Agencijski rad je sindikalno i političko pitanje Izvještaj s okruglog stola ''Agencijski rad''

U Zagrebu je jučer održan okrugli stol o agencijskom radu na kojem su izloženi problemi ovog oblika radnog odnosa unutar kojeg su radnici dodatno izrabljivani i uskraćeni za mnoga radnička i materijalna prava. Praksa dosadašnje borbe pokazuje kako je jedina ispravna strategija protiv agencijskog rada upravo ona utemeljena na radničkoj solidarnosti i sindikalnom pritisku.

U organizaciji Inicijative za Radničku partiju Hrvatske i Radničkog portala, u Zagrebu se jučer održao okrugli stol pod nazivom “Agencijski rad”. Cilj okruglog stola bilo je problematiziranje agencijskog rada kao atipičnog radnog odnosa unutar kojeg se radnike uskraćuje za mnoga radnička i materijalna prava, te međusobno povezivanje sindikata u svrhu zajedničke i što uspješnije borbe protiv ovog oblika radnog odnosa. Okrugli stol bio je podijeljen u tri dijela: u prvom dijelu predstavljena je problematika agencijskog rada danas, i tu su riječ imali Dimitrije Birač kao predstavnik Inicijative za Radničku partiju Hrvatske, Dražen Jović predsjednik Sindikata Zagrebačkog holdinga-ZET Zagreb (SZH), predsjednik Nezavisnog sindikata radnika Zagrebparkinga Darko Kleinberger, te Predrag Sekulić, predsjednik sindikata Nova Solidarnost; u drugom dijelu izloženi su primjeri borbe protiv agencijskog rada čemu su doprinos dali Marko Kadlik iz Novog sindikata, Suzana Artuković Vuksan, predsjednica Sindikata kabinskog osoblja zrakoplova (SKOZ) u Croatia Airlinesu i Marko Kezerić iz sindikata “Čistoća” Zagreb; u trećem dijelu vodila se rasprava o izlaganjima i doneseni su neki zaključci.

Dimitrije Birač dao je opći kontekst unutar kojega dolazi do procesa liberalizacije i fleksibilizacije tržišta radne snage, čega je agencijski rad direktni nusprodukt. Suština tih procesa je rušenje cijene radne snage i povećanje stupnja eksploatacije rada. Kod agencijskog rada zaobilaze se radnička prava već samim time što radnik ne sklapa ugovor s poslodavcem za kojeg radi, već s agencijom u kojoj nema stalno radno mjesto. To dovodi do toga da se agencijski radnici javno ne usude govoriti o tim problemima zbog straha od otkaza, što je paradoksalno u sustavu koji proklamira slobodu govora i pravo na mišljenje. Birač smatra da je nužno priznati da je u kapitalizmu radna snaga roba, kako bi cijelu situaciju mogli lakše objasniti, a tako se protiv nje i boriti.

Dražen Jović korijene problema vidi unazad dvadeset godina, kada su firme uništavane i kada nije bilo dovoljno solidarnosti od strane onih firmi koje su nastavile s radom. Što se tiče Zagrebačkog holdinga, Jović smatra da u njemu vlada “savršeno organizirani kaos”. Također naglašava kako agencijsko zapošljavanje predstavlja izigravanje zakona, s obzirom na to da bi se ono trebalo provoditi za privremene poslove, a u praksi se provodi za poslove koji se rade cijelu godinu. U toj situaciji, pravosuđe neće ništa promijeniti, već je potrebno raditi na svijesti radnika o tome kako se problemi pojedinih firmi tiču zapravo svih radnika.

Darko Kleinberger je počeo svoje izlaganje sa zanimljivom pričom kako je tužen zbog jednog članka u kojemu ukazuje na mizeran položaj agencijskih radnika te je naglasio kako je kapitalu u interesu gurati agencijski rad. Agencijski radnici u Zagrebačkom holdingu tako rade i po dvanaest sati, što je evidentno kršenje zakona, a pravosuđe ovakve probleme ne može riješiti. Kleinberger navodi kako su sindikati u Zagrebačkom holdingu 2007. krenuli u postupak zabrane agencijskog zapošljavanja, ali kako taj postupak još traje. Veliki problem čini i brojnost agencijskih radnika; tako navodi kako se zbog zamjenjivosti agencijskih radnika teško mogu provoditi sindikalne akcije. Kleinberger također napominje kako poslodavcima odgovara mnogobrojnost sindikata, s obzirom na posljedičnu sindikalnu razjedinjenost.

Kadlik smatra da je bilo kakva pravna bitka protiv agencijskog rada dugoročno osuđena na propast, te da borbu treba voditi na političkoj i sindikalnoj razini.

Predrag Sekulić je bio orijentiran na svoje iskustvo sindikalnog rada u Rafineriji nafte Sisak. Smatra kako su sindikati, a naročito sindikalne središnjice, krive za ono što nam se događa u posljednjih dvadesetak godina. U INA-i ima dosta slučajeva outsourcinga, a ovdje je Sekulić dao konkretan primjer s DVD-om Stružec, profitabilnim društvom čiji se vatrogasci privremeno zapošljavaju unutar INA-e. Sekulić navodi kako su prava tih radnika srozana: dobivaju dvadeset kuna po satu, ne dobivaju nikakve naknade, ne plaćaju im se prekovremeni sati te često rade noćne smjene. Također naglašava kako poslodavci i radnici nemaju iste interese, te kako je potrebno sindikalno udruživanje i okrupnjivanje kako bi daljnja borba bila uspješnija.

Pravnik Novog sindikata Marko Kadlik smatra kako se sam pojam agencijskog rada nije smio urediti u Zakonu o radu, već se trebao tretirati kao poseban radni odnos, odnosno regulirati posebnim zakonom. Naš je ZOR išao logikom da uništi stalna radna mjesta i proširi opseg agencijskog rada, što se vidi po tome da je u njemu promijenjena definicija agencijskog rada. Tako je agencijski rad danas definiran kao ustupanje za “privremeno obavljanje poslova” umjesto ustupanje za “obavljanje privremenih poslova” kako je bio definiran ranije. Također, rokovi zapošljavanja preko agencija zakonski su se digli s jedne na tri godine. Iako je uvedena zabrana zapošljavanja agencijskih radnika šest mjeseci nakon kolektivnog otpuštanja radnika, to je uređeno tako da poslodavac može provesti “sistematizaciju radnih mjesta” i tako ponovno zaposliti agencijske radnike. Na koncu, Kadlik smatra da je bilo kakva pravna bitka protiv agencijskog rada dugoročno osuđena na propast, te da borbu treba voditi na političkoj i sindikalnoj razini.

Suzana Artuković Vuksan prepričala je u kratkim crtama vlastitu borbu protiv agencijskog rada u kabinskom osoblju Croatia Airlinesa, kada se takav oblik rada htio uvesti zbog tobožnje uštede. Međutim, to je naišlo na otpor radnika koji su se organizirali, i dugotrajnom borbom i suradnjom Sindikata kabinskog osoblja zrakoplova i Novog sindikata uspjeli ishodovati da se u kolektivni ugovor unese stavka zabrane agencijskog rada za kabinetsko osoblje. Njihovoj borbi su se štrajkovima solidarnosti povremeno priključivali i drugi sindikati poput strojovođa, Zagrebparkinga itd. Iako je njihova borba na kraju bila uspješna, Artuković je naglasila kako su se u cijelom tom procesu natezali s institucijama i upravom, bili ušutkivani i nalazili se pod velikim pritiskom, a radnici su bili istraumatizirani svojim statusom i odugovlačenjem.

Marko Kezerić ističe pozitivnu priču iz zagrebačke “Čistoće” u kojoj se od 2009. do 2015. konstantno povećavao broj agencijskih radnika, i to na poslovima koji nisu sezonskog ili privremenog karaktera (npr. perači ulica). Ti ugovori nisu bili na duže od tri mjeseca, štoviše jedan apsurdan primjer je ugovor od 18 dana. Situacija je dodatno bila gora time što mnogi zaposlenici “Čistoće” žive izvan Zagreba, a nisu imali prava poput plaćenih troškova prijevoza. Uslijed svega toga, mnogi radnici počeli su izlaziti u medije sa svojim pričama, ali Kezerić napominje da im je u tom trenutku nedostajala krovna organizacija koja bi organizirala tu borbu. Pregovaračka pozicija agencijskih radnika ojačana je izmjenama statuta sindikata Čistoća Zagreb predsjednice Mirjane Kaltak, kojima je omogućeno učlanjenje agencijskih radnika u sindikat, a sâm Kezerić je ušao u Izvršni odbor sindikata kao agencijski radnik. Kezerić spominje kako se u to vrijeme zaoštrava politička situacija u Gradu uslijed uhićenja gradonačelnika Bandića, i njihova borba se odužila na deset mjeseci radi stalnih smjena gradonačelnika i predsjednika uprave Holdinga. Na kraju su uspjeli zaposliti skoro 200 agencijskih radnika na neodređeno. Ipak, Kezerić kaže da je sindikat u “Čistoći” dobio bitku, ali ne i rat budući da je broj agencijskih radnika u podružnici opet počeo rasti. Međutim, najavljuje nastavak borbe za njihova prava i ugovore na neodređeno.

U zaključnom dijelu okruglog stola koji je uključivao raspravu istaknuti su bitni momenti koji su još jednom ukazali na dvije ključne stvari: prvo, nužnost solidarnosti i organizacije radnika i drugo, nužnost političke i sindikalne borbe koja nadilazi pravne okvire koji su se u više navrata pokazali kao nedostatni ili čak štetni. To je zato što je karakter prava u kapitalističkoj državi u suštini na strani kapitala i onih koji uslijed toga imaju političku moć. Borba protiv agencijskog rada traje i dalje i ona će se podići na još višu razinu ako zadobije politički karakter na čemu će radnici solidarno participirati. Uspješne su borbe bile moguće upravo zbog koordinacije sindikata, jakog pritiska, štrajkova solidarnosti, povezivanja i ovakvih susreta koji bi doveli do okrupnjavanja i do jačeg radničkog otpora.