Generalni štrajk u Fiatu Kragujevački radnici odlučili stati na kraj neizdrživoj eksploataciji

Masovan štrajk oko 2000 radnika i radnica započeo je prošli tjedan u kragujevačkom Fiatu, glavnoj perjanici toliko slavljenih stranih investicija u Srbiji. S obzirom na svoju masovnost, kao i sve sličnosti niskih plaća i potpune isključenosti radnika iz procesa poslovanja, ovaj štrajk iznimno je poticajno i važno iskustvo i za radnike u Hrvatskoj i drugim zemljama. Razgovarali smo s Jugoslavom Ristićem, predsjednikom Saveza samostalnih sindikata Kragujevca koji je organizirao ovaj veliki štrajk.

Generalni štrajk radnika tvrtke Fiat Chrysler Automobili Srbija iz Kragujevca danas je stupio u sedmi dan. U ovom masovnom štrajku trenutno sudjeluje oko 2000 radnika i radnica, odnosno 90 posto radnika u proizvodnji, što je svijetli primjer čvrste i složne industrijske akcije kojom radnička klasa pokazuje da nije na koljenima, kako vladajuća klasa poduzetnika i njihovih političara danas priželjkuje u svim zemljama. Investicija Fiata u Kragujevac započeta 2008., koja je odjeknula našim prostorima budući da su se njome na sva zvona hvalili svi lideri Srbije – od Tadića do Vučića – razotkrivena je upravo radničkim štrajkom kao još jedna eksploatatorska epizoda udružene bratije politike i kapitala – izvlačenje golemog profita preko pojačanog izrabljivanja radnika.

Automobilska industrija u Kragujevcu ima bogatu povijest koja seže u 1950-e kada je u gradu pokrenuta Zastava, nekoć najveći proizvođač automobila na Balkanu. Nakon značajnih posrtaja usred rata i poslijeratnog perioda, Zastavu 2008. preuzima Fiat čime poduzeće postaje podružnica multinacionalne korporacije Fiat Chrysler Automobiles (FCA), trenutno sedmog proizvođača automobila u svijetu, čija se godišnja dobit vrti u milijardama eura. FCA Italy vlasnik je 67 posto kragujevačke tvrtke, dok Republika Srbija ima 33 posto. Kao i ranijih godina, Fiat je prošle godine bio uvjerljivo najveći izvoznik u Srbiji sa 1,07 milijardi eura. Ovaj prihod nije pao s neba, već su ga svojim radom stvorili upravo radnici kojima je ove godine prekipjelo. Osim što su upravi pokazali da neće dozvoliti toliko gaženje, štrajkom su i javnost upoznali sa mizernim plaćama i nametnutim tempom rada.

Srpske političke elite i u ovom štrajku pokazuju svoje izdajničko i kompradorsko lice budući da se ponašaju kao i uprava Fiata – šute i ignoriraju radničku borbu. Od lokalne do državne politike dosada ni glasa. I oni čekaju da se radnici iscrpe.

Nakon dva štrajka upozorenja, generalni štrajk je ujutro 27. lipnja organizirao i pokrenuo Savez samostalnih sindikata Kragujevca u koji je učlanjeno oko 1200 radnika Fiata, a izravan utjecaj na njegovo pokretanje imao je uspješno okončan štrajk u firmi Magneti Marelli, Fiatovu kooperantu iz Kragujevca.

“Nezadovoljstvo radnika tinja već duže vreme, od kada je otpuštena jedna smena, a posebno od februara, kada je bio štrajk u kooperantskoj firmi Manjeti Mareli i njihove efektne pobede. Manjeti proizvodi branike, a zbog štrajka, Fijat je počeo da staje i ispunili su radnicima sve zahteve”, kaže nam predsjednik Saveza samostalnih sindikata u Kragujevcu Jugoslav Ristić te ističe temeljne štrajkaške zahtjeve.

“Zahtevi štrajkača su povećanje bruto osnovice zarade sa 38.000 dinara na 45.000, a sada je zbog spora taj zahtev uvećan na 50.000. Bruto osnovica od 38.000 dinara znači da radnik sa svim dodatcima ima neto zaradu od 36.000 ili oko 300 evra. Drugo, smanjenje opterećenja radnika, jer nakon odlaska jedne smene radnici su prinuđeni da rade posao koji su ranije radila dva ili tri radnika. Treće, isplata uvećanih naknada za prevoz do posla kada se radi izvan termina kada postoji javni saobraćaj. Četvrto, isplata obećanog bonusa”, navodi Ristić. Prema izračunima sindikata, vlasnici bi se za traženo povećanje plaća trebali odreći svega 0,5 posto profita.

Otkako je započeo štrajk, uprava uporno šuti i ignorira masovnu obustavu proizvodnje, računajući na umor i iscrpljivanje radničke borbe. Iako bi uprava po Zakonu o štrajku i nalogu Inspekcije rada morala pristupiti pregovorima sa štrajkačima, oni ostaju nedostupni, ali ih inspekcija zasada ne kažnjava iako bi morala. Ristić u tome vidi jasnu podršku države.

Unatoč golemoj dobiti koju stvaraju, radnici Fiata u Kragujevcu robovskim tempom rade za plaću kojom ne mogu započeti samostalan ili obiteljski život, a ljeti rade pod teškim vrućinama. Luksuz i visoku profitabilnost automobilske industrije u svijetu danas kragujevački radnici ne osjećaju.

“Plata je nedovoljna za samostalni život. Potrošačka korpa u Srbiji, što može da bude parametar, iznosi 67.000 dinara, ali postoji i minimalna potrošačka korpa koja je 36.000 dinara. Kako je plata u Fijatu neto 36.000 dinara, jasno je koliko se od nje može živeti. Prosečna plata u Srbiji u neto iznosu je nešto viša od 47.000 din. I taj podatak može da se dovede pod sumnju jer se dobija na osnovu uzorka, a ne svih plata. Uslovi rada u Fijatu su prilično dobri, osim leti kada je u halama visoka temperatura. Fabrika je potpuno renovirana, od hala, kancelarija do toaleta, sve je kao novo. Radnici se žale na visoke temperature u halama koje nisu klimatizovane. Ipak, nije lepo u kavezu, čak i kada je on pozlaćen. Povremeno se radi prekovremeno, radnici dolaze sat ranije na posao ili odlaze sat kasnije, što im stvara problem sa prevozom. To je intenzivirano od otpuštanja jedne smene”, objašnjava nam Ristić.

Kao što je slučaj u većini današnjih poduzeća (npr. nedavni uspješno okončani štrajk radnika pilane u Lipovljanima) ni radnici Fiata nemaju uvid u financijsko poslovanje i mjesečne prihode i dobit firme u kojoj rade, kao ni u plaće eksploatatora iz uprave, koje su navedene kao “poslovna tajna”.

“Radnici nemaju uvid u poslovanje Fijata, osim javno objavljenog završnog računa, što je zakonska obaveza, i podatke koje daje Narodna banka o ostvarenom izvozu. Plate nadređenih su tajna, i sve plate su tajna, radnici su potpisali izjavu o čuvanju te tajne. Pretpostavlja se da su plate menadžmenta i drugih, koji su u Beogradu, visoke”, kaže Ristić.

Plata je nedovoljna za samostalni život. Potrošačka korpa u Srbiji, što može da bude parametar, iznosi 67.000 dinara, ali postoji i minimalna potrošačka korpa koja je 36.000 dinara. Kako je plata u Fijatu neto 36.000 dinara, jasno je koliko se od nje može živeti.

Srpske političke elite i u ovom štrajku pokazuju svoje izdajničko i kompradorsko lice budući da se ponašaju kao i uprava Fiata – šute i ignoriraju radničku borbu. Od lokalne do državne politike dosada ni glasa. I oni čekaju da se radnici iscrpe.

“Lokalni političari i gradonačelnik Radomir Nikolić (inače sin Tomislava Nikolića, op.a) do sada se nisu javno izjašnjavali o štrajku. Kako se radi o krajnjoj desnici, čija stranka je zauzela stav o čvrstom odnosu prema radničkim protestima, logično je pretpostaviti stav. Ni političari na republičkom nivou se do sada nisu oglašavali povodom štrajka. Mislim da glume nezainteresovanost. Od premijerke Srbije Ane Brnabić ne očekujemo ništa dobro jer ona dolazi iz organizacije ‘Naled’, koja je ledolomac za krupni kapital u Srbiji. Valjda je to problem Fijata i radnika. Ali kako je država vlasnik 33 posto kapitala, zbog toga i mnogo čega drugoga, to nije tako. Mislim da im smeta štrajk, jer remeti koncept jeftine radne snage. Poznato je da je Srbija platila spot na CNN-u u kome nudi radnike Srbije kao jeftinu radnu snagu”, govori nam Ristić.

Iz bezbrojnih iskustava znamo da su mnogi gradovi i krajevi u Hrvatskoj danas opustošena mjesta bez perspektive i šanse za dostojanstvenim radom i životom. Politika ciljane deindustrijalizacije i uništavanja domaće proizvodnje koju već desetljećima provode domaći političari radi zadovoljenja interesa kapitala zemalja europskog ili svjetskog centra uvelike je promijenila demografsku sliku gradova poput Siska, Požege ili Karlovca, a slična je sudbina zadesila Kragujevac i Šumadijski okrug. Prema riječima Ristića, Kragujevac je 1990. imao 57.000 industrijskih radnika, dok ih danas ima svega 7000, sa tendencijom da ih bude još manje. Sve veći egzodus neizbježna je posljedica.

“Srbija se suočava sa demografskim problemima, pa tako i Kragujevac. Većina mladih, posebno visoko obrazovanih, ne vidi perspektivu u Srbiji. Kragujevac je grad u kome lekari voze taksije ili rade kao automehaničari, a fakultetski obrazovane devojke prodaju šminku ili rade kao promoterke u tržnim centrima. Posao je skoro nemoguće naći. U državnom sektoru zapošljava isključivo stranka na vlasti, SNS. U privatnom sektoru se smatra dobrom platom i 200 evra. Postoje dve vrste egzodusa, jedna koja ide ka Beogradu, i druga širom sveta. Odlaze i oni koji rade kao spasioci na bazenima i vozači kamiona, ali i lekari i medicinske sestre, najviše u poslednje vreme. Visoko obrazovani najčešće odu na školovanje i nikada se ne vrate. Desna strana reke Lepenice bila je industrijska zona, a danas je tu, osim Fijata i Zastave Oružja, industrijsko groblje. Postali smo zemlja jeftine radne snage”, kaže Ristić i navodi kako se najavljuje privatizacija tvornice Zastava Oružje, koja sada zapošljava oko 2400 radnika.

Problem izrabljivanja radnika može se rešiti samo politički, jer je kroz politiku i nastao. Bez političkog organizovanja radnika na klasnoj osnovi biće sve gore. Zato je potrebno da većina radnika razume koren nastanka njihovih problema i da to stanje ne smatra neminovnošću.

Dok ulazi u sedmi dan, zvon masovne radničke borbe iz Kragujevca mora se čuti i preko granica jer su međusobna radnička iskustva najvrjednije pouke koje se u određenoj mjeri mogu primjenjivati u svim poduzećima budući da je karakter izrabljivanja svugdje isti i ne poznaje nacionalnost. Vrijedi istaknuti kako su radnici Fiata u povoljnijem položaju za štrajk jer imaju sindikat i ugovore na neodređeno, čime ih uprava ne može samo tako ucjenjivati otkazima. U mnogim poduzećima radnici se tek moraju izboriti za takvu pregovaračku i borbenu poziciju, što uprave često dočekuju na nož.

Kao što su na štrajk radnika Fiata utjecali radnici Magneti Marellija, tako sada štrajk u Fiatu može širiti svoj utjecaj na druge radnike u Srbiji, ali i Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori itd. Bez obzira na državu, u srcu svakog kapitalističkog načina proizvodnje leži temeljna proturječnost i sukob između najamnog rada većine (proizvođača, tj. radnika) i profita manjine (prisvajača, tj. kapitalista/poduzetnika). Kako bi se ovaj sukob razriješio u korist većine, potreban je razvoj klasne svijesti i zajedništva koji se širi upravo u praksi putem industrijskih akcija poput štrajka. Iz njega mnogi radnici zasigurno izlaze svjesniji moći svoje pozicije u procesu proizvodnje kojom mogu zadati izravan udarac profitu prisvajačke manjine koja se bogati i parazitira na njihovom radu.

Osim sindikalnog organiziranja i neposredne borbe na radnom mjestu, nužno sredstvo prema društvenoj promjeni jest političko organiziranje radništva kao one klase i društvene sile koja može zastupati interese najširih slojeva naroda.

“Problem izrabljivanja radnika može se rešiti samo politički, jer je kroz politiku i nastao. Bez političkog organizovanja radnika na klasnoj osnovi biće sve gore. Zato je potrebno da većina radnika razume koren nastanka njihovih problema i da to stanje ne smatra neminovnošću. Mislim da moramo da se okrenemo sami sebi, da prestanemo da sledimo uputstva MMF-a i drugih organizacija, jer je njihov cilj suprotan interesima ljudi na ovim prostorima. Promena privredne strategije je neophodna, ne postoji država koju su razvile strane direktne investicije. Državni novac treba davati za razvoj naših fabrika, jer državni intervencionizam i sada postoji u privredi, samo je sada dobrodošao jer se novac daje strancima, čime mi postajemo siromašniji. Zamislite, dajemo im novac siromašnih građana da bi postali još siromašniji. Mislim da kada te strane delegacije odu iz Srbije, da se grohotom smeju na savete koje nam daju i obaveze koje su nam nametnuli”, zaključuje Ristić, a mi se nadamo da njegove riječi čuju i oni sindikalisti i ljevičari u Hrvatskoj koji svih ovih godina zaziru od političkog organiziranja.

S obzirom na trenutne okolnosti, na nama je da ovim putem svesrdno podržimo radnike i radnice iz Kragujevca koji u praksi svjedoče da radnička klasa nipošto nije mrtva. Pobjeda većine u ranije spomenutom sukobu osnovni je preduvjet za početak oporavka čitavog društva i opustošenih gradova i krajeva jer tada društvo ima mogućnost samostalnog razvitka, bez tereta služenja manjini. Put do pobjede je dug i zahtjeva početne korake.

Neka se štrajk radnika Fiata iz Kragujevca čuje diljem Hrvatske i ostalih zemalja!