Ukratko rečeno, niti jedna od stranaka koja će se boriti za fotelje u toku ove „super-izborne godine” nema u cilju ostvariti vlast u interesu radnika, o kojoj smo govorili u prethodnom tekstu. No bez obzira na to, analiza predizborne situacije je potrebna kako bi razumjeli politička kretanja, kao i mogućnosti stvaranja jedne radikalno drugačije političke opcije u budućnosti.

Kako bi se zaista shvatilo prave pozicije parlamentarnih stranaka ne treba ostati kod njihovih predizbornih obećanja – ili kako ih vole nazivati „izbornih programa”, niti kod osobnosti, „sposobnosti” i eventualne „simpatičnosti” njihovih lidera, a niti kod stavova koje pojedine stranke zauzimaju o pojedinim, mahom sekundarnim, aktualnim temama ili pak njihovih nominalnih svjetonazora. Umjesto toga, pozicije pojedinih parlamentarnih stranaka treba razumjeti s obzirom na to kakve tendencije u društvenim kretanjima te stranke predstavljaju i čije ekonomske interese one zastupaju. Kroz takvu analizu, za koju smo uvjereni da se neće moći čitati nigdje drugdje, prikazat ćemo glavne parlamentarne stranke te njihovu političku ulogu u prošlosti i nadolazećem razdoblju. Iz prikazanoga će biti jasno zašto niti jednoj od stranaka ne treba dati glas – budući da svaka djeluje suprotno političkim interesima radništva, čak i u onim rijetkima slučajevima kada se na radništvo poziva. Tek ako se u budućnosti izgradi radnička organizacija posvećena borbi protiv postojećeg sistema, radnici će glasati za nekoga, a da ne glasaju protiv sebe.

HDZ – stranka vlasti i karijerizma

Razumijevanje prirode HDZ-a sadržano je povijesti ove stranke, a koja se može okvirno podijeliti na dva glavna razdoblja. U prvom razdoblju, koje je istovremeno i razdoblje izgradnje onoga što se obično naziva „modernom hrvatskom državom”, HDZ je predstavljao stranku-pokret čiji je kadrovski vrh činio politički snalažljivi sloj kadra SKH, direktora te tehnokratske i birokratske garniture bivše države, potpomognut djelatnošću republičke tajne službe jugoslavenskog režima (u pogledu ovog zadnjeg dovoljno je samo ukazati na djelatnost i osobne utjecaje Josipa Perkovića, Josipa Manolića, Milivoja Kujundžića itd.). U tom je razdoblju HDZ pod ravnanjem Franje Tuđmana bio jedinstven i neponovljiv u odnosu na čitav kasniji politički život u pogledu toga što je odlučno i dosljedno provodio svoj politički program – naravno, spajajući to provođenje s ostvarivanjem osobnih interesa svojeg rukovodstva.

Uništavanje HDZ-a kao dominantne političke snage zahtijevalo bi energično razbijanje struktura koje osiguravaju njegovu društvenu moć, a to nije nešto što se može očekivati od postojeće oporbe

Taj se program sastojao u uvođenju slobodnog tržišta, pretvaranju HDZ-u vjernog dijela privredne birokracije i političke elite Saveza komunista u novu kapitalističku klasu te uništavanju ranije razine radničkih prava, a sve pod ideologijom nacionalnog jedinstva i hrvatskih nacionalnih interesa – koji su u praksi uvijek naravno predstavljali samo interese nove vladajuće klase. Uspostavom „moderne hrvatske države” na ovim temeljima, HDZ je iskoristio svoju političku snagu da izgradi snažnu organizacijsku strukturu raširenu na svim razinama – čime je prešao iz stranke-pokreta u stranku vlasti. Za razumijevanje naravi HDZ-a izuzetno je značajno istaknuti HDZ-ovu učinkovitost u sustavnom instaliranju vjernih podaničkih kadrova u svim institucijama i na svim razinama vlasti. Bilo da se radi o dobivanju mjesta nastavnika o lokalnoj seoskoj školi, liječničkom napredovanju u gradskoj bolnici ili pak članstvu u HAZU-u, najsigurniji i najlakši put za osobni uspjeh uvijek je članstvo u HDZ-u. Snaga i otpornost HDZ-a – o kojoj govori i stabilnost glasova, koji se slabo mijenjaju u odnosu prema političkim aferama ili ekonomskoj situaciji – prvenstveno proizlaze iz učinkovitosti ove razgranate strukture kojom se ostvaruje najuži i najneposredniji odnos s bazom, a HDZ potvrđuje kao jedan od najvažnijih faktora u životnoj svakodnevici i razvoju osobnih karijera. Pri tome je HDZ-u uvelike pomogao i SDP – budući da nije imao niti snage, a niti ozbiljne želje, da ove HDZ-ove strukture u javnim i državnim institucijama na masovnijoj skali razori i zamijeni svojima. Zbog toga je HDZ kratko vrijeme koje nije proveo na vlasti vješto iskoristio za daljnje jačanje svog društvenog utjecaja i konsolidaciju redova. Ovakva struktura HDZ-ove društvene moći ima kao jednu od svojih posljedica stalnu izloženost aferama i skandalima – što je neminovno budući da su karijerizam i uhljebništvo principi na kojima je ta struktura uspostavljena, te da uspješno uspinjanje u takvom sustavu zahtijeva najniže ljudske i moralne karakteristike. S druge pak strane, ovakva struktura osigurava prisan odnos baze i rukovodstva koji nikako nije jednosmjeran. Takav odnos, između ostaloga, sprečava vodstvo stranke da odluta suviše daleko od populizma i izvjesnog minimuma socijalne osjetljivosti, uslijed svjesnosti da bi to dovelo u pitanje odnos s bazom, tj. društvenu moć HDZ-a. Politički život vrha HDZ-a predstavlja stoga složeno umijeće balansiranja između diktata EU i SAD-a, zaštite interesa stranog kapitala, osiguravanja stabilnosti tržišta i interesa domaćih kapitalista, te socijalnog pacificiranja vlastite baze. Kao takav, HDZ se prvenstveno pokazuje kao politička snaga održavanja političke i ekonomske stabilnosti te postojećeg stanja stvari. U tom pogledu, HDZ će u bližoj budućnosti zasigurno ostati vodeća društvena politička snaga, čak i ako ne uspije opstati na vlasti na ovim izborima (što se ipak ne čini toliko vjerojatnim). Uništavanje HDZ-a kao dominantne političke snage zahtijevalo bi energično razbijanje struktura koje osiguravaju njegovu društvenu moć, a to nije nešto što se može očekivati od postojeće oporbe.

SDP – stranka političke impotencije i oportunizma

SDP je svoja temeljna svojstva praktički stekao u trenutku svog nastanka i – za razliku od HDZ-a, od tada se, bez obzira na generacijsku smjenu kadrova, veoma slabo mijenjao. Također za razliku od HDZ-a, njegovo je rukovodstvo mahom činio manje snalažljiv i politički pasivniji sloj kadrova Saveza komunista, koji je u osnovi – samo nešto polaganijim i umjerenim tempom – težio ostvariti isti program restauracije kapitalizma, ali bez hrabrosti da se jasno postavi prema otvorenim društvenim pitanjima, te bez ideološkog plašta nacionalizma. Stoga je SDP od samoga početka predstavljao utjelovljenje političke impotencije, te je imao snage jedino da iz svojih redova izbaci kadrove koji su ostali dosljedni socijalističkoj ideji, a u svemu se drugome uvijek vukao na repu događaja – omogućavajući tako bez suviše borbe HDZ-u da igra ulogu stožerne hrvatske stranke. Svoju je političku snagu SDP također stekao naprosto po inerciji, na temelju infrastrukture Saveza komunista Hrvatske čiji je pravni nasljednik. Na temelju te infrastrukture SDP je dobio priliku da postane najveća tradicionalna oporbena stranka, praktički bez ikakvog angažmana. Njegova oporbena djelatnosti se naprosto sastojala u korištenju sentimenata masovnog nezadovoljstva HDZ-om – koji su ga već gotovo sami po sebi u dvije prilike odgurali na vlast. Kao i HDZ, SDP je stranka slobodnog tržišta, EU i NATO saveza, bespogovornog služenja zapadnim centrima moći, kao i potpune vladavine kapitala nad radnicima. Međutim, za razliku od HDZ-a, SDP ima sasvim zanemarivu interesnu bazu i uhljebničku strukturu, a istovremeno se nalazi sasvim odvojen od radništva i sindikata, tih tradicionalnih uporišta klasične socijaldemokracije. Time SDP postoji prvenstveno kao stranka izoliranih profesionalnih političara i birokrata, bez dublje interakcije s najširim slojevima. Upravo iz tog razloga, SDP se u svojim mandatima u praksi pokazao manje socijalno osjetljivim te više anti-radničkim nego HDZ. U skladu s takvom pozicijom, SDP se zasigurno može pohvaliti manjim brojem afera i primjera korupcije – no navedeno pitanje je ionako sasvim nevažno: jer za radnike nema razlike da li u duboko nehumanom i nepravednom sustavu kapitalističkog izrabljivanja netko radi po zakonu ili pak legaliziranu pljačku malo nadopunjuje i onom koja izlazi van zakonskih okvira. U proteklom je desetljeću SDP krajnje impotentnim igranjem uloge vlasti i oporbe, katastrofalnom kadrovskom politikom te unutarnjim sukobima uspio oslabiti do te mjere da se ponekad čini da se ova stranka naprosto namjerno trudi uništiti sav svoj politički potencijal. Međutim, snaga političke inercije koja održava SDP na sceni je takva da se ovo ne pokazuje kao laka zadaća.

Lažne alternative HDZ-u i SDP-u

Iz onoga što je do sada rečeno proizlazi da se prirodno stanje domaće političke scene razvija u pravcu dvostranačja, odnosno dominantne polarnosti odnosa HDZ-SDP, što je i bila njezina glavna karakteristika u prethodnih 30-ak godina. Radi se o dvije stranke koje svoju političku moć dobivaju još početkom devedesetih, koje jednako zastupaju interese kapitala i koje se stoga bez ikakvih opasnosti po sistem i narušavanje kontinuiteta njegovog funkcioniranja mogu izmjenjivati na mjestu vlasti i oporbe. Međutim, suštinska politička identičnost HDZ-a i SDP-a u kontekstu dubokog nezadovoljstva najširih slojeva uslijed propadanja radničkih i socijalnih prava ipak ne dopušta da se politička scena uspostavi kao stabilni dvopartijski sustav, već neprestano izaziva revolt protiv takvog stanja stvari. Tako se tendenciji navedene polarnosti – HDZ-a kao dominantne vlasti i SDP-a kao dominantne oporbe – suprotstavlja oprečna tendencija stvaranja novih političkih alternativa koje bi narušile politički monopol ovih dviju stranaka. Ta je oprečna tendencija toliko jaka da se ponekad čini kako biračko tijelo naprosto traži neku novu političku snagu kojoj želi pridijeliti ovu ulogu, bez obzira na to hoće li je ona realno moći nositi. Navedeno objašnjava velike uspjehe novih stranaka koje se uspijevaju nametnuti u javnom prostoru, kao što je bio slučaj s Hrvatskim laburistima i Živim zidom, a kasnije s Mostom i Možemo. Sve navedene stranke su u pravilu bile više pasivno pogurane tendencijom opozicije dvostranačju HDZ-SDP, nego što bi njihovi izborni uspjesi imali veze s njihovom objektivnom političkom snagom. Iz tog razloga se od postojećih aktera i ne mogu očekivati da će dovesti do nekih dubljih promjena u odnosima moći. Za sada se pokazalo da većina novih stranaka koje je uspješno pogurao val sentimenta opozicije dvostranačju HDZ-SDP nema dovoljnu snagu i unutarnju koheziju da opstane kao snažan faktor na političkoj sceni. Čak i oni koji bi to bili u stanju, kao što su Most i Možemo, zbog oportunizma i izostanka zaista dosljednog političkog programa, po svojoj su prirodi skloni da se koalicijski priklanjaju HDZ-u i SDP-u i tako zapravo izdaju onu tendenciju koja ih je pogurala na mjesto na kojemu se trenutno nalaze. Konačni je rezultat ovih procesa što se djelovanjem ovih lažnih alternativa – koje samo čekaju trenutak da se za fotelje stave u službu HDZ-u i SDP-u, postojeća politička močvara samo učvršćuje, a da se HDZ i SDP održavaju kao glavni faktor i nosioci zaštite normalnog funkcioniranja postojećeg poretka – uz postepenu tendenciju jačanja HDZ-a i slabljenja SDP-a.

Možemo – stranka moderne malograđanštine

Po svojem programu, vodstvu i temeljnoj bazi Možemo je prije svega stranka nezadovoljne urbane sitne buržoazije inspirirane liberalnim vrijednostima. Sitnu buržoaziju primarno karakterizira to što se ne nalazi unutar kapital-odnosa, tj. to što nije neposredno eksploatirana od strane kapitala. U skladu s time, sitna buržoazija – predstavljajući treću osnovnu klasu između radničke klase i kapitalističke klase – teži svojoj vlastitoj političkoj nezavisnosti, u kojoj svoje djelovanje ne želi podrediti interesima radničke klase. Politički izraz ovih klasnih nastojanja predstavljaju prije svega Možemo, Most i Domovinski pokret, koje se prije svega razlikuju prema različitim načinima političke artikulacije interesa različitih slojeva sitne buržoazije. Tako tipičnu bazu stranke Možemo čine primjerice obrtnici, sitni kapitalisti i trgovci, zaposlenici udruga i nevladinog sektora, predstavnici nižeg sloja tehnokracije i menadžmenta, kao i novinari, zaposlenici IT sektora i slično. Kako navedeni pojedinci u pravilu predstavljaju društveni sloj koji nije neposredno egzistencijalno ugrožen kapitalističkim tržištem, oni kao svoju temeljnu razinu problema vide naprosto kvalitetu urbanog života, te ona postaje njihova temeljna politička platforma. Naravno, u načelu se u pitanja od interesa mogu uključiti i „radnička prava”, no isključivo iz liberalno-apstraktne pozicije prema kojoj su ona samo jedan posebni segment u čitavoj lepezi različitih „ljudskih prava”, kojima se izriče načelna i neobavezujuća potpora – ali tako da se klasna perspektiva zapravo nikada ne doseže. Tako se trivijalnosti implikacija koje proizlaze iz kapital-odnosa, imperijalističkih ratova i marionetske uloge Hrvatske u odnosu na imperijalističke centre moći, nadomještaju takvim silno važnim pitanjima kao što su gospodarenje otpadom, količina zelenih površina, broj biciklističkih staza, zaštita javnog prostora i slično – i to sve, naravno, u okviru zapadno-liberalnog narativa (pri čemu, naravno, radnički prosvjedi i štrajkovi koji su se zbivali u Zagrebu nikada nisu bili pitanje od temeljnog interesa). Na navedeno bi se moglo odgovoriti kako se na razini gradske politike, dakle one politike koja polazi odozdo – a od koje je Možemo u svome političkom djelovanju započeo, ne mogu ni otvoriti opća politička pitanja, već samo parcijalna komunalna pitanja. Navedeno međutim u potpunosti zanemaruje abecedu smislenog političkog djelovanja – gdje lokalna razina djelovanja mora biti samo jedan front borbe za načelna i opća pitanja, bez obzira na to koliko se postavljeni ciljevi na toj razini mogu ostvariti, a nipošto ne izgovor da se temeljna pitanja izgube iz vida. Naravno, platforma koja djeluje na ovakvim principima prvom prilikom će se u svim pitanjima svrstati na stranu zapadnog imperijalizma i podržati NATO interese.

tomašević-čistoća-grad-zagreb

Foto: Grad Zagreb | Umjesto da Možemo počne postepeno mijenjati sistem iznutra – sistem je sebi odmah prilagodio i u potpunosti apsorbirao Možemo

Možemo je nastalo iz dugog aktivističkog rada nekoliko inicijativa, putem kojega se u Zagrebu interveniralo u povodu gore navedenih pitanja – i to na temelju infrastrukture koja je bila osigurana EU sredstvima i fondovima za razvoj civilnog društva, a kroz koje se dodatno oblikovala i učvrstila ideološka podloga zapadno-liberalnog narativa svojstvenog ovoj platformi. Politički uspjeh koji je doživio Možemo preuzimanjem vlasti u Zagrebu ujedno je i pokazao svu bijedu ove političke linije. Nakon što su predstavnici moderne i urbane malograđanštine preuzeli vlast od korumpiranog i nazadnog Milana Bandića pokazalo se da se zapravo u svim glavnim pitanjima ništa ne mijenja. Umjesto da Možemo počne postepeno mijenjati sistem iznutra, dogodilo se naravno ono što se moralo dogoditi – da je sistem sebi odmah prilagodio i u potpunosti apsorbirao Možemo. Štoviše, po nizu pitanja – a tu treba svakako posebno uzeti u obzir otpuštanja i napade koji nisu bili usmjereni samo na administraciju, već i na radnike u Holdingu, te držanje tokom štrajka radnika Čistoće – Možemo je pokazao čak i manju brigu u pogledu socijalnih pitanja od Milana Bandića.

Ovdje se radi o sličnom fenomenu kao onom o kojemu smo govorili u pogledu odnosa između HDZ-a i SDP-a: Bandić je kao populist, težeći da se predstavi kao zaštitnik malog čovjeka, naprosto morao da balansira između suprotstavljenih klasnih interesa i da stoga i socijalna razmatranja, pa makar čisto simbolična, uvrsti u svoje političke prioritete. Navedeno je naravno bilo uvelike olakšano osobnim vezama i netransparentnim načinom upravljanja. Nasuprot tome, Možemo prilično jasno osjeća koja je njegova baza i stoga može igrati neutralnu ulogu vlasti koja sve radi transparentno i po pravilima, te djeluje naprosto dobar birokrat postojećeg sustava. Pri svemu tome je postalo komično u kojoj je mjeri stranka Možemo nesposobna da ispuni barem minimum onoga što je zacrtano u njezinom trivijalnom programu. Svoju su kampanju usmjerili na gospodarenje otpadom i kritiku Milana Bandića. Milan Bandić je ubrzo umro, pa je sav politički angažman usmjeren u njegovu kritiku propao (što se neminovno mora događati kada se kritika usmjeri na osobe, a ne na strukture), a gospodarenje otpadom je doživjelo fijasko, pri čemu je Zagreb postao zatrpan smećem. Međutim, usprkos tome što je Bandić umro, Tomaševiću u povodu štrajka radnika Čistoće nije preostalo ništa drugo nego da i sam postane Milan Bandić te iskoristi njegove metode: obuće se u čistača te počne i sam simbolički pomagati u čišćenju. Navedena iskustva nipošto ne treba shvatiti kao nešto slučajno, već upravo kao ono što je nužno. U postojećem političko-ekonomskom sustavu se čak i najskromniji pokušaji promjena suočavaju s mobilizacijom svih sila sistema koji žele zaštiti postojeće stanje stvari – i koje svaki takav pokušaj sabotiraju. Oni koji se ovim pritiscima ne prilagode bivaju pometeni, a oni koji im se prilagode postaju privjescima sistema. Zbog toga one stranke koje karijeru započinju kao iskreni zagovornici umjerenih reformi, završavaju svoju karijeru kao poslušni birokrati sustava. Rješavanje čak i skromnih pitanja, kao što je primjerice gospodarenje otpadom, zahtijeva oštri obračun s interesima privatnog kapitala, sukob s postojećim političkim silama, masovnu mobilizaciju baze i korištenje metoda koje uvelike nadilaze pasivno-legalistički način rada, usmjeravajući se prema ulicama i radnim mjestima. Već i da bi se izvršili skromni reformski zahtjevi u postojećim su uvjetima potrebne revolucionarne metode. Navedeni radikalizam – koji je prijeko potreban već i za rješavanje takvog pitanja kao što je gospodarenje otpadom – naravno u potpunosti prelazi političke interese sitne buržoazije. Zbog toga nije moguće zamisliti neki bolji i dosljedniji Možemo, već Možemo po svojoj bazi i klasnim interesima mora biti upravo ono što trenutno jest.

Što se tiče političke budućnosti ove stranke, za očekivati je da će joj političke tendencije koje potiču odmak od dvostranačja HDZ-SDP, kao i razočaranje SDP-ovih glasača i dalje ići u prilog. S druge strane, uslijed sve većih kompromisa i potpunog uklapanja u postojeću političku močvaru, sigurno je da će također s vremenom rasti i razočaranje u Možemo, te da će navedeno još više povećavati udio glasača koji ne će izlaziti na izbore. Za očekivati je da će se ovo odraziti na porast relativne snage desnog dijela političkog spektra: HDZ, Most i Domovinski pokret. Ovaj desni dio spektra ima svakako stabilniju bazu te – izuzevši HDZ – otvoreno adresira neka centralna društvena pitanja, naravno iz svoje vlastite perspektive.

Most – stranka konzervativne malograđanštine

Most je po svojoj bazi i društvenim tendencijama zapravo sestrinska stranka platforme Možemo, budući da izražava političke interese sitne buržoazije. Međutim, u navedena je dva slučaja politička reakcija ove klase na društvena zbivanja oprečna. Most izražava stavove onog dijela sitne buržoazije koji – uslijed nerazumijevanja pravih uzroka društvenih zbivanja zbog svoje vlastite klasne uloge – destruktivne učinke kapitalizma shvaća kao djelovanje subjektivnih sila usmjerenih prema razaranja tradicionalnih društvenih oblika kao što su obitelj, nacija i tradicionalne kulturne vrijednosti. Cilj političkog djelovanja tako postaje obrana tih vrijednosti – dakle zaštita obitelji, državnog suvereniteta i nacionalnog identiteta – uz korištenje odgovarajućih konzervativnih ideoloških konstrukcija, kako bi se prikrili odnosi kapitalističke eksploatacije koji se uvijek nalaze u pozadini.

Dok desnica aktivno napada, ljevica reagira pasivno i defenzivno, načelno i neuvjerljivo govoreći o „zaštiti prava”, ne adresirajući nikoga kao krivca i ne nudeći nikakva radikalna rješenja

Tako, primjerice, pozivanje na hrvatski narod kao temeljnu političku kategoriju služi da maskira činjenicu kako hrvatski narod nikako nije neka jedinstvena cjelina, već se sastoji od klasa suprotstavljenih interesa, kao što su kapitalisti i radnici – a prikrivanje ovih osnovnih činjenica služi umjetnoj nacionalnoj homogenizaciji koja pak pomaže održavanju postojećeg sistema, odnosno vladavini krupnog kapitala. Istovremeno, ovakva ideološka rješenja – koja dijele Most i Domovinski pokret – odražavaju veću razinu političke ozbiljnosti u okviru vlastitih klasnih interesa, te istovremeno daju i bolje mogućnosti za političku mobilizaciju od ideologije koju pruža Možemo. Sada se, umjesto načelnih lijevo-malograđanskih floskula o borbi za ljudska prava, ekologiju i ravnopravnost – za koje nije zapravo jasno što znače i kako se konkretno mogu ostvariti, nude mnogo konkretnija politička rješenja jačanja nacionalne države i zaštite tradicionalnih vrijednosti koje se izdaju kao rješenja postojećih ekonomskih i društvenih problema. U tom pogledu je u Hrvatskoj, kao i u ostatku Europe, politika desnih slojeva sitne buržoazije – prvenstveno Mosta i Domovinskog pokreta – mnogo konkretnija, agresivnija i privlačnija za sve one koji su revoltirani i nezadovoljni, u usporedbi prema mlakim i maglovitim rješenjima koja nudi Možemo – odnosno lijevi slojevi sitne buržoazije. Dok desnica aktivno napada, adresira krivca u manjinama, strancima i dijelu zapadno-liberalnih vrijednosti, poziva na bolju zaštitu države i slanje vojske na granice, ljevica reagira pasivno i defenzivno, načelno i neuvjerljivo govoreći o „zaštiti prava”, ne adresirajući nikoga kao krivca i ne nudeći nikakva radikalna rješenja. Ova razlika u velikoj mjeri proizlazi iz toga što u slučaju ljevice i desnice osnovnu bazu čine različiti slojevi sitne buržoazije. U slučaju Mosta i Domovinskog pokreta, tu spadaju svi oni koji općenito postavljeni problem kvalitete života u urbanom prostoru ne mogu shvatiti kao primarno političko pitanje, posebno sitna buržoazija manjih gradova i sredina – pri čemu je i pripadna retorika ovog dijela političkog spektra razumljivija i privlačnija seljaštvu i jednom dijelu politički nesvjesnih radnika.

U u slučaju Mosta svakako treba istaknuti veoma pragmatičan politički pristup koji izbjegava nepotrebno ideološko pozicioniranje i korištenje političkih etiketa, već pokušava iz diskursa koji djeluje naprosto „zdravo-razumski” te se izdaje kao prihvatljiv za sve, nametnuti svoja vlastita specifična stajališta. U tom pogledu umijeća nenametljivog postepenog pridobivanja najširih slojeva za vlastiti politički program, malograđanska ljevica, koja u svojoj komunikaciji nerijetko polazi od samo-ograničavajućih ideoloških šablona (u stilu „mi kao stranka lijevog svjetonazora smatramo…”) također veoma zaostaje. S druge strane, kao kolebljiva i oportunistička stranka sitne buržoazije, Most nije u stanju da se dosljedno bori za svoja programska rješenja – niti da svoje političke principe dosljedno zaoštri do kraja, te je uz to sklon kompromisima i ulaženju u moguće koalicije s HDZ-om, zbog čega uvijek postoji otvorena mogućnost da u budućnosti izgubi svoje mjesto nosioca političkih interesa konzervativne malograđanštine.

Domovinski pokret – stranka nacionalističke malograđanštine

Domovinski pokret predstavlja samo nešto dosljedniju i radikalniju varijantu političke linije kakvu zastupa Most, obilježenu otvorenijim korištenjem nacionalističke retorike. Međutim, ni u tom pogledu Domovinski pokret ne odlazi previše izvan okvira oportunizma, budući da i dalje podupire članstvo Hrvatske u EU i NATO savezu. Drugim riječima, nacionalizam Domovinskog pokreta je takav da ne isključuje potpunu geo-političku podređenost Hrvatske u okviru imperijalističkih odnosa. Ono u čemu se za sada Domovinski pokret posebno iskazao u odnosu na Most je inzistiranje na imigrantima i stranim radnicima kao najvećoj prijetnji po nacionalne interese. Navedeno usmjeravanje na neprijatelje nacionalnih interesa je svakako glavna točka u provedbi uspješne nacionalističke kampanje, budući da samo jasno adresirani i konkretni vanjski neprijatelji mogu ostvariti dovoljnu razinu homogenizacije, koja može u dovoljnoj mjeri u percepciji širih slojeva privremeno prikriti sukob kapitala i rada kao osnovno društveno pitanje. U razdoblju masovnog dotoka strane radne snage u Hrvatsku, a posebno u slučaju mogućeg zaoštravanja ekonomske situacije u takvim uvjetima, takva politička linija ima najveći politički potencijal od svih onih koje su do sada prikazane. Da bi se zaista uspostavio kao vodeća politička snaga, Domovinski pokret bi se pri tome morao posebno usmjeriti na učenje iz iskustva AfD-a u Njemačkoj. Pri tome Domovinski pokret ima dodatnu olakotnu okolnost što malograđanska ljevica iz takvih iskustava ne uči, smatrajući ih nesretnim slučajem ili nekom vrstom elementarne nepogode, a ne rezultatom svojih vlastitih pogrešaka usmjeravanja na parlamentarizam, uklapanja u postojeći sustav i vlastite oportunističke degeneracije, te izostanka ozbiljnog rada na stvaranju čvrste radničke solidarnosti kao primarnog političkog cilja.

Radnička fronta – neuspješna kopija europske oportunističke ljevice

Premda po utjecaju i broju glasova Radnička fronta nikako ne spada u istu kategoriju s do sada navedenim strankama, postoje dva razloga zbog kojih smatramo da na ovom mjestu treba spomenuti i RF. Prvi je što se uvrštavanjem Radničke fronte kompletira osnovni ideološki obris političkog pejzaža Hrvatske: temeljni odnos HZD-SDP nastavlja se u odnosu Most-Možemo, a koji se produžuje u odnos Domovinski pokret – Radnička fronta. Prikazana shema je instruktivna kako u pogledu toga što pokazuje da se odnos svih aktera može shvatiti kroz postepeno zaoštravanje onoga što je sadržano u odnosu HDZ-SDP – a time se i svi akteri, ma koliko nominalno bili ideološki različiti, zapravo u praktičnom smislu nalaze još uvijek relativno blizu, tako i zbog toga što analiza odnosa snaga navedenih aktera jasno govori o tome da je težište ove piramide istaknuto pomaknuto u desno. Drugi je razlog za uvrštavanjem Radničke fronte u ovu analizu taj što je u svojim samim počecima ova stranka imala potencijal da se razvije u pravcu radikalno drugačije političke opcije, ali je taj potencijal nažalost izgubljen – što je svakako instruktivna lekcija za budućnost.

katarina-peovic-izbori-2024

Foto: Hina | Čini se kako jedinu razumnu opciju predstavlja mogućnost da Peović bude kandidat na listi SDP-a

Polazišna je ideja Radničke fronte bila stvaranje radničke političke organizacije koja će težiti ostvariti svoju bazu među sindikalistima i borbenim radnicima, te koja će se fokusirati prvenstveno na aktivnosti na radnim mjestima, uz korištenje parlamenta kao samo jednog od sredstva borbe za radničke interese. Kako je u samome početku izostao širi interes borbenih sindikata za ovakvim političkim angažmanom, a značajan udio u inicijalnom članstvu su činili predstavnici malograđanske ljevice, Radničku frontu je preuzela struja koja ju je umjesto toga pretvorila u običnu parlamentarnu stranku po uzoru na europsku oportunističku ljevicu, kao što je Syriza ili Die Linke (ali bez unutarnje demokracije u vidu različitih frakcija). Takva je Radnička fronta izgubila gotovo svaku klasnu orijentaciju, te je političkom radu pristupila uglavnom korištenjem gotovih shema identifikacije sebe kao ljevice – na taj način se shvaćajući kao da pripada istom dijelu političkog spektra kao Možemo, umjesto da neproduktivne folklorne političke stranputice pokuša nadići kroz klasnu artikulaciju aktualnih socijalnih pitanja. Radnička fronta se s vremenom u potpunosti fokusirala na parlamentarni rad, bez ikakvih ozbiljnijih aktivnosti usmjerenih prema sindikalnom radu i radnim mjestima, istovremeno kroz mnoštvo unutarnjih sukoba gubeći praktički čitavo članstvo. Također, premda je vladajuća struja govorila da teži oblikovati Radničku frontu kao direktno-demokratsku stranku, u kojoj se svi zastupnici rotiraju na svojim funkcijama, s vremenom se Radnička fronta naprosto pretvorila u tipičnu podaničku stranku pod čvrstim vodstvom Katarine Peović, koja je prvenstveno zainteresirana za što veći broj mjesta u Saboru, bez obzira na političku cijenu koja se za to mora platiti. Ironično je da svoj opstanak Radnička fronta duguje Možemo, budući da je – po sebi bez dovoljnog broja mandata za ulazak u gradsku skupštinu i Sabor – svoja mjesta Radnička fronta ostvarila zahvaljujući koaliciji s ovom platformom – čime je Možemo otvoreno radio protiv svojih vlastitih dugoročnih političkih interesa, a da za uzvrat nije dobio gotovo ništa.

Pitanje je vremena kada će Peović shvatiti da se njezin politički potencijal sastoji isključivo u njezinom liku, a da joj je pri tome Radnička fronta više nepotrebni uteg nego pomoć

Rad Katarine Peović kao zastupnice u Saboru sadržavao je i taj pozitivni moment što su se zahvaljujući njoj mogli čuti neposredni radnički problemi i što se Radnička fronta zauzimala za umjerene ekonomske mjere u korist radnika. Međutim, u smislu političkog djelovanja ovo je sasvim nedovoljno, budući da uloga radničke partije ne može biti da bude povremeni glas pojedinih radničkih borbi – koje se istovremeno koriste i za vlastitu političku promociju – već prije svega organizator i politički učitelj najširih masa, te ona politička snaga koja priprema situaciju za raskid s postojećim sistemom i institucijama, težeći da u svakom trenutku radikalizira političku situaciju. Nasuprot tome, Radnička fronta je svojim radom Saboru i ostalim institucijama vladajuće klase samo davala legitimitet i prihvaćala ih kao nešto što se po sebi razumije i kao institucije unutar kojih se mogu riješiti društvena pitanja (primjerice uvođenjem poreza na bogatstvo i slično), bez ikakve anti-sistemske retorike. U tom pogledu Radnička fronta ne samo da nije bila nikakva radnička avangarda, već se uvijek nalazi – kako je vidljivo i u nedavnom zahtjevu Radničke fronte za uvođenjem kvota za strane radnike; kojim se temeljni princip radničke solidarnosti izdaje zbog oportunističkih i real-političkih kalkulacija – na začelju radničkog pokreta, predstavljajući samo jednu od snaga koja ga vuče unazad.

Pogled u budućnost Radničke fronte ukazuje na to kako će ova stranka u skorijoj budućnosti vjerojatno nestati. Radnička fronta ne može sama ući u Sabor, a Možemo na izbore izlazi samostalno. Radnička fronta, odnosno Katarina Peović, u javnim je istupima u oportunizmu išla toliko daleko da je priželjkivala koaliciju s SDP-om. No, čak i takav potpuni politički redikul kao što je Peđa Grbin vjerojatno zna da je u dugoročnom interesu SDP-a nestanak Radničke fronte sa scene, a da eventualnom koalicijom ne dobiva puno. Čini se kako jedinu razumnu opciju predstavlja mogućnost da Katarina Peović bude kandidat na listi SDP-a, što za Katarinu Peović – koja pod svaku cijenu želi ostati u Saboru – u konačnici predstavlja prihvatljivu mogućnost. Može se, štoviše, konstatirati da je pitanje vremena kada će Peović shvatiti da se njezin politički potencijal sastoji isključivo u njezinom liku, a da joj je pri tome Radnička fronta više nepotrebni uteg nego pomoć. Uostalom, najveći životni vrhunac karijere političkog aktera kao što je Katarina Peović je da jednoga dana postane ministrica rada u nekoj SDP-ovoj vladi. U interesu real-političke trezvenosti, Peović zasigurno ne bi suviše ometalo što bi tako postala ministrica u jednoj kapitalističkoj vladi koja je uključena u NATO savez, a time i imperijalistički sukob u Ukrajini. Ona bi zasigurno bila zadovoljna time što može dati svoj skromni doprinos u poboljšanju radničkih prava, pritom ugodno osiguravajući vlastitu egzistenciju. U slučaju da SDP-ova vlada provodi daljnje neoliberalne mjere ili čak šalje policiju na radnike (kao što je SDP već ranije činio) Peović bi zasigurno oštro protestirala, ali ne bi nikako odustala od svoje pozicije i daljnje suradnje, jer je politika za oportuniste prije svega umijeće mogućega, a moguće je samo ono što je trenutno postojeće.