Surova realnost studentskog života Novi zakon o studentskom radu studentski će status približiti radničkom

Prava studenata koji rade općenito su gotovo nikako zaštićena, a zbog njegove prekarne prirode i činjenice da su studenti poslodavcima jeftiniji od radnika na ugovoru o radu, velik broj studentskih poslova zapravo je zamjena za stalna zaposlenja.

Problematika studentskog rada vrlo je kompleksna. Prvo, studentski rad oblik je prekarnog rada sa svim njegovim značajkama. Karakteriziraju ga iznimno slaba reguliranost, nesigurnost, niske satnice, rad na ugovor koji se produžuje iz mjeseca u mjesec i nerijetko potpisuje prije, tijekom ili nakon završetka posla, i to bez da student ima uvid u sadržaj ugovora. Osim toga, plaćanje prekovremenih sati, noćnog rada i rada blagdanima nije definirano, kao ni pravo na pauzu, plaćeni obrok, pokrivene putne troškove itd.

Prava studenata koji rade općenito su gotovo nikako zaštićena, a zbog njegove prekarne prirode i činjenice da su studenti poslodavcima jeftiniji od radnika na ugovoru o radu, velik broj studentskih poslova zapravo je zamjena za stalna zaposlenja, o čemu primjer HT-a zorno svjedoči. Dio problema leži i u činjenici da je sve veći broj studenata prisiljen raditi, bilo povremeno, bilo kontinuirano, što negativno utječe na njihov uspjeh na fakultetu, zbog izostanaka s predavanja i manje količine vremena dostupnog za učenje. Studenti najčešće rade kako bi pokrili visoke troškove stanovanja, prehrane i obrazovanja, budući da se velik dio njih ne može osloniti na pomoć obitelji. Kako izgleda svakodnevica studenata koji moraju kombinirati rad i fakultet prikazat ćemo u ovom tekstu.

Studentica Ivana (ime je izmijenjeno u svrhu zaštite identiteta, podaci poznati redakciji H-Altera, op.a.) uz fakultet radi budući da si sama pokriva troškove stanarine, režija i školarine. Mjesečno na stanarinu i režije izdvaja oko 1.400 kuna, a ako želi imati nešto kvalitetniju prehranu, “imati kave, voća i povrća”, mora – po satnici od 18 kuna – raditi većinom po osam sati svaki dan kako bi mjesečno zaradila oko 2.800 kuna, neki minimum s kojim može preživjeti. Računica izgleda ovako – zaradiš dvije i osamsto, kada platiš stanarinu i režije ostane ti tisuću i četiristo za sve ostale troškove – hranu, knjige, izlaske, opremu za fakultet ako ti treba.

No, Ivana se pita kako raditi svaki dan po osam sati dnevno, odnosno, imati de facto puno zaposlenje (40 radnih sati) – u kombinaciji sa studijem za potrebe kojega bi također trebala imati gotovo puno opterećenje: “Ne mogu raditi svaki dan, a ne mogu raditi ni manje sati jer to znači i manju plaću. Kad bih radila po šest sati dnevno, zaradila bih oko 2.100 do 2.200 kuna, što nije dovoljno za život bez roditeljske pomoći. Morala bih kupovati samo najjeftiniju hranu, ne bih mogla konzumirati voće, prehrana bi se svodila na nekakve salame, jaja, povremeno gladovanje…”

Studentske satnice variraju od posla do posla, ali se uglavnom vrte od 18 do 20 kuna po satu. Problem je jasan – što je satnica niža, više je sati potrebno odraditi za pokriće životnih troškova, što umanjuje vrijeme dostupno za bavljenje fakultetskim aktivnostima

Iako bi prehrana i mogla biti bolja, zbog niskog budžeta konstantno mora paziti i strahovati od nepredviđenih troškova koje neće moći pokriti. Navela je neke primjere koji su joj se dogodili – krađa mobitela i dokumenata, iznenadni zdravstveni troškovi, kvar u stanu koji “gazda” ne želi popraviti, plaćanje upisnine i školarine kojima ne želi opterećivati roditelje jer joj oni jednostavno ne mogu financijski pomoći – ovakve i slične situacije mogu nju i bilo kojeg drugog studenta doslovno dovesti na rub gladi. Ivana uz sve navedeno na poslu nema plaćeni obrok, pa se za prehranu mora sama snaći, što je opet problem “jer se u blizini radnog mjesta ne može naći ništa kvalitetno za pojesti, a da pritom ima pristojnu cijenu. Samo pekare i junk food”. Zbog toga se nerijetko događa da trpi glad, što ju dodatno iscrpljuje.”

Kombinirati fakultetske obaveze i posao nije joj nimalo lako. Njezina majka ne radi, a tatina je plaća izrazito niska pa se nastoji financirati sama što je više moguće. No, ovaj mjesec će ipak morati zatražiti pomoć jer je vrijeme ispita i u lipnju će zaraditi samo osamstotinjak kuna. Pri balansiranju između rada i ispunjavanja fakultetskih obaveza u prilog joj nikako ne ide niska satnica. Studentske satnice variraju od posla do posla, ali se uglavnom vrte od 18 do 20 kuna po satu. Problem je jasan – što je satnica niža, više je sati potrebno odraditi za pokriće životnih troškova, što umanjuje vrijeme dostupno za bavljenje fakultetskim aktivnostima.

U svakodnevnoj komunikaciji nailazimo na velik broj studentica i studenata poput Ivane koji ističu da kombinacija rada i studija negativno utječe na njihovo studiranje, no nemaju izbora. Student Mario iz Osijeka, brucoš prošle godine, prepričao nam je svoje iskustvo – pri upisu na fakultet bio je u nepovoljnoj financijskoj situaciji, jer mu je samo otac bio zaposlen, a obitelj je od ranije morala brinuti i o financiranju mlađeg brata koji ide u školu. Upisu na fakultet prethodilo je hipotetsko kalkuliranje troškova popraćeno stresom i nada u ostvarivanje prava na smještaj u studentskom domu koja se nije ostvarila. Iako je to značilo ozbiljan financijski problem za njegovu obitelj, nije mu preostalo drugo nego naći najprije privatni stan, koji u Osijeku nije jeftin (od 1000 do 1500 kuna plus troškovi režija), a potom i studentski posao.

Dodatno financijsko opterećenje uzrokovala su i neka neugodna iskustva sa stanodavcima – naplaćivanje režija koje zapravo nije trebalo naplatiti – te ponovno seljenje, što mu je kao brucošu još više otežalo proces prilagodbe novom gradu i fakultetskim obavezama, već sam po sebi težak. Mario ističe kako bez njegova zaposlenja roditelji ne bi mogli podnijeti tako velike izdatke samo za troškove studiranja, a isto potvrđuje i za prijatelje koji također rade razne studentske poslove kako bi mogli podmiriti sve troškove.

Studij nerijetko mora podrediti poslu – iako je na jednom radnom mjestu imao relativno fleksibilno radno vrijeme, poslodavac ga je mnogo puta zvao i molio da dođe i onda kada nije planirao, a on je pristajao jer je imao bolju satnicu nego na prijašnjem, konobarskom, poslu, te ga je htio zadržati. Kao konobar radio je osmosatne smjene, uz to što je dolazio pola sata ranije i odlazio otprilike sat vremena kasnije, neplaćeno, jer je trebalo napraviti obračun, napuniti frižidere pićem za novu smjenu itd. U tom razdoblju nije ni mogao odlaziti na predavanja, što ga je dovodilo u neugodne situacije – morao je moliti profesore da mu zbog izostanaka ne uskrate pravo na izlazak na ispit, a posebno su neugodne bile razmirice s onima koji nisu imali razumijevanja.

Život kakav vode ovi studenti zapravo je surova realnost velikog – i sve većeg broja – studentica i studenata, svih onih koji na bilo koji način odskaču od norme, bilo zbog činjenice da im roditelji nisu visokoobrazovani, da su siromašniji, da su izvanredni studenti ili studenti s poteškoćama. Navedeni primjeri ukazuju na već istaknutu socijalnu neosjetljivost obrazovnog sustava koji bi trebao biti postavljen tako da studenti slabijeg socio-ekonomskog položaja ne moraju brinuti o svojim financijama, nego da se mogu kvalitetno posvetiti studiju.

Situacija bi bila nešto bolja kad bi obavljajući posao student mogao i dobiti neku korist, steći iskustvo za buduće zanimanje, no zapravo je posve obrnuto – tipovi poslova koji se nude na stranicama Student Servisa u velikoj se mjeri odnose na poslove kojima se zamjenjuje zaposlenja na ugovor o radu i koja posljedično oduzimaju vrijeme izvorno predviđeno za fakultetske obaveze.

Najčešće se radi o raznim fizičkim poslovima (skladišta, vrtlarenje), doradnim i pomoćnim poslovima u proizvodnji, poslovima u prodavaonicama svih vrsta, počevši od trgovina robom, preko trgovina nakitom, pekara do rada u tobbaco shopovima i kioscima, zatim o poslovima u call centrima, dijeljenju letaka, promociji proizvoda, a u turističkoj sezoni raste ponuda poslova u ugostiteljstvu i turizmu. Neke od ponuda za posao su sramotno niske, npr. poslodavac jednog hostela nudi tri tisuće kuna za devet sati noćnog rada na recepciji.

Većina oglasa za posao zahtjeva puno radno vrijeme ili barem šest sati na dan, što je, kako smo vidjeli na Ivaninom i Marijevom primjeru, za jednog studenta puno, no oni nerijetko žrtvuju fakultetske obaveze jer se nekako moraju isfinancirati. Vidimo da su studentima ponuđeni poslovi koji iscrpljuju fizički i psihički, zbog čega je teško nakon posla i učiti. Bavljenje fakultetskim obavezama dodatno otežava i raspored smjena – mnogi od poslova zahtijevaju i noćni rad, smjene koje se otegnu do kasno navečer ili traju od rano ujutro, a student bi još u međuvremenu trebao iskombinirati i odlazak na predavanja, učenje, privatni život itd. Dosta vremena može oduzeti i putovanje od stana do posla.

Ivana opisuje svoj primjer – njezin posao “zahtijeva uljudnu komunikaciju i dobro raspoloženje, što nije uvijek lako i dosta umara”. U stan se vrati oko 18 sati popodne ili nakon toga, jer putuje na drugi kraj grada. Dok se malo odmori, nešto večera, već je 20 sati i nema puno vremena, ali ni snage ni volje, da se prihvati fakultetskih obaveza, jer je “nakon fizičkog i psihičkog napora teško pronaći snage za ozbiljan misaoni rad”.

Nakon borbe sa svim ovim problemima, stižu novi: “dogodi se da nakon toliko truda, pa čak i nekakvog mini ponosa jer ste koliko-toliko pokrili svoje životne troškove, Studentski centar ne isplati na vrijeme vašu mučno zarađenu plaću”, kaže ona. Što slijedi u takvim slučajevima? Moljakanje gazde za odgodu plaćanja stanarine na nekoliko dana, podnošenje prijetnji o izbacivanju na ulicu, posuđivanje s više strana, od više prijatelja, što je “veliko psihičko opterećenje, biti nekome dužan”, pogotovo ako plaća ne stiže duži period. “Jednom mi se dogodilo da su mi plaću za 11. mjesec isplatili tek sredinom 1. mjeseca. Za mene je to bio vrlo stresan period, jer sam svaki dan iščekivala zarađeni novac kojim sam morala pokriti životne troškove za taj mjesec, a novac nije dolazio. Osjećala sam se iskorišteno”, rezolutno je zaključila.

U 2016. godini je preko ugovora o djelu redovitog studenta radilo 84.517 od ukupno 122.972 redovita studenta. Studenti su u toj godini ukupno zaradili više od milijardu i 150 milijuna kuna, tj. prosječno 13.547,75 kuna po studentu godišnje, navedeno je u power-point prezentaciji Ministarstva znanosti i obrazovanja izrađenoj povodom pripreme nacrta Zakona o zapošljavanju i radu učenika i studenata. To znači da je u 2016. godini 68,73 posto studenata obavljalo neki oblik posla preko studentskih ugovora.

U 2016. godini je preko ugovora o djelu redovitog studenta radilo 84.517 od ukupno 122.972 redovita studenta. Studenti su u toj godini ukupno zaradili više od milijardu i 150 milijuna kuna, tj. prosječno 13.547,75 kuna po studentu godišnje

Prema podacima istraživanja EUROSTUDENT iz 2008. godine neki plaćeni stalan (18 posto) ili povremeni posao (27 posto) ukupno je obavljalo 45 posto studenata. Isto istraživanje iz 2016. donosi informaciju da je primjetan kontinuirani porast broja studenata koji obavljaju plaćeni posao tijekom studija, i to ne samo u Hrvatskoj, nego u većini zemalja u kojima je istraživanje provedeno i u kojima je implementiran bolonjski sustav obrazovanja. Također se navodi da određene skupine studenata rade češće nego druge – tu se ubrajaju studenti nižeg socio-ekonomskog statusa, stariji studenti i studenti koji ne primaju neki oblik financijske pomoći tijekom studija. U prezentaciji MZO-a također se navodi da gotovo 60.000 redovitih studenata plaća određeni iznos školarine, a 39.724 izvanredna studenta od ukupno nešto više od 40 tisuća plaćaju puni iznos školarine.

Zašto gotovo polovica redovitih te velika većina izvanrednih studenata plaća školarinu, a čak dvije trećine redovitih studenata moraju raditi preko studentskog ugovora, dok su izvanredni studenti prisiljeni raditi ili ilegalno preko studentskog ugovora ili, zbog općeg stanja u društvu, biti nezaposleni i snalaziti se kako znaju? Jedan od razloga jest to što je obrazovanje u Hrvatskoj socijalno isključivo. Drugim riječima, oni učenici koji imaju lošiju socio-ekonomsku pozadinu i oni kojima roditelji (ili jedan roditelj) nemaju fakultetsku diplomu imaju manje šanse da uopće uđu u visokoobrazovni sektor, a potom i da završe fakultet, zato što su u startu u lošijoj poziciji od studenata iz bolje situiranih obitelji i više moraju brinuti o financijama.

Prvenstveno se moraju pobrinuti gdje će živjeti, jer, kako smo već pisale, nemogućnost pronalaska smještaja prema financijskim mogućnostima značajna je prepreka studiranju. U slučaju da si uspiju osigurati neki tip smještaja, slijedi borba za pokriće ostalih bitnih životnih troškova, ponajprije samog smještaja i prehrane. Budući da zbog loše ili nikako razrađenog sustava subvencioniranja financijski teret studiranja uglavnom pada na roditelje, studenti koji potječu iz obitelji lošijeg socio-ekonomskog statusa često su prisiljeni raditi uz studij. Što se školarina tiče, na te studente, zbog gore spomenutih razloga, pada i veći teret otplate školarina. O katastrofalnoj situaciji dovoljno govori podatak EUROSTAT-a iz 2016. godine – više od trećine studenata (37 posto) svoje financijske teškoće ocjenjuje vrlo ozbiljnima, a posebno studenti koji rade, stariji studenti, studenti roditelji i studenti javnih veleučilišta i visokih škola.

No, broj financijski opterećenih studenata neupitno raste, iako se u sustavu obrazovanja ništa značajno nije promijenilo unazad desetak i više godina – obrazovanje je i tada bilo i sada jest socijalno isključivo. Da bismo to objasnili, trebamo se osvrnuti na cjelokupnu ekonomsku situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi. Ekonomska sigurnost više gotovo ne postoji. Cijene rastu zbog inflacije, dok plaće godinama stagniraju ili opadaju. Prema istraživanju Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, raste i razmjer nejednakosti između najviših i najnižih plaća, posebno vidljiv u trenutcima kriza kao što je, recimo, bila svjetska kriza 2008., popraćena rastom nezaposlenosti.

Uz to, evidentan je porast broja ugovora na određeno vrijeme, kao i širenje prekarnog rada, a porast broja zapošljavanja preko studentskog ugovora o djelu najbrže je rastući oblik zapošljavanja u Hrvatskoj, što možemo zahvaliti potencijalu eksploatacije studentske radne snage koju nudi zapošljavanje putem studentskog ugovora. Treba istaknuti da se također uopće ne ulaže niti u studentski standard, pa tako rastuću studentsku populaciju ne prati i proporcionalni rast mjesta u studentskim domovima, dok neki gradovi u Hrvatskoj uopće nemaju izgrađene domove, a neki tip stipendije prima samo manji broj studenata i to uglavnom oni koji imaju manje troškove.

Planirani novi Zakon o zapošljavanju učenika i studenata donosi neke promjene koje bi mogle biti pozitivne ako se budu primjenjivale, u smislu da preciznije nego sada definira mehanizme zaštite studenata te propisuje jasnije obaveze posrednicima i poslodavcima. No, iz njega se ipak može iščitati da će glavne probleme – prekarni studentski život i zamjenu ugovora o radu studentskim ugovorima – samo potencirati i zapravo studentski status približiti radničkom statusu.

S obzirom na to da imamo konkretan Zakon o radu, a da se unatoč njemu prava ogromnog broja radnika nekažnjeno krše i da im je egzistencija svejedno ugrožena, možemo zaključiti da promjene trebaju ići u sasvim drugom smjeru – prema uspostavljanju mehanizama koji će smanjiti ovisnost studenata o radu, uspostavljanju bolje mreže stipendija i općenitom poboljšanju studentskog standarda, ponajprije onih materijalno najugroženijih. Posebnu je pozornost potrebno dati i izvanrednim studentima koji su osobito ugroženi. Iako će ih mogućnost da rade preko studentskih ugovora barem maknuti iz ilegalne zone, napore bi trebalo usmjeriti prema tome da se studenti ni ne moraju oslanjati na rad da bi preživjeli. Ali, zbog trenutno suprotnih tendencija sve ukazuje na to da o takvim promjenama studenti trebaju početi razmišljati te razvijati strategiju kako se za njih izboriti.

Tekst je izvorno objavljen 18. 6. 2018. na portalu H-Alter.