Zadaci studentske borbe Na sve češće nasrtaje na studentski standard mora se odgovoriti jedinstvom i akcijom

Socioekonomska prava studenata posljednjih su godina konstantno urušavana. Počevši od studentskog rada kao oblika prekarnog rada preko pitanja pristupačnosti visokog obrazovanja koje je uvjetovano materijalnim položajem studenata, pa do suštine Bolonjske reforme kao obrazovnog sustava, jasno je da se studentska borba koja se dosad vodila uglavnom partikularno po fakultetima mora usmjeriti na navedena pitanja.

Proteklu je godinu obilježilo nekoliko bitnih događaja u studentskom životu. U proljeće 2016. godine studenti Filozofskog fakulteta pobunili su se protiv sklapanja ugovora s KBF-om, a sukob koji se s vremenom razbuktao doveo je do krize upravljanja, trenutno privremeno riješene.

Studenti Tekstilno-tehnološkog fakulteta slijedili su primjer Filozofskog, u jesen 2016. se organizirali u Plenum te prozvali upravu Fakulteta za kršenje zakona i malverzacije s njihovim novcem. Ignorirajući napore studenata Hrvatskih studija da se izbore za pravni status fakulteta Senat Sveučilišta donio je odluku o promjeni statusa HS-a iz Sveučilišnog centra u Sveučilišni odjel.

Iako postoji, dosadašnja studentska borba fokusirala se uglavnom na partikularnu borbu na fakultetima protiv korumpirane i interesno orijentirane akademske zajednice, a za demokratizaciju i sekularizaciju. Studentski bunt se trenutno utišao, a fokus se prebacio na afere ministra znanosti Pave Barišića i na umirovljenje akademika Ježića. U trenucima kad rektorat kao glavni uzročnik nereda tek naizgled miruje, za studente je veoma bitno da sav fokus interesa ne bude na aktualnim dnevno-političkim sukobima, već da se usredotoče na organizaciju koja će u trenutku kad bude potrebno rezultirati radikalnijom akcijom, te da počnu adresirati probleme vezane uz njihova socioekonomska prava, u popularnom diskursu zvana “studentski standard”, kao i prozivati neoliberalni karakter obrazovanja.

Adresat broj 1. – Studentski rad

Dvije su okosnice oko kojih se skupljaju studentski problemi, a one će se na jednom mjestu ovog teksta ispreplesti.

Prva je okosnica studentski rad – razina osviještenosti među studentima o studentskom radu kao obliku prekarnog rada vrlo je niska, no u suštini on to jest. Njegove su glavne karakteristike iznimno slaba reguliranost, nesigurnost, rad na ugovore koji se produžuju iz mjeseca u mjesec ili obavljanje povremenih poslova, gotovo nikakva razina radničkih prava. Nema zakonske obveze po kojoj bi u studentskom ugovoru postojao definiran opis poslova, pa često nije jasno o kakvom se poslu radi. Ponekad oglasi odlaze u drugu krajnost, pa se od studenata traži da na jednom radnom mjestu obavljaju cijeli spektar poslova – od čišćenja do posluživanja – i to za mizernu satnicu. Nadalje, ne postoji fiksna plaća, nije definirano plaćanje prekovremenih sati, noćni rad, pravo na pauzu, pravo na plaćeni obrok, putne troškove itd. Osim toga, gledano generalno, cijena rada vrlo je niska. Pravilnik o posredovanju pri zapošljavanju redovitih studenata definira tek ulogu Studentskog centra kao posrednika između studenta i poslodavca i formalne uvjete o posredovanju, koji su manjkavi, a opći uvjeti poslovanja u minimalnoj se mjeri dotiču radnih prava. Problematično je također to što su mnoga radna mjesta u oglasniku Student servisa na puno radno vrijeme što je, uz činjenicu da su studenti poslodavcu jeftiniji jer su doprinosi koji se moraju plaćati za studenta manji nego za radnika zaposlenog preko Ugovora o radu, jasan pokazatelj da studenti tu zamjenjuju “obične radnike”. Također, nerijetki su oglasi u kojima se traže visokokvalificirani radnici (npr. predavači jezika, prevoditelji) pa na taj način studenti stvaraju nelojalnu konkurenciju nezaposlenim visokoobrazovnim osobama i snižavaju cijenu rada općenito.

U trenucima kad rektorat kao glavni uzročnik nereda tek naizgled miruje, za studente je veoma bitno da sav fokus interesa ne bude na aktualnim dnevno-političkim sukobima, već da se usredotoče na organizaciju koja će u trenutku kad bude potrebno rezultirati radikalnijom akcijom.

Što se tiče niske cijene rada, u Oglasniku poslova često se mogu naći i satnice manje od onih propisanih Cjenikom, a u Općim je uvjetima navedeno da je Cjenik okviran i da se dogovara posredstvom Student servisa, dakle Student Servis je taj koji bi trebao osigurati prihvatljive iznose nadnice, no to se često ne događa, a nedorečenost pravilnika kapitalisti rado koriste. Zbog nepostojanja zakona i kršenja ovo malo pravila što postoji događa se npr. da na ugovoru koji je student potpisao prije nego ga je poslodavac ispunio (zabranjena praksa, ali se događa jer se poslodavac tako postavi i jer studenti ne znaju da to nije pravilo), piše manja cijena nego što je trebala biti ili poslodavac nikada ne vrati ugovor nazad SC-u, a ako student nema dokaza da je odradio posao, ne može dobiti svoj novac. Također se u velikoj mjeri studentski ugovori iznajmljuju, odnosno osobe koje imaju status redovnog studenta daju svoj ugovor nekome tko ga nema, uz proviziju. Brojne firme žmire na jedno oko i podupiru ovu nezakonitu praksu jer im je tako praktičnije i jeftinije, zbog gore spomenutog plaćanja manjih doprinosa i izbjegavanja zapošljavanja radnika na puno radno vrijeme.

Studentski rad ima karakteristike agencijskog rada, budući da se radi o tripartitnom radnom odnosu u kojemu Studentski centar igra ulogu agencije za zapošljavanje, odnosno posrednika između studenta i poslodavca. Agencijski radnici u većini poduzeća također obavljaju poslove koji su stalnog, a ne privremenog karaktera. Iako se dio Zakona o radu odnosi na agencijski rad, ipak su brojne mogućnosti manipuliranja. Tu je bitno uvidjeti da je radnička i studentska borba zajednička i da se zajedno trebaju boriti protiv politike kapitalističke države i institucija koje tu politiku provode.

Kad govorimo o studentskom radu, nužno je spomenuti i nedavno pokrenutu peticiju izvanrednih studenata da im se omogući pravo na rad preko Student servisa. Izvanredno studiranje je u okvirima Bolonjskog sustava izgubilo svoj nekadašnji smisao studiranja uz rad. Izvanredni studenti nemaju gotovo nikakva studentska prava, a imaju obaveze pohađati kolegije zbog kojih im je otežan pronalazak posla, uz činjenicu da je poslodavcima draže zaposliti nekoga preko studentskog ugovora, nego preko biroa. Iako je zahtjev u suštini reakcionaran, jer oni traže da ih se uključi na eksploatatorsko tržište rada, ispunjenje ovog zahtjeva nužan je preduvjet zajedničke borbe za studentska radnička prava.

Materijalna prava studenata

Na studentski rad nastavlja se čitav niz problema, prvenstveno vezanih uz socioekonomski status studenata, koji za sobom povlači pitanje pristupačnosti visokog obrazovanja. Unazad nekoliko godina česti su udari na studente kao radnike. Posljednji od njih bio je u siječnju ove godine kad se u sklopu porezne reforme pokušalo uvesti veći porez na prihode od rada preko Student servisa. Iako je prvotna ideja o oporezivanju na mjesečnoj bazi spriječena, jer su se studenti pobunili i na društvenim mrežama prijetili prosvjedima, situacija je ipak lošija nego prethodnih godina u smislu da je ukupni neoporezivi iznos manji. Pitanja studentskog rada i socioekonomskog statusa vezana su ponajprije zato što studenti u velikoj mjeri rade ne da bi si zaradili dodatan džeparac, ne da bi im ta zarada bila pripomoć za život, nego da bi otplatili školarine. Istu svrhu potpore trebale bi imati i stipendije, ali nju je postupno zamjenjivalo plaćanje školarina i drugih nameta poput upisnina. Drugi je problem vezan uz stipendije to što su one uglavnom koncentrirane među onima koji studij ne plaćaju. Od značajnijih izmjena u novom prijedlogu Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava na državnu stipendiju na temelju socio-ekonomskog statusa svakako treba izdvojiti članak o bodovanju na temelju mjesta prebivališta – studentima koji su u tekućoj godini ostvarili pravo na dom smanjuje se broj bodova (200 umjesto dosadašnjih 300). S obzirom na to da je cijena smještaja u domovima i u Zagrebu i u drugim gradovima dobrim dijelom skoro dosegla cijenu stanarine u iznajmljenom stanu, ovakva mjera opet predstavlja posredni napad na materijalni status jedne skupine studenata. Što se tiče samog smještaja, prva bitna stvar jest da je broj kreveta u studentskim domovima nedostatan naspram studentske populacije u Zagrebu – smještajni kapacitet četiriju domova je oko sedam i pol tisuća kreveta, dok studentska populacija broji oko 70.000 studenata, od kojih 45 posto živi s roditeljima, 31 posto u podstanarstvu, a 11 posto u domovima.

Nema zakonske obveze po kojoj bi u studentskom ugovoru postojao definiran opis poslova, pa često nije jasno o kakvom se poslu radi. Ponekad oglasi odlaze u drugu krajnost, pa se od studenata traži da na jednom radnom mjestu obavljaju cijeli spektar poslova – od čišćenja do posluživanja – i to za mizernu satnicu.

Stambeno pitanje velika je prepreka studentima koji studiraju van mjesta prebivališta i dolaze iz socio-ekonomski ugroženijih obitelji. Opet se javlja problem natječaja za studentski dom u kojemu su tokom godina ukidane razne stavke po socijalnom statusu, recimo po 100 bodova za svakog nezaposlenog roditelja. Natječaj je također više fokusiran na broj ECTS bodova nego na socijalni status studenta. Onda kad se pravo na dom ostvari javljaju se drugi problemi. Recimo, prošle je godine drastično, a neopravdano povećana cijena soba u domovima Cvjetno naselje i Stjepan Radić – cijena obnovljenih paviljona porasla je za 175 kuna. Poskupljenje je opravdavano obnovom, ali obnova je plaćena iz sredstava Europske unije pa nema temelja za poskupljenje. Zbog visoke cijene stanova česta je i prodaja domova, kao i studentske iskaznice – iksice. Uz studentske domove veže se i pitanje prehrane, posljednji udar u toj kategoriji bio je 2013. godine kad je poskupila cijena menija s 4,5 kuna na 6,5 kuna i kad su smanjene subvencije na dio artikala iz ponude. Posebna su stavka i troškovi prijevoza, a subvencioniranje “socijalnih kategorija” variralo je kroz godine, od besplatnog do nekog sitnijeg iznosa pa prema današnjih 120 kuna mjesečno za studente, što je s obzirom na sve ostale troškove značajna stavka u studentskom budžetu. Problem su i dodatni putni troškovi za studente koji žive izvan Zagreba. Dječji doplatak za studente u iznosu od tristotinjak kuna ukinut je za vrijeme koalicijske Vlade 2001. godine. Iako iznos nije bio velik, opet je mnogima bio značajna pomoć. Veoma je bitno napomenuti da se paralelno napada i radnike i studente, tako je u razdoblju oko poskupljenja hrane u menzi i poskupljenja smještaja radnicima Studentskog centra smanjena vrijednost boda po kojemu se obračunava plaća, a potom ukinuta naknada za topli obrok.

S obzirom na tendencije, za očekivati je neki novi skorašnji udar. Prema svemu ovome vidimo da mnoge materijalne stavke uvjetuju prvenstveno pristupačnost obrazovanja, a onda i kvalitetu učenja.

Adresat broj 2. – Bolonjska reforma

Druga je okosnica oko koje se vrte ostale stavke sama Bolonjska reforma. Najbitnije, svako je plaćanje studija diskriminacija po socijalnoj osnovi. Zbog svih stavki navedenih u prethodnim odlomcima vidimo da je gotovo nemoguće obrazovanje promatrati izvan socio-ekonomskog konteksta i da je zahtjev za besplatnim obrazovanjem bez toga nepotpun, no njegovo bi usvajanje značilo veliki korak naprijed prema nestanku socijalne diskriminacije.

Uz socijalnu dimenziju u smislu stvaranja besplatnog školstva dostupnog svima, zahtjev za besplatnim školstvom ima još jednu, a to je protivljenje komercijalizaciji školstva. Zalaganje za besplatno obrazovanje unutar bolonjskog procesa je problematično, jer taj proces samom svojom logikom stvara komercijalizaciju. Zahtjev za provođenjem Bolonjske reforme došao je kao jedno od poglavlja upakirano u pretpristupne pregovore za Europsku uniju koje je bilo nužno brzo zatvoriti. Bolonja se ne zaustavlja samo na naplati školarina – u suštini bolonjskog procesa stoji logika profita, logika po kojoj funkcionira čitav kapitalistički sustav i koju provode njegove institucije.

Možemo se zapitati što je to uopće školarina. Ona nije naknada za nečiji rad, to je jednostavno tržišna vrijednost znanja. Kako se određuje iznos školarina? Određuje ga fakultet “vodeći računa o troškovima studija, broju ECTS bodova koje student može steći u akademskoj godini za koju plaća školarinu, uspjehu studenta u studiju ili razredbenom postupku, tržišnom vrednovanju programa i drugim važnim činjenicama, uz potvrdu Senata Sveučilišta”, odnosno određuje ga proizvoljno i to ne mora previše opravdavati. Cjelokupan rad studenta sveden je na 60 bodova godišnje i Bolonja vrijednost tog rada prebacuje u vrijednost ECTS boda, odnosno u novac. Jedna od perverzija koju omogućava je tzv. testiranje semestra na Pravnom fakultetu – u prijevodu, ako student nije dolazio na predavanja tokom semestra i nije prikupio potpise piše molbu za testiranjem uz prilog od 150 kuna i na taj način stječe pravo izlaska na ispit. Cjelokupni sustav obrazovanja jest pljačkaški sustav i katastrofalan za kvalitetu obrazovanja. Bolonjski proces primorava na kvantitetu – studenti više razmišljaju o tome koliko bodova mogu prenijeti u iduću godinu ili kako će sve položiti, a da ne moraju plaćati, nego o tome da stvarno nešto nauče. Čemu sumanuto inzistiranje na što bržem završetku studija? Ono odgovara na zahtjeve tržišta – tržište traži brzinu i efikasnost s ciljem stvaranja novog profita, kako u industriji obrazovanja, tako i u svakoj drugoj industriji.

Nadalje, u prilog ide činjenica da se u kapitalizmu proizvode i stipendiraju kadrovi potrebni tržišnoj privredi. Jedan od argumenata za provođenje Bolonjske reforme bio je i da će Bolonja donijeti povećanje postotka obrazovanih na 20 posto koji je prije Bolonjske reforme iznosio 11 posto. Rezultate jasno vidimo – Bolonjom smo dobili ogroman broj visokoobrazovanih, ali nezapošljivih kadrova. Posljedično dolazi ili do tzv. odljeva mozgova ili do zapošljavanja istih kadrova na mjestima na kojima ih se onda eksploatira. Broj nezaposlenih visokoobrazovanih osoba u 2011. porastao je za više od 51 posto u odnosu na 2008. Porast je uzrokovao povećan broj novootvorenih javnih i privatnih visokoobrazovnih institucija, zatim porast broja diplomiranih osoba kao izravan utjecaj Bolonje i nedovoljan broj novootvorenih radnih mjesta na tržištu rada kao posljedica nesposobnosti i nemara prethodnih vlada.

Uz socijalnu dimenziju u smislu stvaranja besplatnog školstva dostupnog svima, zahtjev za besplatnim školstvom ima još jednu, a to je protivljenje komercijalizaciji školstva. Zalaganje za besplatno obrazovanje unutar bolonjskog procesa je problematično, jer taj proces samom svojom logikom stvara komercijalizaciju.

ECTS bodovi isticani su kao sredstvo prikladno u promicanju najšire razmjene studenata. Pod izlikom studentske mobilnosti provodila se i integracija europskih sveučilišta, no mobilnost studenata debelo ovisi o njihovu socio-ekonomskom položaju. Integracija europskih sveučilišta provodi se zapravo jer su tržištu potrebni visokoobrazovani kadrovi, tržište zahtijeva njihovu mobilnost i ujednačavanje diploma. Unutar tog procesa donesen je Zakon o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru (HKO), čija je svrha “reforma cjelokupne obrazovne vertikale odnosno ostvariti bolje povezivanje obrazovnog sektora s tržištem rada”, kako stoji na stranici kvalifikacije.hr. HKO bi trebao biti sukladan Europskom kvalifikacijskom okviru (EKO) čiji je cilj usklađivanje kvalifikacija na razini Europske unije. To u prijevodu znači usklađivanje pristupu radnim mjestima na razini EU, ali ne i garantiranje jednake cijene rada i jednake radne uvjete, te olakšavanje prelijevanja kadrova iz zemalja periferije u zemlje centra. Također, kod nas je HKO veoma loše proveden, a jednu manifestaciju toga vidimo u činjenici da stjecanje zvanja prvostupnika zapravo ne znači ništa, jer nema definicije koje poslove prvostupnici mogu raditi, pa također završavaju na eksploatatorskom tržištu rada.

Dakle, i Bolonja i HKO su komplementarni i konzistentni dijelovi dosljedne politike s krajnjim ciljem podvrgavanja obrazovnog i znanstvenog sustava tržišnoj disciplini. Zahtjev tržišta za brzim i efikasnim generiranjem novog profita, čiji je Bolonja dosljedan izraz, ima dalekosežne posljedice – ubija instituciju intelektualca i ne dozvoljava razvoj intelektualnih radnika, uništava tržišno neisplativa zanimanja, stvara “fach idiote”.

Dodatan argument za zajednički nazivnik borbe je povezivanje studenata, prvo na razini države, potom i na regionalnoj razini. Studentski je rad jednako problematičan i, recimo, u susjednoj Sloveniji, o čemu je nedavno govorila drugarica Mojca Žerak iz slovenske studentske organizacije Iskra, kao što je i Bolonja generalni problem – neoliberalni smjer obrazovanja jasno se vidi, recimo, po najavljenim promjenama zakona o obrazovanju u Srbiji. Uz važnost internacionalnog povezivanja treba još jednom spomenuti važnost studentsko-radničkog povezivanja. Korijen stalnih udara i na jedne i na druge nalazimo u prirodi kapitalističkog sistema i logici kapitalističke proizvodnje. Kao što smo vidjeli, borba za ukidanjem diskriminacije po socijalnoj osnovi ne može se odvojiti od borbe za materijalni položaj studenata koji uvelike ovisi o materijalnom statusu njihovih roditelja i o udarima koji se vrše na roditelje kao radnike. Stoga, apsolutni je imperativ da se o tome počne progovarati i organizirati se.