Što ljevica može naučiti iz štrajka u Uljaniku i 3. Maju Pretvaranje ekonomske u političku borbu

Nakon što su radnici štrajkom pokazali da se mogu ujediniti, natjerati sindikate da rade u njihovom interesu i okupiti lokalnu zajednicu oko sebe, čekaju ih još teže bitke. Njih antiradnička država vodi pravnim, ekonomskim i administrativnim sredstvima. Komplicirana dokumentacija i smicalice pravnih stručnjaka koji rade za ovu Vladu i privatni kapital kojeg ona štiti – mogu se riješiti u korist radnika isključivo ako su radnici ujedinjeni i odlično organizirani, ako znaju što žele i kako to ostvariti. Ljevica mora prepoznati ovaj moment i svim silama na to ukazivati i za to agitirati.

Prošlo je tjedan dana od završetka štrajka u Uljaniku i 3. Maju koji je trajao od 22.8. do 31.8. i sad je potrebno vidjeti njegove rezultate, njegove pouke i sljedeće zadatke. Na štrajk se može gledati iz raznih perspektiva, ali ljevica mora vidjeti dalje i dublje od drugih. Za nju štrajk nije jednostavno štrajk, nego prilika da se radnici ujedine. Za nju štrajk nije tamo neka pobuna radnika koji nisu dobili svoje plaće, nego situacija u kojoj radnici izlaze van radnih mjesta, okupljaju sugrađane te ističu zahtjeve. Dakle, više od svih, ljevica iz proteklog štrajka mora izvući ono najvažnije za daljnju radničku borbu.

Činjenica je da je štrajk završio nakon što su radnicima isplaćene dvije zaostale plaće. Ali je i činjenica da je glavni rezultat štrajka jačanje Stožera za obranu brodogradnje Uljanika (SZOBU) te njegovo prihvaćanje od strane radnika.

Prije nešto više od pola godine, točnije krajem siječnja, na Radničkom portalu naveli smo da najvažniji zadatak ljevice nasuprot svim tadašnjim zahtjevima, mora biti „beskompromisni zahtjev za osnivanjem Stožera za obranu Uljanika, po uzoru na Stožer za obranu Petrokemije i još važnije, po uzoru na Stožer za obranu Rafinerije Sisak“. Naveli smo i to da „na pitanje štrajka ljevica treba odgovoriti potvrdno i ponuditi svu svoju pomoć jer je štrajk potreban. Međutim, za nju štrajk i prijetnja štrajkom ne smije biti samo radi isplate plaće. To bi tek odgodilo sukob rada i kapitala. Pored pitanja plaće i otpuštanja, ljevica treba zahtijevati upravo uvođenje radničke kontrole. Štrajk, ako do njega dođe i naknadno, treba iskoristiti da se iskristalizira nužnost stožera za obranu Uljanika“.

U drugom pokušaju štrajka, koji je bio uspješan, nije se iskristalizirala nužnost za Stožer jer je već egzistirao, ali se zato iskristalizirala nužnost da on postane lider prosvjeda i lider štrajka. To nam govori da su sami radnici intuitivno uvidjeli ono o čemu smo na ovom portalu i pisali.

Tri najvažnije posljedice štrajka

Uz mnoge dobre strane proteklog štrajka, koji je okupio tisuće Puležanki i Puležana, za nas su definitivno najvažnije sljedeće tri:

1) Stožer je ojačao do razine na kojoj može preuzeti daljnje rukovođenje radničkom brobom. Treba napomenuti da je SZOBU posljednjih šest mjeseci odradio dosta veliki posao, koji se ogledao u volji njegovih članova da gotovo svakodnevno, uporno i motivirano rade na širenju informacija o Uljaniku, da razgovaraju s radnicima, i da se na neki način pripremaju za nadolazeći štrajk. Stoga nije bilo čudno da su postupno preuzeli glavnu ulogu u štrajku, da su izvršili presudni pritisak na sindikate da se ujedine i da su prosvjedu davali tempo. Na početku možda nije tako izgledalo i to dijelom zbog toga što je dio radnika i dalje bio nepovjerljiv, dijelom i zbog utjecaja SMH i SIKD-a. Kad netko pita koja je razlika između radnika Uljanika i 3. Maja, odnosno zašto tamo nema radničkog stožera – možemo pojednostavljeno, ali istinito odgovoriti: razlika je u šest mjeseci upornog rada i pripremanja za štrajk.

Treba napomenuti da je SZOBU posljednjih šest mjeseci odradio dosta veliki posao, koji se ogledao u volji njegovih članova da gotovo svakodnevno, uporno i motivirano rade na širenju informacija o Uljaniku, da razgovaraju s radnicima, i da se na neki način pripremaju za nadolazeći štrajk.

2) Štrajk je svim radnicima Hrvatske pokazao da se mogu organizirati, čak i ako imaju loše sindikalne lidere. Čak i ako imaju prvi neuspješan pokušaj štrajka. Čak i ako se to radi u hrvatskoj regiji koja ima imidž regije u kojoj je sve bolje nego u ostatku Hrvatske. Ali, jedno je imidž, a drugo je stvarna slika, posebno ona radnička. Ovu činjenicu, da će štrajk biti poticaj svim radnicima u Hrvatskoj, osvijestio je dio radnika Uljanika i time je značajnija njihova uloga.

3) Posebno važna posljedica štrajka je prokazivanje lidera SMH i SIKD-a. Ako su uspjeli osujetiti prvi pokušaj štrajka, to im sada nije uspjelo, naravno zahvaljujući SZOBU. Međutim, ovaj put nisu samo tamošnji radnici uvidjeli kako igraju lideri ovih sindikata, ti takozvani predstavnici radnika, nego i čitava javnost. Upravo je u tome snaga štrajkova. Oni uvijek govore istinu. Štogod bilo koji sindikalni lider govorio radnicima, u štrajku se vidi radi li on u interesu radnika ili protiv njega. Podudaraju li se njegove riječi i djela ili ne.

Još važnija istina je bila kada su radnici trogirskog škvera htjeli svojim kolegama u Rijeci i Puli pomoći putem štrajka solidarnosti. Njihovi prijedlozi su dočekani od predsjednika SMH-a Siniše Kosića, njihova povjerenika u Trogiru Andra Belasa i predsjednika štrajkačkog odbora Uljanik Đina Šverka – s odbijenicom. Zapravo, još su ih ismijali tako što su radnicima predložili da se pričeka do ponedjeljka, znajući pritom da će štrajk završiti nekoliko dana ranije, u petak. Logično da štrajk solidarnosti nema smisla ako je prvotni štrajk završen!

Sličnu razotkrivajuću priču vidimo sad i kod štrajka radnika poduzeća Leistritz gdje je SMH stao uz Upravu.

Pet poteza koje treba ispraviti

Imajući na umu sve navedeno, ipak je radi daljnjeg jačanja radničkih pozicija nužno proći kroz one poteze koji su bili nešto lošije odrađeni ili nisu bili do kraja osvješteni.

1. Gotovo u potpunosti zanemario se formalni aspekt priče. Uz sve dobre stvari, ipak se zaboravilo da su sindikati legalna sredstva koje radnici imaju na raspolaganju za borbu u poduzeću i da je štrajkački odbor možda i najvažnije zakonsko sredstvo radnika za vrijeme štrajka. Radnički pritisak odozdo i organizacija SZOBU imaju kao jedan od svojih ciljeva utjecaj na sindikate i, posljedično, na štrajkački odbor. Te stvari se nisu smjele ignorirati.

Najviše se zaboravilo da se pritisak morao iskoristiti za totalnu promjenu štrajkačkog odbora. Njegov predsjednik je trebao doći iz redova Jadranskog sindikata, kao sindikata najbližeg SZOBU. Pogreška je bila što se dopustilo predstavniku SMH da dođe na mjesto predsjednika štrajkačkog odbora.

Što to znači? Najviše se zaboravilo da se pritisak morao iskoristiti za totalnu promjenu štrajkačkog odbora. Njegov predsjednik je trebao doći iz redova Jadranskog sindikata, kao sindikata najbližeg SZOBU. Pogreška je bila što se dopustilo predstavniku SMH da dođe na mjesto predsjednika štrajkačkog odbora. Dalje, članovi SZOBU koji su u sindikatu morali su ući isto u taj odbor. Nigdje nije napisano da predsjednik štrajkačkog odbora mora biti predsjednik sindikata. To recimo može biti i običan član sindikata, posebno ako je još i koordinator stožera. Onda bi se radnička volja (putem SZOBU) spojila s formalnim zakonskim zahtjevima – to bi bio i najbolji spoj.

Konačno, trebalo se tražiti da jedan od predstavnika radnika iz 3. Maja uđe u štrajkački odbor Uljanika, a jedan iz Uljanika (ne iz SMH!) da uđe u štrajkački odbor 3. Maja. Ovo je zakonski moguće, a i dodatno bi povezalo radnike tih brodogradilišta.

Prepuštanjem odbora SMH, koji nije većinski sindikat, propuštena je prilika za daljnje promjene i na tom polju. Pritom se dijelu radnika pokazalo da od pravih promjena još ništa neće biti, jer kako onda objasniti da je od svih baš Šverko postao predsjednik štrajkačkog odbora?

Ovaj dio treba imati na umu za buduće štrajkove – radnički pritisak uvijek se mora usmjeriti na promjenu lošeg sindikalnog rukovodstva i na formiranje štrajkačkog odbora prema radničkoj volji.

2. Pritisak na SMH i SIKD oko štrajka solidarnosti morao je biti veći. I zakonski i tehnički je bilo moguće organizirati podršku radnicima Uljanika i 3. Maja pomoću štrajk(ov)a solidarnosti u svim poduzećima u Hrvatskoj gdje ta dva sindikata imaju podružnice, a takvih poduzeća ima priličan broj. Na taj način bi štrajk trajao puno kraće jer bi pritisak, nastao višebrojnim štrajkovima, bio prevelik za sadašnju Vladu. Uopće, radnici su trebali daleko više, ali iz Pule i Rijeke, ukazivati na to da su Uljanik i 3. Maj važni za hrvatsku ekonomiju, a da je njihova borba presudna za radnički pokret Hrvatske. Jedan od načina kako se to moglo napraviti jest putem medija, putem javnosti. Dakle, javno i svakodnevno, koristeći baš svaku priliku, trebalo je tražiti od lidera SMH i SIKD da kroz svoje podružnice organiziraju podršku štrajkom solidarnosti. Time bi se postiglo da bi onda u javnosti i pred medijima morali odgovarati na pitanja o štrajku solidarnosti, što bi radilo dodatni pritisak.

3. Stožer je trebao jače preuzeti rukovodeću ulogu, za što bi imao podršku radnika koji bi to prepoznali. Ovako je na momente stihija preuzimala vodstvo, što je u takvim slučajevima, kada nitko svjesno ne želi rukovoditi, i logično. Primjerice, kad je SMH izgurao Stožer kroz štrajkački odbor iz organizacije puta u Zagreb, trebali su se javno, snažno i protestno tome usprotiviti, kad već nisu uspjeli preuzeti isti taj odbor.

Presudni moment ove politizacije trebao bi ubuduće biti, pod rukovodstvom Stožera, organiziranje radničkih plenuma. Dakle, u trenutku štrajkova i dugih prosvjednih šetnji, stvar se treba usmjeriti na okupljanje radnika i demokratsku raspravu koja uključuje donošenje zaključaka i njihovo daljnje provođenje.

Što bi značila ta rukovodeća uloga SZOBU prilikom štrajka i prosvjednih šetnji? Ona bi ponajviše značila da SZOBU ima posljednju riječ u dogovoru prosvjednih ruta i određivanju parola koje će se isticati na samom vrhu prosvjednih šetnji. Ona bi značila da SZOBU preuzima gotovo sve ili većinu nastupa ispred medija i da u potpunosti marginalizira predstavnike ona dva sindikata. Konačno, rukovodeća uloga bi značila da Stožer stupi u kontakt s radnicima (ne predstavnicima SMH) 3. Maja i da im pojasni situaciju iz prve ruke, a ne da ovi slušaju laži svojih predstavnika.

Ovo sve ne izgleda previše lagano, ali druge nema! Alternativa nije samo stečaj, nego i totalna likvidacija brodogradnje.

4. Potpuno pogrešan stav da politika i štrajk ne idu zajedno, odnosno da politika nema što tražiti ovdje. On je najviše došao do izražaja u Zagrebu gdje je tamošnjem prosvjedu dio prosvjednika vikao parole protiv politike i nije dopuštao dijelu političkih aktera da se obrate skupu. U isto to vrijeme, što je veliki paradoks, upravo je politika odlučivala o daljnjoj sudbini brodogradnje i to tako što je predstavnike radnika držala u uredu gotovo dva sata, dok je masa prosvjednika bezrazložno čekala vani.

Razumljivo je da su ljudi ogorčeni na politiku zbog svega što se događa, ali stvari se ne mogu uzimati crno bijelo. Nije politika kao takva kriva za sve, pa i za stanje u brodogradnji, nego određena vrsta politike s njenim određenim predstavnicima koji brane određene interese.

Bitno je napomenuti da se stav koji odbacuje politiku kao cjelinu vrlo često podudara sa stavom da sindikati ništa ne valjaju, odnosno s izjednačavanjem sindikalnih lidera i sindikata kao institucije. A ovo ide dalje u političko negiranje svega, odnosno u destruktivno djelovanje. Suprotnost tome jest politizacija pokreta, koja osim što na nju utječu politički akteri (pa i stranke), u pokret unosi daljnje zahtjeve, pojašnjava daljnje korake i strategiju. Ovi zahtjevi i strategija tada nisu čvrsto vezani samo i jedino za radnike određenog poduzeća, nego za radnike kao socijalnu klasu koja stoji nasuprot interesima kapitala kao cjeline.

Presudni moment ove politizacije trebao bi ubuduće biti, pod rukovodstvom Stožera, organiziranje radničkih plenuma. Dakle, u trenutku štrajkova i dugih prosvjednih šetnji, stvar se treba usmjeriti na okupljanje radnika i demokratsku raspravu koja uključuje donošenje zaključaka i njihovo daljnje provođenje. Otuda i parola: Plenume na radna mjesta!

Treba pozdraviti prijedlog Stožera, kojeg je kapital odbio, da u NO uđu dva predstavnika radnika. Radnici do zadnje lipe moraju imati pregled nad poslovanjem brodogradilišta i do zadnjeg slova moraju biti upućeni u daljnje korake restrukturiranja.

5. Katastrofalno ponašanje predstavnika radnika 3. Maja, a koji očito imaju dovoljno utjecaja. To ponašanje se vidjelo kroz sljedeće:

– krive Uljanik za loše stanje u 3. maju, tako zabijajući klin između radničke solidarnosti jer ni u jednom trenutku nisu izjavili da prave razliku između Uprave i radnika Uljanika. Umjesto da su ovu kritiku usmjerili na svoju vlastitu Upravu koja je u očitom dogovoru s Upravom Uljanika, te je tako sruše. Spomenimo još jednom totalno odbijanje suradnje sindikalnih lidera SMH 3. maja s Radničkim portalom. Mjesecima se nisu javljali na naše pozive.

– cijelo ovo vrijeme odbijaju osnovati stožer, stupiti u savez sa SZOBU i tako zapravo i dalje dopuštaju SMH i trenutnoj političkoj elite da vode ovu igru. Ovdje možemo reći da koliko se pokazuje da su slični radnici Rafinerije Sisak i Uljanika zbog samoorganiziranja, toliko se pokazuje da su slični radnici Rafinerije Rijeka i 3. Maja zbog protivljenja tom samoorganiziranju.

– ušli su u krizni stožer kojeg čine župan Primorsko-Goranske županije i gradonačelnik Rijeke te predstavnici brodogradilišta i radnika. Naravno predstavnik SMH je na ovaj stožer pristao. To je inače zadnji u nizu loših poteza. Osnovna osobina tog kriznog stožera je što će radnici sudjelovanjem u njemu preuzeti odgovornost za sve poteze, a neće imati nikakvog utjecaja.

Sve navedene pozitivne posljedice štrajka, ali i određene manjkavosti, ljevica mora dodatno analizirati da bi što jezgrovitije sumirala borbeno iskustvo radničkog štrajka. Komunikacija s radnicima je tu imperativ i ona se ne treba odvijati samo direktno, nego i indirektno, putem medija. Ljevica stoga mora svakodnevno i uporno koristiti svaku priliku za daljnjom agitacijom i širenjem ovih ideja da se one ukorijene u pokretu.

Jedino radnici mogu čuvati društveni interes u brodogradnji

Ipak, jednu stvar treba dobro upamtiti i bez nje ne treba ni u kojem slučaju ići na trnoviti put daljnje radničke borbe. Jedino na sebe same radnici mogu u potpunosti utjecati. Mogu se bolje međusobno povezati, bolje organizirati i dodatno učvrstiti međusobno povjerenje i solidarnost. Ovdje udarna igla mora biti SZOBU – to je najvažnije.

Jer, na izbor Uprave radnici mogu imati neki utjecaj, ali ne presudni. Isto tako na izbor NO, radnici mogu imati neki utjecaj (i to pod uvjetom dobre organiziranosti i određene doze agresivnosti!), ali opet ne presudan. Naime, radnici ne mogu (barem ne još) izabrati radnički NO. Ovdje svakako treba pozdraviti i prijedlog Stožera, kojeg je kapital odbio, da u NO uđu dva predstavnika radnika. Radnici do zadnje lipe moraju imati pregled nad poslovanjem brodogradilišta i do zadnjeg slova moraju biti upućeni u daljnje korake restrukturiranja. Konačno, presudni utjecaj ne mogu imati ni na Vladu budući da ona provodi antiradničku politiku. Pa zato u ovom trenu i ovim okolnostima (gdje radnici još nisu dovoljno snažni) nije prošao drugi dio prijedloga Stožera da u NO uđu i dva predstavnika Vlade.

Što im onda preostaje? Preostaje im upravo to da se okrenu samima sebi, da ovih nekoliko mjeseci posvete samoorganiziranju, da to vrijeme Stožer iskoristi da učvrsti svoju ulogu lidera. U ovom trenutku njihova neposredna briga jest da se još više ujedine jer će se onda efikasnije boriti protiv bilo kakvih zahtjeva sa strane, bili oni predstečaj, stečaj ili pak renacionalizacija brodogradnje.

Radnici Uljanika i 3. maja pokazali su sposobnost i spremnost za jedan takav poduhvat kao što je štrajk. Znamo da imaju i odlučnost da se nametnu kao jedini koji mogu braniti društvene interese u brodogradnji, kao jedini koji, u ime društva, mogu razotkriti sve mutne poteze antiradničke politike i privatnog kapitala.