Kompradorska politička elita neće se boriti protiv prekarnog rada Rasprava povodom predstavljanja studije o porastu dualnog tržišta rada

U organizaciji Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja u Zagrebu je jučer održana rasprava povodom predstavljanja studije o porastu dualnog tržišta rada u periodu ekonomske krize od 2008. – 2015. godine u devet novih država članica EU, plus Grčke kao jedine stare. Rezultati ove korisne studije pokazali su još jednom ono što je većini radnika već godinama jasno – restauracija kapitalizma na ovom prostoru, neoliberalne reforme, za zahtjeve takvog sistema nikad dovoljno fleksibilizirano tržište radne snage uz neizbježno visoku stopu nezaposlenosti doveli su do rekordno niske zaposlenosti pri čemu je i ono malo zaposlenih suočeno sa sve većom nesigurnošću svog radnog mjesta.

Porast dualnog tržišta rada: borba protiv prekarnog rada u novim državama članicama putem industrijskih odnosa ili PRECARIR, kako se skraćeno zove ovaj projekt, financiran je od strane Evropske komisije, a autori studije za Hrvatsku su Višnja Samardžija i Hrvoje Butković s Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO). Projekt je pokrenut 2014., a završava krajem ovoga mjeseca kada će na stranicama instituta studija biti objavljena i na našem jeziku, zajedno s komparativnim rezultatima drugih instituta koji su sudjelovali u projektu.

Osim samih autora studije sudionici rasprave bili su istaknuti predstavnici političkih partija i koalicija koje izlaze na ovotjedne parlamentarne izbore: Mirando Mrsić iz Narodne koalicije, Tomislav Ćorić iz HDZ-a, David Bregovac iz Hrvatskih laburista i Milivoj Špika iz Koalicija za Premijera te sindikalisti Ana Milićević Pezelj iz SSSH i Krešimir Rožman iz SZDSSH-a. Raspravu je moderirao Željko Ivanković.

U uvodnom izlaganju Višnja Samardžija govorila je o glavnim oblicima nesigurnog, prekarnog rada koji su bili predmet ove studije: rad na određeno vrijeme, rad u nepunom radnom vremenu, privremeni agencijski rad, sezonski rad, samozapošljavanje, rad putem autorskih ugovora, studentski rad i stručno osposobljavanje.

Samardžija ističe kako su nestandardni oblici rada u EU nakon krize 2008. godine u stalnom porastu, no dok u ostalim članicama EU takav oblik rada još uvijek nije dominantan, u Hrvatskoj je u 2015. godini od ukupnog broja novozaposlenih više od 95 posto radnika zaposleno upravo na takav način, preko ugovora na određeno. Osim Hrvatske, visok stupanj novozaposlenih radnika putem ugovora na određeno imaju Slovenija i Poljska. Da napomenemo, autori u studiji koriste Zakonom o radu definiran termin standardnog rada, što znači rad na neodređeno i u punom radnom vremenu.

Kada je riječ o samozapošljavanju, koje je također jedan od atipičnih oblika zapošljavanja, rezultati studije pokazuju da u EU u promatranom periodu postoji stagnacija dok u Hrvatskoj imamo značajan pad. Autori studije takav pad objašnjavaju kao rezultat ekonomske krize u kojoj je došlo do zatvaranja velikog broja malih poduzeća. Prema rezultatima ove studije možemo zaključiti da u posljednje vrijeme vrlo popularni “poduzetnički inkubatori” i “poduzetnički impulsi” očito nisu uspjeli zaustaviti taj negativni trend.

“Hrvatska je bila izrazito pogođena ekonomskom krizom u odnosu na druge članice EU, a oporavak iz 2015. godine je preslab s obzirom na porast javnog duga. Znatno je porasla nezaposlenost, a istovremeno je smanjena zaposlenost”, rekao je Hrvoje Butković, jedan od autora studije u nastavku predstavljanja rezultata, te dodao da je “pogotovo problematično što nezaposlenost pogađa najviše mlade, gdje je Hrvatska dotaknula samo dno u usporedbi s drugim članicama EU”. Istaknuo je da rad na neodređeno također može biti prekaran ako radnici rade na minimalcu, ne dobivaju plaću ili ako im plaća kasni.

“Broj agencijskih radnika od 2008. godine je udvostručen, iako je još uvijek mali u odnosu na druge države članice EU”, kaže Butković te taj podatak dovodi u vezu s vrlo malim brojem multinacionalnih korporacija u Hrvatskoj, a kao poseban primjer velikog broja agencijskih radnika navodi češku i slovačku autoindustriju u kojoj gotovo 30 posto radnika radi putem agencije.

Butković naglašava da je u Hrvatskoj sa Zakonom o radu iz 2014. došlo do još veće fleksibilizacije tržišta rada i da je novi zakon dodatno olakšao korištenje nestandardnih oblika rada kao što su agencijski rad, rad na određeno i rad u nepunom radnom vremenu. Zbog nastavka segmentacije tržišta rada povećan je jaz između radnika zaposlenih na neodređeno i svih ostalih koji su suočeni sa sve većim neizvjesnostima. “Fleksibilizacija iz Zakona o radu”, napominje Butković “prvenstveno se odnosila na nestandardne oblike rada, dok su radnici na neodređeno ostali u manje-više sličnoj poziciji.”

Strategije sindikata i poslodavaca vrlo su različite kada je u pitanju nestandardni rad. Poslodavci smatraju da je nestandardni rad bitan za neometano obavljanje poslovnih aktivnosti i zalažu se za daljnje širenje nestandardnih oblika rada, a sindikati s druge strane imaju oprečan stav i smatraju da se nestandardnim radom ugrožavaju standardi u području radnih odnosa pri čemu veliki problem za sindikate predstavlja nemogućnost sindikalnog organiziranja takvih radnika koji se boje da im učlanjenjem u sindikat ugovor neće biti produžen.

Niti jedan od političara koji su jučer sudjelovali u raspravi, a od kojih su barem dvojica (Špika i Mrsić) objavili i svoju kandidaturu za budućeg ministra rada, prekarni rad ne namjeravaju ukinuti ili ga barem zakonskim putem svesti na najmanju moguću razinu.

“Generalno, razrada strategija socijalnih partnera kod nas je na samom početku. Problem je u potkapacitiranosti sindikata, kao i u tome da su sindikati uglavnom orijentirani na kolektivne ugovore, a trebali bi proširiti fokus i na druga područja te izraditi jasne strateške smjernice po pitanju nestandardnog rada prema vlasti i prema poslodavcima”, zaključuje Butković.

Nakon što su izneseni rezultati analize, većina sudionika se žalila da je velika šteta što nije bio prisutan niti jedan predstavnik poslodavaca (čitaj kapitalista) iz HUP-a kako bi mogli čuti i njihovo mišljenje po pitanju atipičnih oblika rada, no nitko istovremeno nije primijetio da u raspravi nije sudjelovao niti jedan prekarni radnik ili radnica koji bi iz prve ruke mogli objasniti što u Hrvatskoj znači biti zaposlen na određeno, putem agencije ili biti student i raditi preko studentskih ugovora. Najviše smo po tom pitanju očekivali od predstavnika Laburista – stranke rada, Davida Bregovca koji je, kako je sam rekao zaposlenik 3. Maja i dobro zna u kakvim uvjetima rade prekarni radnici, no Bregovac ne nudi nikakav konkretan prijedlog za rješavanje problema prekarnog rada već apstraktno govori o podršci i očuvanju “radne obitelji” za koju će se on i njegova stranka, svakako u dijalogu s poslodavcima, pokušati izboriti.

Sama rasprava nakon iznošenja rezultata studije bila je u najvećem dijelu besplodna. Osim povremenih intervencija sindikalista Ane Miličević Pezelj i Krešimira Rožmana, rasprava nije donijela ništa novo niti bitno i uglavnom se većinu vremena odvijala na relaciji Ćorić-Špika, u koju se povremeno ubacivao Mrsić, a koji su ovu priliku iskoristili za sitne obračune u predizborne svrhe. Milivoj Špika uglavnom je inzistirao na svojoj ideji da se brojni postojeći problemi u državi, a s njima i problem atipičnog rada, mogu riješiti ukidanjem drugog mirovinskog stupa. Tomislav Ćorić se s ukidanjem drugog mirovinskog stupa ne slaže, a isključivo u ekonomskom rastu vidi lijek za sve probleme ovog društva, ne navodeći pritom kojim bi mjerama taj rast osigurao i što bi takav rast značio za (prekarne) radnike.

Mirando Mrsić, bivši ministar rada u čijem je mandatu i donesen sporni i za radnike štetan novi Zakon o radu, ne smatra da bismo a priori trebali biti protiv nestandardnih oblika rada jer oni u nekim slučajevima mogu ići i na ruku radnicima. Najveći problem Mrsić ipak vidi u zapošljavanju na određeno te je rekao da će njegova buduća vlada u borbu protiv takvog oblika rada krenuti kažnjavanjem poslodavaca koji potpisuju ugovore na određeno (poslije se ispravio i rekao “destimuliranjem”). Na pitanje na koji način tu destimulaciju planira provesti nije odgovorio jer, kaže, ne želi ulaziti u detalje jer se boji da bi HDZ i njegov predstavnik u ovoj raspravi, Tomislav Ćorić, taj plan mogli prekopirati i iskoristiti ga za svoj program. Ono što je Mrsić najavio kada nije pokušavao biti duhovit jest to da će njegova koalicija pokušati smanjiti već ionako nizak trošak rada kako bi standardni rad za poslodavce bio atraktivniji, odnosno jeftiniji.

S obzirom na izneseno u raspravi, poslodavci (čitaj kapitalisti) ne moraju brinuti da i u budućnosti, u slučaju njihove spriječenosti da sudjeluju u ovakvim raspravama, njihovi interesi neće biti zastupljeni. Njihove interese već godinama zastupa naša kompradorska politička elita što se i jučer jasno u raspravi pokazalo. Niti jedan od političara koji su jučer sudjelovali u raspravi, a riječ je o tjednu u kojem se održavaju izvanredni parlamentarni izbori, a od kojih su barem dvojica (Špika i Mrsić) objavili i svoju kandidaturu za budućeg ministra rada, prekarni rad ne namjeravaju ukinuti ili ga barem zakonskim putem svesti na najmanju moguću razinu.

Ono što radnicima preostaje jest snažnije povezivanje, pritisak na vodstvo i pokušaj radikalizacije vlastitih sindikata i središnjica čiji bi predsjednici napokon trebali prestati ponavljati mantre o nužnosti tzv. socijalnog partnerstva, o važnoj ulozi gospodarsko-socijalnih vijeća koja ne služe ničemu osim amortizaciji radničkog nezadovoljstva, a čije višegodišnje rezultate možemo vidjeti upravo u ovoj korisnoj studiji. Rasprave poput ove radnicima o kojima i jest riječ i na kojima oni uglavnom ne sudjeluju, niti su na njih pozvani ni ubuduće neće donijeti ništa dobroga, a ako je zaključivati prema jučer viđenoj servilnosti s kojom se neki naši vodeći sindikalisti (upravo oni najreprezentativniji) ophode u odnosu prema bivšem ministru rada, onom istom koji je i donio zakon koji je omogućio najgrublju eksploataciju radnika, jasno je da se buduće rješavanje problema prekarnog rada i općenito borbe za veća radnička prava neće odvijati putem tzv. socijalnih dijaloga.