogrupe 30. siječnja u Ateni: “otplate duga samo u 2015. dosežu 45 posto svih poreznih prihoda koje se nadamo prikupiti”.

Nastavljanjem s otplatom situacija se mogla samo pogoršati. Problem je što je Varufakis, prihvativši 20. veljače nastavak svih otplata duga prema planu do 30. lipnja, prihvatio situaciju goru od paklene, gore opisane, jer vjerovnici nisu dali nikakvo obećanje da će platiti i najmanji iznos. Sedam milijardi eura bit će potrebno prije kraja lipnja 2015. Taj iznos nužno je usporediti sa dvije milijarde potrebne da Solunski program pokrije humanitarne potrebe, do kraja 2015. Moj izračun pokazuje da je Ciprasova vlada zbog otplate duga na humanitarne potrebe potrošila ne više od 200 milijuna eura između veljače i lipnja 2015. Prilično nedovoljno.

Bilo je jasno da se, nastavljajući s otplatom bez garancije svježeg novca, situacija mogla samo pogoršati. Jednako je tako bilo jasno da nakon drugog Memoranduma mora uslijediti treći kojim bi vjerovnici odobrili nove zajmove za otplatu prethodnih.

Varufakisova tvrdnja da je drugačiji ishod moguć bila je samo naivno vjerovanje da se vjerovnike može jednostavno nagovoriti da dopuste Grčkoj okončati najveću antisocijalnu mjeru među mjerama štednje, okove Memoranduma, i da umanje iznos otplata tokom 2015. (bez izmjene nepodmirene glavnice). Ova pozicija nije bila održiva.

Držanje Varufakisa u pregovorima

30. siječnja, na sastanku Varufakisa i predsjednika Eurogrupe, Jeroena Dijsselbloema, potonji je jasno ukazao da nije zainteresiran za mandat koji je grčki narod dao Ciprasovoj vladi. Odbio je zamijeniti Memorandum novim sporazumom, a nije čak htio ni modificirati postojeći, rekavši da ECB može onemogućiti grčkim bankama normalan pristup likvidnosti.

S namjerom da promijeni situaciju, Varufakis je potražio podršku i sastao se s francuskim i talijanskim liderima (u nadi da će od njihovih takozvanih socijalističkih vlada pronaći podršku za “slabljenje stiska” mjera štednje) te britanskim liderima koji su svojevremeno pokušali zaokrenuti svoju ekonomiju, čak i ako bi to uzrokovalo veći deficit. Potom je otišao u Frankfurt kako bi se pokušao dodvoriti ECB-u i naposljetku u Berlin.

Prije odlaska održan je sastanak s Ciprasom, Papasom i Dragasakisom. Varufakis je dobio zeleno svijetlo da ne traži otpis duga iz moralno ispravnih razloga. Učinivši tako, odrekao se temeljnog argumenta pred međunarodnom javnosti koji je mogao vjerovnike dovesti u tešku situaciju kod jedne od njihovih najslabijih točaka.

Varufakis je shvatio da je tajni dogovor s ovog sastanka u suprotnosti sa službenim Sirizinim stavom: “Sirizino stajalište o javnom dugu bio je tek nerazrađeni zahtjev za bezuvjetnim otpisom dijela duga. Budući da je polovica stranke i dalje tražila unilateralni haircut (restrukturiranje) većine iznosa duga, a uglavnom nisu bili ni upućeni u ideju aranžmana zamjene duga, i s obzirom na to da smo imali tek slabi, verbalni savez koji je obavezivao čelni trio na moju strategiju (…)”. Tako je Varufakis odbacio program na temelju kojega je Siriza izabrana na vlast i otpisao Sirizinu bazu.

1. veljače, tjedan dana nakon što je Siriza formirala vladu, Varufakis je započeo svoje prvo putovanje Europom kao ministar, u društvu Euklida Cakalotosa. Raspored za nedjelju bio je gust: službeni sastanak s Michelom Sapinom, francuskim ministrom financija, potom s Emmanuelom Macronom, francuskim ministrom ekonomije i četiri neslužbena sastanka s Poulom Thomsenom, zamjenikom ravnatelja europskog odjela MMF-a, s Pierreom Moscoviciem, europskim povjerenikom za gospodarska i financijska pitanja, s Benoîtom Cœuréom, drugim po važnosti u ECB-u i s tajnikom Francoisa Hollandea. U ponedjeljak, 2. veljače, sastao se u Londonu s Georgeom Osborneom, kancelarom britanske državne riznice (ministrom financija), nakon kojega je održao govor pred 200 aktera iz područja financija koje je pozvala Deutsche Bank. Idući dan Varufakis je otišao u Rim kako bi se sastao s talijanskim ministrom financija, Pierom Carlom Padoanom. Naposljetku, 4. veljače sastao se u Frankfurtu s Mariom Draghijem i izvršnim odborom ECB-a.

Varufakis je svakom prilikom predlagao zamjenu duga bez smanjenja ili otpisa. ⁴⁷ Pojasnio je da će grčka vlada privatnom sektoru platiti dug bez odgode (oko 15 posto grčkog duga držali su privatni holdinzi – grčke ili strane banke, investicijski fondovi ili lešinarski fondovi, među ostalim).
Varufakis prikazuje licemjerje rašireno među liderima koje je upoznao. Čini se da je Michel Sapin izvanredno dvoličan: iza scene snažno je poticao prijedloge zamjene duga i izrade dalekosežnih amandmana Memorandumu te iskazivao solidarnost s grčkom vladom.

Privatno:

Potom je na tiskovnoj konferenciji Sapin zauzeo posve drugačiju poziciju, rekavši da grčka vlada treba poštovati obaveze prema svojim vjerovnicima i da bi Cipras trebao primijeniti sporazume koje su potpisale prošle vlade.

Europski povjerenik Pierre Moscovici ponašao se prema Varufakisu kao prema drugu s kojim će promijeniti čitavu Europu. Varufakis je brzo shvatio da se Moscovici uopće ne ponaša kao što bi se očekivalo od saveznika grčke vlade.

Kroz cijelu knjigu Varufakis s velikim poštovanjem govori o Emmanuelu Macronu, koji je tada obnašao funkciju francuskog ministra ekonomije.

Prvi kontakt s Benoîtom Cœuréom, direktorom ECB-a, otkrio je dosta toga. On je odmah prešao na stvar – je li vlada imala namjeru unilateralno restrukturirati obveznice grčke vlade koje je ECB posjedovala ili nije? Postavljanje pitanja na ovako direktan način jasno je otkrilo da se ECB toga najviše bojala. To je bila potpuno izvediva opcija koju je Varufakis spomenuo nekoliko puta prije nego je postao ministar. Te vrijednosnice izdane su pod grčkom jurisdikcijom u periodu između 2010. i 2011. ECB ih je kupila po cijeni od 70 posto njihove vrijednosti, ali računala je stopostotnu vrijednost u isto vrijeme zahtijevajući prekomjerne kamatne stope. Ekvivalentne vrijednosti u grčkim mirovinskim fondovima pretrpjele su haircut od 53 posto u ožujku 2012. ECB je odbila primijeniti istu mjeru na vrijednosti koje je imala. Grčka vlada imala je moralno, a doista i zakonsko pravo poduzeti takav potez. Vidjet će se kasnije da grčka vlada nikad ne neće poduzeti takav potez za vrijednosnice koje je držala ECB, iako je trebala to učiniti i iako je imala jako dobru šansu za pobjedom u sporu.

S druge strane, Poul Thomsen činio se veoma sklon tome da se Grčkoj jednostavno otpišu 53 milijarde duga prema 14 država eurozone. S obzirom na to da je Varufakis govorio samo o restrukturiranju, Thomsen je rekao: “‘Ovo je u redu. Ali nije dovoljno. Treba nam trenutačno poništavanje dijela vašeg duga. Bez zamjena duga, bez odlaganja. Treba jednostavno uzeti 53 milijarde i izbrisati ih.’ To je to, zaključio sam: ja zbilja sanjam. Govorio je da bi jednim potezom eliminirao cijeli dug”.

MMF je kontinuirano davao izjave kako bi zavarao grčku vladu i javnost. Reći Varufakisu da “izbriše” 53 milijarde bilateralnog duga prema državama eurozone MMF nije koštalo ništa. MMF nije imao namjeru složiti se sa smanjivanjem grčkih vrijednosnica koje je sam držao. To je bila diverzija nekoliko puta iskorištena. Neovisno od ovih iskaza, MMF je uvijek žestoko inzistirao na tome da Grčka slijedi brutalne neoliberalne politike.

U Londonu je Varufakis pokušao uvjeriti dvoranu punu bankara i direktora investicijskih fondova da se privatni vjerovnici nemaju čega bojati. Ponavlja svoju pogrešnu tezu o neuspjehu grčke vlade 2010. (vidi detalje u 2. dijelu). Ona ih ohrabruje i otvara prostor da se koncentriraju na krizu javnog duga. Rekao im je:

Nekoliko puta Varufakis je pokušao uvjeriti svoje slušatelje da većina vlade drži potpuno razumne pozicije koje bi trebalo podržati s namjerom da se unutar Sirizine vlade i u stranci neutralizira ono što je on smatrao neodgovornom ekstremnom ljevicom. Bio je siguran da je uvjerio dvoranu: “Kao što sam napomenuo financijerima u Cityju dan prije, upravo je dubina krize eura bila zaslužna za to što radikalno lijeva vlada za njeno rješenje daje konvencionalne liberalne prijedloge”.

Varufakis je 2. veljače večerao s dva svoja važna inozemna podupiratelja: s konzervativcem lordom Lamontom i bivšim specijalistom za šok terapiju, Jeffreyjem Sachsom. “Dok smo pili kavu i digestive poslije jela, pitao sam se jesu li moji prijedlozi ipak uspjeli. Londonski financijeri, torijevski političari, utjecajni novinari i bivši članovi MMF-a – činilo se da svi oni shvaćaju o čemu govorim”. Vjerovao je da je osigurao tržište jer je dan nakon njegova puta u London “ne samo burza porasla za 11,2 posto nego je, a to je bilo još važnije, vrijednost dionica u grčkim bankama porasla za više od 20 posto”.

Dok je bio u Rimu Varufakis se sastao s talijanskim ministrom financija koji ga je informirao da je omekšao njemačku vladu, osobito Schaublea, gurajući reformu tržišta rada unatoč protivljenju opozicije iz socijalnih pokreta. “Ispostavilo se da je to ‘reforma tržišta rada’ – šifra za smanjivanje radničkih prava koja omogućuje tvrtkama da lakše otpuštaju radnike, uz male ili nikakve odštete, i da ih zapošljavaju uz manje plaće i slabije mehanizme zaštite. Čim je Pier Carlo postigao izglasavanje odgovarajućeg zakona u talijanskom parlamentu, uz značajan politički trošak za Renzijevu vladu, njemački ministar financija smekšao se prema njemu. ‘Zašto i ti ne probaš nešto slično?’ predložio je. ‘Još ću razmisliti’, odgovorio sam. ‘Ali hvala na savjetu'”.

Konačno, to je bilo mjesto gdje su Cipras i Varufakis zajedno odabrali strategiju. Riječi talijanskog “socijalističkog” ministra sadrže potpunu istinu. Odluka europskih lidera jest nametnuti popuštanje unutar ograničavajućeg radnog zakonodavstva i niže nadnice kako bi europsku robu i usluge učinili kompetitivnima u odnosu na robe i usluge stranih proizvođača. Uvjeti nametnuti Grčkoj dolaze u paketu s ovom strategijom, a Varufakis je odbio to shvatiti ili se tome radikalno suprotstaviti. Golemi grčki dug temeljno je oružje koje javni vjerovnici koriste kako bi na primjeru Grčke pokazali koliko otpor košta bilo koga tko bi se pokušao oduprijeti njihovoj moći, i naravno, kako bi radnike lišili njihovih prava.

ECB izvlači svoje najbolje oružje

Varufakis se 4. veljače u Frankfurtu sastao s direktorima ECB-a: Mariom Draghijem, predsjednikom, i trojicom drugih – Francuzom Benoîtom Cœuréom, Nijemicom Sabine Lautenschläger i Belgijancem Peterom Praetom. Varufakis je još uvijek bio u društvu Euklida Cakalotosa.

Mario Draghi objavio je da će Odbor direktora ECB-a vjerojatno tokom te večeri odlučiti obustaviti pristup likvidnosti grčkim bankama. Kao što Varufakis kaže: “Bio je to otvoreni, proračunat čin agresije”.

Ovo zahtijeva objašnjenje. ECB osigurava likvidnost bankama u eurozoni. Kako bi dobile pristup likvidnosti, banke (bilo javne bilo privatne) moraju kao garanciju položiti novčane zadužnice. To se zove “kolateral”. Postoje različite vrste kolaterala, poput, među ostalim, državnih obveznica ili korporativnih obveznica. ECB može smatrati da su položeni instrumenti sporni, bilo jer ne daju dovoljnu garanciju bilo jer su loše kvalitete. U tom slučaju ECB može blokirati daljnji pristup sredstvima. To uzrokuje dvojbu i “juriš” na banke.

Jedini izlaz kroz koji se banke mogu izvući jest da dobiju hitnu likvidonosnu pomoć od nacionalne središnje banke. To je skupo rješenje. Kako bi nacionalne središnje banke ovo napravile moraju zahtijevati visokorizične kamatne stope. Štoviše, dostupni iznosi su ograničeni i povećavaju se na tjednoj bazi. Kad se ovo događa guverneri nacionalnih središnjih banaka sastaju se svakog petka kako bi utvrdili svote koje će biti dostupne za predstojeći tjedan, nakon analize situacije. Ponovno, ECB se mora složiti, ali i može ograničiti mogući volumen likvidnosti dostupan bankama. Ako se ovo dogodi vlada će narediti bankama da zatvore svoja vrata. A to je ono što se dogodilo krajem lipnja 2015. kad je ECB, s namjerom da utječe na referendum 5. lipnja, zaustavila svu hitnu likvidonosnu pomoć. To je prisililo grčku vladu da zatvori banke od ponedjeljka 29. lipnja. ⁴⁸

Vratimo se na 4. veljače 2015. Odluka ECB-a da zatvori pristup sredstvima za grčke banke očito je bila brza i agresivna strategija destabilizacije grčke vlade. Strategija je čak bila donesena prije nego su se izbori održali. Zapravo, krajem prosinca 2014., kad je grčka vlada sazvala prijevremene izbore za 25. siječnja 2015., guverner Grčke narodne banke, Sturnaras, nekadašnji Varufakisov prijatelj, ⁴⁹ davao je izjave s ciljem da uznemiri deponente grčkih banaka. U koordinaciji sa Samarasom, Sturnaras je namjerno zabrinuo grčke glasače, nadajući se da će održati konzervativnu “vladu u odlasku” Nove demokracije. Posljedično, broj povlačenja depozita počeo je naglo rasti. ⁵⁰

Samarasove često ponavljane teme u kampanji bile su: “Ako glasaš za Sirizu, otežat će se veze s Bruxellesom; ECB će prekinuti likvidnost; kaos je odmah iza ugla”. Usprkos ovoj prisili Siriza je dobila izbore, no Sturnaras je ostao guverner Grčke narodne banke – on je u Grčkoj opunomoćenik Marija Draghija i europskih lidera koji su protiv Sirize. ⁵¹ Njega je trebalo smijeniti. No, nije bio smijenjen i, kao što ćemo dalje vidjeti, Varufakis je bio taj koji je uvjerio Ciprasa da ga zadrži na poziciji. ⁵²

Dakle, ECB je odlučila 4. veljače 2015. bez odlaganja primijeniti izvanredne mjere na Ciprasovu vladu. Ne moralnim pritiskom ili prisilom od strane ECB-a nego izravnom agresivnom akcijom, kako Varufakis opisuje u odlomku gore citiranom.

Učinci takvih odluka bili su, doista, trenutni. Prvo, grčke banke prisiljene su platiti veće kamatne stope za pristup likvidnosti, što slabi njihovu poziciju. Drugo, kratkoročno financiranje grčke države postaje mnogo teže. To je značilo da je likvidnost koju garantira ECB korištena za kupnju kratkoročnih (manje od jedne godine) grčkih trezorskih zapisa. Ovo je omogućilo grčkoj vladi da nastavi s radom (vlade eurozone ne mogu posuđivati od vlastitih središnjih banaka). Budući da je ECB ograničavala likvidnost, grčka vlada morala je posuditi od grčkih banaka po mnogo većim ratama kredita, i time dodatno opteretila grčki dug.

Smanjujući likvidnost grčkih banaka i povećavajući trošak financiranja ECB je otežala grčkom ministarstvu financija dobivanje sredstava od grčkih banaka. ⁵³ Istovremeno, s jedne strane, bilo je teško ili potpuno nemoguće pronaći druge privatne strane izvore financiranja. S druge strane, kao što smo vidjeli, ECB nije više namjeravala dati Grčkoj profit koji je zaradila na njezinom dugu (tokom 2015. trebale su biti isplaćene dvije milijarde eura). Ovo je također bila potpuno politička odluka. ECB je u 2014. isplatila neke iznose vladi Samarasa iako je ova kasnila s primjenom drugog Memoranduma. Čak i prije nego su biti poznati rezultati Ciprasovih izbora, izaslanici Eurogrupe i ECB-a dali su na znanje da obećane dvije milijarde neće biti plaćene.

Naposljetku, zbog stava ECB-a da vrijednosnice gube svoju vrijednost jer se situacija s bankama, kao i s državom, sve više pogoršava – povlačenja su se povećala, a državni pristup financiranju dodatno ograničio.

Postoji dodatni dokaz politički agresivne prirode odluke ECB-a o uskraćivanju likvidnosti grčkim bankama. Kao što smo rekli, ECB može smatrati da je rizik grčkih banaka toliko velik da ne bi trebale dalje primati likvidnost i da bi na njih trebalo primijeniti plan spašavanja, na primjer, ubrizgavanjem svježeg kapitala (što je bilo učinjeno u okviru različitih Memoranduma). Problem ECB-a jest to da su u lipnju 2014. sve grčke banke prošle kroz stres-test Europskog nadzornog tijela za bankarstvo. Bilo je jasno da je rezultat pretjeran, s namjerom da se opravda pomoć ECB-a grčkim bankama u periodu Samarasove vlade, koja je upravo od Sirize izgubila europske izbore. Ono što je sigurno jest da su banke bile na veoma lošem putu u 2009. kao i u 2014. i 2015. ECB je glumila iznenađenje kad je otkrila stvarnu situaciju par dana nakon što je Cipras izabran. Radilo se o čistom političkom manevriranju.

Kako je u jutro 4. veljače Varufakis, koji odluku ECB-a da grčkim bankama ograniči uobičajen pristup likvidnosti opisuje kao promišljen čin agresije, reagirao na ove vijesti? Veoma umjereno! Nevjerojatno!

On kaže ovako:

Ni riječi o brutalnosti ECB-a još od 2010. niti o skandaloznom profitu stvorenom kupovinom grčkih obveznica između 2010. i 2012. Suprotno tome, Varufakis daje komplimente odboru ECB-a za “fantastično odrađen posao”. Potom nastavlja ponovno predlažući zamjenu valuta s namjerom da izbjegne smanjivanje vrijednosti grčkih obveznica koje ima ECB.

Draghi je odbio prijedlog i nije se dao nagovoriti. Pristupio je Varufakisu zbog toga što je nekoliko puta spomenuo mogući jednostrani otpis ECB-ovih obveznica (vidi gore u tekstu). Varufakis je odgovorio: “(…) neću ni pomisliti na to – sve dok ne zatvoriš naše banke”.⁵⁵

Kako je Draghi to mogao protumačiti? Jedini zaključak do kojega je mogao doći bio je da, ako je tog poslijepodneva donesena odluka o zatvaranju pristupa likvidnosti za grčke banke, bez da se ide tako daleko da ih se doista zatvori, neće biti velike reakcije od grčke vlade. Pa je to bilo i učinjeno! Taj postupak stavio je pritisak na grčku vladu, počeo ju gušiti i stjerao u kut u nadi da će izvući ustupke.

Još jedna kritika može se uputiti Varufakisovom prijedlogu. Budući da je sam nekoliko puta prije nego što je postao ministar financija, prozvao neprihvatljivu, nasilnu i veoma skandaloznu prirodu ECB-ova postupanja oko grčkih vrijednosnica kupljenih u razdoblju od 2010. do 2012., predložio je Draghiju operaciju “pranja novca”. Stare vrijednosnice (koje su, u najmanjoj mjeri, dvojbene) zamijenjene su novim vrijednosnicama koje imaju istu vrijednost (ali po nižim kamatnim stopama). Moramo shvatiti da je Varufakis tim činom gotovo onemogućio primjenu plana B (koja je uključivala prijedlog unilateralnog haircuta): ako pregovori propadnu, tek tada će biti teško novinarima i javnosti objasniti da grčka vlada ima pravo primijeniti unilateralni haircut. Doista, ako je Grčka bila spremna razmijeniti obveznice duga koje je imala ECB za obveznice iste vrijednosti, zašto bi onda trebala imati pravo da primijeni popust? Dosljednost u argumentaciji nužna je za uvjeravanje. Vlada je trebala reći istinu o skandalu s grčkim obveznicama kupljenim između 2010. i 2012. jasno i glasno. Ta je dosljednost nedostajala u Varufakisovom razmišljanju.

Osim toga, očito je da ovaj Varufakisov prijedlog nije imao nikakvu šansu za uspjeh zato što bi stvorio presedan neprihvatljiv onima koji se zalažu za štednju. Problem nije tehnički: Varufakisov prijedlog nije uzrokovao nikakav realni tehnički problem. Prepreka je bila i još uvijek je politička: europski lideri potpuno se protive ideji da se europskim državama (bez obzira na to jesu li ili nisu u eurozoni) dopusti da udruže svoje dugove jer bi to uklonilo glavnu mogućnost pritiska prema nastavku neoliberalnog napada. Varufakisov prijedlog išao je u potpunosti protiv logike većine nedavnih europskih sporazuma. Nije imao šanse za uspjeh niti je pregovaračka strategija smjela biti bazirana na ovoj maštariji.

Trebalo je predložiti zahtjev koji bi se uključio u Solunski program: otkaz većine duga, uz objašnjenje da je nelegitiman, odiozan, nelegalan i neodrživ. Naravno, europski lideri ne bi mogli prihvatiti ovaj zahtjev, no grčka je vlada mogla pokrenuti međunarodnu kampanju informiranja kako bi dobila široku podršku javnosti. Mogla je inicirati postupak revizije i objaviti moratorij dok revizija ne bude gotova.

Ključno je bilo ne uhvatiti se u kotač otplate. Nužno je bilo upotrijebiti načela međunarodnog prava koje dopušta državi da objavi moratorij na plaćanja s obzirom na izvanredno stanje u kojemu se nalazi. ⁵⁶

Postojanje humanitarne krize neporeciv je dokaz izvanrednog stanja. Trebalo je razmišljati na sljedeći način: “Pokrećemo reviziju duga (uz sudjelovanje građana), jer je u pitanju otkrivanje razloga zašto smo dosegli toliki nivo zaduženosti – nacionalna i internacionalna javnost to mora znati. Ne predviđamo rezultat revizije, no normalno je da se plaćanja zamrznu tokom revizije. Stoga, suspendiramo otplatu tokom revizije, osim za kratkoročna zaduživanja. Izabrani smo da bismo zamijenili Memorandum novim planom rekonstrukcije. Dajmo vremena pregovaračkoj proceduri, a u međuvremenu budite strpljivi dok suspendiramo predviđene isplate dugoročnog duga”. Da je pokrenula i upotrijebila reviziju, grčka je vlada mogla reći, s namjerom da osnaži svoju poziciju vis-à-vis Trojke: “Jednostavno provodimo članak 7 (9) Regulacije 472 koju je usvojio Europski parlament 21. svibnja 2013., a koji od država-članica EU koje su podvrgnute planu strukturalne prilagodbe, traži da provedu cjelovitu reviziju duga s namjerom da se objasni zašto je dug dosegao neodrživu razinu i da se otkriju moguće nepravilnosti”.

Suspenzija plaćanja duga trebala je biti hitno proglašena, npr. 12. veljače 2015. Doista, između 12. veljače i 30. lipnja 2015. Grčka je MMF-u trebala otplatiti 5 milijardi eura (vidi tablicu ispod):

Datum dospijeća vrijednosnica koje je imao MMF

Ako uzmemo u obzir ostale iznose koji su trebali u 2015. biti isplaćeni MMF-u, treba dodati dodatne 3 milijarde eura. ECB je tražila da isplata više od 6.5 milijardi eura bude u srpnju i kolovozu 2015.

Datum dospijeća vrijednosnica koje su imale ECB i EIB (Europska investicijska banka)

Izvor za tablice: The Wall Street Journal

Trebalo je poduzeti nešto i po pitanju banaka. Budući da je ECB inicirala zaoštravanje grčke bankarske krize, bilo je nužno djelovati i na ovoj razini te provesti Solunski program koji kaže: “Sa Sirizom u vladi javni sektor preuzet će kontrolu Grčkog fonda za financijsku stabilnost (HFSF) i upotrijebiti sva svoja prava nad dokapitaliziranim bankama. To znači da će odlučiti o načinu na koji funkcioniraju”. Treba napomenuti da je Grčka u 2015., kroz Grčki fond za financijsku stabilnost, bila glavni dioničar četiri najveće banke u državi, što je uključivalo više od 85 posto cjelokupnog grčkog bankarskog sektora. Problem je u tome što te dionice, zbog politike koju su provodile prethodne vlade, nisu imale stvarnu težinu u odlukama banke, jer nisu davale pravo glasa. Stoga je za parlament bilo nužno da, u skladu s obećanjem Sirize, pretvori takozvane preferencijalne dionice (bez prava glasa) u vlasništvu javnih vlasti u obične dionice s pravom glasa. Potom je, na savršeno normalan i legalan način, država mogla ispuniti svoju odgovornost i ponuditi rješenje bankarskoj krizi.

Konačno, još su dva važna koraka trebala biti poduzeta. Prvo, kako bi se suočila s bankarskom i financijskom krizom, koju su zaoštrile Sturnarasove izjave iz prosinca i odluka ECB-a od 4. veljače, vlada je trebala proglasiti kontrolu kretanja kapitala kako bi stala na kraj odljevu kapitala iz zemlje. Drugo, trebala je pokrenuti paralelni platni sustav. Varufakis tvrdi da je imao konkretan prijedlog s tim u vezi, no nije predložio njegovu primjenu nakon agresije ECB-a 4. veljače.

U ovoj seriji članaka dalje trebamo komentirati alternativnu strategiju koju je trebalo slijediti po pitanju duga i bankarske krize.

Uvečer 4. veljače, nakon što je telefonskim pozivom Mario Draghi potvrdio da je odobrenje normalne likvidnosti zaustavljeno, Varufakis je objavio priopćenje za tisak koje počinje ovako: “U osnovi, ECB se pokušava držati vlastitih pravila, motivirati i nas i naše partnere da brzo postignemo politički i tehnički sporazum, i istodobno održati grčke banke likvidnima”. Sam karakterizira svoju objavu ovako: “prikazati šok kao nebitnu stvar”.⁵⁷

Zaključak

Varufakis se upustio u poricanje stvarnosti koje je njega i uski krug oko Ciprasa doveo do toga da 20. veljače 2015., tj. manje od mjesec dana nakon pobjede na izborima, silom provedu sporazum koban za ostatak vlade, Sirizu i grčki narod. Naravno, članice Trojke primarno su odgovorne za destruktivni sadržaj ovog sporazuma i konstantno smo ih zbog toga osuđivali, no Varufakis i Cipras su mogli odbiti potpisati tako strašan sporazum. U sljedećem članku analizirat ćemo put prema prvoj predaji vjerovnicima i opisati alternativni put kojim je trebalo krenuti.

1. Prva tri paragrafa ovog članka preuzeta su iz prethodnog članka serije članaka Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa.
2. Vidi članak E. Toussainta: ECB’s odious profits on the backs of the Greek people.
3. Janis Varufakis, 2018. Vidi i bilješku 98 5. poglavlja u kojoj Varufakis ide u detalje
4. Cakalotosa se smatralo dijelom Sirizinog lijevog centra, poznatog kao skupina “53”. Kao što sam napisao u 3. dijelu ove serije članaka, upoznao sam Cakalotosa u proljeće 2014. u Bruxellesu i odmah shvatio da se protivi svim radikalnim stavovima po pitanju duga. Uopće nije podržavao Plan B u slučaju da Sirizin pomirbeni stav prema vjerovnicima ne uspije postići rezultate u smislu smanjenja duga. Događaji koji su uslijedili jasno su pokazali da je Cakalotos postao suučesnik u smjeru koji je vodio do kapitulacije na dan 15. srpnja 2015. godine. Potom je postao samo još jedan političar koji nastavlja napad na socijalna prava.
5. Statakis je neupitno pripadao desnom krilu Sirize i žestoko se protivio, baš kao i Varufakis, Sirizinom radikalnom stavu oko pitanja duga. On je bio ministar gospodarstva u prvoj Sirizinoj vladi od 27. siječnja i uspio očuvati ministarsko mjesto, čak i u drugoj Ciprasovoj vladi od 23. rujna 2015., na temelju podrške kapitulaciji. Varufakis piše u svojoj knjizi: “Nikada nisam osjećao ni najmanji animozitet prema Statakisu. Njegovi su mi stavovi bili jasni od početka: trebali bismo prihvatiti sve što nam trojka ponudi”. (Varufakis, 2018, 14. poglavlje)
6. Varufakis, 2018, bilješka 118
7. Vidi prvi dio serije članaka Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa.
8. Vasilij Kafuros bio je Varufakisov prijatelj koji mu je pomogao u ministarstvu. On je bio taj koji je, samo godinu prije, upozorio Varufakisa da su grčki bankari prijatelji Dragasakisa i da treba držati oči otvorenima.
9. Varufakis, 2018, 6. poglavlje
10. Ibid.
11. Ibid.
12. Ovako Varufakis opisuje scenu: kad je tiskovna konferencija, održana 30. siječnja, završila, Jeroen Dijsselbloem “se osovio na noge, spreman da izjuri van. No ja sam uspio ustati u istom trenu i ponuditi mu ruku. Pomalo iznenađen mojom gestom, i zato što je morao proći pokraj mene da bi došao do izlaza, nespretno ju je uhvatio, ali nije se zaustavio. Fotografi su skočili na plijen. Njihove fotografije prikazale su neuljudnog predsjednika Eurogrupe kako neotesano žuri pokraj mene i prije nego što je tradicionalno rukovanje završeno”. U nastavku dodaje: “Nakon te konferencije za novinare ulice Atene za mene više nikada neće biti iste. Vozači taksija, gospoda u odijelima, starije žene, učenici, policajci, konzervativni obiteljski ljudi, nacionalisti i tvrdoglavci s krajnje ljevice – cijelo društvo čiji je osjećaj ponosa i dostojanstva vrijeđalo robovanje prošle vlade trojki i njenim političkim šefovima – podjednako su me zaustavljali na ulici i zahvaljivali mi na tom kratkom trenutku”. (Varufakis, 2018, 6. poglavlje)
    Statis Kuvelakis (Stathis Kouvelakis), koji je tada bio član Sirizinog centralnog komiteta, opisuje fenomen Varufakisa na ovaj način: “Moramo reći par riječi o ogromnom utjecaju koji ima fenomen zvan Varufakis. Fenomen je dvoznačan. Zasigurno je u fenomen upleten i neki politički teatar koji doprinosi depolitiziranju situacije. No, ne radi se samo o tome. Smatralo se da je Janis Varufakis doista drugačiji, a to mišljenje se nije ticalo samo njegova izgleda… Ono je očigledno išlo zajedno s njegovom tvrdnjom o istinskom političkom neslaganju. Fenomen Varufakis sigurno se ne bi pojavio da nije eksplodirao u jednom od njegovih prvih službenih pojavljivanja i u prisutnosti Jeroena Dijssellbloema, predsjednika Eurogrupe: “Idi se objesiti! Ne želimo imati više ništa s trojkom!” Očigledno je to bila pukotina u sistemu, zasigurno s nekim veoma površnim elementima, no također je izražavala i želju za napuštanjem trenutnog političkog okvira, želju koja je privremeno pronašla svoj izraz u Varufakisu”. (Stathis Kouvelakis, La Grèce, Syriza et l’Europe néolibérale, Entretiens avec Alexis Cukier, Paris: La Dispute, 2015., engleski prijevod: CADTM).
13. Varufakis, 2018, 4. poglavlje
14. Spominjao sam tih šest mjera, zajedno sa svojim komentarima, u prvom članku serije članaka Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa.
15. Janis Varufakis, 2018, 4. poglavlje
16. Citati unutar navodnika preuzeti su sa Sirizine službene stranice. Ostali citati prevedeni su sa stranice Ensemble!
17. Varufakis nije podržao ovaj zahtjev. On je predložio aranžmane zamjene duga (izmjenom rokova za otplatu duga i smanjenjem kamatne stope) bez smanjivanja nominalne vrijednosti duga.
18. Tokom Londonske konferencije, 27. veljače 1953. Savezna republika Njemačka proglasila je smanjenje duga u iznosu od 62.6 posto bez suglasnosti 21 njezina vjerovnika, uključujući SAD, Veliku Britaniju, Francusku, Italiju, Švicarsku, Belgiju, Grčku itd. Vidi: Eric Toussaint, The cancellation of German debt in 1953 versus the attitude to the Third World and Greece. Grčki dug nije smanjen unatoč Ciprasovoj kapitulaciji.
19. To znači da se ovakvi troškovi ne bi uzimali u obzir prilikom izračunavanja deficita, što je izravno u suprotnosti s odredbama Europske komisije.
20. Predsjednica grčkog parlamenta pokrenula je Komisiju, no vlada se nije zamarala korištenjem rezultata rada Komisije tokom pregovora s Njemačkom.
21. Obećanje nije održano, a 20. veljače 2015. vlada se složila s proširenjem Memoranduma.
22. Jedini korak poduzet tokom šest mjeseci prve koalicijske vlade Syriza-ANEL zapravo je bilo 100 rata kojima je omogućeno poreznim obeznicima s financijskim obvezama prema državi da reguliraju svoje račune i povrate legitiman fiskalni identitet, nužan za uključivanje u bilo koju ekonomsku aktivnost. Ova mjera izgubila je na snazi u kolovozu 2015., zahvaljujući posebnom članku trećeg Memoranduma.
23. Grčka još nije bila kadra osigurati besplatnu električnu energiju najsiromašnijim kućanstvima.
24. Ništa se nije ostvarilo u 2015., godini “pregovora s vjerovnicima”. U prosincu 2016. Cipras je najavio “Paralelni plan” koji je predvidio socijalni solidarni dohodak. Do kraja 2017. dohodak je bio razmješten na 280.000 kućanstava, obuhvativši oko 620.000 ljudi.
    Očekivalo se da će 700.000 ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu u Grčkoj imati koristi od dohodka u 2018. Ova mjesečna novčana pripomoć određena je imovinom i dohotkom svakog kućanstva, a dolazi uz različite usluge pooput besplatnih obroka u školi, besplatnog zdravstva i lijekova, pristupa građanskim socijalnim uslugama (socijalne trgovine mješovite robe itd.). Bitno je istaknuti da je 35,6 posto Grka krajem 2017. živjelo ispod granice siromaštva.
25. Od svibnja 2016. svi Grci, sa ili bez prava na socijalnu sigurnost, imaju besplatan pristup lijekovima i medicinskim ustanovama. Ova odredba vrijedi i za tražitelje azila i ranjive osobe. Međutim, zdravstveni se sustav konstantno srozava od prvog Memoranduma, što vodi do ozbiljnog pomankanja lijekova, nedostatka osoblja, sredstava itd.
26. Do danas ništa nije učinjeno.
27. Katrougalosov zakon iz 2016. dopunio je shemu mirovina i uveo smanjene pomoćne mirovine s ciljem uštede BDP-a od 1 posto do 2019. Nove dopunske mirovine nisu dodijeljivane od siječnja 2015., dok će ovaj zakon postupno ukinuti umirovljeničku beneficiju socijalne solidarnosti, EKAS (Pensioners’ Social Solidarity Benefit), primjenjivu na najniže mirovine do 2020.
28. Nezaposleni koji imaju karticu Organizacije za zapošljavanje ljudstva (OAED) imaju izuzeće za gradski prijevoz.
29. Upravo suprotno, fiskalna situacija malih i srednjih poduzeća uzdrmana je trećim Memorandumom, koji je nametnuo avansno plaćanje (do idućeg prosinca) 50 posto PDV-a (povećanog na 24 posto) na promet očekivan u idućoj godini.
30. Mjeru “olakšanje tereta” ili otpis duga uveo je Solon u Ateni, u 6. st. p. n. e., kako bi pomogao ljudima opterećenim dugom. Vidi: Daphne Kioussis, [“Solon et la crise d’endettement dans la cité athénienne-14972”] – (Solon and the debt crisis in the city of Athens).
31. Poljoprivrednici su postali meta osobito u trećem Memorandumu, potpisanom 13. srpnja 2015.: ogroman skok (sa 7 na 20 posto) iznosa doprinosa za socijalnu sigurnost, tj. za mirovine; avansno plaćanje 50 posto PDV-a na profit procijenjen za iduću godinu; opoziv izuzeća na dizel gorivo i povlačenje niza subvencija.
32. U razdoblju od početka 2014. godine i listopada 2017., dok je Ciprasova vlada provodila istu politiku koju je 2014. osudila, porezni dugovi porasli su sa 60 milijardi na gotovo 100 milijardi eura. Od siječnja 2017. Nezavisna uprava za javne prihode (koja je zamijenila porezni odjel ministarstva financija) provodila je racije za zapljenu imovine bez poštede jedinog prebivališta.
    Ukupne porezne obveze u kolovozu 2017. iznosile su 95,65 milijardi eura, uključujući 5,48 milijardi eura samo za 2017. godinu i 3,8 milijuna zaduženih poreznih obveznika. Među njima je 2.4 milijuna poreznih obveznika, fizičkih ili pravnih osoba, imalo dug između 1 i 500 eura, ukupno 430 milijuna eura. Oni nisu sposobni platiti čak ni ovaj iznos.
33. ENFIA nije ukinuta. Malo je izmijenjena prema geografskoj lokaciji ili stanju nekretnine, i sad varira između 400 i 13.000 milijardi eura godišnje.
34. Nakon brojnih pregovora prag za oporezivi dohodak postavljen je na 8600 eura godišnje za samce i 9000 eura godišnje za par s dvoje uzdržavane djece. Situacija će se neupitno pogoršati jer je vlada, pod pritiskom Trojke, smanjila prag na 5700, odnosno 6130 eura, što stupa na snagu od 1. siječna 2019.
35. To je uključivalo otpis dugova prema bankama ljudi koji žive ispod granice siromaštva.
36. Obećanje nije održano. Eric Toussaint, Les «fonds vautours» prospèrent sur la misère en spéculant sur l’endettement des particuliers. Vidi i Constantin Kaïmakis: Grèce: Le mouvement Je ne paie pas. Ne samo da je obećanje prekršeno, nego će i zakon koji je štitio jedine nekretnine od prodaje na dražbama (putem skupih zakonskih sredstava) postati nevažeći od 1. siječnja 2019. Još gore, preuzete nekretnine sad će biti na internetskoj aukciji kako bi se uzvratilo snažnom protivljenju građana, a prekršitelji mogu biti kažnjeni kaznom zatvora od tri do šest mjeseci. Konačno, u srpnju 2017. Eurobanka je prodala svoje crvene obveznice po nominalnoj vrijednosti od 3 posto švedskom fondu Intrum Justitia AB (Intrum) za iznos od 1.5 milijardi eura. Pogledaj Αίσχος! Η Eurobank, αντί των δανειοληπτών, πουλάει με 3% «κόκκινα δάνεια» 1,5 δισ. σε fund.
37. Varufakis se protivio ovoj mjeri, jer je europskim vjerovnicima želio prenijeti “dionice i upravu” nad grčkim bankama. Što se tiče Ciprasove vlade, još nije poduzela nikakav potez kako bi grčka država mogla ostvariti pravo nad dokapitaliziranim bankama. K tome, Grčki fond za financijsku stabilnost ostavljen je u rukama bliskih suradnika privatnih bankara i europskih lidera.
38. Javna razvojna banka tek se treba pokrenuti. To je bila jedna od Varufakisovih šest prioritetnih mjera, no u sporazumu s Eurogrupom iz veljače 2015. složio se s ukidanjem tog uvjeta. (Varufakis, 2018, 10. poglavlje)
39. Ovo još nije ostvareno. Drugi Memorandum smanjio je osnovicu plaće s 586 na 510 eura za mlađe od 25 godina. Od 1. siječnja 2017. osnovica je povećana na 684 eura bez obzira na dob, no još nije vraćena na razinu iz 2010.-2011., tj. na 751 euro.
40. Od 2015., sa svakom “kontrolom” koja je prethodila isplati tranši, radnička prava bila su narušavana kako bi se mogli pokoriti diktatu Trojke. Zakon koji je donesen u svibnju 2017. otvorio je put prema kolektivnim otpuštanjima, ukinuvši obvezatno administrativno odobrenje i moć veta ministra rada. Otkazi će od sada ovisiti o situaciji na tržištu rada, stanju tvrtke i interesima nacionalnog gospodarstva. Radnička su prava dodatno srozana u siječnju 2018. usvajanjem zakona koji ograničava pravo na štrajk. Konačno, zakon po kojemu maloprodajne trgovine moraju raditi subotom nije povučen, unatoč konstantnim prosvjedima velike većine trgovaca i njihovih radnika.
41. Ovo još nije ostvareno.
42. Ovo još nije ostvareno jer razvojnu banku tek treba osnovati.
43. Tokom prvih šest mjeseci na vlasti Ciprasova vlada napravila je samo djelomičan napredak po ovom pitanju, unatoč naporima predsjednika grčkog parlamenta. Razlog tome je snažan pritisak vjerovnika i Ciprasova sklonost tajnoj diplomaciji i popuštanju.
44. Ciprasova vlada ispunila je ovo obećanje u lipnju 2015., no, kao što Varufakis ističe, na osnovi imenovanja dubioznog lika poput izvršnog direktora državne radio-televizije. Ovo imenovanje vodilo je do jakih prosvjeda i veoma razočaralo ljevicu.
45. Ovo još nije ostvareno.
46. U svojoj knjizi Varufakis objašnjava zašto se složio s vjerovnicima da tih 11 milijardi ne treba biti razdijeljeno grčkoj vladi nego umjesto toga vraćeno EFSF-u (privatna organizacija koju je osnovala Trojka sa sjedištem u Luksemburgu). Za njega je potjera za tih 11 milijardi bila izgubljena borba. Vidi: Varufakis, 2018, 9. poglavlje i bilješka 222
47. Kao što sam upozorava, Varufakisov glavni prijedlog u smislu restrukturiranja duga na liniji je s tekstom naslovljenim Skromni prijedlog za rješavanje krize eurozone. Provođenje ovog prijedloga, koji se sastojao od udruživanja javnog duga u eurozoni, uključivalo bi zajedničku odluku vlada eurozone kako bi se omogućile olakšice za javne financije i napustile politike štednje.
48. Vidi članak: Greece Teeters on Brink of Euro Exit as Referendum Approaches
49. Vidi članak: Varoufakis’s questionable account of the origins of the Greek crisis and his surprising relations with the political class
50. Varufakis piše: “Od 15. prosinca, kada je Sturnaras ubrzao ‘juriš na banke’ koji je započeo premijer Samaras, deponenti su iz grčkih banaka povukli 9.3 milijardi eura, a stopa povlačenja dosegla je 1 milijardu eura dnevno. Do izbora će u inozemstvu ili ispod madraca završiti 11 milijardi eura. Da bi mogle isplatiti toliko novca, banke su morale povećati svoju ovisnost o ECB-u do golemog iznosa većeg od 60 milijardi eura”
51. Varufakis sumira smisao Sturnarasova govora na godišnjoj skupštini dioničara Središnje banke u Ateni, održanoj 26. veljače: “Slušajući Sturnarasa shvatio sam da je to govor koji bi Antonio Samaras, bivši premijer, održao da nas je pobijedio 25. siječnja: hvalospjev politikama prethodne vlade, ponavljanje laži da se Grčka počela oporavljati prije našeg izbora, potpuno prihvaćanje trojkinog programa i niz prikrivenih prijetnji vladi”. Varufakis također piše: “Što se guvernera Sturnarasa tiče, on je bio trojkin lokalni dužnosnik na više načina”. (Varufakis, 2018, 10. poglavlje)
52. Varufakis je već 2014. tvrdio da neće biti potrebno zamijeniti Sturnarasa ako Siriza dođe na vlast. Pripovijeda o razgovoru koji je vodio na sastanku s Ciprasom, Papasom, Dragasakisom, Cakalotosom i Statakisom u lipnju 2014.: “‘Je li slučajnost što će za tri dana premijer Samaras premjestiti Sturnarasa iz ministarstva financija na mjesto guvernera središnje banke?’, upitao sam. ‘Očito je riječ o lukavštini izazvanoj očekivanjem vaše izborne pobjede.’ Tada se Aleksis razljutio. ‘Prvo što ću učiniti kao premijer bit će traženje Sturnarasove ostavke. Za kosu ću ga odvući iz središnje banke, ako bude trebalo’. Papas je ponudio niz još drastičnijih rješenja. Rekao sam da je gotovo nebitno tko sjedi u uredu guvernera’. (Varufakis, 2018, 2. poglavlje)
    Deseto poglavlje Varufakisove knjige pokazuje da je rekao Ciprasu da se ne treba riješiti Sturnarasa: “Mjesecima prije naše pobjede na općim izborima, Aleksis i njegov tim smatrali su guvernera Sturnarasa preprekom Sirizinoj vlasti. S pravom. Bivši premijer Samaras maknuo je Sturnarasa s mjesta ministra financija na mjesto guvernera središnje banke upravo zato da bi pomrsio konce mogućoj Sirizinoj vladi. Aleksis je više puta rekao i meni i drugima da mu je smjenjivanje Sturnarasa najvažniji prioritet. Ironijom sudbine, upravo sam mu ja savjetovao umjerenost i ublažavao animozitet prema Sturnarasu, ističući da vlada ne može smijeniti guvernera Grčke narodne banke bez velikog sukoba s izvršnim odborom ECB-a. (…) No pokušavajući obuzdati Aleksisov bijes prema Sturnarasu, kod Sirizinog sam vodstva stvorio dojam da sam blag prema trojkinom najmilijem sinu u Ateni”. (Varufakis, 2018, 10. pogavlje)
53. Privatne banke primaju gotovinu kojom kupuju vladine obveznice za profit. Potom ove obveznice polažu kao kolateral u središnjoj banci kako bi ostvarile likvidnost (kredit) koju koriste za kupnju ostalih javnih obveznica (grčke banke odobravaju sve manje i manje kredita privatnom sektoru, a udio neiskorištenih zajmova u njihovom kreditnom portfelju raste po stopi od 45 posto za 2015. Dakle, one pozajmljuju sve više i više državi jer je to sigurnije nego pozajmiti privatnom sektoru). Ako središnja banka ograničava pristup likvidnosti, banke kupuju manje obveznica i zahtjevaju veću dobit, što povećava trošak posuđivanja za vladu.
54. Varufakis, 2018, 7. poglavlje
55. Ibid.
56. O izvanrednom stanju kakvo je upisano u Bečku konvenciju o pravu međunarodnih ugovora, vidi: Cécile Lamarque, Renaud Vivien: Suspending public debt repayments by legal means
57. Varufakis, 2018, 7. poglavlje