Kapitalistička Republika Hrvatska danas obilježava svoj 28. rođendan u atmosferi visoke stope iseljavanja, industrijske opustošenosti, apatije i sve raširenijeg prekarnog rada. U tekstu istražujemo koji su temelji ove republike, koji procesi sačinjavaju njezin kontinuitet od nastanka 1990-ih do danas i kakva se rješenja nude za izlazak iz bijede.

Republika Hrvatska danas obilježava Dan državnosti u spomen na 25. lipnja 1991. kada je Hrvatski Sabor donio odluku o samostalnosti i suverenosti, odnosno izlasku iz Jugoslavije. Punih 28 godina kasnije, u industrijski opustošenoj zemlji caruju apatija, cinizam i visoka stopa iseljavanja, dok o samostalnosti i suverenosti nema govora budući da sudbinu kroje nadnacionalne institucije kapitala. Radnici u trgovačkim centrima i danas rade, iako je navodno državni praznik, turistička sezona je ugrožena jer fali radne snage, nove obitelji spremaju se iseliti, penzioneri su na tržištu rada – takvo je stanje 25. lipnja 2019.

Stoga je red da u tekstu pred nama ukratko istražimo leže li uzroci današnjeg stanja u samim temeljima ove republike, koji procesi sačinjavaju njezin kontinuitet, vrijedi li slaviti njezin rođendan i koja su rješenja uopće moguća.

Kriza jugoslavenskog socijalizma

Jugoslavenski socijalizam našao se krajem 1980-ih u dubokim problemima. Privredne i ustavne reforme 1960-ih i 1970-ih, smjer razvoja Saveznog izvršnog vijeća (SIV) koji se od 1970-ih i službeno temeljio na klasno neutralnoj „ekonomskoj racionalnosti“,1 nova zaduživanja kod MMF-a po njihovim uvjetima, dovodili su do postepene privredne (a onda i federativne) decentralizacije, jačanja konkurentskog odnosa među poduzećima i republikama. Kad je 1988. donesen novi Zakon o poduzećima kojim se jugoslavenska ekonomija dodatno liberalizirala i otvorila svoja vrata privatnom vlasništvu i stranom kapitalu, u svakoj republici već je ojačao tehnomenadžerski sloj koji će se, u savezu sa dijelom partijske birokracije, 1990-ih konstituirati kao nova vladajuća klasa restauracijom kapitalizma. Unatoč mnogim štrajkovima i znacima otpora kojima se radništvo u Jugoslaviji fragmentirano borilo protiv kapitalističkih mehanizama unutar postojećeg sistema tržišno orijentiranog samoupravnog socijalizma (pr. akcije radnika Borova krajem 1980-ih ), rascjepkana2 radnička klasa Jugoslavije nije imala snagu da zaustavi procese koji su u konačnici doveli do konačne restauracije kapitalizma. Nije se mogla oduprijeti sve izglednijoj kontrarevoluciji.

U SR Hrvatskoj, zadatak paralelnog izlaska iz Jugoslavije i konačnog napuštanja socijalizma (društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju) na sebe je preuzeo HDZ, stranka osnovana 1989. pod vodstvom komunističkog otpadnika Franje Tuđmana. Temeljni cilj ove stranke bila je uspostava nove kapitalističke republike, odjevene u plašt „višestoljetnog sna hrvatskog naroda“, za što je nužna bila korjenita pretvorba i privatizacija vlasništva nad poduzećima, budući da bez privatnog vlasništva nema kapitalizma. HDZ u SR Hrvatskoj preuzima vlast u svibnju 1990., a kako bi planirani pretvorbeno – privatizacijski proces prošao bez otpora samih radnika, vrijedilo je maksimalno potencirati nacionalizam i zaoštriti međuetničke sukobe u Hrvatskoj. S obzirom da je Tuđman u Srbiji imao pandana u obliku Slobodana Miloševića, tipičnog jugoslavenskog tehnomenadžera koji je od 1987. krenuo u postepeno raspirivanje nacionalizma s ciljem revizije Ustava iz 1974., pozornica za tragediju privatizacije i rata polako se namještala.

Pretvorbeno-privatizacijski rat

Raznim taktičkim potezima u smjeru zakuhavanja tenzija u Hrvatskoj je na proljeće 1991. izbio rat koji je doveo do politike etničkog čišćenja čitavih krajeva 1991. (od strane srpskih snaga) i 1995. (od strane hrvatskih snaga), a 1992. prelio se na Bosnu i Hercegovinu. Rat je u Hrvatskoj odnio oko 20.000 života, uz ogroman broj ranjenih i raseljenih. O svim užasima rata ovdje nećemo pisati jer nas u ovom tekstu zanimaju stvarni temelji republike koja danas slavi svoj 28. rođendan. Neki će reći kako je njezin temelj upravo rat, ali svaka društveno – ekonomska formacija temelji se na određenom obliku vlasništva, na određenom načinu proizvodnje. Stoga se njezini temelji moraju potražiti negdje drugdje, na sigurnoj udaljenosti od bojišnice.

Devedesetih su, u zaleđu ratnih strahota, stvoreni temelji današnje republike: privatizacija, deindustrijalizacija i osiromašenje radnog naroda od strane saveza kapitala i države, tj. poduzetnika i njihovih političara.

U atmosferi (pred)ratne napetosti, Hrvatski Sabor je u Zagrebu 18. travnja 1991. donio Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, kao temeljni dokument kojim se krenulo u tranziciju iz socijalizma u kapitalizam, iz društvenog u privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Društveno bogatstvo akumulirano u poduzećima višedesetljetnim radom sada se i službeno našlo na pretvorbeno – privatizacijskom bubnju. Ovaj dokument napisao je pravnik Jakša Barbić po hitnom postupku, po direktivi samog Tuđmana3, a do kraja 1990-ih doživio je čitav niz zakonskih dopuna, uredbi i izmjena koje su novopečeni poduzetnici (tajkuni) i njihovi političari donosili kako i kada im je odgovaralo. Nakon donošenja zakona, trebalo je 1992. ozakoniti i tijelo koje će biti zaduženo za njegovu provedbu, a ono se, opet nakon ponekih izmjena, konačno 1993. pojavljuje u obliku HFP-a, Hrvatskog fonda za privatizaciju. HFP je tako postao glavni organ putem kojega kapitalisti grabe društveno vlasništvo; pljačkaju ga i likvidiraju ili na njemu grade svoja nova poslovna carstva. U radu HFP-a od 1993. do 1999. smjenjuju se mnoga lica, a istaknut ćemo samo neka: predsjednici su bili Ivan Penić, Milan Kovač, Tomislav Družak i Stipe Hrkač, dok su u Upravnom odboru sjedili Borislav Škegro, Mladen Vedriš, Nadan Vidošević, Ivić Pašalić, Goranko Fižulić, Dragutin Lesar, itd.

Bilanca rada HFP-a tijekom 1990-ih očitovala se u deindustrijalizaciji (uništavanju mnogih poduzeća i industrijskih grana), smanjenju proizvodnje, čitavim vojskama nezaposlenih4 i osiromašenih, te naglom usponu tajkuna kao što su Miroslav Kutle (inače jedan od osnivača HDZ-a 1989.), Ivica Todorić, Josip Gucić, Luka Rajić i dr. Nimalo slučajno, Sabor se tek na ljeto 1997. sjetio izglasati Zakon o sprečavanju pranja novca, a HFP je u svojim izvješćima Saboru redovito prao ruke od bilo kakve odgovornosti.

Tako su 1990-ih, u zaleđu ratnih strahota, stvoreni temelji današnje republike: privatizacija, deindustrijalizacija i osiromašenje radnog naroda od strane saveza kapitala i države, tj. poduzetnika i njihovih političara. U svom debitantskom desetljeću, Republika Hrvatska pokazala se na djelu kao instrument nove vladajuće klase – kapitalista. Plašt “višestoljetnog sna hrvatskog naroda” bio je konačno razodjenut; narodu se ukazala najgora noćna mora – država tajkuna.

Klika okupljena oko HFP-a svoje je operacije provodila tijekom i nakon rata kojeg se nazvalo Domovinskim. S obzirom da je ovaj rat Tuđmanovim tajkunima poslužio kao kulisa iza koje će oni nesmetano izvršiti razvlaštenje radničke klase i preuzimanje vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, više mu priliči naziv Pretvorbeno – privatizacijski rat.

Privatizacija kao kontinuitet: invazija stranog kapitala

Da nas početni razvoj Tuđmanove republike ne bi odveo u smjeru zaključka o „rođačkom hrvatskom kapitalizmu“, vrijedi se osvrnuti na dolazak stranog kapitala kojem se raspad jugoslavenskog socijalizma ukazao kao sjajna prilika za tržišnu ekspanziju i stjecanje profita. Uništavanje hrvatske industrijske proizvodnje 1990-ih sasvim je odgovaralo stranom kapitalu kojem su Tuđmanovi tajkuni zapravo očistili prostor od konkurencije. Kada su početkom 1992. Hrvatsku priznale Austrija, Njemačka, Italija i druge zemlje centra tadašnje Europske zajednice, nastajale su krilatice poput Danke Deutschland, ali kapital tih zemalja narodu u Hrvatskoj tada nije pokazao cijenu glasa za nezavisnost. Koja je bila njegova puna cijena?

Strani kapital u Hrvatsku dolazi na velika vrata u obliku financijskog kapitala, putem bankarskog sektora; iz smjera Austrije (Hypo Alpe Adria banka, Raiffeisen banka, Erste banka), Italije (Banca Commerciale Italiana u prosincu 1999. kupuje Privrednu banku Zagreb, a Zagrebačka banka 2002. postaje dijelom talijanske UniCredit grupe), kasnije Mađarske (OTP banka) i Rusije (Sberbank). Iz Austrije, Italije i Njemačke dolaze i nove osiguravajuće tvrtke i štedionice (Generali, Grawe, Wiener, Uniqa, Wustenrot, Allianz…). Konačno, navedene bankarske grupacije u Hrvatskoj kontroliraju i obvezne mirovinske fondove (Allianz, Erste, PBZ, Raiffeisen). Strani financijski kapital je u proteklih 15-ak godina ogroman broj stanovništva bacio u dužničko ropstvo, a država sve radnike tjera da 2. mirovinski stup uplaćuju5 upravo – obveznim mirovinskim fondovima.

Republika Hrvatska nije zemlja “ortačkog kapitalizma”, nego zemlja europske kapitalističke periferije, čiji su vitalni segmenti (banke, trgovina, telekomunikacije) u stranom vlasništvu, a razvoj domaće poljoprivrede i industrije blokiran je ekonomskom politikom EU.

Nadalje, početkom 2000-tih kompletnu telekomunikacijsku infrastrukturu preuzima njemački Deutsche Telekom, a tih godina započinje i proboj stranog trgovačkog kapitala na hrvatsko tržište; njemačkog preko Schwarz grupe (Kaufland i Lidl), nizozemskog preko Spara, austrijskog preko glomaznih trgovačkih centara (Supernova i Westgate), a razvoj situacije oko Agrokora posljednjih godina rezultirao je i ulaskom ruskog kapitala na područje veleprodaje i maloprodaje. Na izgradnji velikih državnih infrastrukturnih projekata (autocesta, dionica autoceste, tunela, mostova, bazena…) nametnula se austrijska građevinska firma Strabag, naftnu industriju sve više usisava mađarski MOL, a prema pisanju s početka ove godine, domaće stočarstvo i govedarstvo je na koljenima, što opet ide na ruku stranom kapitalu koji u Hrvatsku masovno uvozi meso.

Budući da je domaća tekstilna industrija 1990-ih i 2000-tih ili uništena ili potpuno marginalizirana, u trgovačkim centrima se nametnula roba zapadnih brendova, dok se preostala domaća radna snaga eksploatira opet za potrebe brendova poput Benettona (Pola Textile, Olimpias Tekstil). Na portalu smo proteklih godina pisali o stranim investicijama u raznim industrijskim granama gdje su ili izbijali štrajkovi ili su uvjeti rada katastrofalni (Leistritz, SDF Žetelice, Lipovljani Lignum, Boxmark, Europal…).

U vremenu pristupnih pregovora, Europska unija je Hrvatsku ucjenjivala i podjelom Hrvatskih željeznica na tri društva, privatizacijom brodogradnje i drugim nepovoljnim zahtjevima.

Prema svemu navedenom u ovom poglavlju, vidimo da Republika Hrvatska nije zemlja „ortačkog kapitalizma“, nego zemlja europske kapitalističke periferije, čiji su vitalni segmenti (banke, trgovina, telekomunikacije) u stranom vlasništvu, a razvoj domaće poljoprivrede i industrije blokiran je ekonomskom politikom EU. Ako znamo da proizvodnu snagu rada određuju prirodne i društvene okolnosti, onda je jasno da je Hrvatska stranom kapitalu itekako primamljiva radi prirodnih resursa, prosječnog stupnja vještine radnika, pa i organizacije procesa proizvodnje.

Kao i u vremenima HFP-a 1990-ih, Republika Hrvatska se i u desetljećima dolaska stranog kapitala pokazala kao instrument vladajuće klase – kapitalista. Sva preuzimanja obavio je savez kapitala i državnih vlasti.

Osiromašenje i eksploatacija kao kontinuitet

Osim privatizacije, drugi kontinuitet u razvoju Republike Hrvatske jest i osiromašenje stanovništva, pad životnog standarda. O rastu nezaposlenosti i siromaštva 1990-ih već je bilo riječi, ali ovdje vrijedi istaknuti da je, nakon određenog prosperiteta sredinom 2000-tih koji se dobrim dijelom temeljio na kreditnoj ekspanziji, radništvo i seljaštvo krajem 2000-tih opet bačeno u bijedu. Nakon izbijanja krize 2008. u Hrvatskoj se ustalio trend prekarizacije radnih odnosa i spuštanja cijene rada. Kao posljedica Zakona o radu, u ovom desetljeću bujaju prekarni radni odnosi (agencijski rad, višegodišnji rad preko ugovora na određeno, rad na crno, prekovremeni rad itd), što je mnoge radnike natjeralo u egzodus. Budući da se ovoj katastrofi ne nazire kraj, vlada kapitalu čini nove usluge u pogledu rekordnih kvota za uvoz strane radne snage, čime se cijena rada ili zadržava na niskim razinama ili spušta još i niže. Hrvatska je danas suočena s nezapamćenim valom iseljavanja, radi čega je ugrožena i turistička sezona. Nakon što je godinama izrabljivao domaću radnu snagu i na koncu je potjerao u Irsku, Njemačku i druge europske zemlje, kapital u turizmu ove godine zapomaže i od Vlade traži da hitno pronađe barem 5000 novih nesretnika, bilo domaćih bilo stranih.

Uzevši u obzir kratak pregled posljednjih 28 godina, jasno je zašto razloga za slavlje nema, zašto je danas jedan sasvim običan (radni) dan. Svakodnevno iseljavanje izražava najtočniji narodni sud perifernoj republici, čiji rođendan mogu slaviti jedino kompradorski političari i svi oni koji su se na bilo koji način okoristili obnovom kapitalizma, od 1990-ih naovamo. Oni koji nisu, a ostali su živjeti ovdje, na spomen Dana državnosti imaju gorak okus u ustima. Bilo da danas rade (radnici u trgovačkim centrima, sezonski radnici u turizmu), bilo da traže posao, spremaju se napustiti zemlju, u penziji su…rijetki ovdje vide perspektivu za sebe ili svoju djecu. Republika koja se temelji na pretvorbi, privatizaciji i deindustrijalizaciji, a čiji su kontinuitet daljnja privatizacija, eksploatacija te iseljavanje, sigurno ne može dogurati daleko. Sada joj prijeti kolaps jer turizam sačinjava gotovo četvrtinu BDP-a.

Pogled u budućnost

Budući da se radnička klasa i seljaštvo u Hrvatskoj zadnjih 20-ak godina nalaze u defenzivi, pod stalnim napadima kapitala i države, nužna je radnička kontraofenziva u vidu formiranja radničke revolucionarne politike. Rijetki, ali uspješni ofenzivni štrajkovi zadnjih godina pokazuju da temelja za borbu svakako ima, a i objektivne okolnosti vode u sasvim neizvjesnu budućnost.

Radnička opcija mora izaći sa svojim programom prijelaznih mjera, odnosno nužnih političkih poteza unutar postojećeg poretka kojima se, istovremenim jačanjem materijalnog položaja radnika i seljaka, dovodi u pitanje i sam poredak. Te mjere uključuju: progresivnu poreznu politiku na svim razinama (ukidanje PDV-a na osnovne potrepštine, uvođenje poreza na nasljedstvo, ukidanje svih poreznih olakšica za velika poduzeća i povećanje stope na dobit za krupni kapital…), nacionalizaciju bankarskog sektora, uvođenje radničke kontrole u poduzeća, izmjene Zakona o radu i ukidanje prekarnih radnih odnosa, pokretanje revizije hrvatskog javnog duga kako bi se utvrdila njegova legitimnost itd.

U slučaju preuzimanja vlasti i primjene tih mjera, domaći i strani kapital upregnut će sve instrumente da ih suzbiju, to nas uči i bliža povijest (Grčka 2015). Taj pritisak kapitala političku borbu može odvesti ili u smjer kapitulacije (Cipras) ili u smjer daljnjeg zaoštravanja i korjenite promjene postojeće društveno-ekonomske formacije. A potonje znači promjenu današnje republike iz samih temelja – razvlaštenje kapitalista i podruštvljenje sredstava za proizvodnju. Time je korjenita promjena izvršena u obliku uspostave radničke države – instrumenta vladavine radničke klase.

Fusnote:
  1. Vidi u knjizi Luke Markovića Klasna borba i koncepcije razvoja, Naprijed, 1978.
  2. “Nakon rascepa sa Moskvom 1948. godine, jugoslovenska partija je ubrzo proglasila da je za razliku od sovjetskog modela učinila prvi korak ka odumiranju države tako što su preduzeća „predata na upravljanje radnim kolektivima“, a nasuprot državnoj svojini nad sredstvima za proizvodnju uvedena tzv. društvena svojina. Ovo je, sa jedne strane, pružilo radnicima osećaj da delimično drže vlast u svojim rukama, jer učestvuju u odlučivanju o poslovanju svojih firmi, ali je, sa druge strane, decentralizacijom radničku klasu kao celinu razbila na radne organizacije, a kasnije i sitnije jedinice nazvane „osnovnim organizacijama udruženog rada“, koje jesu stajale nasuprot državnom aparatu, ali koje, za razliku od njega, nisu imale svoje centralne organe, niti jedinstveno formulisanu politiku. Decentralizacija privrede je za posledicu imala to da su radni kolektivi svoje firme doživljavali sve više kao ortakluke, a sve manje kao svojinu društva, što je neretko dovodilo i do sukobljavanja interesa različitih organizacija udruženog rada, koje bi u krajnjoj instanci rešavala država“ (Goran Musić: Radnička klasa Srbije u tranziciji 1988-2013, RLS, 2013., str. 14.-15.)
  3. Vidi Darko Petričić: Kriminal u hrvatskoj pretvorbi, Abakus, 2000., str. 68.
  4. “Prvi proboj 20-postotne nezaposlenosti službeno je zabilježen u drugoj polovici 1999. Godine. Po tvrdnjama sindikata, ukoliko bi se u metodologiju izračuna stopa nezaposlenosti uključili i oni radnici koji rade, a ne primaju plaću, kao i radnici koji imaju primanja manja od 1.000 kuna, stopa nezaposlenosti iznosila bi blizu 30%!” (Petričić, str. 103).
  5. “O kakvom je sadašnjem perverznom sustavu riječ najbolje govori to da se država zadužuje kod tih istih banaka, po visokoj kamati naravno, za novac koji im je poklonila privatizacijom mirovinskog sustava. Država na taj način već godinama popunjava rupu u proračunu, a povećava javni dug.” Vidi više na: Prosvjed protiv mirovinske reforme