Herojski štrajk prosvjetnih radnika završio je 2. prosinca antidemokratskim potezom žutih sindikata koji su na Vladinu ponudu pristali bez izjašnjavanja članstva. Za razliku od njih, Sindikat Preporod ponudu nije prihvatio, već je za mišljenje pitao svoje članstvo koje je ponudu odbilo. Osim što smo time saznali što o ponudi misli barem dio samih radnika, Preporod je do kraja ostao vjeran načelima radničke demokracije.

Članstvo Sindikata Preporod odbilo je putem referenduma ovotjednu ponudu Vlade o rastu koeficijenata nastavnom osoblju, odnosno dodataka na plaću nenastavnom osoblju. Izjašnjavanje je provedeno u 385 škola u kojima djeluje Preporod; protiv je bilo 6.536 (61,82 posto), dok je za bilo 4.037 (38,18 posto) glasača. Tim putem saznali smo što o ponudi Vlade misli barem dio prosvjetnih radnika, budući da su reprezentativni sindikati (Sindikat hrvatskih učitelja i Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske) svoju odluku donijeli samovoljno, bez pristanka članstva, čime su pristali na zahtjev Plenkovićeve antiradničke Vlade. Tako je okončan najdulji štrajk prosvjetnih radnika u povijesti Republike Hrvatske.

Antidemokratski potez sindikalne birokracije iz redova SHU i NSZSSH, pod vodstvom Sanje Šprem i Branimira Mihalinca, ostavio je veliku mrlju na štrajku kojeg je krasilo upravo radničko-sindikalno jedinstvo, ustrajnost i demokratičnost (odlučivanje putem referenduma), radi čega su prosvjetni radnici i zadobili veliku podršku ostatka javnosti, kao i drugih sindikata. Unatoč izborenim povećanjima materijalnih prava, žuta rukovodeća tijela SHU-a i NSZSSH-a na kraju su ipak počinila izdaju prosvjetnih radnika. Prvi je to u ponedjeljak 2.12. ujutro najavio šef njihove središnjice Vilim Ribić, koji je plan onoga što mi smatramo najobičnijom izdajom i kapitulacijom nazvao „logikom situacije“ . Kao odlični i predani učenici žute sindikalne škole, Šprem i Mihalinec su najavu svog učitelja poslijepodne i proveli u djelo, te pristali na sporazum s Vladom bez izjašnjavanja članstva putem referenduma. Tako je višetjedni herojski otpor1 desetina tisuća prosvjetnih radnica i radnika priveden kraju bez njihova pristanka, dogovorom uskog kruga ljudi, u maniri „tajne diplomacije“.

Umjesto odluke utemeljene na transparentnosti, koja sadrži demokratski legitimitet, dobili smo tipičnu kabinetsku odluku koja kod mnogih izaziva gorčinu. Umjesto trijumfa demokratske volje većine, dobili smo frustracije i bijes mnogih prosvjetnih radnika na društvenim mrežama. Umjesto rasta vjere u sindikalizam, dobili smo dodatno razočaranje u sindikalizam – što je izrazito opasno!

Antidemokratski potez sindikalne birokracije iz redova SHU i NSZSSH, pod vodstvom Sanje Šprem i Branimira Mihalinca, ostavio je veliku mrlju na štrajku kojeg je krasilo upravo radničko-sindikalno jedinstvo, ustrajnost i demokratičnost.

Osim što samu metodu dovršenja ovog štrajka smatramo porazom demokracije u režiji žutih sindikalista, moramo se osvrnuti i na odvajanje nastavnog i nenastavnog osoblja u ovom sporazumu. Još na prosvjedu održanom početkom rujna na Markovom trgu, Sanja Šprem kazala je: „Pozivamo na jedinstvo, ujedinili smo naše snage s jednim ciljem, a to je rast koeficijenata složenosti poslova svim zaposlenicima.“ Upravo je zajedništvo spremačica i učitelja, domara i profesora, kuhara i tajnika, bilo ono što je štrajku davalo neviđeni zamah i popularnost. Trebamo li ovdje citirati2 gromoglasne riječi Ane Tuškan (SHU) s početka velikog zagrebačkog prosvjeda 25. 11.? Nakon što se putem sporazuma nastavnom osoblju podigao koeficijent, a nenastavnom nije3 (njima su podignuti dodaci na plaću), uslijedio je nagli obrat u retorici žutih sindikalista; najednom to više nije važno, najednom je novčaniku svejedno. Na sasvim opravdani gnjev sindikata nenastavnog osoblja ATOS, koji su najavili i štrajk, Branimir Mihalinec je odmahnuo rukom, kazavši kako štrajk neće podržati, te kako se „svako mora izboriti za svoja prava“! Kakav bezobrazluk, kakav cinizam! Očito su tijekom štrajka žuti sindikalisti naše spremačice, domare i kuhare koristili kao puko taktičko sredstvo, pristupivši radničkom jedinstvu s figom u džepu.

Prosvjetni radnici moraju ostati sindikalno organizirani, ali nakon ovotjednog antidemokratskog potpisivanja sporazuma s Vladom, Sanja Šprem i Branimir Mihalinec više ne zavrjeđuju da vode radnike u školama i da odlučuju u njihovo ime.

Međutim, da sve ne bi završilo u samovolji, pobrinuo se dosljedni čuvar radničke demokracije – Sindikat Preporod. Kao treći najveći sindikat u školstvu (koji je reprezentativan samo u srednjem školstvu, pa ni ne može samostalno pregovarati i organizirati legalni štrajk), Preporod se od samog početka štrajka nije isticao nikakvim oblikom soliranja, već je djelovao u službi svih prosvjetnih radnika u štrajku. ”Mi smo u štrajku svi jedna vojska, nema veze što imamo dva zapovjedništva”, slikovito je na samom početku duh štrajka opisao predsjednik Preporoda Željko Stipić. Preporod je svakodnevno izvještavao javnost o odazivu svojih članova, sudjelovao na velikom zagrebačkom prosvjedu, transparentno izvještavao o ponašanju Vlade itd. Međutim, za razliku od SHU i NSZSSH čija su zapovjedništva zakazala, Sindikat Preporod ostao je dosljedan i demokratičan do samoga kraja. Umjesto Ribićeve jutarnje „logike situacije“, odnosno popodnevne izdaje od strane Šprem i Mihalinca, Stipić je pred sastanak 2. 12. najavio referendum: „Naše glavno vijeće sa 16 glasova za, od 21 člana, donijelo je odluku da će se o ponuditi odlučivati na referendumu“. Umjesto naknadnih pravdanja i retoričkih obrata, Stipić je 3. 12. javnosti izložio štrajk iz prve ruke, čime je razbijena tajnost kabinetskog pregovaranja; tako smo saznali da je Vlada tražila da se odluka o njezinoj ponudi donosi na tijelima, bez izjašnjavanja članstva. Za razliku od SHU i NSZSSH, Sindikat Preporod je ovakvu ponudu jedini odbio, te raspisao referendum, nakon kojega je, opet jedini, odbio potpisati sporazum. Time je sačuvan obraz radničkoj demokraciji.

Unatoč osjećaju gorčine na samom kraju, svi prosvjetni radnici koji su sudjelovali u ovom dugom i teškom štrajku trebaju biti ponosni na svoje jedinstvo i upornost, ali nadasve na poruku koju su štrajkom poslali svim učenicima. U nijednom udžbeniku, na satu nijedne praktične nastave, ne može se naučiti kako i zašto se vrijedi ujediniti i boriti, i koja je važnost društvene kolektivne akcije. Generacije današnjih učenika napustit će školske klupe bogatiji za jednu sasvim unikatnu pouku iz prakse.

Međutim, ishod ovog štrajka ničime ne garantira da je status javnog obrazovanja sada koliko-toliko osiguran od novih nasrtaja nekih budućih antiradničkih Vlada. Tko može garantirati da nekome neće pasti na pamet da ponovno udari na koeficijente i materijalna prava, kao što je to svojedobno uradio Zoran Milanović?

Upravo stoga prosvjetni radnici moraju ostati sindikalno organizirani, ali nakon ovotjednog antidemokratskog potpisivanja sporazuma s Vladom, Sanja Šprem i Branimir Mihalinec više ne zavrjeđuju da vode radnike u školama i da odlučuju u njihovo ime. Ne samo oni, već znamo da su kompletna rukovodeća tijela SHU-a i NSZSSH-a pristala na ovakav oblik sporazuma, stoga sada ne zaslužuju drugo nego da ih se smijeni i na čelo sindikata postave pouzdani i časni ljudi. Ukoliko je proces kandidature i smjenjivanja birokracije suviše kompliciran, uvijek ostaje opcija iščlanjenja i prelaska u borbeni sindikat koji bi time mogao postati reprezentativan i s budućim vladama pregovarati odlučnije, u interesu većine svojih članova, uzimajući u obzir mišljenje radnika kod najvažnijih pitanja.

Budući da je Preporod sindikat koji je u praksi više puta pokazao da ne odstupa od načela transparentnosti i radničke demokracije, budući da djeluje i u osnovnim i srednjim školama, te okuplja i nastavno i nenastavno osoblje, on može biti mjesto okupljanja svih prosvjetnih radnika. Prelaskom u Preporod neće „profitirati“ Željko Stipić ili bilo koja druga osoba, profitirat će upravo sami radnici koji će biti sindikalno ujedinjeni i spremni na sve eventualne izazove u desetljeću pred nama.

  1. Tijekom čitavog štrajka, prosvjetni radnici bili su suočeni sa antištrajkaškom kampanjom Vlade i dijela žutih medija. Dok je Vlada manipulirala podacima, te nastojala protiv štrajka okrenuti druge radnike javnih službi, dotle su privatni mediji štrajk nastojali oslabiti i ugasiti huškanjem na sindikate. Zajednički su protiv štrajka pokušavali instrumentalizirati roditelje i djecu.
  2. Budući da su ove riječi na kraju pogažene, neka citat ostane u fusnoti: „Svi smo ovdje došli reći da boljem obrazovanju. A tko čini obrazovanje? Čine ga ljudi. To su oni ljudi koji su zadnji na ljestvici. I zato molim jedan veliki pljesak za naše tete spremačice i domare! Za naše kuhare! Za naše pomoćnike u nastavi! Za naše tajnike i računovođe! Za naše stručne suradnike! Za naše učitelje i nastavnike! Hrvatska vas treba!“
  3. Mi se u ovom tekstu nećemo baviti važnošću i razlikom između koeficijenta i dodataka na plaću, kao ni razlikom između uredbe Vlade i Kolektivnog ugovora, budući da nas ponajprije zanima metoda samog okončanja štrajka.