Tijekom velike krize i neizvjesnosti u pulskom Uljaniku koja je izbila u siječnju ove godine kašnjenjem plaća i prijetnjom štrajkom, rodila se nezavisna i autohtona radnička inicijativa u obliku Stožera za obranu brodogradnje-Uljanik. Nastao u samom srcu Uljanika, Stožer je radništvu vrlo brzo prokazao sindikalne čelnike koji su godinama surađivali s antiradničkom Upravom, čime je uzdrmao antiradničke strukture i izazvao svojevrstan bauk i paniku među njima. Tim povodom posjetili smo osnivače Stožera u Puli kako bismo saznali razloge, uvjete i proces njihova nastanka, kao i njihove planove i zahtjeve.

Višegodišnje unutarnje malverzacije i štetno djelovanje Uprave pulskog brodogradilišta Uljanik izašle su na vidjelo u siječnju ove godine kada je radnicima ozbiljno prijetila neisplata plaća, a u zraku je visio štrajk. Tada se šira javnost upoznala s namjerama Uprave Uljanika i domaćeg kapitalista Danka Končara koji bi, uz dodatnu pomoć Ivana Jakovčića, htio izgraditi svoj turističko-nautički kompleks za bogataše, čime bi se brodogradilište gotovo devastiralo. U tim trenucima u brodogradilištu je počeo ključati radnički pokret koji je svoj organizacijski oblik dobio krajem veljače u obliku Stožera za obranu brodogradnje-Uljanik (SZOB Uljanik), autohtonog i autonomnog nadsindikalnog tijela osnovanog od strane samih radnika Uljanika radi borbe za spas brodogradilišta i radnih mjesta. Tim povodom smo prošloga tjedna posjetili članove Stožera u Puli.

Jezgru Stožera čine Franko Belas, Samir Hadžić, Marko Alviž, Deni Širol i Slavko Lipovac, a svakoga tjedna im se priključuje sve više radnika Uljanika. Radnici iz jezgre u Uljaniku rade već godinama i predstavljaju radničku bazu koja je nezadovoljna dosadašnjim radom Uprave, ali i sindikata, posebice Sindikata metalaca Hrvatske (SMH) i Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije (SIKD).

“Problemi u Uljaniku počeli su na ljeto prošle godine kada je kasnio dio plaće, što se opet ponovilo u listopadu. U siječnju ove godine, čitava plaća nije došla i zaprijetilo se štrajkom. Tada su održavani skupovi radnika na kojima su nas iz Uprave bezočno lagali. U petak 19. siječnja sindikati su dogovorili štrajk, ali su nas SMH i SIKD tada gadno izdali jer su u ponedjeljak 22. siječnja u 6:30 ujutro odlučili da odgađaju štrajk, što nikome nisu javili. Radnici za odgodu nisu znali te smo krenuli prema upravnoj zgradi gdje smo ulovili članove uprave i sasuli im u lice sve što mislimo. Tamo smo se mi članovi Stožera i upoznali i počeli kristalizirati. Na tom prosvjedu bilo je i ljudi izvana koji su došli podržati radnike, što je Uprava iskoristila da izjavi kako smo zavedeni od “šačice profesionalnih štrajkača i huškača“ što je glupost jer je tamo bilo više od 600 radnika Uljanika, od oko 3500 zaposlenih”, govori nam Samir Hadžić, jedan od osnivača Stožera koji u Uljaniku radi već 15 godina kao skladišni radnik.

Na tom prosvjedu bilo je i ljudi izvana koji su došli podržati radnike, što je Uprava iskoristila da izjavi kako smo zavedeni od “šačice profesionalnih štrajkača i huškača“ što je glupost jer je tamo bilo više od 600 radnika Uljanika, od oko 3500 zaposlenih.

Uprava je u petak 19. siječnja radnike masovno slala na godišnje odmore, a poslanici Uprave šetali su među radnicima i prijetili sa blokovima i zapisivali ih, čime su nastojali vršiti pritisak na njih.

“Dio ljudi je podlegao tim prijetnjama, ali veći dio nije. Šetali smo i vikali ispred zgrade Uprave, došlo je jako puno interventne policije i u civilu. Valjda se očekivalo da će radnici ući u zgradu i sve porazbijati, ali smo bili svjesni da to nije način. Diskreditirali bi se u svakom mogućem pogledu. Čitavo to vrijeme predstavnici sindikata ulaze u upravnu zgradu i pregovaraju, a jedino Jadranski sindikat staje uz radnike i jedini je za štrajk”, nastavlja Hadžić.

Radničko nezadovoljstvo tada počinje poprimati konkretan organizacijski oblik.

“Upravo tada započinje ideja da se osnuje Stožer, ali stožer radnika ne priklonjen nikome, koji prihvaća svaku podršku izvana, ali nikome ne želi davati političke poene. Na skupštini dioničara 16. veljače govorili smo Franko Belas, Marko Alviž i ja, a kasnije smo se povezali i sa Denijem Širolom s kojim Franko i ja radimo u Sahari (dio brodogradilišta op.a.), te počinju razgovori o tome što se može napraviti. Svjesni smo da zakonski nemamo neku težinu, te da za početak možemo davati samo objave, ali u međuvremenu su te objave počele djelovati na ljude i oni se počinju buditi i uviđati da sve nije tako sigurno, prije su vjerovali da je firma neuništiva. Paralelno s našim osnivanjem, Uprava počinje iznositi planove restrukturiranja koji su bajka, ali smo uspjeli u tome da Uprava te planove barem iznosi u javnost. Planovi se stalno mijenjaju iz čega je jasno da se reagira ishitreno i nespremno”, govori nam Hadžić.

Stožer je 28. veljače izašao sa svojim osnivačkim proglasom. Od tri postojeća sindikata u Uljaniku, jedino je uvjerljivo najbrojniji- Jadranski sindikat (JS) koji broji oko 700 članova- od samog početka odlučio podržati Stožer.

“Htjeli smo natjerati sva tri sindikata da puste svoje sitne interese i međusobna prepucavanja jer za dva-tri mjeseca neće imati kome biti sindikalisti, barem ne u Uljaniku. Odlučili smo organizirati sastanak sa svima. Jadranski sindikat nas je odmah podržao, potom smo bili na razgovoru u SIKD-u, objasnili im sve što bismo htjeli, bili su gospodin Rajko Kutlača i Fabricio Kalčić. Razgovor smo snimali uz njihovu dozvolu, i tom prilikom Kutlača je rekao da podržava stožer, te izjavio da će on prvi štrajkati ako bude problema. Kontaktirali smo i SMH, ali oni su nas ignorirali, da bi kasnije tvrdili da ih nismo zvali što je laž jer imamo mail sa pozivima koji smo kasnije i objavili, gdje se jasno vidi da smo ih zvali“, kaže Marko Alviž koji u Uljaniku radi 13 godina.

Na sastanku se postavlja pitanje- imaju li predstavnici sindikata nešto protiv toga da netko iz Stožera prisustvuje sindikalnim sastancima? Jadranski sindikat nas dosljedno podržava, Kutlača iz SIKD-a ne podržava, a sindikalisti iz SMH govore da stožeraši nemaju što tu raditi jer su oni “ulica”.

Razvoj situacije pokazao je da Stožer osim antiradničke Uprave protiv sebe ima i sindikalnu birokraciju iz SMH i SIKD-a.

“SIKD je 7. ožujka organizirao sindikalni sastanak s ciljem utvrđivanja zajedničkih ciljeva, kako bi sindikati zajednički nastupili prema upravi kao socijalni partneri. Mi smo tražili da budemo na tom sastanku kao nezavisni promatrači, kazavši da ne trebamo sudjelovati u raspravi. Na sastanak smo poslali svog člana, koji je ujedno i član JS-a. Na sastanku se postavlja pitanje- imaju li predstavnici sindikata nešto protiv toga da netko iz Stožera prisustvuje sindikalnim sastancima? Jadranski sindikat nas dosljedno podržava, Kutlača iz SIKD-a ne podržava, a sindikalisti iz SMH govore da stožeraši nemaju što tu raditi jer su oni “ulica”, i da, ako žele sudjelovati, osnuju svoj sindikat. Iz toga se vidi da oni shvaćaju sindikat kao svoju “privatnu prćiju”, a to govori i o predstavniku SMH iz Tesu-a, čiji se radnici šikaniraju otkad ih je preuzeo Uljanik i tek sada pregovaraju o kolektivnom ugovoru. Dakle, SMH i SIKD su preglasali JS sa 2:1“, objašnjava nam Alviž.

“Na sastanku se desilo upravo ono što smo i očekivali- dva sindikata sklona Upravi preglasavaju JS i odbijaju suradnju sa Stožerom. To predlaže Kutlača koji nas je nedavno na sastanku podržao. Nakon toga smo objavili čitav hodogram sastanka, tko je kako glasao s imenima sindikalista. To ih je gadno uzdrmalo, jer ih sada ljudi love i pitaju- što si to rekao? Takvo ponašanje sindikalista SMH i SIKD-a rezultiralo im je velikim gubitkom članstva”, nadovezuje se Hadžić.

Naši sugovornici pojašnjavaju kako Uprava sada koristi SMH, koji danas nema ni 50 članova, kako bi mogli reći da planove usuglašavaju sa socijalnim partnerima.

“Nitko ne pita koliko je težak taj socijalni partner. SIKD nakon štrajka gubi velik broj članova i sada se traži utvrđivanje reprezentativnosti od strane JS-a, da Uprava prestane koristiti taj alibi socijalnih partnera kao moralno i zakonsko pokriće. JS je pred Ministarstvom pokrenuo postupak utvrđivanja reprezentativnosti, a ostala dva sindikata su ih u tome već dva puta odbili jer im to ne ide u korist. SMH i SIKD odbijaju suradnju s JS zbog podrške koju su dali Stožeru, a Stožer su sami radnici Uljanika! Konačno, nakon spomenutog sindikalnog sastanka SMH i SIKD govore da odgađaju sastanak s Upravom jer je 8.mart i moraju dijeliti ruže radnicama, a zapravo odlaze na sastanak bez predstavnika JS”, govore nam.

Bijedni pokušaji SMH i SIKD-a Stožer ne sputavaju, a događaji proteklih tjedana sve više radnika Uljanika uvjeravaju u ispravnosti i nužnost Stožera.

“Objavljivat ćemo sve što znamo i tjerati Upravu da reagira. Kad smo prije dva tjedna postavili naše plakate na oglasnu ploču i pozvali radnike na ujedinjenje, zvali su nas šefovi osiguranja i skinuli nam sve oglase, ali zanimljivo je da su na toj oglasnoj ploči godinama stajali privatni oglasi u kojem se prodaje auto, iznajmljuje stan ili traže radnici za rad u Njemačkoj. Sada na oglasnoj ploči odjednom nema više nikakvih oglasa. Na početku nas je bilo desetak, ali sada rastemo na veliko, javljaju nam se radnici Uljanika iz raznih krajeva, ne samo iz Pule, koji su spremni učiniti nešto. I svima kažemo da se borimo legalnim putem, da nas ne zanima nikakvo nasilje. Također, za razliku od SMH i SIKD-a, naš cilj je upravo suprotno djelovanje- transparentnost prema svim radnicima”, kaže Hadžić.

Na početku nas je bilo desetak, ali sada rastemo na veliko, javljaju nam se radnici Uljanika iz raznih krajeva, ne samo iz Pule, koji su spremni učiniti nešto. I svima kažemo da se borimo legalnim putem, da nas ne zanima nikakvo nasilje.

Kao što i samo ime govori, radnici Uljanika osnovali su Stožer za obranu čitave brodogradnje, jer žele ujedinjenje radnika četiri velika brodogradilišta- Uljanika, 3. Maja, Brodotrogira i Brodosplita.

“Prvo, mi imamo dvije lokacije koje su dio Uljanik grupe- Pulu i Rijeku (3. Maj). Riječanima je sada jasno da ni situacija kod njih nije bajna, tako da mislimo da bi i oni trebali pokrenuti svoju podružnicu Stožera. Nadalje, Brodotrogir je u vlasništvu Kermasa Danka Končara za kojeg znamo da želi od Uljanika zemljište za marinu. To brodogradilište se nama često ističe kao nekakav uzor, ali vidimo da radnici tamo ne dobivaju ni plaće. Znamo i da je Brodosplit nedavno dobio zadnji novac od države, a već godinama rade jedan brod godišnje. Hrvatska je prije deset godina po tehnologiji i načinu proizvodnje bila četvrta na svijetu u brodogradnji, a srozali smo se na niske grane. Želimo da se u Hrvatskoj zadrži brodogradnja u današnjem obliku- od projekta, konstrukcije, tehnologije do rezanja limova i gotovog proizvoda broda. Ako nas toliko pritišće strana, azijska konkurencija, što smatramo da nije potpuna istina jer brodogradilišta u Belgiji, Nizozemskoj ili Njemačkoj normalno i uspješno posluju i plaćaju radnike, ajmo onda ujediniti četiri brodogradilišta od kojih će svako raditi ono što najbolje zna i surađivati, okrupniti se jer je fizička udaljenost kod nas zaista mala. Jedna Damen grupa iz Nizozemske ima 39 brodogradilišta po svijetu. Na upravnim pozicijama trebamo ljude kojima je cilj brodogradnja, a ne da im je cilj odrati sve što postoji. Uostalom, u toliko spominjanoj Južnoj Koreji je brodogradnja u vlasništvu države. Kako oni imaju interesa u tome, a mi nemamo?”, pitaju se naši sugovornici.

Što se tiče planova dokapitalizacije, dvije službene ponude- Kermas i Palumbo group– radnike ne zadovoljavaju, budući da je Palumbo group obiteljsko brodogradilište koje u šest brodogradilišta ima sve skupa 3000 zaposlenih, a Kermas Danka Končara već sada uništava Brodotrogir, a i Končarevi planovi oko Uljanika svima su poznati. Novi mandat sadašnja Uprava svakako ne zaslužuje.

“Uprava koja je godinama radila loše sada dobiva novih 480 milijuna eura za restrukturiranje, od čega 60 posto od države. Oni su plaćeni da nas čine konkurentnima i pozicioniraju na tržištu. Svatko od nas ima svoj posao, i ne izvršava li svoje radne obveze, sankcioniran je. Upravi su uvijek svi drugi krivi, nikada ne snose sankcije niti posljedice za svoja djela i nedjela. I sada ti isti ljudi traže još jednu priliku. U svemu što su radili zadnjih godina imali su pomoć SIKD-a i SMH čiji predstavnici su sjedili u Nadzornom odboru. Rajko Kutlača i Đino Šverko već pet godina tamo sjede i nijednom nas nisu upozorili na to što se događa, niti su poduzeli nešto da spriječe današnju situaciju, a trebali bi predstavljati radnike, odnosno pojedinačno najveće dioničare koji još uvijek imaju 47 posto. I sada će ti sindikati odjednom zaštiti radnike! Zato i postoji Stožer, a oni mogu slobodno staviti ključ u bravu i napustiti Uljanik”, smatraju.

Uljanik kao brodogradilište u Puli ima multiplikativni faktor, i povezan je i sa sekundarnim i tercijarnim djelatnostima. Kada su plaće kasnile u petak 19.siječnja, grad Pula je tih dana bio prazan. Mi ne želimo ići iz Pule, želimo ovdje provesti svoj život i podići svoje obitelji. Borit ćemo se svim snagama za opstanak brodogradnje i radnih mjesta

Eventualno gašenje ili komadanje Uljanika predstavlja prvoklasan politički problem budući da bi se Hrvatska suočila s novim odljevom stanovništva.

“20-ak kvalificiranih radnika mjesečno iz Uljanika odlazi raditi u Rostock ili Antwerpen za 3500-4000 eura, gdje nema prekovremenih sati, gdje država štiti radnike. Ne možemo živjeti isključivo od turizma, to je uslužna grana koja nije stabilna i ne može nositi gospodarstvo. Turizam čini 24 posto BDP-a kod nas, normalne europske zemlje imaju 5 posto. Uljanik kao brodogradilište u Puli ima multiplikativni faktor, i povezan je i sa sekundarnim i tercijarnim djelatnostima. Kada su plaće kasnile u petak 19.siječnja, grad Pula je tih dana bio prazan. Mi ne želimo ići iz Pule, želimo ovdje provesti svoj život i podići svoje obitelji. Borit ćemo se svim snagama za opstanak brodogradnje i radnih mjesta”, zaključuju naši sugovornici.

Kao što je i iz ovog teksta jasno, Stožer za obranu brodogradnje-Uljanik nije nikakvo strano tijelo nastalo po nečijim instrukcijama s ulice, već samonikli pokret iz srca Uljanika- iz radničke baze koja je ove godine u praksi prepoznala nužnost nadsindikalnog organiziranja. Stožer mogu osporavati, omalovažavati, besramno i lažno optuživati jedino Uprava i njezini žuti sindikalisti iz redova SMH i SIKD-a koji su godinama u Nadzornom odboru zajedno vukli Uljanik prema dnu, da bi se u mjesecima vrenja panično udružili protiv radničke inicijative. Neprijateljskim stavom prema Stožeru, ovi sindikalisti konačno su skinuli masku i pokazali svoje antiradničko lice, nakon što su godinama pokušavali sjediti na dvije stolice.

Hrabra i osviještena jezgra radničkog Stožera može sada samo jačati, a svojim uključenjem u Stožer svi radnici Uljanika mogu postati aktivni subjekt promjene i otpora, nasuprot poziciji običnog objekta koji nijemo i pasivno promatra vlastito uništenje- po željama Uprave i žutih sindikalnih čelnika.

Radnici Uljanika, priključite se Stožeru kao točki ujedinjenja i bratske borbe za spas brodogradilišta i radnih mjesta!