Nakon vojnog udara O posljedicama neuspjelog puča po Tursku i Europu

Erdoganova vladavina zasniva se na jakom neoliberalizmu i sve jačem vjerskom fundamentalizmu. Radi sve težeg položaja radničke klase, u zemlji jačaju lijevi pokreti i političke partije na koje se vrše česti napadi uz učestala ubojstva. Nakon pokušaja vojnog udara, Erdogan će zasigurno postrožiti svoje autokratske mjere i pokušati onemogućavati razvoj lijevih politika koje teže oslobođenju proletarijata iz okova kapitala.

Pokušaj vojnog udara u Turskoj još je jedan događaj koji je znatno pridonio destabilizaciji međunarodnih odnosa u svijetu i unio dodatnu pomutnju u odnose među svjetskim imperijalističkim blokovima (s jedne strane SAD, s druge strane Rusija). U tom je smislu puno manje bitno je li pokušaj vojnog udara bio iscenirao Erdogan ili je on stvarno bio težnja dijela vojske za koji se godinama zna da je orijentiran sekularno, na osnovama Kemala paše-Ataturka. Ono što je bitnije odnosi se na to kakve to ima posljedice za život većine radnog naroda u Turskoj, kurdske potlačene i pobunjene manjine te sve druge pridružene progresivne snage koje stoje na pozicijama suprotstavljanja Erdoganovu autoritarnom režimu. I više od toga – vrlo je bitno kolike su mogućnosti za građanski rat i između koga te kako će to utjecati na izbjegličke valove prema Europi, što je već i sada goruća tema i jedan od problema u cijeloj Europi.

Nešto je manje poznato da je Turska jedna od zemalja s najnižom razinom radničkih prava i s vrlo dereguliranim i liberaliziranim radnim zakonodavstom (sjetimo se samo apsurdnog Erdoganova “savjeta” hrvatskom državnom vrhu kada je bio u Hrvatskoj da “Hrvatska mora smanjiti birokraciju ako hoće razviti poduzetništvo”)

Erdoganov režim ima krajnje autoritarni karakter na temelju konzervativno-islamističke ideologije kombinirane sa svjetskom imperijalističkom politikom i neoliberalizmom u sferi privrede. Erdoganova pobjeda na izborima u velikoj je mjeri uvjetovana politikom straha i očuvanja stabilnosti, najviše u pogledu sukoba s Kurdima i trzavica na međunarodnom planu između SAD-a i Rusije. Erdogan je tu izdvojen kao faktor stabilnosti koji godinama gradi svoju biračku bazu na osnovama snažne retradicionalizacije društva koja olakšava provođenje i krajnje reakcionarne politike u svim sferama društva. Primjerice, nešto je manje poznato da je Turska jedna od zemalja s najnižom razinom radničkih prava i s vrlo dereguliranim i liberaliziranim radnim zakonodavstom (sjetimo se samo apsurdnog Erdoganova “savjeta” hrvatskom državnom vrhu kada je bio u Hrvatskoj da “Hrvatska mora smanjiti birokraciju ako hoće razviti poduzetništvo”). Osim toga, tu su i standardne mjere dokidanja demokratskih mehanizama, e da bi se ugušila svaka opozicija – od drugih političkih stranaka do medija, jer sistem već i ovako pokazuje dosta slabosti, pa je potrebno nasilnim mjerama suzbiti svaku opoziciju.

No, osim što su u Turskoj toliko jake retrogradne snage na vlasti, Turska je ujedno i zemlja u kojoj su sve jače i društveno relevantnije progresivne snage, i to one lijevije od puke liberalne opozicije Erdoganu. Upravo je to još jedan od razloga zašto Erdoganov režim mora biti toliko represivan da bi se održao. To se ne odnosi na vojne snage jer one, pod pretpostavkom da su uistinu ustale protiv Erdogana, sigurno ne bi donijele promjene koje su potrebne radnom narodu u Turskoj, već bi zamijenile jedan autoritarni režim drugim, da ne govorimo o tome koliko su upravo vojni režimi primjer najgorih mogućih režima te da nikada nisu donosili slobodu i napredak. Dakle, postaviti se mimo Erdogana i mimo vojnog udara preduvjet je da se uopće pomišlja napredna politika. Na koje se to snage onda odnosi?

Prije svega, Radnička partija Kurdistana (PKK) predstavlja snagu koja se bori za narodno oslobođenje potlačene kurdske manjine u kombinaciji sa socijalnom revolucijom što je, nažalost, gledajući brojne gerilske i pobunjeničke snage u svijetu, izuzetak, ali svakako izuzetak hvale vrijedan. To znači da se radi o aktivnoj borbi protiv Erdoganova režima i snaga tzv. Islamske države koje potpomaže sâm turski režim. Tu je i sve jači ljevičarski i prokurdski nastrojen HDP (Narodna demokratska stranka) koji postoji svega par godina, a dobio je više od 10 posto glasova na zadnjim izborima. Na pripadnike te partije, kao i na pripadnike pridruženog sindikalnog pokreta, bio je izvršen napad u listopadu prošle godine u Ankari gdje je poginulo više desetaka ljudi, što je izazvalo i demonstracije u drugim većim gradovima. Osim toga, tu su nerijetka ubojstva i učestali napadi na brojne aktiviste ljevičarskih organizacija koje se bore protiv Erdoganova režima i za socijalno progresivniju politiku u širem smislu. Dakle, u Turskoj, koliko god su jake najreakcionarnije snage, jednako su tako sve jači progresivni pokreti koji nastoje povezati borbu protiv autoritarnog režima s transformacijom društvenih odnosa.

Kako bilo, daljnja eskalacija sukoba sve je izvjesnija, a nije isključeno ni uplitanje velikih sila naročito zbog toga što je Turska poznati saveznik SAD-a i članica NATO-a, a trenutna situacija je doprinijela, makar možda prividno, destabilizaciji odnosa između tih dvaju saveznika. Turska ima i važan geopolitički položaj jer je spona između Europe i Bliskog istoka, te tako i pogodno topovsko meso za imperijalizam. Neovisno o tome u kojemu će se smjeru razvijati sukobi, valja imati na umu da, ako do njih dođe, možemo očekivati novi izbjeglički val, vrlo vjerojatno i mnogo veći nego onaj nedavni. Daljnji izbjeglički valovi pak donose sa sobom brojne probleme – mase će se opet naći na granicama zemalja Europske unije; nacionalna državna vodstva neće pronalaziti adekvatan način za rješavanje izbjegličke krize, već će se voditi kako direktivama nadnacionalnih institucija, tako i zahtjevima kapitala; još će više jačati antiimigrantski sentimenti, a time i jačanje desno-populitičkih pokreta koji su dobili svoj zamah nedavnom izbjegličkom krizom i strahom od islamističkog terorizma.

Kapitalistički sistem veoma lako koristi priljeve imigranata – oni mahom služe za rušenje cijene radne snage te da budu rezervna armija radne snage koja svaki čas može uskočiti u radni proces čime kapitalisti mogu ucjenjivati zaposlene radnike.

U takvim uvjetima postavlja se pitanje kako se u Europi postaviti spram novih mogućih izbjeglica i kako je moguće na ispravan način kanalizirati potencijalne daljnje sukobe u samoj Turskoj. Pri tome treba imati na umu da kapitalistički sistem veoma lako koristi priljeve imigranata – oni mahom služe za rušenje cijene radne snage te da budu rezervna armija radne snage koja svaki čas može uskočiti u radni proces čime kapitalisti mogu ucjenjivati zaposlene radnike. To izravno budi jačanje antiimigrantskih politika i takvih sentimenata u domicilnih radnih masa, što koristi samoj kapitalističkoj klasi koja eksploatira jače i novu migrantsku radnu snagu i domaće radnike – jer antiimigrantska retorika i sveopći strah od izbjeglica (koji se poistovjećuje sa strahom od islamističkog terorizma) usmjeravaju bijes domaće radničke klase prema kolegama radnicima-migrantima umjesto prema pravim uzročnicima njihova bijednog položaja – kapitalističkoj klasi i sistemu općenito koji počiva na neumoljivom tržišnom zakonu vrijednosti.

Slična je stvar s daljnjim sukobima u Turskoj – ako se oni zadrže na borbi između “sekularne” i “islamističke” Turske srž problema neće biti ni izbliza dotaknuta, kao što neće ni ako glavne opozicijske snage budu tek sloboumni novinari, mediji i intelektualci direktno pod napadom Erdoganova režima. Isto tako, ako dođe do sukoba između imperijalističkih sila u Turskoj, tî će sukobi prvenstveno rezultirati među suprotstavljenim frakcijama buržoazije, a na štetu većine radnih ljudi i kurdske manjine. Također, daljnje jačanje fundamentalističkih islamističkih snaga doprinijet će rastu nacionalnih i konfesionalnih podjela, što će se znatno odraziti i u europskim zemljama. Umjesto toga, sve ranije spomenute progresivne snage sada imaju priliku, a mogli bismo reći i dužnost, kanalizirati situaciju u smjeru zaoštravanja klasne borbe i jačanja kurdskih progresivnih snaga s ciljem obračuna sa svim antinarodnim konzervativnim elementima, dovodeći u pitanje i temelje samog poretka koji se temelji na eksploataciji jedne klase od druge te nacionalnoj i vjerskoj opresiji koja savršeno pristaje uz prvu.

Osim što je u Turskoj nužna jedna univerzalistička politika, dakle ona koja će nadilaziti nacionalne, vjerske i kulturne torove, isto tako je i u Europi nužna jedna takva politika prema izbjeglicama – niti ona koja će ohrabrivati različitost, niti ona koja će istu nastojati suzbiti s ciljem homogene “kršćanske” Europe. Nužna je politika koja će se zasnivati na onome što je zajedničko domaćim i migrantskim radnicima, a to je njihova klasna pozicija i antagonistički odnos spram klase vlasnika kapitala i sistema kojemu je karakteristično da potpiruje sukobe među radnicima i drugim potlačenim skupinama. To je univerzalististička i istinska antisistemska politika koja neće u prvi plan isticati razlike nego ono što je zajedničko. Jednu takvu politiku mogu iznijeti samo one snage čiji je direktni interes u rušenju sistema koji ne može donijeti trajni mir, prosperitet, sigurnost i dostojan život.