Kolektivni ugovori važan su dokument kojim se mogu spriječiti mnoga kršenja prava, ugovoriti i točno u kunama precizirati plaću i druge dodatke, povećati dane godišnjeg, obavezati poslodavca na osiguranje kvalitetnije zaštitne opreme, na podnošenje važnih podataka o radu firme sindikatu i urediti niz drugih pitanja iz radnog odnosa. Preduvjet koji treba ispuniti da bi se kolektivni ugovor mogao uspješno sklopiti je organiziranje u sindikat i aktivno sudjelovanje u njegovom radu.

Zakon o radu (ZOR) definira minimalnu razinu prava kojih se poslodavac mora držati. Zbog toga često ne ide u korist radnicima i omogućava zloupotrebe, npr. u slučaju prekovremenog rada ili rada vikendima ZOR određuje radniku pravo na povećanu satnicu, no ne definira koliko povećanje treba biti. To znači da je iznos dozvoljeno povećati i za jednu lipu. Kroz organiziranje putem sindikata i kolektivne ugovore moguće je riješiti ovaj i druge probleme, te izboriti veća prava i zaštitu.

Kolektivni ugovor je pravni dokument usuglašen između poslodavca i sindikata. Njime se uređuju pitanja iz radnog odnosa – radno vrijeme, trajanje dnevnih, tjednih i godišnjih odmora, visina plaće i dodataka na plaću te pitanja koja su povezana s radnim odnosom, poput zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, načina organiziranja radničkih skupova, zaštite sindikalnih povjerenika itd.

O kolektivnom ugovoru može pregovarati reprezentativan sindikat – po Zakonu o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata reprezentativan je onaj sindikat koji okuplja 20 posto sindikalno organiziranih članova neke firme ili područja za koje se pregovara. Ako je u firmi koja zapošljava 200 radnika organizirano njih 100, reprezentativan je sindikat koji okuplja 20 i više članova.

Ugovori koji se sklapaju na razini jedne firme zovu se kućni kolektivni ugovori – njima se ugovara najviša razina prava (viša od one ugovorene općim i granskim kolektivnim ugovorima). Kućni kolektivni ugovor može se u detalje dotaknuti specifičnih problema pojedine firme.

Za razliku od Pravilnika o radu kojeg poslodavac donosi jednostrano i može ga promijeniti usprkos protivljenju radničkih predstavnika u vrlo kratkom roku, radnici kroz kolektivne pregovore putem borbenog sindikata postavljaju svoje zahtjeve – u tom slučaju nisu objekt nego subjekt u kreiranju pravila na radnom mjestu.
 

Sadržaj kolektivnog ugovora

Po razini ugovorenih prava kolektivni ugovori su iznad ugovora o radu, stoga se njima može propisati nužan sadržaj pojedinačnih ugovora koji će onda vrijediti za sve radnike i poslodavac ih neće moći određivati samostalno. Neke od osnovnih točaka ugovora o radu koje se mogu urediti u kolektivnom su iznos osnovne plaće, koeficijent složenosti poslova, trajanje i uvjeti pod kojima se provodi probni rad, trajanje otkaznog roka i sl.

Radno vrijeme

Jedan od češćih problema radnika je rad na određeno i korištenje kratkotrajnih ugovora za ucjenu i onemogućavanje sindikalnog djelovanja. Ugovori na određeno izvorno su namijenjeni za povremene poslove čiji je rok ograničen, a takvo zapošljavanje trebalo bi biti iznimka, kako stoji u Zakonu o radu. Na temelju odredbe iz čl. 12. ZOR-a moguće je i u kolektivnom ugovoru smanjiti maksimalno trajanje rada na određeno na godinu ili dvije (po ZOR-u je tri godine), ili ga u potpunosti ukinuti.

Česta su kršenja prava po pitanju radnog vremena, osobito u firmama koje u različitim razdobljima godine imaju različiti opseg posla. Kad je posla više, radi se i po desetak sati dnevno, a kad je posla manje najčešće su razne malverzacije – poslodavac odugovlači s plaćanjem prekovremenih sati koje je radnik ranije odradio, pa ih na kraju ne plati ili ih “prebije” tako da radniku omogući slobodne dane koje onda oduzme od ukupnog iznosa duga za prekovremene. Taj postupak računa se kao teško kršenje ZOR-a.

Kolektivnim ugovorom može se urediti preraspodjela radnog vremena i plaćanje preraspoređenih sati kao prekovremenih sati, a u slučaju da radnici to žele može se ugovoriti slobodne dane u određenom omjeru (npr. 1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada).

Zakon o radu propisuje minimalni godišnji odmor u trajanju od četiri tjedna (dvadeset radnih dana), a u kolektivnom ugovoru moguće je povećati broj dana, a također i dogovoriti povećanje po godinama staža (npr. jedan dan za svakih pet godina staža) ili prema socijalnim uvjetima (npr. jedan radni dan za samohranog roditelja).

Po ZOR-u radnik ima pravo na ukupno sedam dana plaćenog dopusta za osobne potrebe (sklapanje braka, rođenje djeteta, bolest ili smrt člana obitelji), osim toga za dodatno obrazovanje, sindikalni rad i darivanje krvi. U kolektivnom ugovoru taj se broj može povećati, a može se i proširiti opseg slučajeva u kojima ih je moguće iskoristiti, npr. dodati slobodan dan za polazak djeteta u prvi razred osnovne škole, nekoliko dana u slučaju elementarne nepogode koja je oštetila kuću ili stan radnika, par dana u slučaju preseljenja i sl.

Materijalna prava

ZOR obvezuje poslodavca na redovnu isplatu plaće, a ne propisuje druga materijalna prava, osim načina izračuna minimalnog iznosa otpremnine i nedefiniranog iznosa “povećane plaće za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, vikendom, blagdanom ili drugim neradnim danom”.
Kolektivnim ugovorom može se točno precizirati plaća u kunama i porast plaće po godinama staža, kao i dodaci (za prekovremeni rad, noćni rad, otežane uvjete rada itd.), te naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, osposobljavanja za rad, plaćenog dopusta, obavljanja dužnosti radničkog predstavnika, zastoja u poslu za koje radnik nije kriv itd.

Također, materijalni dodaci na plaću često se zanemaruju jer ih ZOR ne propisuje pa ih poslodavci nisu obavezni isplaćivati. No, predmet kolektivnog pregovaranja mogu biti prigodne nagrade (božićnice, uskrsnice), regres, topli obrok, jubilarne nagrade (za 10, 20, 30 godina staža), dar djeci radnika, solidarne potpore u slučaju smrti člana obitelji, otpremnine, troškovi prijevoza na posao.

Poslodavci nerijetko plaćaju samo dio troškova prijevoza, ako ih uopće plaćaju, a kolektivnim ugovorom može se dogovoriti obaveza na isplatu, visina troškova i način isplate – u obliku karte za javni prijevoz ili novčanom iznosu.

Umjesto zakonske isplate plaće do 15. u mjesecu, kolektivnim ugovorom može se dogovoriti isplata povoljnija za radnika – recimo do 10. u mjesecu za prethodni mjesec ili na kraju mjeseca za tekući mjesec.

Zaštita na radu i sindikalni rad

Kolektivnim ugovorom moguće je poboljšati i zaštitu na radu, npr. ugovoriti da je poslodavac dužan radnicima osigurati kvalitetniju zaštitnu opremu. Obveze prema povjerenicima zaštite na radu i sindikalnim predstavnicima također trebaju biti ugovorene kolektivnim ugovorom. Tu pripada omogućavanje izostanaka s rada radi sindikalnih sastanaka ili osposobljavanja, zabrana dovođenja povjerenika u nepovoljan položaj (smanjenjem plaće, rasporedom na poslove nižeg stupnja), rok za odgovaranje na sindikalne upite.

Članak 149. Zakona o radu propisuje obavezu poslodavca na podnošenje važnih podataka o poslovanju firme i organizaciji rada svaka tri mjeseca radničkom vijeću, ali ako radničkog vijeća u firmi nema, a sindikat nije preuzeo njegovu ulogu, poslodavac ne mora nikome ništa podnositi. Kolektivnim ugovorom moguće je i redovne izvještaje sindikatu uvrstiti u obaveze poslodavca.

Kolektivni ugovor se u Zakonu o radu spominje više od 100 puta, što ukazuje na njegovu važnost, a spor o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora jedini je ofanzivni razlog za pritisak na poslodavca putem štrajka koji zakon dozvoljava (drugi je defanzivni – neisplata plaća).

Članak 204. Zakona o radu omogućava zaštitu prava iz kolektivnog ugovora tužnom pred nadležnim sudom, a kolektivno pregovaranje i radničko udruživanje štite i međunarodni dokumenti, Konvencije Međunarodne organizacije rada koje je Hrvatska ratificirala – Konvencija 87. o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje i Konvencija 98. o primjeni načela prava na organiziranje i kolektivnog pregovaranja, koje su po članku 134. Ustava RH iznad hrvatskih zakona. Ove konvencije daju pravni temelj radničkoj borbi za prava veća od onih određenih postojećim propisima.

No, postoje i neki preduvjeti koje treba ispuniti da bi se kolektivni ugovor mogao uspješno sklopiti – to su organiziranje u sindikat i aktivno sudjelovanje u njegovom radu, informiranje o radnim pravima i mogućnostima poboljšanja uvjeta rada, a potom i razgovori s kolegama o problemima u firmi, te rad na uključivanju što većeg broja radnika u sindikat.

Tekst je izvorno objavljen 16. 4. 2020. na stranici Regionalnog industrijskog sindikata.