U čast radničkog nogometa O povijesti legendarnog radničkog kluba iz Mostara

U tekstu donosimo povijest Veleža, slavnog radničkog kluba koji danas slavi 94. rođendan. U svojoj burnoj povijesti, klub je radi vlastitog radničkog i internacionalističkog karaktera često prolazio kroz zabrane i šikaniranja krajnje reakcionarnih vlasti.

Prije 94 godine, 26. 6. 1922., u Mostaru je osnovan Fudbalski klub Velež (kako danas nosi ime) kao Radnički športski klub (RŠD) Velež, klub burne povijesti, koju je obilježilo nekoliko zabrana rada kao i gašenja kluba, a tome treba dodati i da je osnovan kao zamjena za jedan zabranjeni mostarski radnički klub. Povijest Veleža kao i događanja vezana uz njega usko je vezana uz povijest radničkog pokreta u Mostaru i zemlji (ovo se pogotovo odnosi na period prije Drugog svjetskog rata, kada su članovi Veleža aktivno sudjelovali u djelovanju radničkog pokreta i Komunističke partije u Mostaru), kao i uz politička previranja na ovim prostorima (uglavnom se odnosi od 90-ih pa nadalje). Najveće sportske uspjehe Velež je postigao za vrijeme SFRJ, pogotovo u 70-ima i 80-ima. No krenimo redom.

1922. – 1945.

Nakon Obznane, donesene krajem 1920., i zabrane rada Komunističke partije, uslijedio je čitav niz zabrana djelovanja sindikata i organizacija vezanih uz komunistički pokret, pa je tako zabranjen i Radnički klub Omladina iz Mostara. Tog 26. 6. 1922. je, provodeći odluku mostarske partijske organizacije, petnaestak inicijatora održalo osnivački sastanak na poljani pored Sjevernog logora, na igralištu zabranjenog radničkog kluba Omladina. U upravu kluba su ušli članovi partije koji tada nisu bili sumnjivi policiji, tako da je rad kluba uskoro bio odobren od strane vlasti. Bilo je nekoliko prijedloga za ime kluba, no na kraju je prevagnulo to da se klub nazove po obližnjoj planini. Velež ubrzo stječe simpatije mostarske radničke klase, koja učestvuje u radu ili pomaže rad kluba. Utakmice kluba su dobro posjećene, o čemu svjedoče i sačuvane fotografije, a 1936. Velež ima 3500 članova koji plaćaju članarinu. U prostorijama kluba često su održavana politička predavanja, koja su držali članovi partije, na koja su dolazili članovi i simpatizeri kluba. Prve utakmice Velež je odigrao u crnim dresovima iz jednostavnog razloga, a taj je da su bili najjeftiniji. Prvi nastup u crvenim dresovima Velež je imao 1925., nakon što su mostarski radnici skupili dovoljno novca za crvene dresove, koji su nabavljeni u Zagrebu. Protivnik im je trebao biti Zrinjski, ali utakmica nije odigrana jer su igrači Zrinjskog tražili da Velež ne igra u crvenim dresovima. Igrači Veleža su odbili ispuniti zahtjev te su igrači Zrinjskog napustili teren. Grb sa zvijezdom petokrakom Velež nosi od 1926.

Prvi nastup u crvenim dresovima Velež je imao 1925., nakon što su mostarski radnici skupili dovoljno novca za crvene dresove, koji su nabavljeni u Zagrebu.

Nakon uvođenja šestojanuarske diktature 1929. rad Veleža je privremeno zabranjen, a nekoliko igrača i članova uprave kluba je odvedeno u zatvor. No rad kluba se ubrzo obnavlja, a u klub dolaze članovi partije koji nisu pod policijskom prismotrom. Velež je opet privremeno zabranjen 1932. i 1934., no kao i prije oba puta, rad kluba je obnovljen zahvaljujući i peticijama Mostaraca, 1934. je peticiju potpisalo čak 3000 ljudi. Točno na godišnjicu izbijanja Drugog svjetskog rata 1. 9. 1940., u Mostaru je odigrana utakmica između Veleža i Crne Gore iz Podgorice. Nakon utakmice dolazi do dvodnevnih proturežimskih demonstracija (za vrijeme kojih su uzvikivane parole “Dole fašizam, dole imperijalizam”, “Živio savez sa SSSR-om”), za vrijeme kojih je bilo dosta povrijeđenih i uhapšenih demonstranata. Dana 2. 9. je objavljen generalni štrajk, a nakon toga je došlo do zabrane rada sindikata, a Veležu je opet zabranjen rad. Nakon te zabrane klub nije djelovao sljedećih 5 godina, u narednom vremenu do početka rata u Jugoslaviji, za čitavo vrijeme okupacije, pa sve do oslobođenja Mostara 1945. No Velež unatoč zabrani ipak uspijeva odigrati gostujuće utakmice u Tuzli i Splitu (protiv radničkog kluba Split), te su to bile zadnje utakmice do oslobođenja Jugoslavije i Mostara. No i sportski rezultati kluba zaslužuju osvrt, u periodu prije Drugog svjetskog rata Velež je 4 puta bio prvak Mostara (’29., ’30., ’33. i ’35.).

Nakon zabrane rada 1940. uprava kluba donosi odluku da se arhiva, novac, oprema i osvojeni trofeji sakriju (što je i napravljeno prije upada policije u prostorije kluba), a to je povjereno članu uprave Mešaku Ćumuriji, koji je sklonio arhivu i pehare na jedino njemu poznatom mjestu. No on je 1944. uhapšen, odveden i ubijen (najvjerojatnije u Sarajevu), pa su tako Veležova arhiva i osvojeni pehari ostali zakopani na nepoznatom mjestu i najvjerojatnije zauvijek izgubljeni. Veliki broj igrača i članova uprave Veleža učestvuje u NOB-u, a u Drugom svjetskom ratu su poginula 77 igrača i 21 član uprave Veleža, a njih 9 je proglašeno narodnim herojima. Ubrzo nakon što su 14.2.1945. partizani oslobodili Mostar, rad Veleža je obnovljen. U čast oslobođenja Mostara od 1965. do 1992. igrao se Februarski turnir, u zimskoj prvenstvenoj stanci, najpoznatiji turnir u Jugoslaviji, redovito prenošen na televiziji, na kom su učestvovale brojne domaće i strane ekipe i dvije reprezentacije (Poljska i SSSR).

1945. – 1992.

Nakon obnove rada kluba Velež se uglavnom natječe u Republičkoj ili Drugoj ligi, a u Prvu jugoslavensku ligu se uspio plasirati 1952., ali već nakon prve sezone ispada iz najvišeg ranga. No 1955. Velež je ponovo izborio prvoligaški status, te će u prvoligaškom društvu igrati sve do raspada Jugoslavije. 1958. igra svoje prvo (od četiri) finale Kupa Jugoslavije, u kom je poražen 4:0 od Crvene Zvezde. U sezoni 1962/63 klub ostvaruje najbolji plasman u Prvoj ligi do tada, 4. mjesto, a tri sezone kasnije (1965/66) osvojeno je 3. mjesto. Tih godina Velež daje i prvog reprezentativca Jugoslavije iz Bosne i Hercegovine, kao i prvog reprezentativca izvan velike četvorke. Radi se o legendi kluba Muhamedu Mujiću, koji je odigrao 33 utakmice (17 postignutih golova) za reprezentaciju, te je s njom osvojio olimpijsko srebro u Melbournu 1956., te 4. mjesto na svjetskom prvenstvu u Čileu 1962. Za Velež je odigrao 15-ak sezona (u tri navrata), a u dva navrata je bio i trener Veleža po jednu sezonu. Nadimak Rođeni (koji se koristi za igrače i navijače kluba) Velež je dobio 50-ih, kada je jedan navijač povikao “naprijed rođeni”, što su ostali navijači prihvatili i počeli skandirati “Rođeni, Rođeni…”.

1981. – osvajači Kupa Maršala Tita

Za trenera je 1967. postavljen Sulejman Sula Rebac (igrao nekoliko sezona u Veležu krajem 40-ih i početkom 50-ih, nakon toga prešao u Hajduk i tamo također ostavio neizbrisiv trag), što će se pokazati bitnom razdjelnicom u povijesti Veleža, jer u narednih nekoliko godina pod njegovim vodstvom mostarski Rođeni ostvaruju najbolje rezultate u Prvoj ligi, te igraju naljepši nogomet u Jugoslaviji (a vjerojatno i šire). U sezoni 1969/70 Velež je treći u prvenstvu, a u sezonama 1972/73 i 1973/74 je drugoplasirani, u zadnjoj je prvenstvo izgubio na gol razliku od Hajduka, s tim da je Velež pobijedio u oba međusobna prvenstvena susreta. Velež je tih godina igrao toliko atraktivno, da je stekao dosta navijača u cijeloj Jugoslaviji, tako da i dan danas skoro da nema mjesta gdje nema navijača Veleža (kasnije je to prešlo sa očeva na sinove). Naravno ne radi se o velikim brojkama, ali skoro u svakom mjestu se može pronaći poneki navijač. Najveći evropski doseg dolazi također iz tog vremena kada Velež u sezoni 1974/75 igra četvrtfinale Kupa UEFA, na putu do kojeg je izbacio engleski Derby County, koji je te iste sezone bio prvak Engleske. Najpoznatiji Veležovi igrači iz tog doba su Duško Bajević, Enver Marić, Franjo Vladić (poznati i kao BMV), Džemal Hadžiabdić, Boro Primorac i Vahid Halilhodžić. No ta najbolja generacija Rođenih ikada, nažalost nije osvojila nijedan trofej. Krajem 60-ih je započela gradnja, a 1971. je konačno izgrađen Gradski stadion Pod Bijelim brijegom u Mostaru, na kojem je Velež otada igrao svoje utakmice. Stadion je izgrađen dobrovoljnim radom Mostaraca.

Kad su u pitanju trofeji, navijači Veleža na svoje su došli 80-ih. Godine 1981. Velež sa Milošem Milutinovićem, igračkom legendom Partizana kao trenerom, osvaja Kup Maršala Tita, pobijedivši u finalu Željezničar Ivice Osima sa 3:2 (dva gola Halilhodžića i jedan Dragana Okuke). Kao kapetan pehar je podigao Enver Marić, koji je tako konačno osvojio svoj prvi pehar sa Veležom. Nakon osvajanja kupa Rođene napuštaju dva najbolja igrača – Blaž Slišković odlazi u Hajduk, a Halilhodžić u Nantes, i tako se na najbolji način opraštaju od Veleža. Drugi Kup Maršala Velež osvaja 1986. pobijedivši u finalu zagrebački Dinamo sa 3:1 (dva gola Nenada Bijedića i jedan Predraga Jurića). Kao i u finalu pet godina ranije i u ovom se radilo o duelu trenerskih velikana – Dušana Bajevića i Ćire Blaževića. Bajević, jedan od najvećih igrača u povijesti Veleža, je tako ono što nije uspio kao igrač najbolje Veležove generacije ikada, uspio kao trener- osvojiti trofej sa Veležom. U sezoni 1985/86 Velež osvaja treće mjesto u prvenstvu, naredne godine je viceprvak, a 1987/88 je ponovo treći.

1992. – 2016.

Raspad Jugoslavije i rat 90-ih su se odrazili na sportske klubove, ali slobodno se može reći da je rijetko koji klub doživio to što se Veležu desilo u tom vremenu i nakon toga. Odlukama mostarskog HVO-a iz 1992. i 1993. Veležu je oduzeta sva imovina i klub je ponovo ugašen. Ponovo je obnovljen 1994. u istočnom dijelu grada, i otada uglavnom igra nejaku BH Premijer ligu (bez nekog naročitog uspjeha), a svoje utakmice igra na stadionu u Vrapčićima, dok se na Stadionu pod Bijelim brijegom igra samo kada gostuje protiv Zrinjskog. HNK Zrinjski je hrvatski nacionalni klub ugašen 1945., kada su sasvim opravdano ugašeni mnogi nacionalni klubovi, a tome treba dodati da je Zrinjski igrao NDH ligu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Osim Zrinjskog, prije Drugog svjetskog rata od nacionalnih klubova u Mostaru su djelovali Obilić i Đerzelez. Za razliku od njih Velež je bio radnički klub. 2005. je na Veležov grb vraćena crvena zvijezda petokraka zaslugom navijača, koji su organizirali potpisivanje peticije.

Veležova legenda Blaž “Baka” Slišković

Godine 1993. stadion Pod Bijelim brijegom, na kom je Velež godinama igrao svoje domaće utakmice, postao je mjesto gdje su vojnici HVO-a dovodili stanovnike Mostara nepoćudne (bošnjačke) nacionalnosti, odakle su odvođeni u logore HVO-a u Hercegovini. Općinsko vijeće etnički očišćene općine Jugozapad je 2000. donijelo odluku da se Gradski stadion na 109 godina dodijeli Zrinjskom. Tako je Gradski stadion Pod Bijelim brijegom, izgrađen dobrovoljnim radom Mostaraca (kog je Velež koristio a nije bio njegov vlasnik, jer to je bio gradski stadion), promijenio ime u “Stadion Hrvatskog sportskog kluba Zrinjski”.

Zadnja sezona (2015/16) je vjerojatno natjecateljski najgora u povijesti Veleža – ubjedljivo zadnje mjesto u BH ligi, samo 10 golova u 30 utakmica, tek jedna pobjeda. Nekoliko je uzroka puno slabije kvalitete Veležove igre i rezultata u zadnjih dvadeset i nešto godina, unatoč igranju u BH ligi, koja je je nekoliko puta slabija od nekadašnje jugoslavenske lige. Ovo su neki od njih:

– osiromašenje društva što se reflektiralo i na osiromašenje nogometnih klubova
– odnosi u evropskom klupskom nogometu gdje su klubovi iz bogatijih liga sve bogatiji, a ostali klubovi su sve siromašniji, te teže zadržavaju kvalitetne igrače
– igrači već u tinejdžerskoj dobi idu van, prije nisu mogli u inozemstvo do 28. godine
– slabiji uvjeti rada (što je povezano sa oduzimanjem imovine i nemogućnošću igranja na Gradskom stadionu), te slabiji priljev igrača iz mlađih kategorija, po čijoj je kvaliteti Velež bio poznat prije rata 90-ih
– Velež je bio jedini hercegovački prvoligaš u Jugoslaviji, a u BH ligi ih ima nekoliko, te je samim tim baza igrača na koju se može računati puno manja (npr. dosta kvalitetnih igrača je u Velež nekada dolazilo iz FK Leotar iz Trebinja)
-nepoćudnost kluba, koji je osnovan kao radnički (a ne nacionalni) i koji na grbu ima crvenu petokraku u nacionalističkom i antikomunističkom društvenom okruženju

Brisanje sjećanja

Dok je Velež igrao domaće utakmice na Stadionu pod Bijelim brijegom, a zadnju je odigrao protiv Zemuna u proljeće 1992., tamo je stajalo spomen obilježje poginulim igračima Veleža u Drugom svjetskom ratu. Nakon što je Zrinjski postao domaćin na Gradskom stadionu spomen obilježje je “prenamijenjeno” u obilježje poginulim vojnicima HVO-a. Teško je pronaći da se nešto slično desilo u svijetu. Nogometna reprezentacija Hrvatske je prije koju godinu održala trening na Stadionu pod Bijelim brijegom i u izvještaju HTV-a smo mogli vidjeti reprezentativca Tina Jedvaja koji je izjavio da je uzbuđen jer je na stadionu na kojem je dosta utakmica odigrao njegov otac (Zdenko Jedvaj). Ono što nismo mogli saznati u TV reportaži jest to za koji je klub igrao stariji Jedvaj, a to je naravno Velež.

Osim Zrinjskog, prije Drugog svjetskog rata od nacionalnih klubova u Mostaru su djelovali Obilić i Đerzelez. Za razliku od njih Velež je bio radnički klub.

U 90-ima je bilo i toga da su se njegove igračke legende odricale Veleža (možda su se samo htjeli uklopiti u dominantni i nametnuti način razmišljanja i biti podobni), ali neki od njih su ipak došli pameti i sada s ponosom ističu svoje igranje u Veležu. No Velež je tek jedan od simbola Mostara kome je namijenjeno uništavanje i brisanje iz gradske memorije, a ako ne to onda marginaliziranje i prešućivanje. Svi znamo što se desilo Starom mostu, najpoznatiji mostarski pjesnik Aleksa Šantić je ostao bez ulice sa svojim imenom (dok su mnogi ustaški dužnosnici dobili svoje ulice – Budak, Vokić, Lorković…), Partizansko groblje (koje je projektirao Bogdan Bogdanović) je devastirano i išarano fašističkim porukama, a komemoracije se održavaju uz prisustvo policije. No to je posebna tema, čiji je Velež tek jedan dio.

Pred svoj koncert na Stadionu pod Bijelim Brijegom 2005. godine Đorđe Balašević je izjavio: “O tom stadionu imam samo najlepše mišljenje i lepe uspomene. Na tom stadionu igrao se najlepši fudbal zato jer je tu je igrao Velež. U ovim svežim godinama čujem da Veleža više nema na tom stadionu i da tu igra neki drugi klub za koji nikad prije nisam čuo. Neka mi oproste i neka se ne ljute, ali ja znam samo za Velež.” No taj dio je jednostavno izbačen iz završnog teksta, što je otkrio autor intervjua (Nermin Bise) 8 godina kasnije.

Kao što je već napisano, FK Velež će iduću sezonu igrati u nižem rangu natjecanja, a mnogi mu prognoziraju ili žele skoro gašenje (kolumnista Večernjeg Lista Jozo Pavković je u tekstu “Kako su nogometom Hrvati ugasili crvenu petokraku” Velež već proglasio mrtvim te napisao da još jedna petokraka više ne sja u Mostaru). Klub se nalazi po tko zna koji put u svom djelovanju u teškoj i neizvjesnoj situaciji. No, kao i nebrojeno puta do sada u svojoj povijesti, nadajmo se da će Rođeni i ovo prevazići i ponovo se uzdići i vratiti u prvoligaško natjecanje te stjecati nove navijače, između ostalog i zbog toga jer su osnovani kao radnički klub.