Neisplaćene plaće i prekovremeni rad u Adriatic servisu Blokirana zadarska firma Nedjeljka Grabića duguje radnicima plaće i krši zakon

Težak teret autsorsinga u javnom i državnom sektoru već godinama podnose naše čistačice koje se nalaze u raljama saveza kapitala i njihove države. U razgovoru s bivšom radnicom firme Adriatic Servis, saznajemo o teškoj eksploataciji, kršenju zakona i pljački radnica. Tvrtka Adriatic Servis je u vlasništvu Nedjeljka Grabića, jednog od najvećih donatora HDZ-a.

O izrabljivanju čistačica u privatnim poduzećima poput Adria grupe, Ataliana, Ecosa i Fortisa, kao i o rezultatima autsorsinga u javnom i državnom sektoru pisali smo već ranije. Ovaj put kontaktirala nas je bivša radnica Adriatic Servisa kojoj nisu isplaćene dvije plaće, za 4. i 5. mjesec ove godine. U zadarskoj firmi za čišćenje koja posluje na području cijele države naša sugovornica radila je od 11. mjeseca 2018. godine do 1. 6. ove godine. Posljednje mjesto rada, odnosno objekt koji je čistila za Adriatic Servis bio je Dom zdravlja Gajnice u Zagrebu.

Adriatic Servis je u vrijeme pisanja našeg članka prije 3 godine već bio u predstečajnom postupku, a prema onome što nam je rekla radnica, do jučer je praktički “držao” cijeli zapadni dio Zagreba kada su u pitanju domovi zdravlja, niz objekata Atlantic grupe Emila Tedeschija te državnih poduzeća poput Hrvatske pošte i HŽ Putničkog prijevoza. Osim toga, prema najnovijim informacijama koje su izašle u medijima s državom su imali potpisan ugovor vrijedan 23 milijuna kuna za usluge čišćenja prostorija državnih tijela, ureda MUP-a, poreznih ispostava i bolnica u gotovo svim županijama.

Na kraju su nam oduzeli i kolica, krpe, kante, mopove, sav pribor. Neki domovi zdravlja, npr. Vrapče, bili su čak dva tjedna bez spremačica. Mi koje smo ostale radile smo samo najosnovnije, kupile smeće iz kanti i ništa više.

Nedjeljko Grabić, vlasnik Adriatic Servisa, osim što je poznat i kao vlasnik propale zaštitarske tvrtke Adriatic security (trenutno u stečaju), jedan je od najvećih donatora HDZ-a, poduzetnik blizak Božidaru Kalmeti i bivšem gradonačelniku i dogradonačelniku Zadra Zvonimiru Vrančiću. Prema informacijama koje imamo, u Atlantic Servisu je samo u Zagrebu, prije blokade, bilo zaposleno nešto više od 80 radnika i radnica.

Glavni razlog zbog kojeg nam se javila radnica koja je željela ostati anonimna (podaci su poznati redakciji) bio je skretanje pozornosti javnosti na neisplaćene plaće dijelu radnica za 4. mjesec 2019. i opravdan strah da radnice zbog blokade neće dobiti ni plaću za 5. mjesec.

Osim za neisplaćenu plaću u razgovoru smo saznali i za druga kršenja zakona poput neisplate prekovremenih sati, kršenja odredbi ugovora o radu u kojima stoji da će za rad nedjeljom i praznikom radnicima biti obračunata i isplaćena 10 posto veća satnica, neobračunatog noćnog rada, kao i za loše, nehigijenske radne uvjete. Poslodavac je osim toga vrlo često čistačice premještao od objekta do objekta (često bi saznali tek navečer gdje sutra moraju raditi) bez da je poštivana procedura koja je propisana Zakonom o radu.

Kada su u pitanju radni i higijenski uvjeti, radnica nam je kazala da su bili jako loši, da je stalno nedostajalo sredstava za čišćenje i papira i da su im voditelji stalno govorili kako troše previše materijala.

“Nismo imali dovoljno osnovnih sredstava za rad. Imali smo problema s vrećama za smeće. Kad bi naručila 4 paketa (40 komada) vreća, grdili su nas da što radimo s tolikim vrećama. Od kud ja znam da li će biti potrebna jedna ili pet vreća za smeće za taj dan. Govorili su nam da je dovoljno dnevno stavljati po jednu kap deterdženta u vodu. Po litra deterdženta nam je trebala biti dovoljna za 3 mjeseca rada”, govori nam radnica o pritisku kojem su bile izložene na radnom mjestu i higijenskim uvjetima u kojima su radili te dodaje: “Na kraju su nam oduzeli i kolica, krpe, kante, mopove, sav pribor. Neki domovi zdravlja, npr. Vrapče, bili su čak dva tjedna bez spremačica. Mi koje smo ostale radile smo samo najosnovnije, kupile smeće iz kanti i ništa više.”

Svaki mjesec čistačice su radile za fiksnu plaću, neovisno o broju odrađenih sati. Nikada im nisu bili isplaćeni prekovremeni, iako su znale raditi dnevno po 10 i više sati.

“Prema ugovoru, fond sati nam je bio 40 sati tjedno, dakle 176 sati mjesečno. Plaća nam je prvo bila minimalac od 2750 kuna neto, a kad je država povećala minimalac, plaću su povećali na 3000 kuna, ali su nam od 2. mjeseca ove godine ukinuli prijevoz. Prijevoz nam je ranije bio plaćen 360 kuna, što znači da smo zapravo dobivali 110 kuna manje nego prije povećanja minimalca.”

“Nedjelje i praznici su prema ugovoru trebali biti plaćeni 10 posto više, no ni to se nije poštivalo. Kolegama koji su radili noćne smjene, uglavnom na Glavnom kolodvoru, sati također nisu bili plaćeni, ni obračunati po zakonu”, rekla nam je radnica.

U firmi ne djeluje niti jedan sindikat pa se radnice nisu imale kome obratiti kada su im voditeljice u drugoj polovici 5. mjeseca nudile da potpišu raskid ugovora o radu (onim radnicama kojima nije isticao ugovor zaključno s 31. 5.). Naša sugovornica nije potpisala nikakav raskid ugovora jer je od 11. mjeseca, pa sve do zadnjeg dana kad joj je istekao ugovor, s poslodavcem ugovor potpisivala mjesec za mjesec, što je naravno protuzakonito.

Plaća nam je bila minimalac, a kad je država povećala minimalac, plaću su povećali na 3000 kuna, ali su ukinuli prijevoz. Prijevoz nam je ranije bio plaćen 360 kuna, što znači da smo zapravo dobivali 110 kuna manje nego prije povećanja minimalca.

“Radnicama su voditeljice iz Zagreba Josipa Pasarić i Tatjana Antolović, voditeljica sektora čišćenja Domova zdravlja s 21. 5. počele dolazile s nekakvim potvrdama i tražiti ih da potpišu da same daju otkaz, što većina nije željela jer ako same damo otkaz nemamo nikakva prava, nemamo pravo na burzu. Navodno da onima koji su potpisali nisu dužni platiti za 5. mjesec”, rekla nam je radnica koju smo tražili da nam pošalje kopije tih dokumenata. Dokumente na kraju nismo dobili jer su bivše kolegice koje su potpisale te “potvrde” u strahu i željele su ostati anonimne.

Voditeljice su radnicama, kada su ih pitali za neisplaćene plaće za 4. mjesec, telefonski rekle da su računi firme zatvoreni, da je firma u stečaju (što nije istina) i da zato ne mogu dobiti plaću. Radnicama je posebno u toj priči bilo čudno što je dio radnika ipak dobio plaću za 4. mjesec.
Pokušali smo kontaktirati nekoga iz Adriatic Servisa da provjerimo o čemu se radi, no sve i jedna telefonska linija od centrale koja je dostupna javno više nije u funkciji, a na brojeve mobitela voditelja regije Zadar i Zagreb, koje stoje na stranicama Adriatic Servisa (u izradi), nitko nam se nije javljao.

Radnice i radnike Adriatic Servisa pozivamo ovim putem da obavezno sačuvaju sve isplatne liste koje su dobili te da se obrate Inspekciji rada Državnog inspektorata i prijave sve nepravilnosti. U slučaju neisplate plaće isplatne liste imaju značenje ovršne isprave za prisilnu naplatu plaće.

Posebno ovim putem skrećemo pozornost radnicima da je vrlo bitno da se što prije sindikalno organiziraju kako bi izbjegli slične scenarije u budućnosti. Iako je organiziranje radnika koji rade kao autsorsana radna snaga, odnosno kao “agencijski” radnici otežano, postoje borbeni sindikati koji organiziraju agencijske radnike i koji će napraviti sve da se onemogući kapitalistima/poslodavcima da krše zakon i da radnicima ne obračunavaju prekovremene te da se spriječe scenariji poput ovog da im voditeljice prijete i prisiljavaju ih na potpisivanje raskida ugovora ili bilo kakvih sporazuma koji idu na štetu radnika. Općenito, da bi se izborili za bolje uvjete rada i veća materijalna prava, da bi mogli izvršiti pritisak na poslodavca, potrebno je biti član sindikata.

Zaključno, ovaj primjer bivše radnice Adriatic Servisa pokazao nam je još jednom kako funkcionira sprega poduzetnika i kapitalističke države, kako “ugledni poduzetnici” financiraju HDZ i ostale političke stranke koje zauzvrat kroje zakone po njihovoj mjeri (npr. Zakon o javnoj nabavi, Zakon o radu), osiguravaju im poslove s državnim poduzećima, aerodromima, domovima zdravlja, željeznicama itd., osnivaju razne državne agencije, urede i ministarstva, tripartitna stručna tijela poput GSV-a samo da bi se eksploatacija radnika mogla i dalje odvijati neometano, da se kapitalistima osigura što veći profit, a da se radnoj snazi osigura nužni minimum da ne crkne od gladi, tek toliki da se ne prekine klasna kapitalistička reprodukcija.