Dok vlasnik Tiska uživa u svom raskošnom dvorcu, radnici su nam ispričali o svom nedostojnom životu na rubu minimalca, bez perspektive za napretkom i egzistencijalnim osamostaljenjem. Iako je na kioscima Tiska opseg posla uvelike povećan nizom usluga čime više ni ne spada pod definiciju standardnog kioska, radnički položaj ostao je isti, a status quo znači sramotno nisku plaću, te rad uz ugovor na određeno koji se iznova potpisuje svaki mjesec.

Kiosci Tiska nalaze se na svim ključnim punktovima u glavnom gradu i općenito su jedan od najprepoznatljivijih javnih objekata u hrvatskim gradovima. Osim prodaje standardnih artikala (cigarete, novine, pića, grickalice), Tisak je s godinama uvelike proširio svoje usluge na lutriju, plaćanje računa, prijenos novca Moneygram, preuzimanje poštanskih paketa, fotokopiranje i još niz dodatnih djelatnosti čime izlazi iz kategorije standardnog kioska. Kiosk Tiska tako postaje objekt gdje se dnevno vrši niz poslovno-prodajnih transakcija pri čemu je jasno da predstavlja ogroman izvor prihoda. Također, prije nekoliko godina pokrenuta je i multimedijalna knjižara Tisak media s knjigama, glazbenim CD-ima, filmovima itd. Tisak se nalazi u vlasništvu koncerna Agrokor Ivice Todorića, jednog od najpoznatijih domaćih kapitalista. Osim Tiska, Todorićev koncern također je i vlasnik Konzuma, najvećeg trgovačkog lanca u zemlji, te niza drugih tvrtki (Jamnica, Ledo, Belje, Poliklinika Aviva itd). Da je izvor prihoda golem jasno je već po mjestu stanovanja Ivice Todorića, a to su Kulmerovi dvori, raskošni dvorac podno Zagreba.

Todorićevo bogatstvo ne curi iz oblaka, već ga stvaraju upravo njegovi radnici. Tom smo prilikom razgovarali s dvojicom radnika Tiska – jednim zaposlenim u skladištu, a drugim na kiosku. Radnici, koji su zbog straha od eventualnog otkaza željeli ostati anonimni, ispričali su nam o svom položaju na radnom mjestu te niskoj plaći s kojom je samostalan život praktički nemoguć.

KLJUČNO MJESTO PROTOKA ROBE

Skladišni radnik u Tisku je zaposlen nešto više od šest mjeseci, uz ugovor na određeno kojeg potpisuje svaki mjesec. Time se uklapa u domaće trendove u zapošljavanju; u 2015. je čak 92% novozaposlenih primljeno uz ugovor na određeno. Ugovor na određeno sa sobom nosi standardnu kapitalističku ucjenu i radničku pasivnost.

Moja plaća nije dovoljna za samostalan život. Kad bih s takvom plaćom išao živjeti sam, to bi se svodilo na golo preživljavanje tako da nema smisla. Zbog opsega posla, čovjek je fizički i psihički umoran i zaista je teško imati kvalitetan privatni život.

“Većina radnika zaposlena je na određeno. Radnicima trebaju otprilike 2-3 godine da ih se primi za stalno, a i takvi su rijetki. Nedavno je jedan kolega primljen za stalno nakon što je više od 2 godine radio po ugovorima na određeno. Posljedica toga je da se radnici neće pobuniti jer im poslodavci jednostavno neće produžiti ugovor”, kaže skladišni radnik.

Njegovo radno mjesto je jedino skladište Tiska u Hrvatskoj, mjesto gdje protječe roba za čitavu zemlju. Opseg posla uključuje slaganje robe u kutije po nalozima za potrebe Tiska i Tisak media centra, zatim preuzimanje robe, istovar kontejnera koji dolaze iz Hrvatske i zemalja diljem svijeta te čišćenje skladišta.

Radno vrijeme u skladištu je klizno.

“Radi se od 7 do 15, ali ne smije se ići kući dok se ne naprave svi nalozi. Tako se često ostaje duže, ponekad i do 18-19 sati, a u vrijeme ljetne sezone radi se i u 2 smjene ako je opseg posla povećan. Vikendi se rade po potrebi, blagdanima se ne radi, ali pošto kiosci rade, mora se ispuniti kvota naloga za taj dan”, ističe.

DIREKTOROVA PRITEGNUTA UZDA

Plaća radnika nije fiksna, a njegova se vrti oko 3.100 kn. Ona zapravo ovisi o prekovremenom radu čije plaćanje novi glavni direktor namjerava ukinuti.

“Svi smo na minimalcu, na najnižoj osnovnoj plaći od 2.400 kn, uz koeficijent 1,25. Plaća zavisi o prekovremenim satima, te je svaki mjesec drukčija. Međutim, stigao je novi direktor koji ima namjeru ukinuti plaćanje prekovremenih, a zbog opsega posla, prekovremeni sati su pratkički svakodnevnica. Na poslu vlada neizvjesnost, ne znamo hoćemo li 10. 3. dobiti plaću s uračunatim prekovremenim satima”, kaže radnik.

Međutim, i postojeći uvjeti prilično su mizerni. Život skladišnog radnika težak je i sumoran.

“Smatram da smo potplaćeni. Moja plaća nije dovoljna za samostalan život. Kad bih s takvom plaćom išao živjeti sam, to bi se svodilo na golo preživljavanje tako da nema smisla. Zbog opsega posla, čovjek je fizički i psihički umoran i zaista je teško imati kvalitetan privatni život. Do posla mi treba pola sata, a neki kolege putuju i više od sat vremena”, objašnjava nam.

Kao ni ostali, ni ovaj radnik nije sindikalno organiziran, pri čemu ukazuje na slabost sindikata u današnjoj, kapitalističkoj Hrvatskoj.

“Trebali bismo imati sindikat, međutim mislim da oni u ovakvim zakonskim okvirima ne mogu utjecati na poslodavca”, smatra radnik.

MIZERIJA NA KIOSKU

Ni prodavaču na kiosku situacija nije bolja. On je u Tisku zaposlen 18 mjeseci, te je još uvijek na ugovoru na određeno koji potpisuje svaki mjesec. Prosječna plaća kreće se oko 2.600 kn mjesečno, a radno vrijeme također nije fiksno.

“Zna biti 4 sata, a zna biti 11. Ukupno 40 sati tjedno”, kaže nam prodavač.

Radnički život prodavača tiska podjednako je težak; mjesečna primanja samostalan život čine nemogućim, a privatni život neizbježno pati.

“S obzirom na sve usluge, mislim da smo potplaćeni. Plaća je dovoljna za pokrivanje 20 dana u mjesecu, uz znatnu štednju. Sa slobodnim vremenom pozdravio sam se odavno. Posao iscrpljuje jako, uz svakodnevne promjene koje nemaju previše veze s osnovnom djelatnošću, prodajom”, smatra prodavač.

Nije rijetka praksa da se radnici ne javljaju na nepoznate brojeve za vrijeme godišnjeg odmora da ih ne povuku s odmora zbog manjka radnika ili nečijeg bolovanja.

Za razliku od skladišnog radnika, prodavači rade i vikendima i blagdanima, i taj je rad plaćen dodatno. Ovaj prodavač ne radi prekovremene, ali kaže kako se prekovremeni rad inače ne plaća, već se zamjenjuje za slobodne dane, najčešće spojene s godišnjim odmorom koji radnicima inače predstavlja problem.

“Godišnji odmor je veliki problem. Službeno si svi biramo datume, ali u praksi je drugačije. Manjak radnika dosta utječe na godišnji odmor, ali i stariji prodavači. Naravno, i meni su pomicali godišnji ili me slali kad nisam htio. Nije rijetka praksa da se radnici ne javljaju na nepoznate brojeve za vrijeme godišnjeg odmora da ih ne povuku s odmora zbog manjka radnika ili nečijeg bolovanja”, objašnjava nam prodavač.

Kao ni skladišni radnik, ni prodavač nije sindikalno organiziran, ali smatra kako takvo organiziranje niti nema smisla zbog vrste ugovora.

VIŠI STUPANJ BORBE

Iako zauzimaju važna mjesta u distribucijskom i prodajnom procesu, radnici Tiska žive na rubu egzistencije. Zbog vrste ugovora, visine plaće i nedostatka slobodnog vremena, rad u Tisku uglavnom predstavlja noćnu moru za radničku klasu u Hrvatskoj. S druge strane, taj isti Tisak donosi golem profit kapitalističkoj klasi koja prisvaja višak tuđeg rada, te se vrtoglavo bogati.

Ova priča tako ilustrira izrabljivačku i nepravednu narav kapitalističkog načina proizvodnje u kojem su radnici primorani ulaziti u najamni odnos gdje prodaju svoju radnu snagu kako bi preživjeli. Takav sistem je nužno promijeniti, a radnička klasa se kao centralni subjekt društvene promjene mora početi politički organizirati. Sindikati se dosad nisu pokazali kao dostojan borac za radnička prava budući da je Zakon o radu za radnike s godinama sve gori i rigorozniji, te dozvoljava ovakvu vrstu izrabljivanja putem ugovora na određeno, što kapitalisti masovno koriste.