Iznenađujuće veze s političkom klasom Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – 2. dio

Eric Toussaint napisao je seriju od sedam članaka nazvanih “Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa”, kao odgovor na najnoviju Varufakisovu knjigu “Ima li ovdje odraslih?”. Kao bivši grčki ministar financija Varufakis je u Sirizinoj vladi, zbog njenih intenzivnih pregovora s ‘trojkom’ i budućnosti u eurozoni, imao veliku političku ulogu. Njegove teorijske postavke i njegovo praktično djelovanje bitno su utjecali na Sirizinu izdaju koja je obilježila recentnu grčku političku povijest. Danas, kad Varufakis sebe i svoju politiku pokušava prikazati kao pravu lijevu alternativu, članci poput Toussaintovih potrebniji su nam više nego ikad. Donosimo drugi članak.

Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – 2. dio

U svom prvom članku o ovoj knjizi kritički sam analizirao prijedloge Janisa Varufakisa prije nego što je postao članom Ciprasove vlade u siječnju 2015., pokazavši da su ti prijedlozi bili osuđeni na propast. Ovaj članak analizira veze koje je Janis Varufakis već nekoliko godina održavao s grčkom vladajućom političkom klasom (s PASOK-om, povijesno povezanim sa socijaldemokracijom i konzervativnom Novom demokracijom).

Janis Varufakis u više navrata spominje širok spektar odnosa s članovima grčkog političkog miljea. Naglašava svoje prijateljstvo iz ranijih dana s Janisom Sturnarasom (sadašnji guverner Banke Grčke, saveznik Maria Draghija i privatnih grčkih i stranih bankara), svoje dobre odnose u 2009. s Georgiosom Papandreouom (čija je politika dovela do prvog Memoranduma o razumijevanju u svibnju 2010.) i svoj odnos s Antonisom Samarasom (koji je vodio grčku vladu nakon drugog Memoranduma o razumijevanju). Konačno, Varufakis posvećuje veliki dio prva četiri poglavlja svoje knjige opisu nastanka bliske suradnje, a ponekad i suučesništva, s trojicom lidera Sirize. To su bili Aleksis Cipras (koji je vodio grčki narod prema trećem Memorandumu o razumijevanju) i Nikos Papas (Ciprasov alter ego, koji je postao državni ministar u prvoj Ciprasovoj vladi), pored koga je odmah bio Janis Dragasakis (prije nego je postao potpredsjednik prve i druge Ciprasove vlade). U ovom drugom dijelu bavit ću se Varufakisovom bilancom o početku krize u Grčkoj i njegovim odnosima s tradicionalnom grčkom političkom klasom.

Varufakisov prikaz događaja koji su doveli do nametanja prvog Memoranduma o razumijevanju u svibnju 2010. godine vrlo je upitan. Dok brani svoju poziciju, istovremeno osnažuje službeni narativ prema kojemu uzrok krize leži u nemogućnosti grčke države da izađe na kraj s javnim dugom. Dok osuđuje žalosno stanje u kojem su se našle grčke privatne banke, naglašava nemogućnost grčke države da riješi tu situaciju te izjavljuje da je Grčka trebala pribjeći bankrotu. Varufakis isključuje mogućnost da je državi bilo “ponuđeno” da odbije preuzeti odgovornost za gubitke banaka. Njegovo rezoniranje o neuspjehu grčke države temelji se na činjenici da su, prema njemu, obveze (tj. dugovi) privatnih banaka odgovornost države i da se ništa ne može učiniti u vezi toga. Obveze privatnih banaka bile su toliko velike da ih grčka država nije mogla preuzeti. Ipak, kod pojedinih slučajeva u povijesti, države su odbile preuzeti gubitke privatnih banaka. Island je to uradio početkom 2008. kada je propao njegov privatni bankarski sustav, i to s vrlo pozitivnim rezultatima. Island se pobjedonosno odupro prijetnjama Britanije i Nizozemske.

Nije dovoljno reći da Grčka nije Island i/ili da Grčka pripada eurozoni da bismo okončali raspravu. U stvarnosti je Varufakisov stav ekonomski i socijalno konzervativan. On osuđuje grčke bankare, no rješenje koje je predložio Aleksisu Ciprasu početkom lipnja 2012. bilo je prijenos vlasništva grčkih banaka na Europsku uniju.

Također je jasno da je postojao svaki razlog za osporavanje otplate grčkog javnog duga, koji se povećao tijekom devedesetih godina u velikoj mjeri zbog potjere za nelegitimnim ciljevima (prekomjerna vojna potrošnja, financiranje fiskalnih ustupaka velikim korporacijama i bogatim građanima, zaduživanje zbog pokrivanja pada doprinosa za socijalno osiguranje koje su snosili poslodavci itd.) ili za financiranje duga u nelegitimnim uvjetima (predatorske kamatne stope plaćene bankama) te korištenju koruptivnih i nezakonitih metoda (vidi prvo poglavlje Preliminarnog izvještaja Komiteta za istinu o grčkom javnom dugu).

Varufakis i vlada Georgiosa Papandreoua (PASOK) 2009. – 2011.

“U jesen 2009. izabrana je nova grčka vlada na temelju obećanja da će povećati potrošnju da bi pomogla oporavku nacionalne planine dohotka, ali novom premijeru i njegovom ministru financija iz socijaldemokratske stranke PASOK jedna stvar nije bila jasna – država je nepovratno bankrotirala i prije nego su oni položili prisegu”. (Varufakis, 2018: 40)

Pogrešno je reći da je država bankrotirala. Ta izjava osnažuje varljivi narativ postavljen od trojke i dominantnih medija.

Varufakis ne govori to da je Papandreouova vlada dramatizirala situaciju oko javnog duga i deficita umjesto da je one koji su odgovorni, kako u Grčkoj, tako i u inozemstvu (odnosno privatne dioničare, članove uprava banaka, strane banke i druge financijske subjekte koji su pridonijeli stvaranju špekulativnog mjehura), natjerala da snose troškove bankarske krize. Vlada Papandreua lažirala je statistiku grčkog duga – ne u razdoblju prije krize, kako bi smanjila iznos duga (što je prevladavajuća tvrdnja), nego zapravo u 2009. kako bi ga povećala. To je vrlo jasno pokazao Komitet za istinu o javnom dugu Grčke u svom izvještaju iz lipnja 2015. (vidi poglavlje II. Preliminarnog izvještaja, str. 17). Umjesto da alarmira o lažiranju podataka, Varufakis izjave Papandreoua i njegovog ministra financija o dramatičnom stanju javnih financija uzima zdravo za gotovo.

Nakon parlamentarnih izbora 4. listopada 2009. novoizabrana vlada Georgiosa Papandreua ilegalno je revidirala i povećala podatke o javnom deficitu i javnom dugu za razdoblje prije Memoranduma 2010. Procjena proračunskog deficita za 2009. bila je revidirana više puta na gore – od 11.9 posto BDP-a u prvoj procjeni, na 15.8 posto u posljednjoj. Andreas Georgiou, koji je bio izvršni direktor grčkog zavoda za statistiku (ELSTAT) od 2009. do 2010. (i to unatoč činjenici da je i dalje zaposlen u MMF-u), osuđen je od strane suda u kolovozu 2017. Evo što je francuski dnevnik Le Monde napisao u svom izdanju od 1. kolovoza 2017. godine:

Nadalje, nasuprot onome što Varufakis tvrdi, privatne banke nisu srezale kredite grčkoj državi 2009.; krediti su presahnuli za privatni sektor te godine. U jesen 2009. grčka država nije imala poteškoća u prikupljanju sredstava. Financijska tržišta odbila su kreditirati grčku državu 2010., nakon što je Papandreou dramatizirao situaciju te u vrijeme kada je započeo prvi Memorandum o razumijevanju.

Varufakis na nekoliko mjesta u drugom poglavlju pojašnjava da je, unatoč očiglednim neslaganjima, održao dobre odnose s Papandreouom: “U siječnju 2010. u jednom sam radijskom intervjuu upozorio premijera, kojeg sam osobno poznavao i s kojim sam bio u prilično prijateljskim odnosima – Što god poduzimao, nemoj tražiti državne zajmove od naših europskih partnera samo da bi uzalud pokušao izbjeći bankrot”. (ibid.: 41)

Kod ove posljednje točke Varufakis je u pravu – nije trebalo tražiti kredite od trojke. S druge strane, Varufakis griješi kad tvrdi da je grčka država trebala proglasiti bankrot. Alternativa koja je bila u suprotnosti s politikom koju je prihvatio Papandreou i drugačija od one koju je je u prvi plan gurao Varufakis (bankrot države) – bila je i moguća i nužna.

Nakon pobjede na izborima za 2009., zahvaljujući kampanji tijekom koje su osudili neoliberalne politike stranke Nova demokracija, vlada Papandreoua morala je socijalizirati bankarski sektor organiziranjem urednog bankrota banaka i zaštitom štediša, ako je namjeravala ispuniti izborna obećanja. Nekoliko povijesnih primjera pokazuje da bi bilo sasvim moguće organizirati takav bankrot i onda ponovno pokrenuti financijske djelatnosti radi djelovanja u interesu stanovništva. Trebali su uzeti za primjer ono što je učinjeno na Islandu od 2008., u Švedskoj i Norveškoj 1990-ih. Umjesto toga, Papandreou je izabrao slijediti skandalozan i katastrofalan primjer irske vlade koja je 2008. spasila bankare i u rujnu 2010. pristala na program europskog plana pomoći, koji je imao dramatične posljedice za Irce. Zapravo je trebalo ići i dalje od Islanda i Švedske te kompletno i za stalno socijalizirati financijski sektor. Inozemne banke i krupni privatni grčki dioničari trebali su snositi troškove koji su nastali nakon spašavanja bankovne krize, a one koji su odgovorni za bankarsku katastrofu trebalo je procesuirati. To bi Grčkoj omogućilo izbjegavanje sukcesivnih Memoranduma koji su Grke podvrgnuli dramatičnoj humanitarnoj krizi i poniženju, a bez da utječu na istinsko čišćenje grčkog bankovnog sustava.

Varufakis i Antonis Samaras

Na nekoliko mjesta se Varufakis referira na očuvane kontakte s osobama iz prvog ešalona grčke političke klase, kako članova PASOK-a tako i vodeće konzervativne stranke, Nova demokracija.

Nakon takvog telefonskog poziva od Samarasa, neki bi se zapitali: “Nije li uznemirujuće dobiti komplimente od jednog od ključnih ljudi konzervativne partije?” No ne i Varufakis.

Prijateljstvo između Sturnarasa i Varufakisa

Varufakis posvećuje čak četiri stranice opisujući svoje prijateljstvo s Janisom Sturnarasom. Između kasnih 1990-ih i perioda Memoranduma, Janis Sturnaras prešao je iz PASOK-a u Novu demokraciju. Varufakis pojašnjava:

Varufakis nam govori i kako su u Sturnarasovom stanu proveli zajedno izbornu večer 4. listopada 2009., koja je za PASOK bila pobjednička. U to vrijeme, Sturnaras je bio visokopozicionirani savjetnik ‘socijalista’ i početkom 2010. prihvatio je pro-Memorandumsku orijetanciju Papandreoua. Varufakis nastavlja:

To nije utjecalo na njihov odnos. Mjesec dana prije svibanjskih izbora 2012., Varufakis je bio u Ateni i nazvao Sturnarasa:

Varufakis objašnjava da Sturnaras i on nisu postigli dogovor o održivosti Memoranduma o razumijevanju, ali da su se razišli s obećanjima da u to neće miješati prijateljstvo. Stvari su krenule po zlu nekoliko mjeseci kasnije, kada je Sturnaras optužio Varufakisa da ovaj spekulira sa Sorosem o grčkim dužničkim vrijednosnim papirima. Tada je i pukao njihov odnos. U međuvremenu, Sturnaras je postao ministar razvoja (svibanj-lipanj 2012.). Nakon izbora u lipnju 2012. postao je ministar financija u vladi Antonisa Samarasa. Onda ga je, počevši od lipnja 2014., Samaras imenovao guvernerom grčke centralne banke. Još uvijek je na tom položaju.

Sažetak ovog odlomka u Varoufakisovoj knjizi istaknuo sam iz razloga što dobro pokazuje lakoću s kojom se on kretao u okružju grčke političke klase. Iako u to doba nije imao nikakav službeni položaj, održavao je veze s ključnim političkim liderima, a neke od njegovih ideja su prihvaćali čak i konzervativni vođe. To za Varufakisa očigledno nije problematično budući da o tome naširoko piše u svojoj knjizi.