Otkaz zbog prokazivanja Sindikalna izdaja i manipulacije na djelu

Bivši radnik INA-e Ivan Plazanić dobio je otkaz jer je osjetio nepravdu i odlučio reagirati protiv štetnog izdvajanja maloprodaje. Njegova priča otkriva nam sramotnu ulogu vodećih sindikata u INA-i koji su dopustili masovne otkaze i drastična smanjenja radničkih materijalnih prava.

Mnogo smo već pisali o tome što se događalo i što se još uvijek događa u INA-i – kako se INA sustavno nastoji uništiti i rasprodati, a kako deblji kraj uvijek izvuku radnici. Od velikih sindikata koji su u potpunoj koordinaciji s kapitalističkom eksploatacijom protiv koje se tobože bore do državnih institucija koje ne rade ama baš ništa kako bi pomogle radnicima, situacija je teška i radnici se i kolektivno i pojedinačno suočavaju s velikim problemima i s otkazima. S takvim se problemom, odnosno otkazom, upravo suočio naš sugovornik, u prvom redu zbog pokušaja prokazivanja nepoštenog rada velikih sindikalnih lidera i zbog snažne pobune protiv smanjenja ionako slabih prava koje radnici INA-e imaju.

Ivan Plazanić nije pristao na prljavi dogovor na štetu radnika, što ga je koštalo i radnog mjesta

Ivan Plazanić radio je u INA-i četrnaest godina na benzinskoj postaji kao prodavač, zamjenik poslovođe i voditelj. Međutim, 2014. godine dobiva opomenu koja je bila izdana zbog tobožnjeg korištenja službene e-mail adrese u privatne svrhe, ali je pravi razlog bio prokazivanje nepoštenog rada jednog od najvećih INA-inih sindikata i sindikalnih lidera. Njegova je pobuna, kao i pobuna drugih borbenih radnika, bila usmjerena protiv izdvajanja maloprodaje u tvrtku-kćer INA Maloprodajni Servisi. Da podsjetimo, početkom veljače maloprodaja je krenula u proces službenog izdvajanja u tvrtku-kćer, i u nju je trebalo prijeći oko 2700 radnika, koji bi tamo radili za 30 posto manju plaću i uz znatno smanjena prava. Oko 800 je radnika u spomenutom procesu dobilo otkaz jer nisu htjeli prijeći, dok je oko 400 radnika, mahom starijih, preko medicine rada proglašeno nesposobnima za rad. Vodeći sindikati u INA-i (INAŠ, SING, EKN) ovaj su postupak proglašavali manjim zlom i uspjehom (!) tvrdeći da je radnicima bolje raditi u tvrtci-kćeri same INA-e, uz smanjena materijalna prava, nego u sklopu franšiza vanjskih partnera. Vodeći su sindikati time pokazali svoju potpunu inkorporiranost u okvire kapitalističkog sistema, jer su svjesno pristali na smanjenje radnih prava onih ljudi koji su prešli u INA Maloprodajne Servise i jer su pristali na otkaze onih radnika koji na prelazak nisu htjeli pristati.

O otkazu su ga obavijestili putem oglasne ploče, a sindikat (INAŠ) u kojem je do tada djelovao praktički ga je izdao – poslodavac je poslao sindikatu zahtjev za očitovanjem o otkazu, na što se sindikat nije očitovao, što podrazumijeva da se s tim otkazom slaže.

Prije nego se pridružio borbenom sindikatu Nova solidarnost, naš je sugovornik bio aktivni član i INAŠ-a i SING-a. Međutim, 2013. godine napušta SING, a 27. lipnja 2014. godine daje ostavku na mjesto sindikalnog povjerenika INAŠ-a. Glavni razlog bilo je već spomenuto postupanje sindikata povodom osnivanja tvrtke-kćeri pri čemu je Maja Rilović, liderica INAŠ-a koja je ušla u nadzorni odbor INA-e kao predstavnik radnika, svjesno radila nauštrb prava radnika, a na ruku upravi. Iako se Plazanić svim snagama trudio spriječiti izdvajanje već spomenute tvrtke-kćeri iz INA-e, zajedno s Predragom Sekulićem i drugim borbenim radnicima, postupak izdvajanja ipak je proveden. U svojoj su daljnjoj borbi radnici pokušali smijeniti Maju Rilović, tražiti ostavku i preuzeti kompromitirane sindikate, ali, nažalost, neuspješno. Na pitanje zašto se odlučio priključiti upravo Novoj solidarnosti u svojoj borbi, naš sugovornik kaže kako se “oni svim srcem i energijom bore protiv nepravilnosti koje se događaju u INA-i”, za razliku od velikih sindikata koji su u potpunosti kooptirani od strane vladajućih struktura. Mnogi borbeniji radnici, kao što je Ivan Plazanić, to uporno i pokušavaju pokazati – potpunu umreženost velikih sindikata i poslodavaca (odnosno, kapitalista). Upravo je zbog toga i dobio otkaz u studenom 2015. godine.

O otkazu su ga obavijestili putem oglasne ploče, a sindikat (INAŠ) u kojem je do tada djelovao praktički ga je izdao – poslodavac je poslao sindikatu zahtjev za očitovanjem o otkazu, na što se sindikat nije očitovao, što podrazumijeva da se s tim otkazom slaže. Spomenimo samo da prema Zakonu o radu sindikalni povjerenik ne može dobiti otkaz bez suglasnosti sindikata šest mjeseci nakon prestanka obavljanja svoje dužnosti. Zanimljivo je to da je otkaz uslijedio neposredno nakon službene registracije novog i borbenog sindikata, Nove solidarnosti, u studentom 2015. godine. U cijeloj toj situaciji Plazanić nažalost nije sam – i njegov je kolega Ivica Mikas, inače član Radničkog vijeća, dobio otkaz iz istih razloga i na inicijativu istih “sindikalaca”. Međutim, iako je dobio otkaz i iako se sudi s INA-om, Plazanić se i dalje bori za svoja prava i prava drugih radnika INA-e. Na pitanje kako preživljava, kaže kako je “već dugo u blokadi zbog kredita, supruga ima posao na pola radnog vremena, a imaju četvoro djece školske dobi. Dakle, teško.”

Kao i mnogi radnici u sličnim situacijama, i naš se sugovornik i njegovi suborci obraćaju svim mogućim državnim institucijama, u nadi da će im netko nekako pomoći. Međutim, kako kaže Plazanić, “sve institucije prebacuju odgovornost jedne na druge”. Svi sastanci do kojih je došlo s pripadnicima političkih elita ostali su samo na riječima, nitko od njih se do sada nije konkretnije potrudio pomoći radnicima INA-e (MOST nešto pokušava, ali ne može ništa učiniti zbog “ostalih”, navodi Plazanić). Tu se postavlja pitanje, kome onda točno služe pripadnici političke elite, kome služe državne institucije i pravni sustav koji bi tobože trebao jednako vrijediti za sve “građane”? Ako doista živimo u “pravnoj državi”, zašto se ljudima poput Ivana Plazanića, kojima se nezakonito dijele otkazi i kojima se sustavno gaze teško stečena prava, odmah ne prihrli u pomoć? Jedini odgovor koji se nameće jest da te institucije i taj pravni sustav imaju funkciju što većeg olakšavanja eksploatacije radnog naroda, a ne njenog sprečavanja.

Upravo međusobno organiziranje, povezivanje i solidariziranje među samim radnicima može biti, i jest, pravi način borbe, kako su i pokazali borbeni radnici INA-e i sindikat Nova solidarnost. “Trenutno upravljanje INA-om štetno je i za radnike i za Republiku Hrvatsku, kompletno je poslovanje kriminalno. Glavni krivci su sindikalni vođe i predstavnici institucija. Stanje se može popraviti jedino stavljanjem međudioničarskog ugovora van snage. Ujedinjeni radnici svakako mogu obraniti INA-u, ali to je sada teško. Novi radnici u maloprodaji boje se za posao.” Međutim, kako kaže naš sugovornik, “i 50 do 100 radnika može puno toga napraviti, ako su beskompromisni i ujedinjeni.”