Prosvjed protiv mirovinske reforme Tisuće protiv novog nasrtaja HDZ-a na radnike i penzionere

Prosvjed protiv nove mirovinske reforme pod nazivom “Doživi mirovinu! I tebe se tiče!” u organizaciji sindikalnih centrala na Europskom trgu u Zagrebu okupio je oko 7000 ljudi. Značajnu podršku prosvjedu organizirao je Sindikat strojovođa Hrvatske koji je točno u podne, kada je i sam prosvjed započeo, zaustavio vlakove na jednu minutu.

Antiradnička vlada Andreja Plenkovića, preko ministra rada i mirovinskog sustava Marka Pavića planira provesti mirovinsku reformu izmjenom šest zakona. Ako Sabor krajem mjeseca nakon rasprave usvoji paket zakona njihova primjena kreće s prvim mjesecom 2019. godine.

Predložena reforma za radnike, sadašnje i buduće penzionere donosi rad do 67 godine (ili 41 godina radnog staža) i ostatak života proveden u siromaštvu nakon cjeloživotne eksploatacije. U slučaju ranijeg odlaska u penziju i ta mizerna penzija bit će još manja jer su predviđeni visoki penali. Na primjer, radnik koji otiđe u penziju sa 35 godina staža, a nema 67 godina imat će penziju 20 posto manju od pune.

Sindikalistima kao Vladinim socijalnim partnerima, kako si vole tepati, i ovaj put je na stol, samo na uvid, bačen gotov prijedlog mirovinske reforme. Ministar rada Pavić ignorirao je pozive na sastanak, a zatim nije uvažio njihove prijedloge. Zato su jučer, da bi pokazali svoje mišiće, opravdali svoju funkciju pred radnicima i vlastitim članstvom čelnici triju sindikalnih centrala, Matice hrvatskih sindikata (MHS), Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) i Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS), organizirali na zagrebačkom Europskom trgu, ispred zgrade Predstavništva Evropske komisije prosvjed “Doživi mirovinu! I tebe se tiče!”.

Glavna poruka organizatora prosvjeda jest da se ne slažu s radom do 67. godine i visokim penalizacijama (kažnjavanjem) radnika koji idu u prijevremenu penziju, a kao sredstvo borbe protiv izmjene zakona najavili su i raspisivanje referenduma o čijem sadržaju i pitanjima još raspravljaju.

Prema onome što se s pozornice moglo čuti, među samim sindikalistima još uvijek nije postignut dogovor oko toga koliko bi trebao trajati radni vijek u Hrvatskoj; Vilim Ribić iz Matice tako je (sramežljivo) istaknuo prijedlog da se godine spuste na 60, dok bi Krešimir Sever, predsjednik NHS, zadržao status quo, a Mladen Novosel iz SSSH istaknuo je da bi rado radio i do sedamdesete godine ako bi bio dobro plaćen.

Na samom kraju prosvjeda Novosel je, ponesen atmosferom i ispunjenošću malog zagrebačkog trga, zapjevao i domoljubno-navijačku pjesmicu, no od okupljenih nije dobio nikakvu pratnju ili odgovor, jer radnicima i penzionerima zbog teškog položaja u kojem se nalaze, a o čijoj sudbini i on kao socijalni partner vlade odlučuje, nije do pjevušenja.

Prije predsjednika sindikalnih centrala na pozornici smo, na sreću, imali priliku čuti radnike i radnice, medicinsku sestru, građevinskog i komunalnog radnika te odgajateljicu koji su na vlastitim primjerima s radnog mjesta pokušali ukazati na brutalnost ideje rada ne samo do 67 godina, već i do 65. godine života.

Tako je Izet, građevinski radnik, rekao zašto ne može raditi do 67. godine: “To su radna mjesta s iznimno teškim uvjetima rada, visokim rizikom od oboljenja, čestim ozljedama na radu i smrtnim povredama. Prisutno je fizičko naprezanje, rad na visokim temperaturama, po noći, kiši, rad na visini, izloženost prašini, vibracijama, azbestu itd.”

Medicinska sestra Anita istaknula je kako u Hrvatskoj nedostaje oko 12.000 medicinskih sestara te da u Njemačkoj jedna medicinska sestra brine o dva, a kod nas o čak 12 pacijenata. Upozorila je i na to da ne smijemo dozvoliti da zbog povećanja dobi za odlazak u penziju i samom medicinskom osoblju sutra bude potrebna njega.

Odgajateljica u vrtiću Iskra na pozornici je izvela kratki igrokaz s lutkama u kojem je prikazala koliko je besmisleno da se odgajateljice koje rade u grupama i sa dvadesetak djece prisiljava na rad kada ih više ne služi zdravlje. Skrenula je pozornost i na to da danas svi mnogo pričaju o tome kako su djeca naša budućnost, a da zapravo nitko ne brine u kakvim uvjetima rade oni koji ih odgajaju i što to znači za djecu.

“Dnevno kroz moje ruke i preko moje kralježnice prođe nekoliko stotina kanti i kontejnera pretrpanih otpadom, što je dnevno po nekoliko tona. Gledajući svoje starije kolege koji imaju 60 i više godina jasno mi je i da sa 65, a kamoli sa 67 godina neću biti u stanju raditi ovaj posao. Ovakav prijedlog produljenja rada smatram obezvrijeđujućim i ponižavajućim, ne samo za sebe nego za sve radnike”, rekao je Elvis, komunalni radnik koji radi na utovaru kućnog otpada.

Nažalost, osim što se moglo čuti mnogo o tome koliko je radnicima teško, na prosvjedu nisu istaknuti nikakvi zahtjevi koji bi išli u smjeru poboljšanja radničkog i penzionerskog položaja već se čini da je glavna ideja da se postojeće stanje očuva.

Dnevno kroz moje ruke i preko moje kralježnice prođe nekoliko stotina kanti i kontejnera pretrpanih otpadom, što je dnevno po nekoliko tona. Gledajući svoje starije kolege koji imaju 60 i više godina jasno mi je i da sa 65, a kamoli sa 67 godina neću biti u stanju raditi ovaj posao.

Ono najgore što se u međuvremenu dogodilo, od prve reforme do danas, jeste to da mladi, prekarni radnici nakon desetljeća antiradničkih politika danas više niti ne računaju na penziju. U tome je svakako pomoglo neprestano medijsko bombardiranje radnika putem vodećih kapitalističkih glasila sa idejama da je bolje da se umjesto u javne mirovinske fondove uplaćuje novac (koji nemaju) u privatnu štednju.

Umjesto da se samo licitira sa godinama koje su navodno prihvatljive za odlazak u penziju najavljena reforma i jučerašnji prosvjed mogli bi poslužiti kao povod tome da se napokon počne razgovarati o ukidanju postojećeg mirovinskog sustava koji je kod nas uveden pod pritiskom Svjetske banke i drugih međunarodnih financijskih institucija, a čije je provođenje osigurala domaća kompradorska buržoazija. Ona je sustav mirovinskog osiguranja koji je razvijen u socijalističkoj Jugoslaviji zamijenila modelom koji su uvodile vojne hunte u Južnoj Americi, a na preporuku čikaške škole ekonomije. Samo za usporedbu, da spomenemo jedan od rezultata prethodne reforme i privatizacije mirovinskog sustava: udio mirovina u prosječnoj plaći 1987. godine u SR Hrvatskoj iznosio je 78,4 posto, a 30 godina kasnije 2017. iznosi 38,3 posto.

Zahtjevi koji bi bili na razini trebali bi ići za tim da se godine za penziju vrate na 55 godina za radnice, a za radnike na 60, kako je bilo prije 1999. godine, prije prve reforme mirovinskog sustava, da se poveća iznos koji kapitalisti/poslodavci moraju izdvajati za mirovinsko te da se ukine 2. mirovinski stup od kojega korist imaju jedino osiguravajuća društva i četiri banke u stranom vlasništvu. O kakvom je sadašnjem perverznom sustavu riječ najbolje govori to da se država zadužuje kod tih istih banaka, po visokoj kamati naravno, za novac koji im je poklonila privatizacijom mirovinskog sustava. Država na taj način već godinama popunjava rupu u proračunu, a povećava javni dug. Ovdje valja podsjetiti i na slavnu odluku Ustavnog suda da se u eksploataciji “izjednače” radnice i radnici jer su branitelji ustavnog poretka zaključili da Ustav ne dozvoljava diskriminaciju, odnosno da dob za odlazak u penziju za muškarce i žene mora biti jednaka. Neplaćeni ženski rad ispao im je tom prilikom iz fokusa.

Ono što bi nama radnicima trebalo biti jasno jest to da u kapitalističkoj zemlji poput Hrvatske nema mjesta za penzionere, da je ministar rada Pavić samo pijun Andreja Plenkovića koji je na sebe preuzeo dužnost da po nalogu Evropske komisije (kao što se to 90-ih izvršavalo po “preporukama” Svjetske banke i MMF-a) provede još jednu reformu koja ide na korist kapitalista, a na štetu radnika i penzionera te da je za to odabrao najbolji mogući trenutak jer je na polovici mandata, jer oporba praktički ne postoji, a sindikati su u zemlji ili korumpirani ili preslabi.

Ovim izmjenama zakona, a vrlo je izgledno da će se one u Saboru izglasati do kraja mjeseca, i ako najavljeno referendumsko pitanje ne bude na nivou (ili bude srušeno na Ustavnom sudu) Vlada će zakonski omogućiti da se radnika s gotovo pola stoljeća radnog staža i u starosti nastavi eksploatirati, pa makar i na pola radnog vremena – dok ne umre. Zato se već danas moramo trgnuti, organizirati i napustiti iluziju da će (žute) sindikalne centrale napraviti nešto za nas i našu budućnost jer one su socijalni partneri svih dosadašnjih vlada i jedne su od najodgovornijih za ovakav sramotan radnički i penzionerski položaj.