Sektor prekarnih radnika O teškom položaju zaštitara u Hrvatskoj danas

Dok vlasnici velikih zaštitarskih firmi u Hrvatskoj uživaju u bogatstvu, 95 posto zaštitara radi za crkavicu te je primorano svaki mjesec odrađivati i do sto prekovremenih sati kako bi skupili 3500 kuna. Osim što se svakodnevno izlažu riziku za užasno nisku satnicu, radni uvjeti i sigurnost na poslu također su ispod prihvatljive razine, a mnogi od njih svakoga dana na posao putuju iz drugih gradova pri čemu im putni troškovi nisu plaćeni. U borbu za poboljšanje ovog katastrofalnog položaja radnika kreće novoosnovani Sindikat zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti s čijim predstavnicima smo ovom prigodom razgovarali.

Zaštitarstvo u Hrvatskoj danas je sektor u kojem se gotovo čitava radna snaga nalazi u obespravljenom i teškom položaju. Gotovo 95 posto zaštitara svaki mjesec radi hrpu prekovremenih sati kako bi skupili otprilike 3500 kuna, budući da u redovnom osmosatnom radnom vremenu rade za mizerni minimalac od 2600 kuna s kojim je nemoguće živjeti. Troškove prijevoza moraju plaćati sami, a nemaju ni dodatke na plaću poput regresa, božićnice i slično, dok su sigurnost i radni uvjeti očajni jer poslodavci štede na zaštitnoj opremi i dodatnom obučavanju. Priroda njihova posla uvelike je slična agencijskom radu budući da ih poslodavac u principu iznajmljuje naručitelju usluge. Kako bi se radnici ujedinili i stali izvlačiti iz ove teške pozicije, nedavno je pokrenut Sindikat zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti (SZZD). Tim povodom razgovarali smo s predsjednicom sindikata Mateom Hušnjak i tajnikom Nikolom Srakom.

Foto: RP | Matea Hušnjak i Nikola Sraka

Za početak ovog teksta, valja izvršiti kratki pregled tržišta zaštitarske djelatnosti. Prema zadnjim podacima, u Hrvatskoj trenutno posluje između 250 i 300 zaštitarskih poduzeća, od kojih se većina bavi tehničkom zaštitom (pr. servis bankomata), dok onih koje se bave fizičkom zaštitom ima pedesetak. Osim dvije državne (AKD Zaštita i Fina GS), sve se firme nalaze u privatnom vlasništvu, a najveće su Sokol Marić Security, Securitas, Bilić-Erić Security i Klemm Security. Na navedeni broj firmi dolazi oko 28.000 licenciranih radnika za ovu djelatnost (zaštitara, čuvara, vatrogasaca, tehničara, detektiva) od kojih je zaposleno otprilike 17.000. Od toga, oko 16.000 čine zaštitari i čuvari.

U zaštitarskom sektoru caruje monopol nekolicine firmi koje zapošljavaju više od pola od ukupnog broja zaštitara. Kao najveći, ističu se Sokol Marić i Securitas koji broje svaki oko 3500 zaposlenih, dok Klemm, Bilić Erić i AKD Zaštita broje oko 1000. Drugi dio firmi ima manje zaposlenih, od 200 do 500. Tako je na tržištu stvorena monopolistička situacija koja određuje sudbinu samih zaštitara.

“Monopolisti iz pet-šest najvećih tvrtki diktiraju tempo i određuju cijenu po kojoj svi ostali moraju raditi ako žele opstati, a ta cijena rada spuštena je na minimalac. U Saboru je svojedobno jedan saborski zastupnik dao prijedlog da se ograniči broj radnika kod jedne zaštitarske firme što je bilo odbačeno uz argument da bi se time onemogućavala poduzetnička sposobnost”, kaže Nikola Sraka, tajnik SZZD-a.

Nikola Sraka zaštitarstvom se bavi 12 godina unutar kojih je promijenio četiri firme, a odnedavno je bez posla. Prošao je sve poslove – od čuvanja gradilišta do kadroviranja i vođenja osiguranja.

“Kad sam počinjao, situacija je bila bolja jer nije bilo toliko prekovremenih, uniforma i cipele su se dobivale redovnije, ali satnica je bila mala i putni trošak se nije isplaćivao u cijelosti. Tako da, sve u svemu, nije ni tada bilo nešto naročito bolje”, prisjeća se.

Predsjednica sindikata Matea Hušnjak u ovom je poslu dvije godine, a zasad je promijenila već tri firme. Morala je davati otkaze jer nije mogla trpjeti rad od 240 sati mjesečno (odnosno 12 sati dnevno) kako bi sakupila nešto više od tri tisuće kuna, pri čemu je svaki dan morala putovati iz Ivanić Grada.

Radnici u bankama nose pancirke kojima je istekao rok trajanja, a njihovo radno mjesto nije ni adekvatno postavljeno. Danas zaštitar nove cipele mora kupovati od svoje plaće, a dere ih za nekog drugog, a ne za sebe. Također, onemogućeno im je aplicirati na svoje zakonsko pravo od pola sata odmora na osam sati rada. U praksi, radi se po 12 sati bez prava na odmor i gablec.

Ekstremno niske satnice jedan su od ključnih problema gotovo svih zaštitara koji su radi toga primorani svakoga dana raditi prekovremene sate koji se ne plaćaju dodatno. Prosječni zaštitarski dan tako se sastoji od 12 sati rada.

“95 posto zaštitara danas radi za minimalac od 2600 kn, pa su primorani raditi prekovremene sate, odnosno 12 sati dnevno kako bi zaradili 3500 kuna. Prekovremeni mjesečno iznose oko 100 sati. U radno vrijeme valja ubrojati još pola sata budući da moraju doći 15 minuta ranije kako bi izvršili predaju smjene, a i odlaze 15 minuta kasnije. Također, računajte i na putovanje pri čemu putni troškovi nisu plaćeni, kao ni regres, božićnice, bolovanja i ostali dodaci. Neke manje tvrtke daju za blagdane bon od 200 kuna, ali većina ništa”, kaže Sraka.

Osim što su mizerne, plaće dolaze kasno, iza 15. u mjesecu. Mizerna satnica dodatno je upotpunjena mizernim radnim uvjetima i sigurnošću na radnom mjestu.

“Radni uvjeti su očajni. Zaštitarske firme u principu iznajmljuju svoje radnike naručiteljima usluga, i tu prestaje briga firme prema vlastitim radnicima. Oni su prepušteni na milost i nemilost onima kod kojih rade. Sigurnost je također očajna – radnici u bankama nose pancirke kojima je istekao rok trajanja, a njihovo radno mjesto nije ni adekvatno postavljeno. Danas zaštitar nove cipele mora kupovati od svoje plaće, a dere ih za nekog drugog, a ne za sebe. Također, onemogućeno im je aplicirati na svoje zakonsko pravo od pola sata odmora na osam sati rada. U praksi, radi se po 12 sati bez prava na odmor i gablec – često nemaju ni gdje jesti. Radnici na portama znaju raditi na starim i polomljenim stolcima. Zaštitari se jednostavno nemaju kome obratiti za pomoć”, objašnjava nam Sraka.

Za ovaj posao potrebna je srednja stručna sprema, ali se u nacrtu novog Zakona o privatnoj zaštiti nastoji progurati odredba da čuvar može biti i netko sa završenom osnovnom školom, budući da u zaštitarstvu fali 2000 ljudi. Sraka smatra da se na taj način opet pogoduje poslodavcima kako bi mogli dodatno smanjiti cijenu rada. Sve firme svaki dan traže nove zaposlenike, ali im ne pada na pamet da radnicima povise satnice.

Iako većina zaštitara radi na neodređeno, taj radni odnos ih nimalo ne štiti od otkaza kojeg je lako dobiti ako naručitelj napiše prijavu poslodavcu, a zaštitari se često susreću i s raznim vrstama prijetnji i mobbinga, o čemu smo mogli čitati na nekim portalima i novinama. Sav jad i bijeda plaće i položaja ovih radnika dolazi do izražaja ako znamo da se radi o opasnim i rizičnim radnim mjestima poput čuvanja banke.

“Nisu samo banke opasna mjesta, mnoga zaštitarska mjesta su opasna. Ja sam radio na gradilištu gdje je bila rupa duboka 20 metara, i traži se obilazak gradilišta usred noći, a staza između ograde i rupe je široka metar i pol. Opasne su i utakmice na kojima specijalna policija ima šljemove, kostobrane i štitove od pleksiglasa, dok zaštitari nose najlonske prsluke iz obavezne auto opreme. Bilo bi dobro da zaštitari imaju barem palice koje bi preventivno stvarale strahopoštovanje”, smatra Sraka.

Uz zastarjelu opremu radi koje su izloženi dodatnoj opasnosti, zaštitari ne prolaze ni adekvatnu obuku.

“Nijedna obuka ne može obuhvatiti sve segmente posla koje će zaštitar raditi. Nakon završenog zaštitarskog tečaja, same tvrtke moraju dalje obučavati zaštitare za poslove koje će im dati, ali to već desetak godina ne rade. Umjesto da ih pripreme, radnike se nespremne odmah ‘baca u vatru’ što je nedopustivo”, pojašnjava nam.

Veliki problem zaštitarima predstavlja i lokacija radnog mjesta. Mnogi od njih prisiljeni su do svog radnog mjesta svakoga dana putovati stotinama kilometara pri čemu im, kako smo već naveli, putni troškovi nisu plaćeni, bilo da putuju javnim prijevozom, bilo da putuju vlastitim.

U ugovoru o radu piše da je područje rada cijela Hrvatska što znači da poslodavac može u bilo koje doba poslati čovjeka gdje god želi. Njega ne zanima ako radnik u tom trenutku nema novca da otputuje, on će mu jednostavno dati otkaz jer se nije pojavio.

“Potpisivanje ugovora je dosta prljavo. U ugovoru o radu piše da je područje rada cijela Hrvatska što znači da poslodavac može u bilo koje doba poslati čovjeka gdje god želi. Njega ne zanima ako radnik u tom trenutku nema novca da otputuje, on će mu jednostavno dati otkaz jer se nije pojavio. Ovaj institut ugovora se uredno koristi kada vam je netko višak u tvrtki ili ako se slučajno počne na nešto buniti odnosno ako se usudi prigovoriti i predložiti kompromisno rješenje u korist svih. Tad dobije radno mjesto 70 kilometara od kuće i vrlo brzo postane pristojan i više ne predlaže kompromisna rješenja. U Zagreb svaki dan putuje barem 1000 zaštitara na posao. Osim 250 sati rada, ti ljudi mjesečno gube i po 100 sati na putovanja. Putni troškovi nisu plaćeni u cijelosti, neki daju 300 kn, neki ne daju ništa. Recimo jedna žena iz Novske ustaje ujutro u pola četiri kako bi u sedam sati bila na poslu u Zagrebu, a kući dolazi u 22.30. Dobije 300 kuna putnog troška, a karta košta 1200 kn. To je samo jedan primjer, ima ih koliko želite. U tramvajima se uredno moramo švercati. Uglavnom, mjesto rada se mora jasno navesti, to je onda radno mjesto radnika, i ne može ga se proizvoljno slati gdje poslodavac poželi”, kaže Sraka te dodaje kako pri potpisivanju ugovora probni rok nije 30 dana, nego tri mjeseca, čime poslodavci koriste zakonsku klauzulu o slobodi dogovora.

Zarobljeni između poslodavca i naručitelja usluge, obespravljeni radnici prepušteni su sami sebi jer je Inspektorat rada uglavnom beskoristan. Sraka kaže da inspektori nikada ne dolaze na radno mjesto, već uvijek završe u upravi firme nakon čega nema nikakvih pomaka.

Nakon svega pobrojanog, jasno je da radnicima u zaštitarskoj djelatnosti treba borbeni granski sindikat kao organizacija koja će zastupati njihove interese.

Sindikat zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti (SZZD) osnovan je 14. srpnja, a nedavno je dobio i konačno rješenje od Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) kojim je upisan u Registar sindikata. Zasad ima svoju web i facebook adresu na kojoj je već prikupio više od 1400 pratitelja i na kojem svakodnevno komunicira sa samim radnicima. Sve to pokazuje da i sami radnici osjećaju nužnost ujedinjenja i organiziranja.

“Temeljni cilj sindikata jest okupiti sve zaposlene u zaštitarskoj djelatnosti te im probuditi svijest o tome da ih poslodavci danas izrabljuju. U zaštitarstvu je prekarni rad pravilo i radnici nisu u poziciji da se dogovaraju, nego da prihvaćaju ponuđeno, a to ne možemo prihvatiti. Zaštitari moraju biti svjesni da svi imaju iste probleme te je cilj da se svi koji spadaju pod ovu djelatnost (zaštitari, čuvari, vatrogasci itd) okupe oko jednog sindikata upravo kako bi mogli zajedno istupiti”, ističe Sraka te navodi kako je u međuvremenu obavljen niz razgovora s raznim sindikalnim organizacijama koje ih svesrdno podupiru.

U Zagreb svaki dan putuje barem 1000 zaštitara na posao. Osim 250 sati rada, ti ljudi mjesečno gube i po 100 sati na putovanja. Putni troškovi nisu plaćeni u cijelosti, neki daju 300 kn, neki ne daju ništa.

Sindikalno organiziranje radnika uvijek je bitno jer time jača radnička pozicija za ostvarivanjem vlastitih interesa na radnom mjestu. Zaštitari dosad nisu bili adekvatno sindikalno organizirani, već su pojedinci članovi nekih šire postavljenih sindikata koji im ne mogu praktično pomagati.

“Postoje sindikati poput RSRH-a (Republički sindikat radnika Hrvatske) Miomira Jačimovića koji je svojedobno potpisao granski kolektivni ugovor kojeg nitko od zaštitarskih firmi nije poštovao. Postoji i Sindikat komunalnih djelatnika koji je možda i najveći sindikat u Hrvatskoj, ali taj sindikat se ne bavi isključivo zaštitarstvom, kao ni RSRH, i ne može pomoći zaštitarima jer nemaju konkretna rješenja na konkretne probleme. Stoga nam treba sindikat koji će se baviti upravo tom djelatnošću. Znam što se događa u zaštitarstvu, tu sam dugo, mogu predvidjeti neke stvari. Treba nam sindikat koji će znati na vrijeme utjecati na probleme. Osim toga, sindikat mora imati funkciju političkog utjecaja na tijela vlasti, a to se može postići samo masovnošću. Metode borbe se mijenjaju, prvo treba pokušati zakonskim putevima, a onda dolaze ulične metode prosvjeda, blokada ili štrajkova. One dolaze kada nakon pokušaja pregovora nitko ne želi slušati. Bitno je da do takvih metoda ne dođe spontano što je lako moguće jer su radnici očajni”, kaže Sraka.

U svom ustroju sindikat će voditi računa o transparentnosti te demokratičnosti.

“Sindikat ima predsjednika, tajnika te dva dopredsjednika koji čine izvršno tijelo. To tijelo provodi odluke koje se donesu na glavnom povjereništvu koje je upravljačko tijelo, a u njega ulaze povjerenici tvrtki. Izbori za vodstvo su svake četiri godine, s tim da statutom određujemo izvještajni sabor koji ide po potrebi. Imamo i nadzorni odbor koji svaka tri mjeseca vrši pregled financijskog poslovanja. Na izborima pravo glasa imaju svi članovi”, zaključuje Sraka.

Na temelju dobivenog uvida u današnji položaj radnika u zaštitarskoj djelatnosti, zasigurno da su mnogi od njih frustrirani, premoreni, te da ne vide izlaz iz teške situacije u kojoj se nalaze. Međutim, izlaz postoji, a predstavlja ga upravo sindikalno organiziranje i zajedništvo čime zaštitari mogu skupiti vlastite snage i krenuti u borbu za svoja zaslužena radnička i materijalna prava. Usamljeni radnici svakako jesu bespomoćni, ali ujedinjeni više nisu jer imaju uvelike poboljšanu poziciju i moć postavljanja zahtjeva pred državu i poslodavca. Zaštitari Sokol Marića, Securitasa, AKD-a, Klemma i ostalih firmi stoga moraju postati svjesni da imaju zajedničke interese i da je jedini način zajednička, bratska borba putem sindikata kao organizacije koja služi isključivo njima i koja postoji isključivo radi njih. S vremenom, poslodavcima i državi postat će jasno da je gotovo s izrabljivanjem kojeg danas trpe zaštitari u Hrvatskoj.

“Budući je pred nama borba u kojoj se tek moramo dokazati, borba u kojoj moramo dokazati da smo reprezantivni sindikat, a budući i da smatramo da će se ljudi odazvati, krenuli smo sa možda najmanjom članarinom od 0,5 posto na bruto plaću. Vjerujemo da će masovni odaziv na taj način sakupiti dovoljno sredstava za uspješan rad sindikata. Ušli smo u jedan pionirski rad koji neće odmah pokazati rezultate, no vjerujemo kako ćemo za godinu dana svakako biti reprezentativni sindikat i natjerati poslodavce i vladu na ozbiljne i konkretne razgovore”, zaključuje Sraka.