Agrokor i ljevica Kako bi se politička ljevica trebala postaviti u slučaju Agrokor

Otkad je buknuo slučaj Agrokor, politička ljevica iznosila je uglavnom apstraktne političke zahtjeve pri čemu se ispoljavaju poteškoće njezinog konkretnog političkog promišljanja i djelovanja.

Otkad je problematična situacija u Agrokoru postala medijska i politička činjenica u ožujku ove godine, nekoliko se stvari promijenilo na političkoj sceni, uključujući i izlazak MOST-a iz Vlade. S druge strane, gotovo svi zainteresirani, neovisno o tome jesu li oporba ili vlast, dobili su priliku javno izreći svoje mišljenje. Analitičari s ljevice više su se zadržavali na samoj financijskoj analizi problema Agrokor, pristajući tako očito na aktualnu medijsku politiku, a tek se ponegdje čuo zahtjev za nacionalizacijom.

Iz velike većine ostalih izjava i analiza, mogu se izdvojiti tri vrlo zanimljiva mišljenja:

Prvo, upozorenje dijela javnosti (predvođenog ekonomistima i novinarima) da država i ne pomišlja ulaziti u Agrokor duže nego što je neophodno. Razlog tome je protivljenje da država spašava Agrokor i razne Todorićeve operacije “novcem poreznih obveznika”.

Drugo je mišljenje da Agrokor treba pustiti da propadne jer će se jedino tako pokazati da konačno u nas djeluje pravi kapitalizam u kojem nitko nema posebne privilegije. Po ovom mišljenju, tržište će ionako pronaći rješenje tako što će propasti ona poduzeća koja moraju, a ona koja su profitabilna i perspektivna – ta će i opstati.

Treće, i najčešće mišljenje – Agrokor treba restrukturirati s ciljem da se stvori situacija u kojoj će se domaća poduzeća udružiti sa zdravim ‘ostacima’ ovog koncerna kako bi se zapravo omogućio pravi kapitalizam i “tržišna utakmica”. Prema pristalicama tog mišljenja, bio bi to početak kraja ortačkog ili klijentelističkog kapitalizma.

Treće mišljenje postaje sve raširenije posljednjih mjeseci i ono je zapravo izraz već višegodišnjeg djelovanja mlađe i ambicioznije frakcije domaće buržoazije koja se donekle konsolidirala te koja nastoji samostalno djelovati u odnosu na dugotrajni savez inozemnog i domaćeg kapitala kao i u odnosu na hrvatsku državu (kao privrednog subjekta koji direktno ili posredno utječe na privredu). Politički izraz je pronašla u nekim frakcijama HDZ-a, a čini se i posebno u MOST-u. Njezina dugogodišnja upozorenja i kritike o štetnoj povezanosti države i kapitala te prevelikom utjecaju države na tržište sad su se, prema njenom mišljenju, potvrdila baš u krizi Agrokora koji je od samog početka imao državnu podršku.

Kako u svemu tome stoji ljevica, ali i SDP kao najveća oporbena stranka koja se nominalno deklarira kao ljevica?

Na neki način trend je da razni lijevi portali te privatne televizije konzultiraju lijeve teoretičare vezano za Agrokor koji im onda analiziraju sve i svašta, samo ne ono što političkoj ljevici nasušno treba. Problem u tome jest što se tako stvara mišljenje ljevice o ovom ključnom privredno-političkom pitanju, koje onda u dobroj mjeri nekritički preuzimaju i dijelovi političke ljevice.

U nedostatku operativnih rješenja i strategije političkog djelovanja, ljevica pribjegava općenitim izrazima i formulama.

U jednoj od TV emisija Radničke fronte dvadesetak minuta je bilo posvećeno situaciji o Todoriću i Agrokoru. Tu je bila dana načelna analiza kapitalističkog konteksta, a govornici su se referirali na Marxovu analizu kapitalista gdje, kako su rekli, on nije govorio o kapitalistima kao nužno lošim ljudima. Govornici se ni u jednom trenutku nisu osvrnuli na to kakav je politički stav sam RF (pa onda i njegovi članovi) zauzeo (izglasao), odnosno što oni smatraju da bi se u ovoj trenutnoj situaciji trebalo i moralo politički učiniti. Drugim riječima, iz ove emisije ne znamo kako politički operativno promatraju situaciju u RF-u, a baš bi to ovdje morali pojasniti.

S druge strane, u kasnijoj kritičkoj analizi vezanoj za Agrokor jedan je njihov član u podužem tekstu analizirao političku ekonomiju socijalizma, pa tržište i kapitalizam itd. Kad je došao do dijela gdje je trebao izvući politički konkretne zaključke na temelju kojih bi se moglo politički djelovati, javila se stara metoda apstraktnih izjava naše ljevice. Tako on zaključuje: “Stoga izlaz nije u još više tržišta, u više konkurentnosti na kapitalističkim principima, u nehijerarhiziranim oblicima organizacije tvrtki i sl. već u revitalizaciji i rekonfiguraciji institucija društvenog planiranja proizvodnje i novoj političkoj konstituciji koja će omogućiti demokratsku uračunljivost i protagonizam.”

Detaljniji se stavovi RF-a, ali i Nove ljevice, mogu vidjeti iz njihove zajedničke izjave o lex Agrokoru. Oni tamo konstatiraju da država, za razliku od dugogodišnjeg uvjeravanja neoliberala, očito može preuzeti kontrolu nad privatnim poduzećima kao što može i smjenjivati njihove uprave te postavljati svoje povjerenike.

Zatim još jednom prelaze na apstraktne zahtjeve i apstraktno političko promišljanje. Pozivaju čitatelje i aktiviste neka zamisle “neke druge političke okolnosti i nekakvu drugačiju vladu – vladu koja bi radila u interesu (radne) većine društva, a ne političko-ekonomske elite” ili poručuju da je za intervenciju države u Agrokor koja bi bila u interesu većine društva nužno “stvoriti drugačiji politički pokret i drugačije društvo”.

Ovakav je pristup možda i najveća mana naše ljevice, odnosno, nemogućnost konkretnog političkog promišljanja i djelovanja koči ljevicu. Drugim riječima, u nedostatku operativnih rješenja i strategije političkog djelovanja, ljevica pribjegava općenitim izrazima i formulama.

SDP pak kao stranka koja ima i infrastrukturu i mogućnost da zaista utječe na promjenu Vladine politike, vrlo loše djeluje u postojećoj situaciji.

Politička ljevica, ona koja se dosljedno zalaže za interese radnika i strukturne promjene društva, nije ni blizu vlasti. Postavlja se pitanje: kako operativno i politički konkretno djelovati u takvoj situaciji? Treba napomenuti da je kod tako kompleksnog pitanja kao što je državna intervencija u Agrokor gotovo nemoguće djelovati izvana, odnosno izvan službenog političkog prostora. Ljevica nema dovoljno informacija, ljudi, resursa, znanja i iskustva da bi u slučaju Agrokora mogla operativno djelovati. Posebno nema, možemo ponoviti, političku vlast. U tom slučaju njene parole ili zahtjevi za rješenjem mogu zvučati upravo apstraktno i zapravo vrlo slabo.

Jedino što u ovoj situaciji ona može činiti i kako može djelovati jest utjecati na SDP, odnosno, težište direktne kritike umjesto prema Vladi treba usmjeriti prema SDP-u.

Kako? Tako da u javnosti pokuša nametnuti pitanja i politike svojstvene trenutnoj situaciji. Treba ih nastojati nametnuti glavnoj oporbenoj stranci. Ovdje politička ljevica zaboravlja uvijek istu misao – dok god je normalna politička situacija u zemlji (dakle, dok na vlasti nisu fašisti – ta najreakcionarnija i najnestabilnija batina kapitala), ljevici je glavna konkurencija SDP. On trenutno ima, bez obzira na sve, gotovo svu infrastrukturu koja nedostaje ljevici, ali i dio radnika. Kakav god da SDP bio, i da ima samo 100 radnika (a ima ih najmanje toliko), opet ima više nego sva politička ljevica trenutno i opet je u tome jači od nje. Ta se činjenica ne smije ignorirati kao što se trenutno čini, nego se itekako mora iskoristiti. Kako? Upravo kritičkim djelovanjem prema SDP-u.

Politička ljevica može raskrinkati SDP-ovu politiku jedino konkretnim djelovanjem, prokazujući na svakom koraku suštinske međusobne razlike. Međutim, da bi se to moglo raditi potrebna je ne samo dobra upućenost u političke procese, nego i terenska aktivnost.

Opozicija (SDP) se poziva na ljevicu i na radništvo, pa se djelovanjem prema opoziciji postiže dvostruki cilj. Prvo, SDP će zbog pritiska morati ići barem posredno u smjeru provođenja politika koje politička ljevica predlaže, čime one onda dospijevaju u javnost. Te politike onda nisu apstraktne poput zahtjeva za društvenim vlasništvom, nego su konkretne poput izmjene nekog članka u Zakonu o radu ili ukidanja oblika prekarnog rada. Drugo, ovisno o prijeđenom putu i veličini raskoraka između SDP-ovih politika i stvarne radničke reakcije na njih, doći će do kristalizacije stavova unutar te stranke. Tako će se oni s vremenom razilaziti od onog što zagovara ljevica, a to će zbližiti lijeve frakcije same stranke i radikalnu ljevicu.

Cilj političke ljevice nije i ne smije biti apstraktno suprotstavljanje SDP-u u stilu: “Oni nisu za društveno vlasništvo, a mi jesmo” ili “oni nisu za radnička prava jer su prodali radnike”. Politička ljevica može raskrinkati SDP-ovu politiku jedino konkretnim djelovanjem, prokazujući na svakom koraku suštinske međusobne razlike. Međutim, da bi se to moglo raditi potrebna je ne samo dobra upućenost u političke procese, nego i terenska aktivnost.

Za sada SDP-ova politika nije dobra i tu bi ljevica trebala ukazati na sljedeće nužne korake: nužna je nacionalizacija Agrokora. Velika je razlika između zahtjeva ljevice za nacionalizacijom Agrokora (iako je i takav zahtjev tek nekoliko puta stidljivo izrečen) i pritiska na SDP oko nacionalizacije Agrokora. Da je ljevica za nacionalizaciju, ne bi se trebalo posebno naglašavati, ali zato treba vidjeti kako s ovim zahtjevom stoji SDP i do koje granice. Sve to pomaže političkoj kristalizaciji.

Nužan je prestanak svake politike traženja stabilnosti postojeće situacije te slijepog traženja konsenzusa i jedinstva s vladajućima. Ljevica mora pojašnjavati u javnim nastupima da je politika SDP-a duboko pogrešna jer kad se ide na sveopću stabilizaciju onda se ide i na stabilizaciju ovog stanja punog proturječnih interesa, a sve na štetu većine društva.

Nužan je rad na političkom ugrožavanju položaja Vlade. Samom stabilizacijom privredne situacije, posljedično se stabilizira politička situacija. To vrijedi čak i u slučaju novih izbora, budući da onda HDZ može još više profitirati. SDP može dobiti ako dosljedno radi na drugom koraku, a ljevica upravo na tome što će SDP biti protiv tog koraka.