Viša klasna svijest Razgovarali smo s Darkom Andrašekom, osječkim radnikom i sindikalistom

Darko Andrašek, bivši predsjednik Radničkog vijeća Osječke pivovare ispričao nam je o višegodišnjoj borbi protiv bezočne uprave koja je tvrtku pljačkala i sustavno uništavala uz smanjenje broja radnika, te pomoć Županijskog suda. Poučen tim iskustvom, Andrašek danas želi sindikalnu borbu podići na višu razinu, a kao nužan korak ka poboljšanju položaja radništva vidi savez borbenog sindikalizma i političkog organiziranja radništva.

Pivar po struci, Andrašek se u Osječkoj pivovari zaposlio 1982. godine kao kuhar sladovine. Tamo je radio 32 godine, do 2014. godine kada je dobio otkaz. Dvadesetak godina bio je aktivan u sindikatu Osječke pivovare, a u zadnja tri mandata bio je i predsjednik radničkog vijeća. Trenutno je nezaposlen.

Darko Andrašek

Bili ste predsjednik Radničkog vijeća u Osječkoj pivovari. Kakva je bila situacija tamo, koji su bili glavni problemi i kako je završila ta priča?

Osječka pivovara zapošljavala je 250 radnika i proizvodila je 430.000 hektolitara piva godišnje s potencijalom proizvodnje od 500.000 hektolitara godišnje. Borba je započela još 2005. godine kada smo se opirali tadašnjem direktoru Josipu Guciću. Dolaskom Ivana Komaka na direktorsko mjesto 2008. godine započinju problemi. Tada sam bio predsjednik radničkog vijeća. Radnici su mi dolazili s materijalnim dokazima o pljački koju je predvodio direktor Komak. Na inicijativu radnika koji su htjeli zaštiti pivovaru, radničko vijeće je počelo podnositi kaznene prijave. Komak je 2010. godine htio smanjiti plaće radnicima 30% suprotno kolektivnom ugovoru. Nakon što su radnici saznali najavu o smanjenju plaća, stupili su u štrajk koji je trajao 21 dan. Štrajk je bio uspješan, plaće nisu smanjivane i vrijeme provedeno u štrajku bilo je isplaćeno. Nedugo nakon krenula su osvetnička, nezakonita otpuštanja. Županijski sud je donio presudu kojom je proglasio otkaze zakonitima. Obraćali smo se gotovo svim institucijama Republike Hrvatske, no odgovora nije bilo. Otkazi su se nastavili i tek kasnije su neki radnici vraćeni na posao, no nije im dopušten rad u pivovari. Komaku je Županijski sud u Osijeku privremeno oduzeo upravljačka prava nad pivovarom zbog kriminalnog načina na koji je preuzeo dionice i upravljačka prava. Prava su prebačena na DUUDI koji je trebao 2015. sazvati skupštinu dioničara te izabrati nadzorni odbor. Mi smo iz predloženih rješenja i odluka vidjeli ovaj scenarij kao spas Osječke pivovare i njenih radnika. Međutim, dan prije održavanja skupštine, Županijski sud u Osijeku je ukinuo privremenu mjeru zabrane raspolaganje pravima iz dionica te na taj način omogućio nastavak pljačke i uništavanja firme. Nakon 6 godina uništavanja, u pivovari je trenutno 30 zaposlenih, a proizvodnja je smanjena na 60.000 hektolitara piva godišnje. Radnicima koji su vraćeni na posao zbog nezakonitih otkaza, Komak ne želi isplatiti zaostale plaće u cijelosti. Komakova samovolja se i danas održava, ali više nema radnika koji bi se tome oduprli.

Svjedoci smo uništavanja ljudskih života pa i čitavih obitelji, a takvo stanje drastično treba mijenjati. Upravo iz tih razloga želim educirati radnike te dići sindikalnu borbu na višu razinu.

S kojim ciljem je osnovan Sindikat radnika Hrvatske?

Sindikat radnika Hrvatske osnovan je s ciljem podizanja svijesti radničke klase. Potrebni su borbeni sindikati koji će educirati radnike o njihovim pravima, prepoznati kršenje radničkih prava te organizirati borbu za njihovo očuvanje. Ljudi se danas boje jer nisu educirani, a u borbi za svoja prava ne mogu ništa izgubiti. S druge strane dolazi i do straha zbog neučinkovitosti hrvatskog pravosuđa. Svjedoci smo uništavanja ljudskih života pa i čitavih obitelji, a takvo stanje drastično treba mijenjati. Upravo iz tih razloga želim educirati radnike te dići sindikalnu borbu na višu razinu.

Ima li sindikalizam u Hrvatskoj snage za novi zamah? Središnjice su se s godinama kompromitirale kao produžena ruka vladajuće klase, a ne zastupnici interesa radništva.

Sindikalizam danas nema snage za novi zamah jer ljudi nisu svjesni svojih prava i svoje snage. Tome je doprinijelo dugogodišnje katastrofalno djelovanje središnjica koje kao da su zaboravile na situaciju u kojoj se nalaze radnici u Hrvatskoj . Kako se sindikalist u središnjici može boriti za radnička prava, ako njegova zavidna plaća postane smisao sindikalnog djelovanja? To su dvije osnovne stvari koje zamjeram središnjicama. Iz tog razloga u Sindikatu radnika Hrvatske plaća je ograničena na minimalac. Ako je već sustav zakazao, potrebno je razmotriti i radikalnije oblike borbe za naša prava, primjerice neki oblici građanskog neposluha.

Je li uz sindikalno potrebno i političko organiziranje radništva?

Smatram da bi bilo dobro da na našoj sceni postoji politička opcija koja bi gurala radničku priču. U parlamentu bi se glas radništva morao čuti. Postoji mnoštvo slučajeva namjernog uništavanja firmi, kršenja radničkih prava i na koncu – masovnog otpuštanja. Danas taj gorući problem nitko ne problematizira i zato je potrebna stranka koja bi se borila za radništvo. Za veće pomake u svrhu poboljšanja položaja radništva potrebna je visoka razina svijesti radništva uopće, a tu nastupaju borbeni sindikalizam i političko organiziranje radništva.