Ono što nas ubrzo očekuje je jeftino političko blještavilo super-izborne godine, pri čemu je glavni cilj većine aktera osiguravanje neke od predstavničkih pozicija koje donose osobne privilegije i napredak u karijeri. S druge strane, odgovor na pitanje kakav bi trebao biti stav radnika prema svim izborima koji će se ove godine održati je također jednostavan – indiferentan i nezainteresiran.

Razlog za to je što niti jedna od stranaka koja će biti uključena u izborne utrke ne može i ne želi ostvariti vlast koja bi zaista bila u interesu radnika, kao što ne može učiniti niti osnovne korake koji bi prema tome vodili u budućnosti. Kako bi navedeno pokazali, prvo ćemo diskutirati što bi to zapravo značila i kakve bi mjere poduzela radnička vlast, a nakon toga ćemo – u sljedećem tekstu – promotriti kako u svjetlu tih zaključaka stoje popularnije političke stranke u zemlji.

Svaki pripadnik radne većine društva iz vlastite situacije zna što su osnovni društveni problemi: teškoća pronalaženja posla na kojemu su radni uvjeti dostojanstveni, izrabljivanje i ponižavanje na radnom mjestu – uključujući i prisiljavanje na prekovremene sate, niske plaće i velik rast životnih troškova, nezaposlenost te propast javnog zdravstva i školstva, kao i ostalih društvenih servisa. Jednako tako, svaki radnik već barem instinktivno osjeća da se rješenje ovih problema neće postići od strane postojećih stranaka, koliko god se u vezi ovih problema pričalo i koja god se rješenja načelno nudila. Nemogućnost da se u okviru postojećeg političkog sustava poduzme bilo što u vezi ovih temeljnih problema nije slučajna, već polazi upravo iz odnosa politike i ekonomije u današnjem društvu. Ukratko, tržište – čija kretanja određuju položaj radnika i stvaraju sve navedene probleme – se prije svega shvaća kao „slobodno”, tj. takvo da se razvija na temeljima kapitalističke ekonomije čija je pokretačka sila stvaranje profita, bez ograničavanja i narušavanje njegove autonomije od strane politike. Uloga političkih aktera se onda svodi samo na donošenja zakonskih okvira i regulative te političkih poticaja tržištu, no nikako ne i u smjeru podređivanja tržišta interesima društva. U takvom društvenom uređenju su društveni interesi podređeni ekonomiji, a nikako ne obrnuto.

Kada se položaj i prava radnika prepuste zakonima ekonomskih odnosa, onda je podređenost i izrabljivanje radnika neminovna posljedica tržišnih procesa koji teže maksimizaciji profita – a to znači i smanjivanju troškova, uključujući i standard života radničke klase. Ovdje se nikako ne radi samo o skupu pojedinačnih odnosa između radnika i poslodavca, već prije svega o sustavu koji prelaze nacionalne granice i koji se ostvaruje putem svjetskog tržišta. Na svako veliko povećanje radničkih plaća i radničkih prava, kapital tako ima mogućnost da odgovori zatvaranjem radnih mjesta, premještanjem na druge lokacije te uvođenjem jeftine strane radne snage, uz što mu na raspolaganju stoje i pritisci međunarodnih institucija, kao što su MMF, Europska središnja banka i Svjetska banka, a također i izazivanje političkih nestabilnosti. U takvoj situaciji, nikakav značajan pomak u pogledu blagostanja radnih slojeva ne može biti dugoročan.

Prema ovim jednostavnim i nepobitnim činjenicama kao puka predstava se doimaju sve apstraktne rasprave o ideologijama i povijesnim pitanjima, kao i ograničene zakonske mjere za popravljanje položaja radničke klase. Sve to niti najmanje ne mijenja spomenute okvire postojećeg ekonomsko-političkog sustava i njegovu mogućnost adaptacije, obrane i izbjegavanja ograničavajućih posljedica mjera koje samo djelomično zauzdavaju svemoć kapitala. Na kraju krajeva, hoće li se moći slobodno pušiti marihuana ili ne, hoće li premijer prisustvovati obljetnicama antifašističkih ili nacionalističkih bitaka, hoće li prostitucija biti legalizirana i hoće li istospolni parovi moći usvajati djecu – sve ove alternative niti najmanje ne dovode u pitanje postojeće kapitalističke odnose te raspodjelu moći u društvu. Kako su ova pitanja zapravo sekundarna u odnosu na pitanje političko-ekonomskog uređenja, ona se u političkom igrokazu vješto koriste kao šareni bomboni koji se bacaju biračima, stvarajući tako privid demokracije, pasivizirajući i skrećući pozornost s temeljnih problema o kojima upravo ovisi život većine. Također su isprazne i sve ekonomske analize i prijedlozi makroekonomskih politika, kao i svi povezani politički programi, dokle god se kreću u okviru ekonomskih odnosa u kojima je dugoročno poboljšavanje života većine nužno kvadratura kruga. Svako povećanje proizvodnje, privlačenje stranih investicija i ekonomski rast uvijek znači samo povećanje profita i položaja kapitalista, no nikako – po samoj logici sistema – ne i automatsko povećavanje standarda radnika. Ovo se možda najbolje vidi na primjeru Njemačke, gdje ekonomski uzlet koji se zbivao prije desetak godina nije promijenio objektivnu potplaćenost radne snage i neriješenost stambenog pitanja za radničku klasu, već samo označio rast profita; dok trenutna ekonomska stagnacija naravno najviše udara upravo po položaju radničke klase. Što onda reći za jednu polu-kolonijalnu Hrvatsku na samoj periferiji EU, koja ni po čemu ne djeluje kao nezavisni ekonomski i politički faktor, već samo kao provoditelj odredbi europskih i svjetskih centara moći?

Za koga god da radnici glasaju na izborima, glasat će protiv sebe, bez obzira na to da li se politički privjesci trenutnog sistema nazivaju „lijevima” ili „desnima” i bez obzira na to koje načelne stavove njihovi predstavnici zauzimaju po nekom od sekundarnih pitanja

Politička opcija koja predstavlja interese radničke klase mora biti ona snaga koja polazi od prikazanih jednostavnih principa te se u razumijevanju postojećih okolnosti usmjerava prema beskompromisnoj borbi za ekonomske i političke interese radnika. Takvoj političkoj opciji, koja želi ostvariti radničku vlast, onda ništa drugo osim interesa radne većine nije sveto – ni slobodno tržište, ni EU, niti postojeći zakoni i Ustav. Štoviše, kada se zaista promisle ranije navedeni uvidi, onda se neminovno dolazi do zaključka da se ostvarivanje ekonomskih i političkih interesa radnika može postići samo ukidanjem postojećeg ekonomskog i političkog sustava koji ostvaruje vladavinu kapitala i potlačenost radnika. U skladu s time, vlast koja bi bila u interesu radnika je ona koja bi započela s radikalnom promjenom čitavog društva kako bi se zaštitili radnički interesi. Takva politička opcija ne može skrivati svoje prave namjere i ciljeve te ih prilagođavati zahtjevima političke korektnosti i malograđanskih očekivanja – ona jasno mora dati do znanja da se promjena postojećeg stanja može postići samo pobunom i ustankom najširih narodnih slojeva, koji ne mogu vjerovati nikome drugome osim sebi samima.

Koji su prvi koraci koje bi takva radnička vlast morala učiniti? Kako bi se zaštitili radnici te omogućila nezavisna i radikalno drugačija ekonomska politika, prije svega je potrebno suspendirati trenutno stanje „slobodnog tržišta” te potpuno nacionalizirati strateški ključna velika poduzeća – kao što su primjerice INA, HT, Pliva, PBZ; monetarnu politiku staviti u službu radničke klase – a što je moguće jedino napuštanjem eura, diktata europskih institucija te izlaskom iz sustava EU – uz uvođenja mjere ekonomske protekcije gdje su one nužne te oštro kazniti – a u određenim slučajevima i konfiscirati poduzeća i imovinu – one kapitaliste za koje je utvrđeno da krše odredbe zakona o radu, neisplaćuju plaće i prisiljavaju na prekovremeni rad, uz istovremeno uvođenje sustava radničke kontrole nad imovinom i poslovanjem svih poduzeća. Već i skromni početak izvođenja ovih mjera doveo bi do oštrog otpora i odgovora ekonomskih i političkih elita u zemlji i inozemstvu te reakcije svih zainteresiranih za očuvanje svojih privilegija. Te sile, koje svakako kontroliraju značajan dio medija i javnog mnijenja, lako bi dobile na svoju stranu i jedan politički nepismeni dio populacije. Navedeno upućuje na to da se radnička vlast može ostvariti samo otvorenim sukobom s neprijateljskim silama u zemlji i inozemstvu, kao i da drugačiji put „dugog marša kroz institucije” i „sitnih koraka” u političkom djelovanju nije moguć. Jer, ako se ne nacionaliziraju najveća poduzeća u temeljnim granama i ne uspostavi radnička kontrola nad ekonomijom u cjelini – uz uvođenje radničke kontrole u poduzećima i donošenje niza mjera s ciljem zaštite materijalnog stanja radne većine, vlast uvijek nužno ima zavezane ruke u pogledu mogućnosti ostvarivanje neke radikalno drugačije politike. U takvim se uvjetima svaka vlast neminovno pretvara u još jedan privjesak kapitalističkog sistema. Ako se, s druge strane, navedeno započne provoditi, onda je nemoguće izbjeći sukob, koji će poprimiti forme političkog obračuna, ekonomskih sabotaža i međunarodnih pritisaka, a u kojemu će hrvatske, europske i svjetske elite iskoristiti sva sredstva koja im stoje na raspolaganju.

Istinska radnička politička opcija bila bi ona koja kreće od prikazanog cilja preuzimanja vlasti i obračuna s nazadnim snagama te u njega vjeruje kao u ono što se može realno postići u sadašnjem trenutku – a ne gleda u njemu tek neki romantični daleki san. Ona stoga takvom cilju mora podrediti čitavu svoju strategiju i djelovanje. Takva bi organizacija s gnušanjem odbacila misao da predstavlja samo jedan začin u bljutavosti postojećeg parlamentarnog života te nekakav korektivni faktor u Saboru, težeći nasuprot tome isključivo masovnom ustanku protiv postojećeg sistema i ne pristajući na nikakve kompromise – koji mogu značiti samo novi poraz radničke klase.

U slučaju preuzimanju vlasti, kako bi se takva radnička politička opcija uopće mogla othrvati spomenutim domaćim i međunarodnim snagama koje bi ustale u obranu postojećeg sustava izrabljivanja? Za radničku vlast ne postoji druga snaga na koju može računati osim one radničke klase i ostalih savezničkih skupina, ne samo u zemlji, već i na svjetskoj razini. Istinska radnička partija svjesna je da je njezina nacionalna borba samo jedan front svjetske borbe protiv ekonomskog izrabljivanja i nacionalnog potlačivanja, kao i kolonijalnih i polu-kolonijalnih odnosa te da u sličnim pokretima u drugim zemljama ima svog jedinog saveznika. Trenutni globalni politički odnosi, obilježeni sukobljenim blokovima Zapada i Rusije olakšavaju manevriranje u smislu lakše borbe protiv stranih nazadnih sila. Radnici ne mogu prihvatiti da se žrtvuju i ginu za interese neke od imperijalističkih sila, već trenutnom svrstavanju Hrvatske na stranu NATO-a i Zapada moraju suprotstaviti strogo neutralnost u odnosu na sukobljene blokove, nastojeći – nasuprot trenutnoj kolonijalnoj pripadnosti EU – ostvariti veze s naprednim i anti-kolonijalnim snagama Azije, Afrike i Južne Amerike. Radnička partija također mora biti svjesna da je uspostava radničke vlasti moguća jedino pod pretpostavkom radikaliziranja masa i njihovog pridobivanja za revolucionarne aktivnosti prosvjeda i štrajkova te blokiranja rada parlamenta koji služi očuvanju postojeće situacije. Stoga se političko djelovanje radničke partije mora sastojati u objašnjavanju potrebe za ustankom protiv trenutnog sistema te pripremanju radničke klase za njega, uz istovremeni rad na stvaranju takve političke situacije koja će odvesti u radikalizaciju i zaoštravanje sukoba između predstavnika kapitala i radničkih interesa. Takva radnička politička organizacija stoga svoj program ne može skrivati, a niti ublažavati zbog boljeg političkog prihvaćanja u nekom trenutku – jer njegovo je prihvaćanje pretpostavka mogućnosti ostvarenja cilja za koji se bori. Radničkoj partiji stoga ne može biti u interesu da prikrivanjima, spletkama i koalicijama na umjetan način dođe do što veće javne vidljivosti i broja glasova, jer upravo kroz prihvaćanje svojega programa ona mjeri vlastitu realnu snagu i zrelost trenutka za politički i ekonomski prevrat.

Koliko je politika reformističke ljevice promašena već smo mogli vidjeti na beskrajno mnogo primjera, kao što su recimo Syriza u Grčkoj, Podemos u Španjolskoj i Die Linke u Njemačkoj. Bez obzira na svoju infrastrukturu, snagu i potporu dobivenu na izborima, takve su stranke svojim taktiziranjem i postepenim uklapanjem u postojeći sustav uspjele samo potrošiti svoj politički kapital

Dokle god takva politička snaga ne postoji, za koga god da radnici glasaju na izborima, glasat će protiv sebe, bez obzira na to da li se politički privjesci trenutnog sistema nazivaju „lijevima” ili „desnima” i bez obzira na to koje načelne stavove njihovi predstavnici zauzimaju po nekom od sekundarnih pitanja. O poziciji koju na političkoj sceni zauzimaju relevantniji akteri govorit ćemo u posebnom tekstu koji slijedi, no budući da u Saboru već sada postoji jedna stranka koja se naziva radničkom – Radnička fronta, potrebno je pojasniti zbog čega, na temelju svega što je rečeno, Radnička fronta ne predstavlja političku snagu koja je u stanju da dovede do radikalnih promjena, ostvari radničku vlast i omogući stvaranje novih društvenih odnosa. Ukratko, u svome djelovanju i političkim principima, Radnička fronta odbija primijeniti sve glavne zaključke koje smo ranije prikazali. Radnička fronta se – pod vodstvom svoje šefice Katarine Peović – organizira kao tipična politička stranka koja – taktiziranjima, koalicijama (ne isključujući pri tome niti SDP) i oportunizmom nastoji doći do sve većeg broja saborskih mandata – koje naravno neće iskoristiti za sabotiranje rada parlamenta i radikaliziranje političke situacije (u čemu je svojevremeno puno bolju ulogu igrao čak i populistički te politički pogubljeni Živi zid), već igranju uloge konstruktivne oporbe u okvirima postojećeg sistema. To je uostalom sasvim u skladu s političkom tradicijom Radničke fronte, koja kao cilj ne vidi stvaranje uvjeta za radnički ustanak protiv sistema i otvoreni sukob sa zaštitnicima kapitalističkog poretka, već borbu za socijalnu pravdu i djelomične reforme, s krajnjim – i beskrajno dalekim – ciljem postepenog i polaganog nadilaženja kapitalizma. Do takvih djelomičnih promjena se naravno nikada ne dolazi, čak ni onda kada bi RF preuzeo vlast – jer „trenutni uvjeti nikada nisu zreli” – možda i zbog toga što takav tip politike sve snaga baca na saborski rad, pa nema niti vremena niti interesa da se usmjeri na borbene aktivnosti u radničkoj bazi. Koliko je politika takve reformističke ljevice promašena već smo mogli vidjeti na beskrajno mnogo primjera, kao što su recimo Syriza u Grčkoj, Podemos u Španjolskoj i Die Linke u Njemačkoj. Bez obzira na svoju infrastrukturu, snagu i potporu dobivenu na izborima – odnosno upravo i zahvaljujući svemu tome – takve su stranke svojim taktiziranjem i postepenim uklapanjem u postojeći sustav uspjele samo potrošiti sav politički kapital te učiniti da oni koji su u postojećem društvo razočarani, nezadovoljni i ogorčeni potraže rješenje na suprotnom dijelu političkog spektra.

Dokle god se ne uspostavi radnička organizacija koja će polaziti isključivo od beskompromisnog ostvarivanja interesa radničke klase kroz borbu protiv postojećeg sistema, a ne uklapanjem u njega; koja je, povrh toga, svjesna da se radnička vlast može uspostaviti samo masovnom akcijom što polazi od radnih mjesta, a konačno vodi u otvoreni obračun sa svim silama staroga društva nasuprot sitnim koracima i oportunizmu, dotle na političkoj sceni preostaju jedino jeftini igrokazi i nezadovoljavajući izbor između manjeg zla – pri čemu će s vremenom i međusobna razlika između politike raznih aktera biti sve manja i manja.