Nakon što su im postali ugroženi vlastiti interesi, dio liberalne javnosti počeo je naglo plakati za navodnim medijskim slobodama koje na HRT-u nestaju dolaskom nove garniture, ali medijskih sloboda i demokracije na HRT-u nikad nije ni bilo. Osim što se izbor rukovodstva nikad nije birao demokratski, već po ključu vladajuće stranke, ni sam programski sadržaj nikad nije zastupao interese većine, već interese vladajuće klase. Stoga ne čudi što na takvoj televiziji radnici kao društvena skupina nemaju svoju emisiju.

U zadnje vrijeme u žiži interesa domaće javnosti našao se HRT, odnosno nagle kadrovske i sadržajno-organizacijske promjene na njemu koje je potakla nova vlast. Problemi koji su tu izašli u prvi plan uglavnom su se oblikovali kao naricanja za apstraktnim ‘medijskim slobodama’. Takav obrambeni diskurs od strane onog dijela hipersenzibilne javnosti koji se zgraža nad kadrovskim ‘čistkama’ (a zapravo je u strahu od gubitka vlastitog položaja) unazad nekoliko mjeseci povlači se još od imenovanja Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture – jedina društveno relevantna opozicija koja se stvorila po tom pitanju nije uputila ništa više od poziva na gore spomenute ‘slobode’, a ostalo se svodilo na žalopojke iz kojih je vrlo jasno vidljivo da iste brinu prije svega vlastiti interesi, a ne kulturna politika kao takva u tranzicijskom periferno-kapitalističkom društvu kao što je hrvatsko.

Društveni sukob koji izbija u središte tako se čini kao sukob između uljudne i civilizirane javnosti te podivljalih nacionalističkih nazadnjaka. Koliko god je točno da je nova vlast okrenula smjer službene politike još više udesno, toliko je točno i da je takozvana lijeva opozicija (i parlamentarna i izvanparlamentarna, civilna) godinama spavala zimskim snom ne želeći talasati zbog očuvanja vlastitih stečenih pozicija i uslijed udobnog života po pravilima vlastitoga kulturnoga polja. U tom je smislu vrlo znakovita ta uznemirenost tek onda kada su ugroženi neposredno vlastiti interesi.

Otvara se i pitanje koliko je HRT javna radiotelevizija kada mjesečno (pod prijetnjom ovrhe) uzima pristojbu i kada je cijeli njezin način djelovanja direktno pod diktatom političkih stranaka na vlasti, što u konačnici znači – pod diktatom kapitala jer je on temeljni nositelj moći koji omogućuje nekome i nečemu političku moć.

Nasuprot tome, kadrovske promjene na HRT-u i općenito stanje na medijskoj i kulturnoj sceni ne mogu se svesti na gore spomenutu suprotnost niti se polazeći od tih pitanja može iznjedriti ispravan odgovor na problematiku nacionalnog medija. Figurirajući kao nacionalna radiotelevizija i javni medijski servis, HRT igra dvojaku ulogu – s jedne strane mora zadovoljiti vlastitu formu kao javna radiotelevizija pa izigrava mnoštvenost sadržaja na programu što bi trebao biti odraz pluralizma mišljenja u društvu, a s druge strane mora zadovoljiti vlastitu ideološku funkciju, tj. izgradnju dominantnog mnijenja koje je uvijek više-manje mnijenje vladajućih klasa. Kada se u tom slučaju preko HRT-a sukobljavaju dvije velike stranke, ne stječe se dojam da je to zapravo u svojoj suštini sukob između dviju političkih frakcija vladajuće klase. Kada se u to upetlja i šira civilna scena, tek se onda stvori privid idejnih i vrijednosnih sukoba kao da su potonji odvojivi i nezavisni od materijalne društvene stvarnosti.

Jačanje uloge ideološkog aparata države posebno je značajno u trenucima kada se čini da je u društvu prisutan preveliki utjecaj opozicijskih struja te da je, uslijed slabosti okvira liberalne demokracije, moguće jačanje onih snaga koje bi ozbiljno mogle dovesti u pitanje sâm sistem. Zauzimanje nacionalne radiotelevizije od strane HDZ-ova kadra razmještenog u raznorazne inicijative i paraorganizacije (npr. Hrvatski novinari i publicisti) rezultat je postepene borbe one frakcije buržoazije koja je osjetila da gubi društveno-političku moć u procesu europskih integracija – to je ona frakcija buržoazije koja je svojim interesima i idejama vezana za devedesete godine i fazu razvoja nacionalnog kapitalizma (odatle česta prizivanja ‘retuđmanizacije’) koja je tada bila nužna faza, no logika kapitalizma kao sistema polako ju je počela nadilaziti još dvijetisućitih godina. Šator u Savskoj 66 bila je važna pripremna radnja za ove procese. Ipak, ta je frakcija buržoazije svoje supostojanje bez problema pronašla u okružju s tehnokratima i kompradorima. U svemu tome nikako se ne smije smetnuti s uma da je vodstvo smijenjene strane bilo dovedeno na sličan način kao i trenutno – nedemokratski, zato bi demokratski deficit upravo trebao biti jedan od problema koji se nalaze u središtu pažnje.

Demokratski deficit karakteristika je svakog dosadašnjeg kadroviranja na HRT-u – vodstvo i glavne urednike postavlja direktno stranka na vlasti te su od odlučivanja u tom segmentu izuzeti sami zaposlenici HRT-a – od novinara do pomoćnog osoblja. Nedemokratski način biranja ravnatelja HRT-a dodatan je dokaz u prilog činjenici da je demokracija u Hrvatskoj, kao i u većini zemalja, eventualno samo demokracija na glasačkim listićima za vrijeme izbora, a i pitanje je o kakvoj se demokraciji tada radi i koliko legitimiteta uopće može dobiti koja politička stranka. Sve u svemu, dovođenje u pitanje izbora medijskih čelnika na nacionalnoj televiziji tek je preduvjet da se uopće može dalje problematizirati uloga medijskog aparata i stanje demokracije na razini cijelog društva. Također se otvara i pitanje koliko je HRT javna radiotelevizija kada mjesečno (pod prijetnjom ovrhe) uzima pristojbu i kada je cijeli njezin način djelovanja direktno pod diktatom političkih stranaka na vlasti, što u konačnici znači da se nalazi pod diktatom kapitala jer je kapital temeljni nositelj moći koji nekome i nečemu omogućuje političku moć.

Interesi kapitala i pripadajućih političkih elita, sukobi oko namještanja vodstva HRT-a, nedemokratski postupci, slabljenje javnog karaktera HRT-a, itd. dovoljni su pokazatelji antiradničkog karaktera medijskog ideološkog aparata jedne kapitalističke države. U takvim uvjetima nema mjesta za radnike, pa ni za njihov glas.

Sljedeća vrlo važna stvar odnosi se na program koji HRT nudi gledateljima i slušateljima. Osim što taj program na samo gledateljstvo i slušateljstvo općenito ima malo utjecaja, također se nastoji što je više moguće poklapati s dominantnom ideologijom. Mnoštvo informativnih emisija i raznoraznih političkih talk-showova služi kao mjesto neprestanog ponavljanja jednih te istih mantri čija je zadaća da kreiraju stvarnost onakvom kakva se ona mora činiti prema interesima vladajućih klasa. Primjerice, gotovo da i nema emisije u kojoj se ne ponavljaju floskule poput ‘poduzetničke klime’, ‘olakšica za poduzetnike’, ‘rasterećenja privatnog sektora’ i sl. Najproblematičnije je što se takve teme nastoje izdvojiti kao ‘stručne’ teme, a teme koje se tiču povijesti, prava pojedinih skupina, crkve itd. izdvajaju se kao ‘vrijednosne’ teme, tj. one u kojima se ispoljavaju ideologije. Time se stječe dojam da slobodno tržište i privatni sektor nemaju veze s ideologijom – kako je po tako postavljenim pravilima onda uopće moguće dovesti u pitanje sâm privatni sektor kao koncept? A kamoli uopće postaviti društveno vlasništvo kao moguću alternativu!

Iz navedenih razloga nimalo ne čudi što se na HRT-u ne emitira radnička emisija – većina drugih društvenih skupina, izdvojenih po raznoraznim kriterijima, ima svoju emisiju – npr. poljoprivrednici, branitelji, umirovljenici, nacionalne manjine, mladi, potrošači, biznismeni itd. Zašto radnici nemaju svoju emisiju? Uzevši u obzir sve gore navedeno pitanje je zapravo retoričko. Interesi kapitala i pripadajućih političkih elita, sukobi oko namještanja vodstva HRT-a, nedemokratski postupci, slabljenje javnog karaktera HRT-a itd. dovoljni su pokazatelji antiradničkog karaktera medijskog ideološkog aparata jedne kapitalističke države. U takvim uvjetima nema mjesta za radnike, pa ni za njihov glas. Do promjene koja bi stubokom mogla promijeniti trenutne katastrofalne uvjete ne može se doći tek kozmetičkim promjenama u vidu smjenjivanja jednog vodstva drugim već korjenitim promjenama na razini cijeloga društva kojega je nacionalna televizija samo jedan od odraza.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.