Radni uvjeti u varaždinskoj Koki Realnost privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju

Radnici Koke ljetos su stupili u spontanu obustavu proizvodnje radi katastrofalnih uvjeta rada koji se temelje na neplaćenim prekovremenim satima bez kolektivnog ugovora. Dok vlasnik Koke ultrabogataš Dragutin Drk stoluje u svom dvorcu, radnike se fizički iscrpljuje do razine iznemoglosti. Osim Drka i uprave, odgovornost za ovakvo stanje leži i na inertnom sindikatu PP DIV.

Prije nekoliko mjeseci varaždinska Koka našla se u centru povećanog medijskog interesa. Naime, 30. lipnja ove godine radnici su odlučili spontano prekinuti proizvodnju na oko sat vremena, što je bio rezultat njihove indignacije i pobune protiv vrlo lošeg stanja radničkih prava koje u toj firmi vlada već godinama. Prekid proizvodnje započeo je zbog radnika na primarnoj liniji, koji redovito rade po dvanaest sati dnevno i koji su zbog toga bili izrazito iscrpljeni. Ubrzo su im se pridružili i radnici ostalih sektora, poput klaone i prosjekaone. Kako su sami tada naglašavali, do prekida proizvodnje došlo je jer su radni uvjeti jednostavno postali nepodnošljivi – ogroman broj prekovremenih sati koje radnici odrađuju ne plaćaju im se, a ne mogu ih iskoristiti ni kao slobodne sate. Radnici koji rade u jutarnjoj smjeni tako znaju raditi po devet sati, a oni koji rade popodne na poslu se znaju zadržavati do dva-tri sata ujutro. Iako su radnici svojom spontanim, hvalevrijednim činom, koje je uprava tada nazvala normalnim, “spontanim okupljanjem radnika“, pokazali svoje duboko nezadovoljstvo i krenuli u pregovore s upravom, pitanje je jesu li im uvjeti na poslu danas išta bolji i mogu li se uopće poboljšati u okvirima ovakvog ekonomskog sustava.

Radnicima je pogotovo teško u vrijeme sezone od travnja do rujna, kada im se povećava opseg posla – tada se u komadu odrađuju smjene od devet do dvanaest sati. Zaštite putem kolektivnog ugovora nema, radnici tako ne znaju kada im je kolektivni ugovor istekao, dok direktor uporno odbija potpisati novi, i uvesti red po tom pitanju.

Tvornica Koka nalazi se u privatnom vlasništvu jednog od najbogatijih poduzetnika s područja sjeverozapadne Hrvatske – Dragutina Drka. Zaposlen kao poslovođa šezdesetih godina u tadašnjoj Gradskoj mljekari Varaždin, koja je kasnije postala Vindija, Drk je devedesetih godina, u doba famozne pretvorbe i privatizacije, postao najveći dioničar i predsjednik uprave Vindije. Nekoliko godina kasnije, Vindija kupuje varaždinsku Koku. Tvornica Koka ukupno zapošljava oko 1700 radnika, uključujući i one koji rade na tvorničkim farmama. Kao što je već spomenuto, radni uvjeti su izrazito loši, a radnicima je pogotovo teško u vrijeme sezone od travnja do rujna, kada im se povećava opseg posla – tada se u komadu odrađuju smjene od devet do dvanaest sati. Nekakve zaštite putem kolektivnog ugovora nema, radnici tako ne znaju kada im je kolektivni ugovor istekao, dok direktor uporno odbija potpisati novi, i uvesti red po tom pitanju. Što se tiče radnika i njihovih ugovora o radu, i u Koki vlada trend da se velik broj radnika zapošljava preko ugovora na određeno – iako postoje radnici koji već godinama rade za stalno, isto tako ima ljudi kojima se ugovor o radu produžuje svaki mjesec ili svakih par mjeseci, te koji u takvoj nesigurnosti rade već dugi niz godina. Opseg posla sastoji se od nekoliko sektora: klanja piletine, primarne linije, pakiranja, rada u rasjekaoni i preradi. Poslovi na tim sektorima, naravno, nisu sjedeći, već radnici po cijeli dan stoje i time se izrazito fizički iscrpljuju. Gorući problem radnika u Koki, između ostalog, jest i prekovremeni rad. Prekovremeni sati tako u principu nisu plaćeni, svi sati odlaze u preraspodjelu. Iako su radnici uspjeli ishodovati isplaćivanje nekih zaostataka od šestog mjeseca, prekovremeni se i dalje ne plaćaju, unatoč tome što se redovito radi i subotama i praznicima, osim Božića i Nove godine.

Iako je situacija kulminirala krajem lipnja ove godine, radnici Koke su i nekoliko mjeseci prije toga Sindikatu zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi (PP DIV) ukazivali na brojna kršenja radničkih prava i propisa koja se u Koki događaju, te apelirali da se uprava na to upozori. Na brojne upite i upozorenja član uprave Stjepan Sabljak uopće nije odgovarao. Nekoliko je mjeseci takav oblik upozoravanja trajao, sve dok samim radnicima nije prekipjelo i dok nije došlo do spontane obustave proizvodnje. Niti sindikat niti uprava u ovom slučaju nisu pretjerano revno reagirali: da se radnici sami nisu organizirali i pokazali otpor, vjerojatno se ništa niti ne bi dogodilo. Iako je nakon obustave proizvodnje krenuo period pregovora, kako doznajemo, situacija se po pitanju radnih uvjeta u Koki nije promijenila na bolje. Očito je da će se radnici Koke morati još jače organizirati i pritisnuti tromi PP DIV da se počne intenzivnije boriti za njihova prava, i upravu koja im mora omogućiti uvjete za dostojanstveniji rad.