Katastrofalan sporazum iz veljače 2015. Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – 6. dio

Eric Toussaint napisao je seriju od sedam članaka nazvanih “Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa”, kao odgovor na najnoviju Varufakisovu knjigu “Ima li ovdje odraslih?”. Kao bivši grčki ministar financija Varufakis je u Sirizinoj vladi, zbog njenih intenzivnih pregovora s trojkom i budućnosti u eurozoni, imao veliku političku ulogu. Njegove teorijske postavke i njegovo praktično djelovanje bitno su utjecali na Sirizinu izdaju koja je obilježila recentnu grčku političku povijest. Danas, kad Varufakis sebe i svoju politiku pokušava prikazati kao pravu lijevu alternativu, članci poput Toussaintovih potrebni su nam više nego ikad. Donosimo šesti članak.

Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – 6. dio

U svojoj knjizi “Ima li ovdje odraslih?”, Janis Varufakis daje nam svoju verziju događaja koji su doveli do sramotne kapitulacije Ciprasove vlade u lipnju 2015. U šestom dijelu serije članaka, Eric Toussaint sagledava pregovore koji su prethodili proširenju Drugog memoranduma u veljači 2015.

Serija članaka koju posvećujem Varufakisovoj knjizi zamišljena je kao vodič za čitatelje na ljevici koji nisu zadovoljni dominantnim narativom kojeg promoviraju mejnstrim mediji i vlade koje kontrolira trojka te onima koji nisu zadovoljni verzijom događaja bivšeg grčkog ministra financija. ¹ Kao protutežu Varufakisovoj priči istaknuo sam događaje o kojima on šuti i prikazao različite poglede na ono što je trebao napraviti i što je umjesto toga napravio. Moja priča teče paralelno s njegovom, ne suprotno.

Ključno je dubinski analizirati politiku koju je provodila vlada Varufakis-Cipras, jer je po prvi put u 21. stoljeću radikalno lijeva vlada izabrana u Europi. Ako želimo izbjeći novu katastrofu neophodno je identificirati greške i shvatiti što je pošlo krivo.

Ova kritika politike grčke vlade iz 2015. nije naročito namijenjena isticanju odgovornosti Ciprasa i Varufakisa kao pojedinaca. Imperativ je analizirati političko-ekonomski smjer koji je uslijedio da možemo ustanoviti uzroke pada, uvidjeti što se moglo pokušati umjesto toga i saznati što radikalno lijeva vlada može učiniti u zemlji na periferiji eurozone.

U danima i tjednima koji su uslijedili nakon napada Europske centralne banke (ECB) na Grčku 4. veljače 2015. odvijali su se intenzivni pregovori koji su kulminirali kobnim sporazumom od 20. veljače koji je potvrđen 24. veljače. Sporazum je proširio Drugi memorandum, koji je grčki narod odbacio četiri mjeseca ranije. Time što ga je potpisala, Ciprasova vlada obvezala se da će isplatiti sve kreditore na ranije dogovorene datume – što je ukupno 7 milijardi eura u periodu od veljače do lipnja 2015., od toga 5 milijardi eura MMF-u – i predati popis novih mjera štednje i planiranih privatizacija Eurogrupi.

U šestom nastavku naše serije članaka, sagledavamo i analiziramo rasplet događaja. Varufakisov prikaz pregovora s Eurogrupom zaslužuje našu pažnju i pozivam vas da ga pročitate u cijelosti.

Janis Varufakis i Euklid Cakalotos sastali su se 5. veljače 2015. u Berlinu s njemačkim ministrom financija Wolfgangom Schäubleom ² i Sigmarom Gabrielom, zamjenikom premijera i federalnim ministrom za ekonomiju i energiju unutar velike koalicije Angele Merkel CDU-CSU (Kršćansko-demokratska unija/Kršćansko-socijalna unija) i SPD-a (Socijaldemokratska partija Njemačke).

Varufakisov sastanak sa Schäubleom počeo je loše jer se ovaj odbio rukovati s Varufakisom. Varufakis ističe dvije stvari: “Prvo, objasnio sam da ne tražim otpis duga, i jasno dao do znanja da bi ukupna korist od mojih prijedloga zamjene duga išla u prilog Njemačkoj jednako kao i Grčkoj. Drugo, naglasio sam da pridajem veliku važnost hvatanju poreznih utajivača i provođenju reformi koje bi potaknule poduzetništvo, kreativnost i nepodmitljivost u cijelom grčkom društvu.”

Varufakis objašnjava da je atmosfera postala opuštenija kad je Schäuble predložio da koriste osobna imena. Zatim se ponudio da pošalje 500 poreznih službenika iz Njemačke u Grčku. “Odgovorio sam da sam mu veoma zahvalan na velikodušnosti, ali i izrazio bojazan da bi se njegovi službenici – kad otkriju da ne znaju pročitati grčke porezne prijave i s njima povezanu dokumentaciju, i da ne mogu provjeravati naše porezne obveznike – mogli obeshrabriti. Imao sam bolju ideju: zašto ne bi on imenovao glavnog tajnika porezne uprave moga ministarstva?”

Varufakis piše da je to s njegove strane bio sasvim ozbiljan prijedlog. Iskoristio je priliku kako bi Schäubleu rekao nešto što je ovaj već zasigurno znao: da je porezna uprava unutar ministarstva financija privatizirana. Varufakis piše: “osobu koja je za nju zadužena niti sam imenovao, niti meni odgovara za svoje postupke. Moj je prijedlog bio sljedeći: on bi odabrao njemačkog upravitelja porezne uprave besprijekornih kvalifikacija i ugleda, koji bi bio imenovan odmah, i koji bi bio u potpunosti odgovoran nama obojici, a ako bi ona ili on zatražili dodatnu podršku od svog minstarstva, nemam ništa protiv.” U ovom slučaju, da je prihvaćeno Varufakisovo rješenje, to bi ponovno značilo predaju suvereniteta, ali ovog puta na izravnu korist njemačke vlade.

Međutim, Schäuble nije bio zainteresiran i prešao je na drugu temu koja je bila u središtu njegova interesa i motivacije, a to je: “njegova teorija da ‘pretjerano velikodušan’ europski socijalni model više nije održiv i da ga se moramo riješiti. Uspoređujući troškove održavanja socijalne države u Europi sa situacijom na mjestima poput Indije i Kine, gdje ne postoje nikakvi mehanizmi socijalne zaštite, tvrdio je da Europa gubi konkurentnost i da će stagnirati ako se socijalna davanja masovno ne srežu. Kao da je htio reći da se negdje mora početi i da bi to ‘negdje’- zašto ne?- mogla biti Grčka”.

Da su Varufakis, Cakalotos i krug ljudi oko Ciprasa ozbiljno shvatili poruku Schäublea i talijanskog ministra financija s kojim su se sastali u Rimu nekoliko dana ranije, razumjeli bi da su šanse da uvjere njemačku vladu ili bilo koju drugu vladu eurozone da prihvate njihov prijedlog zamjene duga, nikakve. Za njih je osnovni cilj bio povećanje konkurentnosti – profita velikih privatnih tvrtki izvoznika. ³ One su imale veliku ulogu u smanjenju plaća, mirovina i socijalnih davanja širom Europe, podrivajući vrijednost ugovora, ograničavajući pravo na štrajk, smanjujući troškove za socijalu u državnom proračunu, provodeći privatizaciju itd. Da je Varufakisov prijedlog prihvaćen, omogućio bi grčkoj vladi da olabavi omču duga, ali je njemačkoj vladi i većini ostalih (ako ne i svima) u eurozoni trebala ta omča kako bi nametnuli svoj model i ciljeve koje su postavili. Osim toga, gajili su snažnu želju da Sirizin projekt propadne, kako bi pokazali narodima u drugim zemljama da nema smisla izabrati vladu koja tvrdi da može prekinuti mjere štednje i neoliberalni model.

Europski lideri također mogu iskoristiti jedinstvenu valutu, euro, kako bi potkopali sustav socijalne skrbi. Mogu ga koristiti i da nametnu mehanizme interne devalvacije, ⁴ koji se uglavnom svode na smanjenje plaća.

Siriza nije tražila svoje glasače mandat za izlazak iz eurozone; ipak, Ciprasova vlada imala je vrlo jasan mandat da poduzme sve korake kako bi otpisala većinu javnog duga, stoga je bilo od presudne važnosti da taj cilj bude prioritet. Ipak, Varufakis i vladajući krug oko Ciprasa odlučili su ga zaobići i u potpunosti odbaciti.

Prije kraja razgovora Varufakis je iskoristio priliku da iznese svoje argumente u prilog zamjene duga i da pisani prijedlog, koji je već predstavio u Parizu, Londonu, Rimu i Frankfurtu, preda Schäubleu. Varufakis tvrdi da Schäuble nije ni pogledao dokument, već ga je samo predao jednom od svojih državnih tajnika uz napomenu da je dokument za institucije trojke.

Završili su razgovor tako što su održali press konferenciju na kojoj je Schäuble, isključivši bilo kakvu mogućnost zajedničkog stava, izjavio: “Složili smo se da se ne slažemo”.

Nakon bezbrižnog odgovora Varufakis usvaja ekumenski pomirljiv ton: “Iznad svega, posjetio sam europskog državnika za kojeg je europsko jedinstvo cjeloživotni projekt i čije djelo i nastojanja oko ujedinjavanja Europe pratim s velikim zanimanjem od 1980-ih godina.“ Između ostaloga, rekao je: „Što se tiče izazova s kojima se susreće EU općenito, predložio sam da poštujemo uspostavljene sporazume i procese i da pri tome ne gazimo nježan pupoljak demokracije.” Kako itko može ozbiljno pomisliti da je poštivanje ugovora i procedura EU kompatibilna s cvjetanjem krhkog pupoljka demokracije? Uistinu, kroz cijelu knjigu Varufakis pokazuje kako EU vrši nasilje nad grčkom demokracijom.

S grčke strane nije bilo mudro podsjećati na ugovore jer bi oni bili snažan argument europskim liderima da zahtjevaju njihovu primjenu u Ateni. To je bilo nešto što je trebalo izbjeći pod svaku cijenu jer su se dva Memoranduma koje je Grčka potpisala 2010. i 2012. ubrajali u međunarodne ugovore.

Varufakis spominje kako ga je njemački novinar na konferenciji pitao hoće li kao ministar podsjetiti Schäublea da njemačka vlada ima obavezu izručiti Mihalisa Hristoforakosa (Michael Christoforakos), bivšeg šefa grčke podružnice Siemensa.

Mihalis Hristoforakos bio je poznat po tome što je u ime Siemensa podmitio grčke političare kako bi potpisao ugovore s državom. Grčke su ga vlasti pokušale uhititi, ali je Hristoforakos pobjegao u Njemačku gdje su ga uhitili. Od tada ga njemački sudovi odbijaju izručiti Grčkoj.

Varufakis pojašnjava da, iako je bio šokiran odbijanjem njemačkih vlasti da predaju Hristoforakosa grčkom sudstvu, nije o tome mogao raspravljati na konferenciji za novinare. ⁵ Novinaru je odgovorio: “Siguran sam da će njemačke vlasti razumjeti koliko je važno da pomognemo našoj državi koja trpi brojne probleme u borbi protiv korupcije u Grčkoj. Vjerujem da moji kolege u Njemačkoj razumiju koliko je važno da ne ostave dojam kako primjenjuju dvostruke standarde bilo gdje u Europi”.

Idući sastanak sa Sigmarom Gabrielom, zamjenikom kancelara, ministrom gospodarstva i čelnikom SPD-a, podsjeća na njegov sastanak s Michelom Sapinom, 1. veljače. (vidi 5. dio)

Iako je Varufakisu tvrdio da stoji čvrsto uz Sirizinu vladu, novinarima je izjavio nešto sasvim drugo: “Sve to zamijenjeno je ratobornim stavom prema mojoj vladi i strogim lekcijama o mojim obavezama prema našim kreditorima, koje su imperativ i o kojima se ne može pregovarati. Da stvar bude još gora, spomenuo je i trojkinu fleksibilnost“.

Kao svojevrstan odgovor: “nastavio sam potpuno hladnokrvno i održao svoj standardni govor o stremljenju naše vlade prema održivosti pomoću umjerenih prijedloga za radikalni preustroj trojkinog propalog programa.”

Ponovno u Ateni

6. veljače

Od 6. veljače Varufakis počinje raditi sa svojim suradnicima (vidi u 4. dijelu) na pripremama prvog sastanka Eurogrupe na koji je Ciprasova vlada bila pozvana i koji se trebao održati u Bruxellesu 11. veljače. “Tri dana i tri noći šesti kat ministarstva vrvio je ljudima iz skupine koju je poslao Lazarus i mojim bliskim suradnicima, uključujući Glenna Kima, Elenu Panariti itd.” James Galbraith, koji je upravo došao iz SAD-a, pridružio se timu.

Istovremeno, Varufakis se posvetio parlamentarnom radu i sudjelovao je na prvoj sjednici nove vlade. Dana 6. veljače, kao član parlamenta, sudjeluje u izboru novog predsjednika, odnosno glasnogovornika parlamenta. “Odluka da se za predsjednicu parlamenta imenuje Zoe Konstantopulu (Zoe Konstantopoulou) bila je bremenita simbolikom. Tijekom prethodna dva saziva parlamenta ta dojmljivo visoka i beskompromisna parlamentarna zastupnica Sirize sama samcata razotkrila je golema kršenja procedure kojima su pribjegavale prijašnje vlade da bi usvojile zakone koje je diktirala trojka. Izabrati nju za predsjednicu bio je radostan čin i poruka da se uloga parlamenta više nikada neće svesti na ropsko kimanje glave”.

To je jedini put da je Zoe Konstantopulu spomenuta na više od 500 stranica Varufakisove knjige. Niti jednom Varufakis ne spominje osnivanje i rad Odbora za istinu o grčkom javnom dugu, iako je bio prisutan na prvoj sjednici 4. travnja 2015. (vidi “4 April 2015: a landmark in the search for the truth about the Greek debt” i “Chronique des interventions de l’exécutif grec au Comité d’audit de la dette grecque“, dostupno samo na francuskom i španjolskom jeziku). ⁶ Ne spominje ni komisiju o ratnim reparacijama koje je Grčka tražila od Njemačke. O svim ustrajnim naporima Zoe Konstantopulu da da novo značenje parlamentarnom radu, njenom sudjelovanju u javnim i internima raspravama o odlukama koje je trebalo donijeti, Varufakis nije napisao ni riječ.

Upečatljivo je i to da Varufakis samo spominje ime i rad svoje zamjenice Nadie Valavani koja je, između ostalog, bila zadužena za važan dosije o poreznim dužnicima. Nadia Valavani bila je jedna od istaknutih borkinja protiv vojne hunte u Grčkoj, a zbog svog angažmana platila je visoku cijenu. Kao zamjenica ministra, obavila je značajan posao. ⁷ Iako Varufakis nekog kao Elenu Panaritis spominje najmanje četrdeset puta, Valavani spominje samo jednom i to kada govori o finalizaciji bijele knjige kao odgovora na humanitarnu krizu.

7. veljače: Prvi sastanak nove vlade

“U subotu ujutro, 7. veljače, prisustvovao sam prvom sastanku kabineta.” Čovjek bi pretpostavio da se referira na prvu sjednicu nove vlade, ali to nije sasvim sigurno… samo nagađanje. Koja god sjednica da je bila u pitanju, Varufakis nastavlja: “U pozadini svijesti vrzmala mi se dosjetka Oscara Wildea o demokraciji: ‘Nepraktična je i protivi se ljudskoj prirodi. Zato je vrijedna truda.’ Izgubivši nekoliko dragocjenih sati na događaj od pretežno formalnog značaja, prilikom kojeg je previše nas govorilo previše dugo da bi naposljetku premalo toga reklo, požurio sam se natrag u ured gdje su Lazarov tim i moji ljudi radili na tri non papera koja ću ponijeti u Bruxelles (autorova opaska: to je bila radna verzija bez službenog statusa).” To je sve što Varufakis govori o sastanku. Njegovi sažeti komentari o prvom zasjedanju vlade zapravo puno više otkrivaju Varufakisov stav o tome kako bi politiku trebalo voditi, njegov prijezir ili nerazumijevanje bitaka koje treba izboriti u vladi kao i u civilnom društvu, a kako bi se demokracija ostvarila u praksi. Varufakis se ograničio na uzak krug ljudi koji je Cipras formirao i u koji bi ga pozivao kadgod je to procijenio neophodnim, bez da je pokušao izaći iz tog kruga ili, iz današnje perspektive, preispitati ispravnost takvog stava.

Ponedjeljak 9. veljače

Varufakis ne pokazuje zanimanje za rasprave koje su se vodile u grčkom parlamentu. Jedini put kad spominje zasjedanje parlamenta jest kad govori o raspravama održanim u ponedjeljak 9. i u utorak 10. veljače, na kojima je predstavio i branio prijedloge koje je planirao iznijeti na sastanku Eurogrupe koji se trebao održati dva dana kasnije u Bruxellesu. “Sutra ću govoriti mojim kolegama iz Eurogrupe da mi prihvaćamo načelo kontinuiteta između nastojanja prethodne vlade i mandata naše nove vlade…” To je bilo neprihvatljivo iz perspektive mandata koji je vlada dobila na izborima 25. siječnja. U Solunskom programu, na koji se Siriza pozivala za vrijeme izborne kampanje, stajalo je: “Preuzimamo odgovornost i predani smo grčkom narodu i provedbi Nacionalnog plana rekonstrukcije koji će zamijeniti Memorandum s prvim danom našeg dolaska na vlast, prije i bez obzira na ishod pregovora.” (vidi Solunski program u 5. dijelu)

Ako su te riječi išta značile, bila je odgovornost Ciprasa kao predsjednika vlade da zauzme čvrst stav pred Eurogrupom i odbaci princip kontinuiteta i obaveza prijašnjih vlada iz Memoranduma. To nije samo pitanje značenja riječi, već učinkovite primjene drugačijih politika. Varufakis je, time što je prihvatio princip kontinuiteta bez ikakvih iznimaka, ograničio pregovore na jedan uzak, prisiljavajući okvir primjene Memoranduma. Nažalost, to je upravo ono što se i desilo, posebno stoga što se već ranije odrekao programa s kojim je Siriza izabrana na vlast.

Varufakisovo rasuđivanje, koje je na kraju rezultiralo kapitulacijom, zaslužuje da ga se pažljivo pročita:

Ta pregovaračka pozicija svela se na odbacivanje odredbi iz Solunskog programa i zamjenom Memoranduma planom rekonstrukcija. Varufakis tvrdi da je izjavio u parlamentu: “Kao razumni partneri, uključit ćemo u naš reformski plan 70 posto mjera iz postojećeg programa…”

Slijedeći tu logiku podčinjavanja, izjavio je: “Obavezujem se da tijekom naših pregovora neću usvajati nikakve zakone koji osujećuju naš cilj malog primarnog suficita”. To je značilo da će ministar financija biti protiv svakog zakona, koliko god da je dobar i potreban, ako bi negativno utjecao na budžet tako da onemogući primarni suficit. Drugim riječima, ubojit diktat primarnog suficita nastavlja se bez obzira na sve. Ne samo u teoriji, nego i u praksi. Kada je Varufakis to izjavio, znao je da kreditori, počevši s ECB-om, nemaju namjeru i dalje financirati Grčku (kako je ranije spomenuto, “90 posto bailout zajma potrošeno je prije nego što smo mi uopće izabrani”, a Varufakis je znao da trojka nije imala namjeru isplatiti preostalih 10 posto). Unatoč tome, mogućnost ostvarivanja primarnog suficita u Solunskom programu temeljila se na pretpostavci da će taj novac biti isplaćen (posebno 2 milijarde eura profita ECB-a od grčkih obveznica i ostatak iznosa koji je trojka trebala isplatiti Grčkoj prema odredbama Drugog memoranduma do 28. veljače 2015.). ⁸ Varufakis je znao da se to neće dogoditi, što je značilo da novac koji je potreban u borbi protiv humanitarne krize i za obnovu gospodarstva, neće biti dostupan, osim ako se Grčka ne obveže da će ispoštivati ranije ugovorene obaveze prema svojim vjerovnicima (preko 5 milijardi eura MMF-u do 30. lipnja) i ostvari primarni suficit. Bio je oprezan u tome da to tako ne prikaže parlamentu u kojem uglavnom sjede zastupnici koji nisu ekonomisti, već ih je obmanuo kao što to ministri financija često čine.

“Ta je gesta izazvala veliki metež: stranke establišmenta optužile su me da ne dajem dovoljno ustupaka trojki, dok su me ljevičari kritizirali da dajem previše”.

Zaključio je svoj uvod snažnim riječima, koje će se uskoro ipak uskladiti s pravcem koji je predstavljen parlamentu uz Ciprasov blagoslov: “Ako ne možete zamisliti izlazak iz pregovora, niste u njih nikada trebali ni ući. Ako ne možete zamisliti mogućnost pat-pozicije, možete se slobodno odmah ograničiti na ulogu molioca koji preklinje despota da mu udijeli nekoliko povlastica, ali na kraju krajeva prihvaća sve što despot daje”.

Ta vrsta izjava tipična je za Varufakisov i Ciprasov pristup: zauzeti prilično umjeren stav tijekom pregovora, koji su tajni, čineći ustupke, a istovremeno zadržati snažan i radikalan diskurs u javnosti. Kako su glavni ili mainstream mediji i desničarske stranke napadale Varufakisa i Ciprasa kao neodgovorne ljevičare, iluzija je djelovala. Njihova radikalna politika i želja da se odupru trojki činile su se neosporne. ⁹

U sažetku svojih politika koje je prezentirao grčkom parlamentu Varufakis se niti jednom ne poziva na otpis većeg dijela javnog duga, kako je rečeno u Solunskom programu. To je u suprotnosti s govorom koji je Zoe Konstantopoulou održala u parlamentu prilikom njenog izbora za predsjednicu parlamenta 6. veljače 2015.:

Predsjednica grčkog parlamenta s pravom je inzistirala na potrebi proglašenja moratorija na otplatu duga kao sredstva pomoću kojeg bi se otpisala većina duga. To je bio zahtjev bez kojeg je bilo nemoguće ispuniti obećanja koja je dala Siriza i započeti promjene koje su obećane grčkom narodu.

10. veljače

Varufakis je tražio podršku OECD-a. Navečer 10. veljače, Varufakis je, uz veliku pompu, primio delegaciju Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Generalni sekretar Angel Gurria osobno je stigao u Atenu. Sasvim je razumljivo da je vlada koja je djelomično stigmatizirana od strane vodećih međunarodnih medija i trojke željela novi početak, ali je Varufakis u tome pretjerao: “Rano idućeg jutra opet smo se sreli, ovaj put u Maksimosu, pred kamerama i uz popriličnu pompu i ceremonijalnost. Uz premijera, koji je uputio dobrodošlicu glavnom tajniku OECD-a, bili smo prisutni zamjenik ministra Dragasakis, ministar ekonomije Statakis i ja, čime se i službeno davalo do znanja da će nova Sirizina vlada tijesno surađivati s klubom bogatih zemalja na stvaranju novog reformskog plana usmjerenog na rast… Imati uz sebe tako prestižnu globalnu instituciju ne samo da bi doprinijelo takvom planu, nego bi i zajamčilo da ćemo, kad se dovrši, imati moćno sredstvo za prevenciju neizbježne kritike.” Moramo se podsjetiti da je OECD međunarodna organizacija koja direktno sudjeluje u širenju neoliberalnih politika, dajući im pseudoznanstveni pečat. ¹⁰ Pokušati se udaljiti od stigmatizacija ne znači istovremeno laskati institucijama koje su neprijateljski raspoložene prema ideji o napuštanju neoliberalnih strukturnih reformi.

11. veljače: Prvi sastanak između Eurogrupe i grčke vlade

Varufakisov opis sastava i načina funkcioniranja Eurogrupe vrlo je koristan i jedan je od razloga zbog kojeg vrijedi pročitati njegovu knjigu: “Eurogrupa je čudna zvjerka. Ona nema pravno uporište ni u jednom od ugovora EU-a, a ipak je tijelo koje donosi najvažnije odluke za Europu. Istodobno, većina Europljana, uključujući većinu političara, o njoj ne znaju gotovo ništa. Sastaje se za golemim pravokutnim stolom. Ministri financija sjede za njegovim duljim stranicama…”

Još važnije, dodaje:

Na neki način Eurogrupa je institucionalizirana trojka time što ujedinjuje ECB, MMF, ministre financija eurozone i predstavnike Europske komisije.

Varufakis primjećuje da je: “svrha Eurogrupe u tome da ministri odobre i legitimirati odluke koje su tri institucije već unaprijed donijele.”

Varufakis spominje da su s njim bili Dragasakis i Huliarakis, predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika (kojeg je Dragasakis postavio u Varufakisov tim). “Pred našom vladom stoji zadatak – zaraditi dragocjenu valutu, a pri tome ne potrošiti važno kapitalno dobro: mi moramo zaraditi vaše povjerenje, a da pri tome ne izgubimo povjerenje svoga naroda.”

Tada objašnjava kako je važno da grčka vlada poduzme nove mjere koje će ispraviti prijašnje, nepoštene, i dati odgovor na humanitarnu krizu tako što će ponovno zaposliti radnike koji su bili otpušteni, povećati mirovine za osobe koje žive ispod razine siromaštva i vratiti minimalnu nadnicu u privatni sektor.

“Članovi Eurogrupe imaju moju riječ, rekao sam im, da nijedna od tih malih mjera neće imati značajan fiskalni učinak.”

“Da bismo dokazali svoju otvorenost prema angažmanu međunarodnih organizacija, spomenuo sam našu novu suradnju s OECD-om i predložio tijesnu suradnju s MMF-om i ESB-om u stručnim pitanjima…”

Objasnio je da vlada neće biti previše stroga oko privatizacija… s nekima se može nastaviti. Izrazio je želju da se osnuje javna razvojna banka i još jedna javna banka koja bi u suradnji s ESB-om preuzela loše kredite od privatnih banaka.

Izgovorio je jednu zlokobnu rečenicu, u skladu s onim što je najavio u parlamentu: “našu vladu, sviđalo se to nama ili ne, prijašnje grčke vlade obavezale su na sudjelovanje u programu.”

Onda je počeo govoriti o dugu:

Varufakis u fusnoti dodaje ono što smo već ranije objasnili u dijelu koji se bavi njegovim govorom u grčkom parlamentu dva dana ranije, tj. da je znao, kada je to rekao, da je trojka odlučila zadržati taj novac. Znao je još od izborne večeri, kada su primili dokument od Thomasa Wiesera, zamjenika predsjednika Eurogrupe. To je također povezano s početkom 5. dijela ove serije članaka.

Naravno, Varufakis je imao pravo tražiti da se taj iznos od skoro 2 milijarde eura plati grčkoj vladi.
Zaključuje da grčka vlada priželjkuje “istinske pregovore putem kojih ćemo, u dobroj vjeri, osmisliti drukčiji ugovor između naše dvije strane, ugovor utemeljen na realističnom primarnom suficitu te učinkovitim i socijalno pravednim strukturalnim politikama – uključujući, dakako, mnoge elemente prethodnog programa koje prihvaćamo. Trebamo jamstva o tome.”

Dodaje: “Takvo produženje ne smije se smatrati prešutnim pristajanjem na logiku prijašnjeg plana koji je naš narod odbacio“. Rečeno je u potpunoj suprotnosti drugom dijelu govora koji citiramo, a u kojem izjavljuje; „našu vladu, sviđalo se to nama ili ne, prijašnje grčke vlade obavezale su na sudjelovanje u programu.”

Nakon diskusije, Schäuble je odmah zaključio: “Ne može se dopustiti izborima da mijenjaju ekonomsku politiku.” Ministri financija iz baltičkih država, Slovenije, Slovačke, Finske, Belgije, Španjolske, Irske i drugih podržali su njegov stav.

Varufakis navodi da im je odgovorio: “ako se slažete s Wolfgangom, onda vas pozivam da to kažete otvoreno tako što ćete predložiti da se u zemljama poput Grčke izbori obustave sve dok se program za zemlju ne dovrši”.

Nakon toga, Jeroen Dijsselbloem i Thomas Wieser nisu dopustili tajnici da podijeli tri dokumenta koja je Varufakis pripremio za Eurogrupu.

Sada dolazimo do nacrta priopćenja koji je trebao biti objavljen nakon sastanka. Varufakis kaže: “Bio mi je dovoljan jedan pogled da znam da je neprihvatljiv jer je izričito obavezivao Grčku da dovrši drugi bailout program kroz primjenu cijelog MoU-a ‘uz maksimalnu fleksibilnost, kako bi se u program uključili prioriteti novih grčkih vlasti”.
Varufakis je tražio da se doda riječ “izmijenjeni” ispred riječi “program”. Schäuble je to odbio, rekavši da bi, u slučaju da se Memorandum dopunjuje, to trebalo ponovno ići na glasanje u njemački parlament, što je bilo nezamislivo.

Stoga je Varufakis to odbio. Posljedično, Grčkoj su zaprijetili: ako nema dogovora o priopćenju, ECB će do kraja drugog Memoranduma, 28. veljače, u potpunosti prekinuti dotok novca grčkim bankama. Varufakis je odbio taj ultimatum. Dijsselbloem je predložio da se umjesto riječi “izmijenjeni” koristi riječ “prilagođeni”. Varufakis je to prihvatio pod uvjetom da se u tekstu spomene da je u Grčkoj humanitarna kriza. Dijsselbloem je to odbio. Christine Lagarde, izvršna direktorica MMF-a, pritisnula je Varufakisa.

Varufakis se tada telefonski konzultirao s Ciprasom i Pappasom. Oni su također bili u Bruxellesu, pripremali su se za svoj prvi EU samit, koji je trebao početi idući dan. Razgovor je trajao jedan sat. Varufakis govori: “sigurno sam promijenio mišljenje tri ili četiri puta, kolebajući se između: ‘Neka idu svi k vragu!’ i ‘Prihvatimo prokleti communiqué, a zatim se borimo s trojkom kad dođe do definiranja toga kako bi “prilagođeni program” trebao izgledati’. Dragasakis mi je u međuvremenu signalizirao da bih trebao nagovoriti Aleksisa da popusti.”

Na kraju je Cipras rekao Varufakisu da odbije tekst, čime je završio sastanak Eurogrupe. Varufakis je ovako sumirao svoju prvu rundu s Eurogrupom: “Ministri devetnaest europskih zemalja, čelnici ESB-a, MMF-a i Europske komisije, da ne spominjemo zamjenike, bezbrojne prevodioce i pomoćno osoblje, upravo su potrošili deset sati na ucjenjivanje jednog ministra. Kakvo traćenje ljudskih resursa, pomislio sam.”

Nazvao je ured grčke delegacije kako bi informirao Ciprasa.

Ovo savršeno ilustrira mobilizacijski potencijal koji bi se stvorio u nadolazećim danima da su se Varufakis i Cipras držali toga da odbijaju ultimatume; da su ostvarili moratorij na otplatu duga, reviziju duga, jednostranu korekciju obveznica koje je držala ECB; da su uspostavili sistem paralelnih plaćanja; da su iskoristili svoje pravo da opozovu grčke banke i da su dekretom kontrolirali tijek kapitala.

No vratimo se Varufakisovoj priči. On objašnjava da je, nakon što je kontaktirao ured grčke delegacije i s veseljem saznao za mobilizaciju, održao konferenciju za medije kao što je i bilo za očekivati. Prema njegovom iskazu, ovo je rekao o sastanku Eurogrupe: „Ja sam pozvan zato jer sam novajlija, takoreći. Pružena mi je veoma topla dobrodošlica i sjajna prilika da predstavim naša stajališta, našu analizu, naše prijedloge, i što se tiče njihove biti, i što se tiče plana djelovanja. A budući da se sastajemo opet u ponedjeljak, mislim da je savršeno normalno i prirodno da jednostavno prijeđemo na sastanak u ponedjeljak”.

“Prijatelji i kritičari su me korili što sam zavaravao javnost. Mnogo puta su me pitali: zašto nisam odao što se ondje stvarno dogodilo? Zašto nisam razotkrio njihovu ucjenu i njihov prezir prema demokraciji? Moj je odgovor glasio: zato jer još nije bio kucnuo čas.”

Zapravo, od tog trenutka nadalje, osim jednog događaja koji se desio pet dana kasnije, 16. veljače, Varufakis se zapleo u suludu logiku da nikad neće biti pravi trenutak za otkrivanje istine oko toga što se dešavalo tijekom pregovora. Od 20. veljače do finalne kapitulacije u srpnju 2015., Varufakisovo držanje bilo je ono tajne diplomacije.

Sa svim mikrofonima i kamerama uprtim u njega dok je bio ministar, osim 16. veljače, Varufakis nikada nije iskoristio priliku da informira javnost o tome što se zaista dešavalo tijekom pregovora. Isto vrijedi i za Ciprasa, osim za vrlo kratak period krajem lipnja 2015., kada je raspisao referendum 15. srpnja.

12. veljače: Ustupak, zaista?

Varoufakis objašnjava da je njegovo odbijanje da potpiše, uvjerilo europske čelnike da bi trebali napraviti ustupak. Dijsselbloem je, navodno prema direktivama Angele Merkel, stupio u kontakt s Ciprasom kako bi predložio da trebaju objaviti kako će grčka vlada i Eurogrupa raspravljati o tehničkim pitanjima, kako bi im se pomoglo pri izvršavanju trenutnog programa, uzimajući u obzir ciljeve nove vlade. Pitamo se je li Varufakis u pravu kad tvrdi da je to bio ustupak. Ništa nije manje sigurno. Europski čelnici, govoreći o izvršavanju programa, zadržavali su svoje pozicije. Željeli su ostaviti dojam da su otvoreni za pregovore, istodobno pokazujući da je grčka vlada nesposobna ponašati se odgovorno i konstruktivno.

Štoviše, Varufakis piše da su od tog trenutka Merkel i Cipras bili u izravnom kontaktu, a kasnije se pokazalo da to ima negativne učinke.

Dodaje još da se Cipras počeo distancirati od njega, Varufakisa, jedinog ministra koji je bio uvjeren da bi trebali biti spremni poduzeti jednostrane mjere kao što je haircut obveznica u posjedu ESB-a ili suspenzija plaćanja. Kada to navodi, Varufakis ne spominje da je Lafazanis, koji je bio jedan od šest glavnih ministara, također bio za jednostrane akcije, počevši od suspenzije plaćanja. Da ne spominjem i četiri zamjenika ministra koji su pripadali lijevoj platformi (Nadia Valavani, Dimitris Stratoulis, Costas Isychos i Nikos Chountis) i predsjedavajuću grčkog parlamenta Zoe Konstantopulu. Zapravo, Varufakis nehotice otkriva da nikada nije ozbiljno zamišljao formirati frontu s drugim članovima vlade i parlamenta kako bi razradio orijentaciju potrebnu za uzvratni udarac na istoj razini kao što su bili napadi trojke. Objašnjavajući svojim čitateljima da je bio usamljen, Varufakis, možda i nesvjesno, traži olakšavajuće okolnosti za svoj nesiguran stav.

13.-15. veljače u Bruxellesu

Nakon sastanka 11. pa do sljedećeg sastanka Eurogrupe, zakazanog za 16. veljače., Varufakis je ostao u Bruxellesu. Prema njegovim riječima: “Njemačka kancelarka željela je da se naš tehnički tim susretne s trojkinim tehničkim timom kako bismo započeli raspravu o prijedlozima i prioritetima naše vlade.” Varufakis je sastavio tim u koji su ušli Huliarakis, četvorica Dragasakisovih savjetnika, Elena Panariti i Glenn Kim, koji bi trebao raditi s timom trojke na pokušaju zbližavanja. (Više o Varufakisovim savjetnicima, vidi četvrti dio). U sobi susjedno od sobe gdje su se održavali sastanci, kaže Varufakis, bili su izaslanik iz banke Lazard te James Galbraith. Varufakis je još dobio i savjet na daljinu od Jeffreya Sachsa i Willema Buitera (glavnog ekonomista sjevernoameričke banke Citigroup).

U pozadini ovih službenih radnih sastanaka koji su se održavali tijekom ta dva dana u Bruxellesu Varufakis je usvojio stajalište o kontroli kapitala: bio je protiv. Nije ni čudo da su njegovi savjetnici iz banke Lazard i Citigroup, kao i oni koji su radili u Svjetskoj banci, poput Panariti i Sachsa, svi bili potpuno protiv svake kontrole kapitala. Kao i Galbraith.

Najmanje što se može reći jest da je to bila ozbiljna pogreška. Kontrole je bilo nužno uspostaviti da bi se spriječio bijeg kapitala. Tu se očito ne radi o sprečavanju malih iznosa koji se šalju u inozemstvo. Potrebna je selektivna kontrola velikih financijskih tokova. To je bilo u potpunosti izvedivo.

Cipras je 14. veljače predao Varufakisu nacrt priopćenja koje mu je poslao predsjednik Europske komisije, Jean-Claude Juncker. Ovaj nacrt bio je sasvim drugačijeg tona od onoga koji su Dijsselbloem i Schäuble pokušali nametnuti 11. veljače, ali to je bila samo finta. Već sljedećeg dana, Varufakis je vraćen na zemlju. Dok je poslijepodne 15. veljače počelo dobro susretom s Moskoviciem, koji mu je dao Junckerov tekst, malo kasnije Dijsselbloem mu je poslao drugačiji tekst. Varufakis nam kaže: “Pročitao sam. Ovaj nacrt bio je čak još gori od onoga koji smo odbacili na prvom sastanku Eurogrupe. Obavezivao je grčku vladu da ‘dovrši trenutačni program’, dopuštajući nam da provodimo svoj mandat samo unutar ‘postojeće, ugrađene fleksibilnosti trenutnog programa’. Svi ustupci iz nacrta koje nam je noćas predstavio Juncker, i prije nekoliko minuta Pierre, bili su izbrisani. Čak je i izraz ‘prilagođeni program’ bio ispušten. U ovom se nacrtu ‘program’, nerazblažen ikakvim pridjevom, vratio u punoj snazi.”

16. veljače u Bruxellesu: drugi promašaj Eurogrupe

Drugi sastanak Eurogrupe, 16. veljače, vrlo je brzo završio neuspjehom jer je tekst dostavljen Grčkoj bio nepovoljniji od onog koji je odbijen nekoliko dana ranije.

Tiskovna konferencija koja je uslijedila bila je vjerojatno jedina prilika Varufakisu da javno progovori o neslaganju. Sve što je tada rekao novinarima sažeo je ovim riječima:

Varoufakis je novinarima objasnio što se dogodilo između 11. i 16. veljače, a svojim čitateljima dodaje i da je po drugi put u pet dana grčka vlada odbila trojku.

Ovo drugo odbijanje dovelo je do demonstracije potpori vlade u Grčkoj, a razina popularnosti vlade dosegla je 75 posto

No, Varufakis i Cipras nikada nisu tražili potporu od naroda Europe i dalje. To je igralo nezanemarivu ulogu u poteškoćama razvijanja snažnog pokreta međunarodne solidarnosti s grčkim narodom. Naravno, trebalo je u potpunosti iskoristiti i mogućnosti komunikacije koje nude društvene mreže, ali ni grčka vlada i vladajuća jezgra oko Ciprasa to nisu učinile.

Pokušaj da se djeluje unutar okvira tajne diplomacije dodatno je ohrabrio europske čelnike da zadrže najgore oblike ucjene bez opasnosti da će za njih itko saznati.

17–19. veljače u Ateni: Točka prekretnice prema sporazumu 20. veljače i produljenje Memoranduma

Varufakis pojašnjava da su na prvom sastanku, kako ga je nazvao, “vojnog kabineta”, a poslije neuspjeha 16. veljače, Cipras, Pappas i Dimitris Tzanakopoulos, Ciprasov šef kabineta, bili naklonjeni opciji da se prekinu pregovori. Varufakis piše da se Tzanakopoulos izderao na njega: “Ako želiš potpisati MoU, može samo preko mene mrtvog.”

O Ciprasu piše dalje: “i on je povremeno gubio staloženost i prijetio da će minirati pregovore.” Spiros Sagias (Spyros Sagias, tajnik kabineta) i Varufakis bili su za nastavljanje pregovora.

Varufakis je na kraju uspio uvjeriti ostatak vojnog kabineta da treba ići na produljenje Memoranduma. “Moje stajalište, s kojim su se složili Sagias i Dragasakis, bilo je to da je zahtijevati produženje dio naše obaveze, pod uvjetom da se ne moramo obavezati i na program da bismo to produženje dobili”.

U sljedećem dijelu ove serije pokazat ću zašto je bilo bolje odbiti produljenje Drugog Memoranduma.

Varufakis je sa svoje strane želio produženje Memoranduma iako je u potpunosti bio svjestan da je Berlin imao četiri zahtjeva: nastavak strukturnih reformi radi poboljšanja konkurentnosti (što očigledno znači nastavljanje napada na plaće i socijalnu sigurnost kao i nastavak privatizacije); ostanak MMF-a u bilo kakvom budućem sporazumu (koji je podrazumijevao proširenje sadašnjeg drugog memoranduma trećim memorandumom, iako Varufakis to ne bi priznao; ¹¹ definiranje značenja održivosti duga; i iznad svega, “Priznati financijske obaveze Grčke prema svim njenim kreditorima”. Ova posljednja točka izazvala je živahne reakcije u kabinetu. Dimitris Tzanakopoulos, šef kabineta, bio je protiv toga: „Kako bismo uopće mogli priznati dug svim našim kreditorima?”

Varufakis piše da je odgovorio: “mogli bismo priznati grčki javni dug, a istodobno inzistirati na tome da se on odmah restrukturira kako bi naši kreditori mogli povratiti više svog novca. To će dakako razbjesniti krilo Sirize koje je tražilo trenutačni i unilateralni haircut na osnovi tvrdnje da je sam dug bio nelegalan, ali u konačnici je taj pristup ipak prevladao u ratnom kabinetu. Složili smo se da ću ja pisati Eurogrupi sa formalnim zahtjevom za produženjem.”

Ova je odluka očito bila protivna Sirizinom i vladinom programu.

Varufakis dalje pojašnjava: “No, prema najvjerojatnijem scenariju, produženje je bilo taktički trik: odgađajući bilo kakvo rješenje oni su jednostavno čekali da se smanje i naša trenutna popularnost i naše male rezerve likvidnosti, tako da u trenutku kada u lipnju istekne produženje (europski lideri, E.T.) mogu biti sigurni u potpunu kapitulaciju naše iscrpljene vlade.”

Varufakis ističe da mu je vojni kabinet, suočen s takvim scenarijem, dao svoju suglasnost:

Problem je bio u tome što ta prijetnja baš nikada nije dostavljena trojci. Niti je objavljena u javnosti. Varufakis to i potvrđuje. Što se tiče njezine provedbe, kao što ćemo vidjeti kasnije, Cipras i većina kabineta jasno su se usprotivili toj ideji, a Varufakis je to prihvaćao sve do konačne kapitulacije u srpnju 2015.

Nadalje, u ovoj fazi imamo jedino Varufakisovo svjedočenje. Hoće li se s vremenom pojaviti još neki iskaz koji potvrđuje njegove tvrdnje? Vrlo je nevjerojatno da bi Cipras potvrdio Varufakisovu verziju jer bi to značilo priznati vlastitu krivnju.

Sve je odlučeno unutar vrlo malog komiteta, dok ostatak vlade nikada nije bio obaviješten; kao ni rukovodstvo Sirize. Grčko stanovništvo bilo je u potpunosti neobavješteno.

U svakom slučaju, prijetnja o kojoj govori Varufakis, nikada nije upućena trojki.

Varufakis piše: “najgora strategija bila bi zahtijevati produženje, dobiti ga, ali zatim ne signalizirati našu spremnost da aktiviramo te mjere ako naši kreditori odstupe od duha privremenog sporazuma. Ako bismo učinili tu pogrešku, tvrdio sam, oni bi nas vukli po blatu tijekom razdoblja produženja, a zatim bi nas, u trenutku naše najveće slabosti, krajem lipnja, dokrajčili.” A opet, upravo se to dogodilo. Varufakis je, uz suglasnost ključnih savjetnika oko Ciprasa, zatražio produljenje Memoranduma bez naznaka ikakve odlučnosti da poduzme bilo kakvu akciju i kreditori su provukli vladu kroz blato i konačno je prisilili na službenu kapitulaciju.

18. veljače Varufakis je Eurogrupi poslao pismo iz kojeg ovdje citira nekoliko katastrofalnih navoda: “‘Grčke vlasti priznaju financijske obaveze Grčke prema svim njenim kreditorima’ [i namjeravaju] ‘surađivati s našim partnerima kako bismo spriječili tehničke prepreke u kontekstu Sporazuma o financijskoj pomoći, koji priznajemo kao obavezujući.'” Varufakis dodaje da je “pismo predstavljalo krajnju točku do koje možemo ići da bismo zadovoljili Berlin.” Najblaže rečeno.

20. veljače u Bruxellesu: Put prema kapitulaciji

Varufakis je došao u Bruxelles maloprije početka sastanka Eurogrupe, i Dijsselbloem mu je saopćio dvije loše vijesti, koje Varufakis i nije smatrao lošima: 1. 11 milijardi eura iz Helenskog fonda za financijsku stabilnost (HFSF) koje su ostale nakon dokapitalizacije banaka – novac s kojim je Ciprasova vlada planirala ispuniti neka od svojih izbornih obećanja – bio je prebačen u Luksemburg umjesto da je stavljen Grčkoj na raspolaganje; Drugi Memorandum će biti produžen do 30. lipnja (što je Varufakisu odgovaralo).

“Rekao sam Jeroenu [Dijsselbloem] da ću pristati dati te ustupke, koji su imali malo stvarnog značaja što se mene tiče, u zamjenu za nešto do čega mi je uistinu stalo: prostor za politike.” Nastavlja: “Zahtijevao sam da se MoU, ili barem 30 posto njegovih odredbi koje su bile neprihvatljive, zamijene novim popisom reformi koji će predložiti naša vlada, dok će se naš ciljani primarni suficit spustiti s 4.5 posto nacionalnog dohotka na najviše 1.5 posto.”

Varufakis dodaje: “Na moje veliko iznenađenje, Jeroen se složio.” Inače, jedno od osnovnih pravila pregovaranja je da ako vaš neprijatelj prihvati vaše uvjete od samog početka, loše ste započeli. Dijsselbloem je također prihvatio da će mu Grčka dati popis prijedloga reformi koje bi institucije trojke mogle prihvatiti ili odbaciti kako smatraju prikladnim.

Varufakis piše: “Ako taj paragraf dogura do konačnog communiquéa, mislio sam, bit će to pobjeda za slabije zemlje eurozone. Bilo bi to prvi put da neka vlada zatočena unutar bailout programa dobije pravo da zamijeni trojkin MoU planom reformi koji je sama sastavila.” Ovo je apsolutno bezumno. Vidi ispod dijelove sporazuma koji je Varufakis potpisao s Eurogrupom 20. veljače u Bruxellesu.

Prema euforičnom Varufakisu, postojao je tek jedan nedostatak: “Velika mana communiquéa bila je u tome što nije Grčkoj nudio nikakav predah od krize ikvidnosti.” Drugim riječima, gušenje Grčke koje je službeno počelo 4. veljače i dalje se nastavlja. Uže koje je davilo zemlju trebalo je funkcionirati kao omča: dok je Grčka do 30. lipnja 2015. trebala otplatiti dug od 7 milijardi eura, vjerovnici neće uplatiti svježi novac, i još gore, ECB će nastaviti s ograničavanjem pristupa hitnoj likvidnosti grčkim bankama. To je umanjilo njihovu sposobnost da kupuju obveznice izdane od grčkog ministarstva financija kako bi se same financirale te na taj način samo ojačalo gušenje vlade.

Varufakis pojašnjava da je tijekom sastanka Eurogrupe dobio poruku od Emmanuela Macrona s pitanjem kako stoje stvari, na što je on odgovorio: “‘Postigli smo dobar rezultat’, obavijestio sam ga. ‘Sad moramo prionuti na posao. Hvala na pomoći.'” Varoufakis dodaje: “Emmanuel je odgovorio drugarski: ‘Borimo se dalje.'”

Zatim je Varufakis održao pressicu: “Zahvalivši se Jeroenu što je te večeri doveo sastanak Eurogrupe do prijelaznog sporazuma, pozdravio sam taj sporazum kao priliku da se prihvatimo posla. Tijekom vikenda obavijestio sam novinare: moj tim i ja radit ćemo bez predaha na pripremi popisa reformi naše vlade koji ćemo predati za tri dana. ‘Bit će to iscrpljujući rad’, priznao sam, ‘ali rado ćemo ga obaviti sada kad smo prešli na nov odnos jednakih…'”

U stvarnosti je sporazum od 20. veljače jednak tome da se vazal podredi svom gospodaru, istodobno proglašavajući sebe jednakim gospodaru. Podsjetimo se Varufakisovih riječi u grčkom parlamentu, samo deset dana ranije: “Ako ne možete zamisliti izlazak iz pregovora niste u njih nikada trebali ni ući. Ako ne možete zamisliti mogućnost pat-pozicije, možete se slobodno odmah ograničiti na ulogu molioca koji preklinje despota da mu udijeli nekoliko povlastica, ali na kraju krajeva prihvaća sve što despot daje.”

Varufakis nam govori o proturječnim reakcijama. Jeffrey Sachs mu čestita, dok ga žestoko kritiziraju Manolis Glezos, heroj otpora (iz Drugog svjetskog rata, op.prev.) zastupnik Sirize od veljače 2015. i poznati skladatelj Mikis Theodorakis – oba njegova junaka ljevice iz djetinjstva, kako kaže. U javnom priopćenju Manolis Glezos ispričao se grčkom narodu zato što ga je potaknuo da glasa za Sirizu u siječnju 2015.

Varufakis objašnjava da je od 21. veljače nastavio s pisanjem reformi koje bi onda predložili “kao supstitut Memoranduma o razumijevanju” i bile predane Eurogrupi 23. veljače. Zanimljivo je napomenuti da danas Varufakis ne skriva činjenicu da je ideja bila pokušati izmijeniti trenutni Memorandum, ali u to vrijeme, Cipras i on su govorili stanovništvu da je to novi sporazum i da Grčka sada više neće biti taoc Memoranduma i trojke, preimenovanih u “institucije”.

Navečer 23. veljače, Varufakis piše, “Kada ga [dokument s popisom reformi] predamo u ponedjeljak navečer, Mariju Draghiju, Christini Lagarde i Pierre Moscoviciu ostat će sljedeće jutro da ga pregledaju prije telekonferencije Eurogrupe zakazane za utorak popodne. Neće biti nikakvog okolišanja; njih troje jednostavno će, jedno po jedno, donijeti presudu o popisu, dajući mu ili zeleno ili crveno svjetlo, a ministri na nju neće imati nikakvog utjecaja.” Kako onda netko može tvrditi, kao što je tada javno tvrdio Varufakis, da trojka više ne postoji i da je Grčka ponovno slobodna? On sam priznaje da je pristao podnijeti Lagarde (MMF), Draghiu (ECB) i Moscoviciju (Europska komisija) popis prijedloga koje je grčka vlada tada namjeravala službeno poslati Eurogrupi.

Zaključak

U sporazumu s Eurogrupom od 20. veljače 2015. navodi se: “Grčke vlasti ponavljaju svoju nedvosmislenu obvezu da poštuju svoje financijske obveze prema svim svojim vjerovnicima u cijelosti i na vrijeme” te se “obvezuju suzdržati se od bilo kakvog povlačenja mjera i jednostranih izmjena politika i strukturnih reformi.” Potpisivanjem sporazuma Varufakis i Cipras prekršili su svoju obvezu da stanu na kraj Memorandumu i zamijene ga programom obnove. Odrekli su se namjere da dovedu u pitanje legitimnost duga i da obustave plaćanja. Još su jednom Grčku podvrgli hirovima i željama trojke, jer je bilo sasvim sigurno da trojka neće pristati na program mjera koje će vladi omogućiti da ostvari svoja izborna obećanja. Sporazum od 20. veljače bio je prvi službeni dokument kojim su Varufakis i Cipras napustili glavne prijedloge programa koji je Sirizu i doveo na vlast.

Kao što je Statis Kuvelakis napisao u interjvuu s Alexisom Cukierom 2015.:

Tim je povodom Odbor za poništenje nelegitimnog duga (CADTM) objavio priopćenje (“Hands off Greece, Fighting Back and Resisting”), 31. prosinca 2014., koje je odzvanjalo upozorenjem:

U sedmom dijelu vidjet ćemo da će samo nekoliko dana nakon 20. veljače 2015. Varufakis, uz Ciprasov pristanak, potpisati dokument koji je izradila trojka i koji potvrđuje primat sadašnjeg Memoranduma nad svim mjerama koje je predložila grčka vlada.

1. Prva tri paragrafa ovog članka preuzeta su iz 4. dijela serije članaka Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa.
2. Federalni ministar financija od 28. listopada 2009. do 24. listopada 2017. Od tada je predsjedavao parlamentom.
3. Osim toga, jako je teško povjerovati da su Varufakis, Cakalotos i krug oko Ciprasa, ozbiljno vjerovali da će njihov prijedlog uvjeriti europske lidere.
4. Države koje pripadaju eurozoni ne mogu devalvirati svoju valutu jer su prihvatile euro. Stoga europske vlasti i nacionalne vlade primjenjuju internu devalvaciju. Nameću smanjenje plaća od čega uvelike profitira menadžment velikih privatnih kompanija, tako da je to što oni nazivaju internom devalvacijom u biti smanjenje plaća. To se sredstvo koristi kako bi se povećala konkurentnost, ali se pokazalo neučinkovito u oporavku gospodarskog rasta, kao i mjere štednje i obuzdavanje plaća koje se prakticira u svim državama. S druge strane, iz perspektive poslodavaca, kriza eurozone koja je sve veća od 2010. – 2011., ide u njihovu korist. Zakonski minimalac je bitno smanjen u Grčkoj, Irskoj i drugim zemljama.
5. Varufakis dodaje: “Dok pišem ove rečenice, Mihalis Hristoforakos i dalje slobodno živi u Njemačkoj, Sturnaras je i dalje guverner Grčke narodne banke, još uvijek nije podignuta nijedna optužnica protiv nekog političara u vezi sa Siemensovim skandalom.” Treba imati na umu da je Sturnaras stavio pred grčki parlament izvansudsku nagodbu koju je trebao potpisati Siemens i koja je trebala spriječiti daljnje tužbe. Još bih dodao da se suđenja vezana za Siemens odvijaju u Grčkoj od rujna 2017., s tužbom protiv 18 Siemensovih izvršnih direktora (uključujući Hristoforakosa) u Grčkoj i Njemačkoj, za korupciju neidentificiranih državnih službenika. Hristoforakosovi dnevnici, koje je predala njegova bivša tajnica, pokazuju da je imao sastanke u više navrata s čelnim ljudima iz stranki Nova demokracija i Pasok kako bi im platio “neobvezujuću proviziju”.
6. Također vidi službeni akt o osnivanju Odbora za istinu o grčkom javnom dugu, “Grèce : Acte officiel de création de la Commission de la Vérité sur la Dette publique” (samo na francuskom).
7. Valavani je preuzela inicijativu da eleborira zakon, što je bila jedina mjera u borbi protiv ubojitih učinaka Memorandumske štednje na realni sektor, s mogućnošću otplate poreznih dugova osoba ili tvrtki u 100 rata. Vidi: “Grèce: Troisième mémorandum – Le renversement d’un renversement” (samo na francuskom).
8. Ciprasova vlada također se nadala da će moći računati s 11 milijardi eura, iznosom koji je alociran za dokapitalizaciju banaka, a koji je Siriza željela preusmjeriti kako bi osnovala razvojnu banku i ojačala javni sektor. Iz Solunskog programa: “Što se tiče početnog kapitala za javnu posredničku organizaciju i troška osnivanja javne razvojne banke, kao i banaka posebne namjene, sveukupno 3 milijarde eura, financirat ćemo ih s oko 11 milijardi eura Grčkog fonda za financijsku stabilnost namijenjenih za bankarski sustav.” (vidi 5. dio)
9. Statis Kuvelakis opisuje kako je osjećao da se bliži velika promjena: „Govor o općoj politici koji je Cipras održao u parlamentu 8. veljače, bio je trenutak istine. Uslijedio je nakon simboličnog prekida, baš kada je nova vlada ušla u ured, s civilnom zakletvom i polaganjem vjenca na Kaisariani, memorijal za 200 pogubljenih komunista, heroja pokreta otpora, koje su nacisti streljali 1. svibnja 1940. Nemojmo zaboraviti da je tih 200 pogubljenih komunista bilo čitavo vodstvo partije. Ta je gesta označila novu vladu kao dio snažnog povijesnog niza, duboko uronjenog u povijest narodnih pokreta i komunističkog lijevog krila u Grčkoj. U trenutku govora, činilo se da je nova prilika na dohvat ruke.”(Stathis Kouvelakis, La Grèce, Syriza et l’Europe néolibérale. Entretiens avec Alexis Cukier, La Dispute, Paris, 2015 (na francuskom), str. 17-18. Prijevod: CADTM). Naravno, druge ljevičarske organizacije nisu propustile napasti i ozbiljno kritizirati Ciprasa: bile su to KKE – sektaška Komunistička partija Grčke – i ljevičarske organizacije koje nisu u parlamentu, kao što su Anarsya (Fronta grčke antikapitalističke ljevice) i anarhističke grupe koje su okupirale Sirizine prostore, odmah nakon što je oformljena vlada.
10. Éric Toussaint, “How to apply unpopular austerity policies. The OECD issues guidance to governments.”
11. Uistinu, ne može biti druge interpretacije, nego da produljeni trenutni Memorandum automatski implicira da se partneri neće mijenjati. Stoga, za Berlin je, inzistiranje na prisutnosti MMF-a jedino moglo značiti da se na kraju produljenog trenutnog potpisuje novi i Treći memorandum. Štoviše, upravo je ovo Berlin i postigao u srpnju 2015.
12. Izvorni tekst nalazi se na : www.consilium.europa.eu/en/press/press-releases/2015/02/150220-eurogroup-statement-greece/
13. Stathis Kouvelakis, La Grèce, Syriza et l’Europe néolibérale. Entretiens avec Alexis Cukier, La Dispute, Paris, 2015, str. 76-77. (Na francuskom, engleski prijevod CADTM)