Aktualna borba carinskih radnika Višegodišnje neisplate prekovremenih sati dovele do sudskih tužbi

Uvjeti rada carinika daleko su od povoljnih – plaće su niske, zbog manjka radnika i preopterećenosti poslom nisu u mogućnosti koristiti dnevnu pauzu, pitanja zaštite na radu nisu riješena, a uz sve to, Carinska uprava unazad pet godina carinskim radnicima ne isplaćuje odrađene prekovremene sate, odbija konstruktivan dijalog i mirno rješavanje problema, zbog čega je Carinski sindikat Hrvatske bio prisiljen pokrenuti tužbe. O problemima, ali i borbi za prekovremene sate koja može potaknuti i ostale radnike, razgovarali smo s predsjednikom Carinskog sindikata Hrvatske Rinom Štorićem i jednim carinskim radnikom.

Prije nešto više od godinu dana, kada je Carinski sindikat Hrvatske (CSH) zaprijetio štrajkom, pisali smo o lošim uvjetima rada u Carinskoj upravi – plaće carinika u konstantnom su padu, zbog preopterećenosti poslom i manjka radnika carinici nisu u mogućnosti koristiti dnevnu pauzu, pitanja zaštite na radu nisu riješena. Međutim, trenutno je najveći problem neisplata prekovremenih sati za koju je odgovorno Ministarstvo financija kao ustanova nadležna za Carinsku upravu, odnosno ministar Zdravko Marić, a potom i čelnik Carinske uprave, Hrvoje Čović, ujedno i Marićev pomoćnik. Ta neisplata i bahat odnos poslodavca prema radnicima, kao i nepoštivanje njihova odrađenog rada, potaknula je radnike učlanjene u CSH da putem sindikata podignu tužbe protiv države – trenutno je pokrenuto više od 360 tužbi.

Kontaktirali smo predsjednika CSH, Rinu Štorića, da pojasni zašto dolazi do neisplate prekovremenih: “Jedan veliki broj članova našeg sindikata radi na granici, u mobilnim jedinicama, u lukama, gdje se radi u turnusu ili u smjenama. Takav rad proizvodi određeni višak sati, a u kolektivnom je ugovoru dogovoreno da se plaća kao prekovremeni rad. Kod nas se u zadnjih četiri-pet godina događa da poslodavac, odnosno Ministarstvo financija i ravnatelj Carinske uprave kao pomoćnik ministra, jednostavno donese odluku da takav – ostvareni prekovremeni rad – neće platiti, bez obzira na to što svojim rasporedom odredi da službenik radi i odradi taj prekovremeni rad”.

CSH od 2013. pokušava ishoditi plaćanje prekovremenih sati, no do sada je nailazio samo na opravdanja – kriza je u zemlji, državni proračun je u deficitu – dok se odrađeni prekovremeni sati i nezakonite situacije gomilaju. Na primjer, zbog upute ravnatelja Carinske uprave o ograničenju plaćanja prekovremenih do pet sati, na terenu se događa da “pojedini rukovoditelji, po nekakvom svom nahođenju, vjerojatno u cilju dodvoravanja, evidentiraju sate za službenike onako kako njima paše. Onda imate situaciju da čovjeku koji je odradio 25 sati više od fonda neće platiti 25 sati, nego četiri-pet, ali više od devet ne (usmena uputa ravnatelja, op.a.). Tada se ti sati negdje prenose, pa se dogodi da rukovoditelj jednostavno odredi da će u idućem mjesecu taj službenik biti dan ili dva slobodan pa će mu se na taj način to platiti. Međutim, imamo službenike koji ne žele slobodan dan, koji žele novac, plaće im nisu dovoljne”, govori Štorić.

Ovime se krši i pravo radnika na rad, budući da je kolektivnim ugovorom određeno da radnik može, ali i ne mora odabrati slobodan dan umjesto prekovremenih sati, u omjeru 1:1,5, dakle, za osam sati prekovremenog rada on može uzeti slobodnu smjenu od 12 sati. K tome, svojevoljno odabran slobodan dan treba se evidentirati kao da je radio. Međutim, i taj dio se krši te se slobodni dani ne evidentiraju kao radni. Nadalje, zbog nametanja slobodnih dana i zbog manjka radnika teret posla prebacuje se na manji broj ljudi.

Kod nas se u zadnjih četiri-pet godina događa da poslodavac jednostavno donese odluku da takav – ostvareni prekovremeni rad – neće platiti, bez obzira na to što svojim rasporedom odredi da službenik radi i odradi taj prekovremeni rad.

Pitali smo i jednog radnika Carinske uprave kako na radnike utječu ovakve situacije: “U carini nas ima jako malo, recimo, na dva aerodroma, splitskom i dubrovačkom, koji imaju godišnji promet od dva milijuna putnika u smjeni radi samo jedan carinik. Zbog nedostatka radnika često dolazimo u apsurdne situacije – na tri trake na granici prolaze auti, a na četvrtoj stoji carinik i tu nađe, npr. dva kilograma marihuane, a na ostale tri carinika nije niti bilo. Ne znate što je sve prošlo na ostale tri trake, a vi ste na toj jednoj traci glumili carinika. Bez obzira na to, poslodavac je opet sebi davao za pravo da u jednoj smjeni, gdje imate, recimo, pet ljudi, pošalje čovjeka na slobodni dan da mu ne bi morao platiti i onda posao koji je već radio manji broj izvršitelja radi njih još manje. Na duži rok to znači zdravstveno opterećenje za ljude, jer posao za sedam ili osam ljudi rade tri ili četiri čovjeka. Poslodavac je uvodio određene preraspodjele, iako nije imao za to zakonski osnov i učinio čitav niz nezakonitih radnji koje su imale reperkusije i na novčano umanjenje naših plaća, ali najviše na naše zdravlje i preopterećenost poslom. Također, mi uopće ne znamo do dana današnjeg koliko izvršitelja treba biti na nekom graničnom prijelazu u jednoj smjeni, što je suludo. Sa tog stajališta poslodavac može manipulirati, naprosto se događalo na graničnom prijelazu da u jednoj smjeni imate tri čovjeka, u drugoj sedam itd. To je neodrživo, opasno i uzrokuje manju sigurnost.”

Za neisplatu prekovremenih sati nikada nije bilo opravdanja, ali je CSH zbog gore spomenutih opravdanja ranije imao više razumijevanja te su pokušavali problem riješiti razgovorom i mirnim putem. Međutim, nije išlo – radnici su se suočili sa birokratskim aparatom.

“Mi smo donosili dokaze i evidencije, ukazivali ravnatelju da se sati ne plaćaju, da se krši zakon, a od njega smo dobili dopis u kojemu tvrdi da on nema takvih saznanja, da se sati u cijelosti plaćaju, da se zakonito evidentira radno vrijeme, unatoč našim argumentima. Zadnji sastanak s ravnateljem bio je 23. prosinca 2017., kad smo jednostavno ukazali na to da smo primorani problem riješiti sudom, budući da ovdje nailazimo na zid. Moram naglasiti da smo se još 2014. obratili upravnoj inspekciji i od njih dobili potvrdu da smo u pravu. Carinskoj upravi i Ministarstvu financija bilo je naloženo da u roku od 60 dana riješe taj problem. To se nije dogodilo, a drugi put nas je upravna inspekcija uputila da problem prijavimo osobi u Ministarstvu financija zaduženoj za kontrolu državnog proračuna. Od Ministarstva financija nikad nismo dobili odgovor na pitanje kome točno se trebamo obratiti, a u međuvremenu smo saznali da takva osoba uopće ne postoji. Dakle, i tu oni krše zakon. Sve to dovelo je do upozorenja o pokretanju sudskih postupaka na koje smo dobili ravnateljev odgovor da se možemo obratiti bilo kome jer on s tim nema nikakav problem. Bila nam je malo čudna takva reakcija, ali danas, kad sagledamo stvari, naravno da nema nikakav problem, jer ga nitko neće ni pitati ni pozvati na odgovornost”, ispričao je Štorić.

Konkretno, što se troškova tiče, troškovi isplate samih prekovremenih sati unazad pet godina iznose otprilike 5 do 15 tisuća kuna po čovjeku bez kamata, ukupno oko četiri do pet milijuna kuna. Sudski troškovi puno su veći – najprije su Državnom odvjetništvu RH predani zahtjevi za mirnim rješenjem za oko 350 članova, a sama predaja proizvela je odvjetničke troškove od pola milijuna kuna. Mirna nagodba, krivnjom Carinske uprave koja nije dostavila dokumentaciju na vrijeme, opet nije uspjela te je sindikat bio prisiljen pokrenuti i tužbe, kako ne bi došlo do zastare i kako bi maksimalno zaštitio radnike, što znači novih pola milijuna kuna. U međuvremenu je Carinska uprava, nakon što je sindikat pokrenuo postupak za mirnim rješenjem, preko DORH-a i priznala neplaćanje velike većine sati – nisu priznali samo u Dubrovniku jer se tu radi o velikom broju neplaćenih sati. I taj iznos treba pribrojiti ukupnom trošku, tu su još budući sudski troškovi, troškovi vještaka koji je potreban da se utvrdi točan iznos dugova svakom pojedinom radniku, rast broja tužbi koji će prema procjeni sindikata dosegnuti barem 600 itd. te se naposlijetku dolazi do cifre tri do četiri puta veće od početnog iznosa, i to namjerno prouzrokovane, koja će biti plaćena iz državnog proračuna.

“Nejasno mi je da država ima novca platiti sudske i odvjetničke troškove, platiti kamate, a jednostavno ne želi platiti službenicima njihov rad, već ih moramo prisiljavati da plate putem suda, uz sve ove nepotrebne troškove. Mi ovaj proces izgubiti ne možemo i onda je najnormalnije pitanje zašto oni i dalje tako rade. Kako je to uopće moguće i kako je moguće da za takvo suludo, bahato trošenje novca iz proračuna, što svi građani plaćaju, nitko ne odgovara? A u principu se sve može jednostavno riješiti tako da se ljudima plati njihov rad koji su odradili, što bi bilo jeftinije od svega ovoga. K tome, naša startna pozicija, koju smo iznijeli na sastanku s ravnateljem 23. prosinca 2017., bila je nula kuna i buduće zakonito postupanje”, prokomentirao je Štorić ovo postupanje i dodao da uz konstantno kršenje zakona iz Carinske uprave pokušavaju bojkotirati pokretanje sudskih postupaka plasiranjem dezinformacija o tome da je davanje punomoći sindikatu ustvari davanje punomoći da bi se pokrenuli postupci protiv rukovoditelja, što nije točno.

Osim priznanja o neplaćanju prekovremenih sati na dokumentaciji dostavljenoj sindikatu putem DORH-a vidi se i kršenje zakona, kao i falsificiranje. Iz Carinske uprave tvrde da su platili prekovremene za period za koji CSH zna da se ništa nije plaćalo. Vidi se i da su nekim radnicima skidali iznose s plaća, što je također zabranjeno zakonom. Za pojedine radnike dostavili su podatke u kojima tvrde da su im dužni sat, dva ili ništa u pet godina, dok sindikat za njih ima podatke o barem tri tisuće neplaćenih sati. Radnički portal u posjedu je dokumentacije koja to potvrđuje.

Konstruktivan dijalog odbijaju i ministar i ravnatelj Carinske uprave. Ravnatelj je s CSH u dvije godine održao niz sastanaka, ali bez vođenja službenog zapisnika, jer se vodi politikom „neka si svatko piše bilješke“, što onda kasnije zloupotrebljava, npr. „kad dobije pitanje od upravne inspekcije da se o nečemu očituje bez ikakvog problema izmisli kako je to dogovorio s predsjednikom sindikata“, kaže Štorić. Od ministra financija sindikat je kao odgovor na svoje probleme dobio odgovor da je on imenovao ravnatelja, u njega ima povjerenja i njemu je prepustio upravu. Do trenutka zaključenja teksta iz Carinske uprave nije stigao odgovor na pitanja koja je Radnički portal postavio.

Ovakvi postupci upućuju na nezainteresiranost za rješavanje problema i veliku bahatost. “S kojim pravom ministar, ravnatelj ili bilo koji rukovoditelj u Carinskoj upravi može odrediti da bilo kojem službeniku neće platiti ono što on odradi?”, zaključno se zapitao Štorić.

Poslodavac je učinio čitav niz nezakonitih radnji koje su imale reperkusije i na novčano umanjenje naših plaća, ali najviše na naše zdravlje i preopterećenost poslom.

Zbog nezakonitog postupanja Carinske uprave radnik s kojim smo razgovarali zakinut je na još jedan način – zbog pogrešnog obračuna plaća u Centralnom obračunu plaća (COP): “Sustav je napravljen tako da računa standardno radno vrijeme, 40 sati tjedno, pošto 90 posto službenika javnih i državnih službi radi na taj način. Mi koji radimo u turnusu, u smjenama (policija, carina, medicinari, hitna pomoć) u tom smo sustavu oštećeni, jer su nam se blagdani brojili kao radni sati. Blagdani bi se trebali računati kao naknada koja se dodaje na plaću, a ne mogu ulaziti u plaću. Zbog toga ćemo također podnijeti tužbe, nekoliko kolega i ja smatramo da je naša tužba osnovana, jer je poslodavac trebao obračunavati osnovicu puta koeficijent pa podijeliti samo sa ukupnim fondom radnih sati i tako dobivenu satnicu uvažiti i kao naknadu za blagdane”.

Tema neisplate prekovremenih sati ne tiče se samo carine nego svih onih koji rade u turnusima i smjenama, a za nerješavanje problema krivi su i neki sindikati: “Na primjer, dva policijska sindikata i Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika koji su reprezentativni. Oni nam putem komisije za tumačenje kolektivnih ugovora kroje sudbinu, najčešće nadopisuju pojedine članke i tumače ih onako kako se dogovore s poslodavcima, kako njima paše. Onda to nisu tumačenja nego nadopisivanja, a to uopće ne bi smjeli raditi”, ispričao je radnik.

Unatoč pokrenutim tužbama Carinska uprava i dalje nastavlja po starom za što će Carinski sindikat Hrvatske pokrenuti nove tužbe.

Carinski radnici i njihov sindikat moraju nastaviti ustrajno se boriti za svoja materijalna prava i ne popuštati ni milimetar, budući da ih se godinama uskraćuje za ono što su stekli vlastitim radom. Pristajanje na postupna oduzimanja materijalnih prava isto tako vodi u postupno osiromašenje te označava poraz. Nakon svega što smo pročitali u tekstu, prilično je jasno kako je država putem svojeg aparata (Ministarstva financija i Carinske uprave) odlučila nagaziti carinske radnike, uz ignoriranje i izbjegavanje odgovornosti. Rasipanje proračunskog novca i nova zaduživanja temeljna su sastavnica politike kompradorskih, antinarodnih vlasti i njihovih birokrata, prema kojoj nijedan radnik ne treba osjećati ni trunku poštovanja.

Za kraj, važno je naglasiti i sljedeće: carinski radnici ovom borbom daju primjer i ostalim radnicima u Hrvatskoj da prekovremeni sati nisu nebitna stvar. Višegodišnjim zakonskim srozavanjima radničkih prava i materijalnog standarda, neisplata prekovremenih sati mnogim radnicima u Hrvatskoj (naročito u privatnom sektoru, uzmimo za primjer zaštitare) postala je dio svakodnevice, a takvu svakodnevicu treba mijenjati. Borba do isplate zadnjeg prekovremenog sata, kao aktualni zadatak Carinskog sindikata Hrvatske, može stoga imati i šire posljedice – mnogi sindikalno neorganizirani radnici na djelu će vidjeti koliko su radnici jači kada su organizirani, i to pod borbenim rukovodstvom.

Radnici u javnom sektoru (carinici, radnici Hrvatskih autocesta, Croatia Airlinesa, medicinske sestre, vozači hitne pomoći i sanitetskog prijevoza, učitelji, odgajateljice itd.) trenutno su bolje organizirani i već međusobnim povezivanjem mogu učiniti mnogo, a svojom solidarnom podrškom, iskustvom i znanjem mogu pomoći i radnicima u privatnom sektoru. U uvjetima sudskih zabrana štrajkova, kada kapitalistička država protiv radnika koristi sve moguće mehanizme, međusobno organiziranje, podržavanje i zajedništvo svih radnika jedini je logičan i ispravan smjer.

Neka nas svaka radnička borba međusobno potiče i hrabri!