Dobra godina za američke sindikate Novo, radikalnije rukovodstvo i motivirano članstvo obilježilo je uspješnu sindikalnu 2023. godinu

U 2023. godini u SAD-u je pola milijuna radnika sudjelovalo u štrajkovima ili drugim sindikalnim akcijama. To uključuje radnike u autoindustriji, učitelje, konobare, medicinske sestre, hotelske domaćice, glumce i scenariste. Ono za što su se izborili, američki mediji nazivaju historijskim dobicima. Tu se ne radi samo o povećanju nadnica, izborenim beneficijama ili boljim radnim uvjetima, već o zadobivanju izrazito visoke podrške američke javnosti (posebno mladih) i demokratskim reformama koje su nedavno provedene unutar samih sindikata, a koje su rezultirale očito borbenijim i beskopromisnijim vodstvom i, ono najvažnije, velikim i odvažnim planovima sindikata za buduće aktivnosti.

Američki sindikalni pokret već je nekoliko desetljeća u defenzivi. U vrijeme krize 2008. godine, sindikati su se odrekli mnogih prava i beneficija koje im nakon krize nisu vraćene. Osim toga, velike sindikate pratile su optužbe za netransparentnost, korupciju, pronevjeru sredstava i tajne dogovore s poslodavcima.

Sve to rezultiralo je padom povjerenja u sindikate i velikim odljevom članstva, a u nekim slučajevima i sasvim ozbiljnom prijetnjom o preuzimanju sindikata od strane National Labor Relations Boarda (NLRB je američka državna agencija osnovana 1934. radi brige o radničkim pravima). Agencija ima nadležnosti koje joj omogućavaju da sankcionira nepravilnosti sindikalnog djelovanja i izbora, što se u slučaju dva sindikata, UAW-a i Teamstersa, pokazalo ključnim.

UAW ili United Automobile, Aerospace and Agricultural Implement Workers of America (Udruženi radnici za automobilsku, zrakoplovnu i poljoprivrednu industriju) je internacionalni sindikat i jedan od najvećih sindikata u Sjevernoj Americi. Osnovan je 1935. godine i ima 400 tisuća aktivnih članova iz SAD-a, Kanade i Puerto Rica i 580 tisuća članova u mirovini.

Teamsters, odnosno, United Brotherhood of Teamsters, je sindikat koji danas predstavlja radnike raznih djelatnosti iz privatnog i javnog sektora u SAD-u i Kanadi, osnovan je 1903., ima otprilike 1,2 milijuna članova i najveći je sindikat u SAD-u. Osnovan je prvenstveno kao sindikat vozača, a njegov dugogodišnji predsjednik bio je glasoviti sindikalist Jimmy Hoffa.

U slučaju Teamstersa, sve je krenulo još 1989. godine kada su, suočeni s optužbama za korupciju i pod prijetnjom preuzimanja, dogovorili s Agencijom da će provesti demokratizaciju sindikata koja je ključna za borbu s korupcijom unutar vlastitih redova i uvesti sistem jedan član, jedan glas, čime su zamijenili dotadašnji sustav izbora vodstva na konvencijama. Sadašnji predsjednik Sean O’Brien je i sam dio reformističke grupe unutar sindikata – Teamsters for Democratic Union (Teamsters za demokratizaciju sindikata) – koja je pobijedila na izborima za novo vodstvo 2022. godine. Važno je istaknuti da je čitav proces demokratizacije sindikata krenuo od običnih nezadovoljnih članova okupljenih oko frakcija koje su i ranije zahtijevale reformu sindikata, a rezultirao je sveopćom mobilizacijom članstva.

Novim kolektivnim ugovorom izboreno je preko 60 izmjena i poboljšanja koje su poslodavca UPS koštale preko 30 milijuna dolara.

Teamsters koristi strategiju pratice picketing. To je ozbiljna i uvjerljiva prijetnja štrajkom u kojoj radnici ne prestaju s radom, ali prosvjeduju pred svojim kompanijama prije ili nakon svoje smjene, ističu svoje zahtjeve, pokazuju solidarnost s drugim radnicima, te tako, osim što vrše pritisak na upravu, upoznaju javnost i lokalnu zajednicu sa svojim problemima i zahtjevima. Ova je strategija rezultirala najvećim ikad potpisanim, petogodišnjim kolektivnim ugovorom za 340.000 članova UPS Teamstersa. Sindikat je izborio značajna povećanja plaća za sve stalne radnike (povećanje od 2,75 dolara po satu u 2023., odnosno ukupno povećanje od 7,5 dolara u petogodišnjem razdoblju); povećanje nadnice za privremene radnike (na određeno) do 48 posto u petogodišnjem razdoblju; povećanje nadnice za UPS-ove vozače, čime su oni postali najbolje plaćeni dostavljači u SAD-u; reklasifikaciju vozača, čime se ukida sistem dvostrukih platnih režima za privremene i stalne radnike (tzv. two tiers system); bolje sigurnosne i zdravstvene uvjete (npr. klimatizacija vozila); slobodan dan na Dan Martina Luthera Kinga; otvaranje 7.500 tisuća novih stalnih radnih mjesta; prekidanje prakse prinudnih prekovremenih sati; bolje uvjete rada za privremene radnike tijekom sezonskih gužvi; ugovore na neodređeno za veliki broj radnika koji su radili na određeno; povećanja plaće za radnike koji rade nepuno radno vrijeme uz dodatno povećanje plaće na osnovi dugotrajnog rada kod poslodavca. Sve u svemu, novim kolektivnim ugovorom izboreno je preko 60 izmjena i poboljšanja koje su poslodavca UPS koštale preko 30 milijuna dolara.

U sličnoj situaciji našao se i UAW 2019. godine. Njegovo vodstvo osuđeno je i zatvoreno radi pronevjere sindikalnog novca, pa su reformističke struje, kao i u Teamstersu, rješenje problema korupcije vidjeli u demokratizaciji i većoj kontroli članstva. Ponovno je reforma sindikalnih izbora – jedan član, jedan glas – rezultirala izborom radikalnijeg i borbenijeg vodstva na čelu s novim predsjednikom Shawnom Fainom koji je i sam bio dio reformističke struje unutar UAW-a. Fain je na poziciju došao bukvalno par dana prije sindikalne konvencije na kojoj je trebalo odrediti prioritete u predstojećim kolektivnim pregovorima s Velikom trojkom (u ovom slučaju radi se o tri najveća auto proizvođača – Stellantis, Ford i General Motors), a njegov izbor je, prema pisanju Jacobina, najvažniji politički događaj u 2023. godini.

Kolektivni ugovor s Velikom trojkom istekao je polovicom rujna prošle godine, a nešto ranije, u kolovozu, 97 posto članova sindikata (UAW ima 144 tisuća članova u te tri kompanije) glasalo je za štrajk u slučaju neispunjenja njihovih zahtjeva. Prije početka pregovora sindikat je koristio i Teamstersovu piketing strategiju: radnici bi prije početka svojih smjena hodali s transparentima ispred svojih tvornica, pogona podizvođača koji proizvode dijelove, distribucijskih centara sve do zastupništva auto kuća. Ta je taktika, između ostalog, imala za cilj upoznati lokalnu zajednicu sa zahtjevima radnika, ali i visokim prihodima kompanija ili državnim subvencijama koje su dobivale bez obaveze da pošteno plate svoje radnike. Rezultat je bila snažna podrška lokalnih zajednica u kojima se tvornice nalaze, ali i velika podrška američke javnosti općenito (78 posto prema Gallupovom istraživanju).

Zahtjevi sindikata bili su maksimalistički, kakvi uostalom i trebaju biti: trideset dvosatni radni tjedan, ukidanje prekarnih radnih odnosa i zapošljavanje za stalno svih radnika na određeno, ukidanje dvostrukih (ili višestrukih) sustava plaća i beneficija, vezanje plaća za inflaciju i prestanak prakse zatvaranja tvornica u SAD-u radi seljenja proizvodnje na Globalni jug.

Foto: Labour Notes | članovi UPS Temastersa u Milwaukeeju

Tijekom pregovora sindikat je inzistirao na važnim temama kao što su povišice kojih se sindikat odrekao za vrijeme krize 2009. godine i koje su zamijenjene sistemom bonusa. Druga važna tema bila je prilagodba primanja troškovima života i inflaciji (tzv. COLA – cost of living adjustment) te mirovine. Prema trenutnom stanju, tri četvrtine članova sindikata nije obuhvaćeno mirovinskim sustavom – samo 15 posto američkih radnika može očekivati mirovinu!

Takvi ozbiljni i jasno postavljeni zahtjevi, koji su prvenstveno išli za time da poprave položaj najmanje plaćenih i prekarnih radnika, zatim strategija piketinga i stand-up štrajka te općenito zaoštravanje sindikalne retorike, pozitivno je djelovalo na entuzijazam i visoka očekivanja običnih članova sindikata. Osim dobrog početka pregovora, velika inspiracija radnicima bio je ranije potpisan kolektivni ugovor koji je Teamsters isposlovao u UPS-u.

Mnogi stariji radnici ili umirovljeni članovi sindikata pamte vremena kada je UAW bio toliko jak da su njihovi kolektivni ugovori postavljali standard u plaćama za čitavu auto-industriju. Tvornice u kojima nije bilo sindikata dizale bi plaće da dostignu one iz UAW-ovog kolektivnog ugovora, a koje su tada pratile rast inflacije ili rast gospodarstva, samo kako bi držale sindikate podalje od svojih tvornica. Obični članovi sindikata bili su itekako svjesni da je njihovo bivše vodstvo više brinulo o dobrobiti samih kompanija ili gomilanju sindikalnih sredstava nego o svojim članova, što je godinama slabilo moć i utjecaj sindikata te ga je na kraju i dovelo u poziciju da im je prijetilo državno preuzimanje.

Novo vodstvo s predsjednikom Fainom na čelu, bilo je odlučno u prekidanju prakse podilaženja kompanijama. Sa štrajkaškim fondom od 825 milijuna dolara i članstvom spremnim na štrajk, Fain je bio svjestan, što je uostalom i stalno isticao u svojim istupima, da je njihova borba, borba za sve radnike, ne samo one u autoindustriji, i to protiv nekih od najsnažnijih predstavnika kapitala. Tijekom štrajka sindikat je prozivao uprave kompanija, isticao njihovu povezanost s vojnom industrijom, predstavnicima američkog imperijalizma, ili s notornim kompanijama koje brane sindikalno organiziranje, kao što su Amazon ili Walmart. Iznosili su podatke o menadžerskim ugovorima i zaradama njihovih direktora pa se tako saznalo da je izvršna direktorica General Motorsa Mary Barra u 2022. godini „zaradila“ 29 milijuna dolara, Fordov izvršni direktor je u razdoblju od 2020. do 2022. dobio 55 milijuna dolara, dok je Stellantisov direktor pretprošle godine zaradio 23,5 milijuna dolara. Istovremeno, radničke plaće rasle su tek 12 posto od 2007. godine, pa uz svu inflaciju i povećanje troškova života, radnici de facto zarađuju 9 dolara po satu manje nego što su zarađivali prije 15 godina – na početku krize 2008.

Dio je to istog procesa koji je krenuo još sedamdesetih godina prošlog stoljeća prevladavanjem neoliberalnog modela u ekonomiji u kojem nadnice prestaju pratiti produktivnost. Napretkom tehnologije raste produktivnost, a time i zarada kompanija, međutim taj rast produktivnosti nema za posljedicu ni veća radnička primanja ni kraće radno vrijeme. Kao što se vidi na grafu, od kraja 1970-ih visina nadnice (svijetlo plava linija) raste mnogo sporije od produktivnosti (tamno plava). Radnici već desetljećima ne sudjeluju u dobiti koju kompanije ostvaruju većom produktivnošću rada, a iz podataka o plaćama visokog menadžmenta jasno je gdje ta ostvarena dobit završava.

Izvor: EPI / Bureau of Labor Statistics (BLS)

Stand-up štrajk

Tjedan dana nakon početka pregovora, postavljenih uvjeta i piketinga u pojedinim tvornicama, sindikalni vođa Fain zaključuje da očito treba povećati pritisak na kompanije s obzirom na to da nisu prihvatile ni jedan od njihovih pet ključnih zahtjeva. Strategija stand-up štrajka (prekid rada radi odlaska na štrajk), koju su uspješno isprobali u UAW-u, sastojala se od toga da ne štrajkaju svi radnici odjednom već samo dio radnika na lokaciji koju odredi sindikat.

UAW zatim pokreće štrajkove u distribucijskim centrima auto dijelova, znajući da je to kompanijama najprofitabilniji dio poslovanja i da će ih tako najviše oštetiti. Fain poziva još 5 tisuća radnika u 38 centara koji se pridružuju 13 tisuća radnika koji su već u štrajku. Kada je Ford pristao na njihovih 5 zahtjeva, popustili su pritisak u Fordovim centrima i pojačali u druge dvije kompanije, uz Fainovu najavu da će „zatvoriti distribucijske centre sve dok kompanije ne dođu pameti i vrate se za stol s ozbiljnom ponudom”. Takvom su strategijom prekida rada u valovima zapravo održavali stalni pritisak na sva tri proizvođača tijekom pregovora, stalno zaoštravajući pregovore i sileći Veliku trojku da ponudi što više.

U Fordu je UAW ponovno ispregovarao prilagodbu primanja troškovima života (COLA). Ona je prvi puta izborena 1946. u najborbenijim godinama sindikata, a odrekli su je se tijekom krize 2008. godine. Uz to, sindikat je ispregovarao pravo na štrajk radi zatvaranja tvornica, zatim dodatno osiguranje primanja i zdravstveno osiguranje za sve radnike s najmanje 90 dana staža. Izborili su se i za podjelu ostvarene dobiti radnicima pa čak i za privremene radnike, ali najvažnije od svega, izborili su se za stalno zapošljavanje svih privremenih radnika. Druge dvije kompanije nisu odmah pristale na sindikalne zahtjeve, međutim Stellantis je na kraju ipak popustio sindikalnim zahtjevima i poslao sindikatu ponudu malo prije Fainove tjedne najave novih štrajkova.

U vrlo kratkom roku UAW je doživio transformaciju od sindikata koji gubi članstvo, čije je vodstvo osuđeno za kriminal i koje već godinama tijekom pregovora radi ustupke poslodavcima na štetu svojih članova, u borbeni sindikat s novim snažnim vodstvom i planovima za širenje svog članstva

Čak je i predsjednik Biden posjetio štrajkaške linije i izrazio podršku sindikalnom zahtjevu za 40 postotnim povećanjem nadnica, što dovoljno govori o trenutnoj snazi i popularnosti sindikata. Fain je svih 6 tjedana, koliko je štrajk trajao, održavao radikalnu retoriku, nazivajući štrajk borbom radničke klase protiv korporativne pohlepe: „Radnici su osloboditelji, a štrajk je sredstvo njihovog oslobođenja“.

U jednome su trenutku, za vrijeme pregovora i kao direktnu posljedicu štrajka, Ford i General Motors zaprijetili otpuštanjem radnika koji nisu sindikalno organizirani. Sindikat je odgovorio tako da je obećao radnicima naknade iako nisu članovi sindikata, svjestan da se radi o pritisku kompanije na sindikat kako bi popustio u svojim zahtjevima ili pristao na puno manje.

Početkom listopada 2023., Fain u svom tjednom obraćanju javnosti javlja da je General Motors pristao staviti svoju proizvodnju električnih auto baterija pod kolektivni ugovor. Bila je to velika pobjeda sindikata jer su kompanije od početka koristile proizvodnju električnih automobila i čitavu zelenu tranziciju kao bauk i sredstvo razdora među radnicima. Pretpostavka je da će zelena tranzicija i prelazak na električna vozila značiti i zatvaranje radnih mjesta ili zamjenu za loše plaćene poslove u proizvodnji baterija. Kompanije su za svoje tvornice za proizvodnju baterija dobivale, a sve u skladu s donesenim Zakonom o smanjenju inflacije iz 2022. godine, milijarde dolara subvencija od države bez ikakvih obaveza da radnicima plate poštene nadnice. Upravo zato je Fain prozvao Bidena da njegova administracija „hrani korporativnu pohlepu novcima poreznih obaveznika“. Usput su i republikanci koristili taj argument kako bi utvrdili da zelena tranzicija šteti radnicima.

Nakon 6 tjedana štrajka, krajem listopada sindikat je objavio da je postigao dogovor u sve tri kompanije, a radnici su većinom glasali za potpisivanje kolektivnog ugovora; njih 70 posto u Stellentisu, 69,3 posto u Fordu i 54,7 posto u General Motorsu. Sama činjenica da nije svo članstvo bilo za potpisivanje kolektivnog ugovora snažna je poruka korporacijama, jer su radnici unatoč velikim ostvarenim dobicima i vraćenim beneficijama ipak htjeli više. Prema riječima samog predsjednika Faina: „Kada smo postavili te zahtjeve, bio sam upozoren da smo previsoko postavili očekivanja. Ali ja želim jebeno visoka očekivanja. Želim ih preko krova. Trebamo imati visoka očekivanja zato što nam je već prešlo u naviku da ciljamo nisko, a prodajemo se za još manje, a to je stav od kojeg se trebamo maknuti.“

Bio je to prvi simultani štrajk u sva tri velika proizvođača, i prvi je put sindikat koristio strategiju stand-up štrajka u kombinaciji s već iskušanim piketingom. Sva tri kolektivna ugovora izgledaju slično, a izboreno je: povećanje plaća od minimalno 33 do 160 posto za najniže plaćene radnike (deseci tisuća radnika odmah će dobiti 40 postotno povećanje plaće!); izboreno je brže napredovanje do najvećeg platnog razreda (na 3 godine s dosadašnjih 8); ponovno otvaranje Stellantisove tvornice za montažu u Belvidereu; investiranje 3,2 milijardi dolara u novi pogon za proizvodnju auto baterija i zapošljavanje tisuću sindikalno organiziranih radnika; stavljanje tisuća radnih mjesta u proizvodnji električnih automobila i baterija pod kolektivni ugovor, čime će se osigurati pravednija zelena tranzicija za radnike; brojna poboljšanja mirovinskih davanja za aktivne i umirovljene članove: umirovljeni članovi će prvi put u 15 godina dobiti godišnje bonuse, povećat će se mirovinski koeficijent za sve radnike zaposlene prije 2007., a deset posto će se povećati doprinosi poslodavaca u određene mirovinske fondove.

U nekim kompanijama izboreno je prilagođavanje plaća troškovima života, dvotjedni plaćeni roditeljski dopust, pravo na štrajk radi zatvaranja tvornica, a enormni napredak ostvaren je u pitanju privremenih radnika koji su zbog dvostrukog sustava plaća imali daleko niže plaće. Takav sustav je u slučaju radničkih primanja posve ukinut, a samo djelomično u pitanju razlika u mirovinskom i zdravstvenom osiguranju između stalnih i privremenih radnika.

UAW je u vrlo kratkom roku doživio transformaciju od sindikata koji gubi članstvo, čije je vodstvo osuđeno za kriminal i koje već godinama tijekom pregovora radi ustupke poslodavcima na štetu svojih članova, u borbeni sindikat s novim snažnim vodstvom i planovima za širenje svog članstva na auto kompanije koje nisu sindikalno organizirane.

Svi su u štrajku

Osim velikih sindikalnih akcija vezanih uz kolektivne ugovore za UPS Teamsters i UAW-a u Velikoj trojci, 2023. godina je započela velikom pobjedom medicinskih sestara u New Yorku (NYSNA) koje su se izborile za poštivanje sigurnosnih propisa oko minimalnog broja osoblja na odjelima pa sada bolnice plaćaju velike penale u slučaju da ne poštuju izborene standarde. Osim njih, strojarski radnici u Spirit AeroSystems izborili su se za slobodne vikende; zdravstveni radnici u Kaiser Permanente zdravstvenim ustanovama štrajkom su izborili 21 posto veće plaće. U Los Angelesu je štrajkalo pomoćno osoblje u školama, nastavnici, zatim hotelsko pomoćno osoblje i osoblje u restoranima i casinima.

Najveći i medijski najpraćeniji štrajk u 2023. bio je onaj glumaca iz SAG-AFTRA sindikata (The Screen Actors Guild-American Federation of Television and Radio Artists) i scenarista iz WGA (Writers Guild of America West) u kojem je sudjelovalo 160 tisuća glumaca i 11 tisuća scenarista. Štrajk scenarista trajao je skoro 150 dana, dok je štrajk glumaca trajao nešto manje od 4 mjeseca. Članstvo oba sindikata glasalo je za ratifikaciju postignutih ugovora.

Ono što je zajedničko Teamstersu, UAW-u i SAG-AFTRA i WGA-u je to da je njihovo vodstvo direktno izabrano po principu jedan član, jedan glas što je očito doprinijelo njihovoj borbenosti, hrabrim zahtjevima, ali i revitalizaciji samih sindikata i to od strane običnog članstva.

Nedugo nakon pobjeda UAW-a, Honda, Toyota i Hyundai (tvornice u kojima nema sindikata) dale su radnicima povišice. Primjer snažnog utjecaja koji je na radnike imala UAW-ova borba je i podatak da je samo u jednoj Volkswagenovoj tvornici sindikat dobio 1000 pristupnica u jednom tjednu. Inače UAW je u planu sindikalno organizirati radnike u još 13 proizvođača automobila koji ukupno zapošljavaju 150 tisuća radnika (više nego što sindikat trenutno ima članova). Fain otvoreno poziva njihove radnike da pristupe sindikatu i iskoriste momentum i pozitivnu klimu koju je štrajk stvorio. Poručuje im da ne moraju živjeti od plaće do plaće, brinuti se o prehranjivanju svojih obitelji dok njihove kompanije ostvaruju milijarde dolara profita – prvi korak do boljeg života je učlanjivanje u UAW, poručuje im Fain.

Foto: UAW | Stellantisovi dopunski radnici prosvjeduju protiv dvostrukih platnih režima

Još jedan zaokret u dosadašnjem radu sindikata je i odustajanje od tzv. financijskog sindikalizma. Pojam označava praksu sindikalnog vodstva usredotočenog na akumulaciju i ulaganje sindikalnih sredstava u Wall Streetove investicijske fondove umjesto u ono čemu su namijenjeni, a to su masovno organiziranje i borbene štrajkaške aktivnosti. UAW je od 2010. godine ostao bez pola milijuna članova, ali im se u istom tom razdoblju imovina povećala sa 14 na 33 milijarde dolara (što je povećanje od 127 posto!).

Politički angažman UAW-a, u vidu podrške Palestini i zahtjeva trenutačnog prekida vatre u Gazi te osude Bidenove politike, također predstavljaju zaokret u dosadašnjem djelovanju sindikata. Pritisak u tom smjeru došao je prvenstveno od mlađih članova sindikata, a vodstvo ga je poslušalo. Fain je nedavno sudjelovao na zajedničkoj press konferenciji koju su organizirale kongresnice Rashida Tlaib i Cori Bush ispred Bijele kuće uz grupu političara iz redova demokrata i predstavnika ostalih sindikata (kao što su Sindikat američkih poštanskih radnika, Sindikat električara, Sindikat radio i strojarskih radnika, a čiji se broj neprestano povećava). Fain je u svom govoru istaknuo da se „kao sindikalisti moraju boriti za ono najbolje što čovječanstvo je i može biti“ te da se ne mogu boriti za „radnike, društvenu i ekonomsku pravdu i zatvarati oči pred onime što se događa na drugom kraju svijeta“. Istaknuo je da je sindikat u prošlosti bio protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu, protiv rata u Vijetnamu i aparthejda u Južnoafričkoj Republici te da će i ovaj puta mobilizirati resurse i članstvo da im se pridruži u borbi. Da sindikat ozbiljno podržava Palestinu govori i podatak da su formirali grupu za deinvesticiju i pravednu tranziciju zbog izraelskih obveznica koje sindikat posjeduje i svojih članova koji rade u tvornicama oružja koje se izvozi u Izrael.

Bitnu ulogu u čitavom procesu demokratizacije i radikalizacije sindikata odigrale su aktivističke grupe kao što su Labor Notes. Grupa je osnovana 1979. godine, bavi se izdavanjem časopisa i knjiga, organizacijom konferencija i radionica za agitatore, a zalažu se za demokratizaciju i osnaživanje sindikata odozdo.

Zanimljivo je da su svi veći štrajkovi prošle godine u SAD-u organizirani od sindikalnog vodstva izabranog na direktnim izborima, što pokazuje da direktni izbori u kombinaciji s motiviranim članstvom rezultiraju radikalnijim vodstvom.

UAW-ov Fain već sada apelira na druge sindikate da pokušaju uskladiti istek kolektivnih ugovora za 1. maj 2028. godine kako bi pripremili teren za mogući generalni štrajk. Praznik rada obilježen je borbom radnika za osmosatno radno vrijeme, a pregovori 2028. bit će pravo vrijeme za zahtjev kraćeg radnog tjedna. Trideset dvosatni radni tjedan bila jedna od tema koju su sindikati u ovoj rundi pregovora samo otvorili. Za kraj, samo možemo zaključiti da je već bilo i vrijeme i nadati se da je bar Amerika nešto bliža onoj Marxovoj.