Potaknuti podatkom o basnoslovnim iznosima u štrajkačkim fondova kojima raspolažu američki sindikati, odlučili smo istražiti kako stoje stvari kod nas. U Hrvatskoj, kao uostalom ni u SAD-u, poslodavac po zakonu nije dužan radnika platiti za vrijeme provedeno u štrajku, međutim sindikati se na kraju uglavnom izbore za plaćeni štrajk prije nego se donese odluka o prekidu štrajka. O ideji štrajkačkog fonda koji bi osnažio radnički položaj u pregovorima s poslodavcem i oduzeo važnu polugu poslodavcu u slamanju štrajka razgovarali smo sa sindikalistima koji imaju iskustvo u organiziranju štrajkova. Iako niti jedan od sindikata s kojima smo stupili u kontakt nema štrajkački fond, većina naših sugovornika se slaže da bi ga bilo korisno imati. Istovremeno, skreću pozornost na domaće sindikalne prilike, mali broj radnika koji organiziraju u različitim sektorima i nizak postotak od plaće koji se odvaja za rad sindikata kojima je članarina uglavnom jedini prihod.

S druge strane, sindikati u Americi redovito u kolektivnim pregovorima posežu za argumentom štrajkačkog fonda. Jedan od većih sindikata u Sjevernoj Americi, UAW – United Auto Workers, koji predstavlja 400 tisuća radnika u SAD-u, Kanadi i Puerto Ricu, o čijem smo štrajku nedavno pisali, raspolaže imovinom od 33 milijarde dolara. U štrajkačkom fondu imaju 825 milijuna dolara, o čemu je, na samom početku kolektivnih pregovora s „Velikom trojkom“ (tri najveća auto proizvođača Ford, General Motors i Stellantis) predsjednik sindikata Shawn Fain obavijestio članove sindikata, ali još važnije i uprave tvrtki. Naravno, s takvom impozantnom cifrom nije problem prijetiti kapitalistima, štoviše, takav fond može osigurati da radnici komotno ostanu u štrajku sve do ispunjenja svojih zahtjeva. Tjedna novčana pomoć koju UAW osigurava za radnike u štrajku iznosi 500 dolara i dostupna je radnicima od prvog dana štrajka, s time da u tjednu prije Dana zahvalnosti i Božića radnici imaju pravo i na bonus isplate.

U pravilu, neisplata plaća se gotovo nikada niti ne događa jer se tijekom pregovora sa sindikalne strane stavlja i taj uvjet – pune isplate plaća za prestanak štrajka. Međutim, sama ta prijetnja financijskim gubitkom je velika strateška prednost poslodavca u pregovorima pa sindikat koji nema štrajkački fond sigurno lakše popušta jer je u strahu da će od štrajka biti više štete od koristi za svoje članove

Teamsters drugi veliki američki sindikat koji zastupa 1,3 milijuna radnika iz raznih djelatnosti raspolaže s fondom od 300 milijuna dolara, a „koje će upotrijebiti kako bi obranili svoje članove od onih koji prijete da će im uništiti životni standard“, nedavno je ustvrdio predsjednik Sean M. O’Brien prilikom kolektivnih pregovora u Anheuser-Buschu, brendu američkih pivovara. Ne samo to, nego je sindikat donio odluku u tijeku kolektivnih pregovora s Anheuser-Buschem, da udvostruči naknade za njihove članove na 1000 dolara tjedno! Bila je to reakcija sindikata na odugovlačenje druge strane koja je do samog kraja odbijala potpisati kolektivni ugovor koji bi članovima Teamstersa garantirao veću sigurnost zaposlenja. Dan prije isteka ugovora, 28. veljače 2024., novi kolektivni ugovor je ipak potpisan, a možemo pretpostaviti da je ad hoc odluka o povećanju naknada za vrijeme štrajka sigurno utjecala na pregovaračke pozicije. Potpisivanjem novog kolektivnog ugovora kompanija je izbjegla štrajk pet tisuća radnika, a radnici su između ostaloga izborili veću sigurnost radnih mjesta za svoje članove, povišicu od 8 posto po satu, povećanje izdvajanja za zdravstveno i mirovinsko osiguranje i povećanje broja dana plaćenog godišnjeg odmora.

Primjeri dvaju američkih velikih sindikata jasno pokazuju snagu i moć bogatih štrajkačkih fondova. No iako inspirativni, ti su primjeri teško usporedivi s našim prilikama.

„Važnost štrajkačkog fonda ovisi o više varijabli. Kao prvo, o tome da li je sindikat voljan i sposoban provoditi štrajk. Nažalost, danas mnogi sindikati više ne djeluju onako kako sindikalna pravila nalažu, već su često mlaki, podložni nepotrebnim kompromisima, poslodavčevom mišljenju, gospodarskom i političkom okruženju. Drugim riječima, danas je puno sindikata koji štrajk ne smatraju svojim osnovnim oružjem, već nužnim zlom ili odbijaju o njemu uopće govoriti. Takvom sindikatu, koji niti ne pomišlja koristiti prijetnju štrajkom u borbi za prava i interese svojih članova, štrajkački fond nije niti potreban”, smatra Denis Geto, predsjednik jednog od HEP-ovih sindikata Tehnos.

Potreba za štrajkačkim fondom ovisi i o tipu poduzeća i načinu poslovanja. U nekim poduzećima štrajk mora biti masovna pojava, odnosno u njemu mora štrajkati veliki broj radnika duže vremena da bi se osigurala šteta za poslodavca. Kod takvih je poduzeća štrajkački fond bitniji, jer je i veći potencijalni gubitak zbog neisplaćenih plaća radnika u štrajku. Takav je bio slučaj sa štrajkom sudskih službenika koji je trajao mjesecima i financijski iscrpljivao ionako potplaćene radnike. Kod npr. komunalnih radnika ti su rizici srednjih razmjera, jer da bi došlo do kolapsa sustava ne trebaju mjeseci već eventualno koji tjedan. Konačno, postoje poduzeća s radnim mjestima koja su toliko osjetljiva da štrajk može trajati tek nekoliko dana ili sati, poput kontrole zračne plovidbe, vozača vlakova ili tramvaja, dispečerskih službi i slično, a da bi postigao rezultat. Takvima su rizici troškova zbog neisplate plaća vrlo mali pa štrajkački fond nije ni bitan.

Bitan faktor je i sindikalna zastupljenost u poduzeću. Ako sindikat ili sindikati koji organiziraju štrajk imaju u svom članstvu veliku većinu radnika, njihova snaga je tolika da se poslodavac neće usuditi prijetiti neisplatom plaća. U pravilu, neisplata plaća se gotovo nikada niti ne događa jer se tijekom pregovora sa sindikalne strane stavlja i taj uvjet – pune isplate plaća za prestanak štrajka. Međutim, sama ta prijetnja financijskim gubitkom je velika strateška prednost kapitalista u pregovorima pa sindikat koji nema štrajkački fond sigurno lakše popušta jer je u strahu da će od štrajka biti više štete od koristi za svoje članove.

Sindikat TEHNOS nema štrajkački fond, no spada u kategoriju sindikata koji okupljaju veliki broj smjenskih radnika, koji gotovo u potpunosti kontroliraju vođenje elektroenergetskog sustava Hrvatske te nekih važnih proizvodnih i distributivnih pogona. Štrajk TEHNOS-a, koji bi u praksi tehnički odradilo 200-300 članova, trajao bi dovoljno kratko da se od postojećih financijskih sredstava sindikata i članarina mogu pokriti bilo koji troškovi.

Unatoč tome, smatra Geto, „svaki sindikat bi trebao imati štrajkački fond, ali ne i da se s njime javno licitira. Štrajkački fond i njegova sredstva su tajni podatak koji poslodavac ne bi trebao znati. Naš sindikalizam je bitno drugačiji od američkog, koji se zbog njihovog ograničenog zakonskog okvira morao razviti na puno više razine”.

Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata kazao nam je da Novi sindikat još uvijek nema mogućnosti ulaganja u nekretnine i fondove. Sva članarina troši se za operativne potrebe, terenski rad, pravnu pomoć, edukaciju i troškove ureda. U štrajkovima koje organizira Novi sindikat poslodavac u pravilu ne isplaćuje plaću radnicima za dane koji su provedeni u štrajku. Ipak, Novi sindikat je organizirao najviše štrajkova u posljednjem desetljeću, više nego bilo koji drugi sindikat, bez obzira na veličinu i broj članova.

„Radniku koji je sudjelovao u štrajku, plaća i dodaci na plaću mogu se umanjiti razmjerno vremenu sudjelovanja u štrajku. Sredstva prikupljena u štrajkaškom fondu uglavnom su skromna te mogu tek djelomično nadomjestiti neplaćeno vrijeme provedeno u štrajku. Štrajk je krajnje, ali sredstvo snažnog pritiska sindikata na poslodavca. Uspješni štrajkovi su demonstracija moći sindikata te potiču na sindikalno organiziranje novih članova. Mjerilo snage sindikata je upravo u brojnosti i zajedništvu članova te njihova spremnost na aktivizam”, smatraju u SDLSN-u koji je prošle godine organizirao višemjesečni štrajk službenika i namještenika.

„Mi smo na svojoj strani imali snagu zajedništva i ustrajnosti i to je bio naš adut u pregovorima s Vladom, naše oružje da uvjetujemo prekid štrajka i tražimo svoje zahtjeve. Vlada, kao poslodavac, svojim je tužbenim zahtjevima i odlukom o neplaćanju dana provedenim u štrajku još više učvrstila to zajedništvo i pridonijela odlučnosti štrajkaša da ne odustaju od svojih zahtjeva. Pritisak na Vladu RH bio je veliki sa svih strana. Zbog Vladina dugogodišnjeg podcjenjivačkog stava prema službenicima i namještenicima u pravosuđu, ljudi bez kojih taj sustav ne može funkcionirati, postizanje viših ciljeva bilo je prioritetno, pa i uz cijenu neplaćanja dana u štrajku“, objašnjavaju iz SDSLSN-a.

U Regionalnom industrijskom sindikatu smatraju da je pitanje štrajkačkog fonda naročito zanimljivo u kontekstu aktivnog, borbenog sindikalizma.

„Na prvu, naravno da bi svaki sindikat trebao imati štrajkački fond kojim može radnicima nadoknaditi trošak bivanja u dugotrajnom štrajku, ali, pritom treba uzeti u obzir širi kontekst u kojem pojedini sindikat djeluje – radi li se o velikom ili malom sindikatu, da li je sindikat granski, strukovni ili opći, kakva je generalno situacija sa sindikalizmom u državi u kojoj sindikat djeluje. Primjerice, naš sindikat je brojem članova relativno malen sindikat, u usporedbi s velikim sindikatima u Hrvatskoj, a koji su mahom granski ili strukovni sindikati, te je sindikat općeg tipa, što znači da organiziramo radnike svih struka iz svih sektora, i to u nacionalnom okviru u kojem na postojeći broj radnika djeluje velik broj sindikata. U takvim uvjetima, za manji sindikat nije jednostavno biti financijski stabilan i održiv, te uz to odvajati sredstva za stvaranje i održavanje efikasnog štrajkačkog fonda. Postojanje štrajkačkog fonda, u kojem ima dovoljno sredstava da se radnicima nadoknadi trošak bivanja u dugotrajnom štrajku, jest jedno od mjerila snage sindikata, ali to mora ići ruku pod ruku s time da je taj sindikat generalno aktivan, borben, predan organiziranju radnika, da je i članstvo tog sindikata angažirano i spremno za borbu. U protivnom, štrajkački fond može biti i zapreka za organiziranje efikasnog štrajka, jer ako se oslanjamo na to da će sindikat radnicima nadoknaditi trošak bivanja u štrajku, to oslabljuje i polugu pritiska prema poslodavcu da radnicima plati dane provedene u štrajku, a može biti upitna i motivacija radnika i njihova borbenost ako nema nikakvog rizika da stupe u štrajk.”

Kada je u pitanju javno iznošenje podataka o iznosu sredstava u štrajkačkom fondu, Nikola Ptić, tajnik RIS-a smatra da to „može biti snažna poluga pritiska prema poslodavcima u situaciji štrajka ili kolektivnih pregovora, ali da to podrazumijeva da je taj iznos respektabilan, u dovoljnoj mjeri da poslodavcima da do znanja da je sindikat spreman provesti dugotrajan štrajk”.

„Načelno, strategija da sindikati ulažu novac prikupljen od članarina kako bi ostvarili dodatnu dobit i uložili je nazad u povećanje svoje borbene spremnosti i organizacijske snage nije apriori negativna, ali to također zahtijeva da se to radi planski, s minimalnim rizikom, i jasnim ciljem jačanja sindikata kao radničke organizacije. Opet, manjim sindikatima kao i sindikatima kojima opada broj članova, takvo što može biti izazovno i riskantno, te ugroziti njihovu održivost i sposobnost za obavljanje sindikalnog rada”, dodaje.

„Financijska moć sindikata jest dobar indikator njegove snage, ako je sindikat koristi tako da ulaže sredstva u organiziranje, u jačanje infrastrukture koja omogućava da se aktivno organizira što veći broj radnika, onda štrajkački fond tu dolazi kao važan i moćan alat pritiska na poslodavce”, zaključuje naš sugovornik iz Regionalnog industrijskog sindikata.

Umjesto kasa uzajamne pomoći, brzih, nenamjenskih kredita za svoje članove ili popusta na obuću i odjeću u robnim kućama, smatramo da bi sindikati kroz edukaciju i aktivan rad sa svojim članovima trebali pojasniti važnost da se osiguraju sredstva za plaće za vrijeme provedeno u štrajku te da bi pregovaračka pozicija sindikata koji može samostalno financirati štrajk bitno utjecala na broj i kvalitetu radničkih zahtjeva. Sa članarinom koja bi bila dva posto od plaće, ali od koje bi fiksan i značajan iznos bio namijenjen štrajkačkom fondu, drugačije bi se vodili pregovori o visini plaće i drugim materijalnim pravima. Smatramo da radnicima ne bi bio problem odvojiti i veći iznos od dosadašnjeg za rad sindikata ako bi u srednjem roku vidjeli rezultate. Za sindikat koji pasivizira svoje članove, koji nije na terenu, čiji povjerenici ne komuniciraju s bazom i ovih jedan posto je previše i nije neobično da se mlađi radnici teško odlučuju za članstvo u sindikatu, dok se stariji istovremeno ispisuju, gledajući na sindikat kao na nepotreban trošak na platnoj listi.