Značaj radničke pobjede u Leistritzu Osvrt na desetodnevni štrajk belišćanskih radnika

Prošli tjedan u Belišću je uspješno okončan štrajk radnika Leistritza u organizaciji Novog sindikata. Nakon desetodnevne borbe zaključene trijumfom 13. rujna, vrijedi napisati osvrt na štrajk uz kronologiju i razvoj te glavne zaključke. Osim što su se izborili za poboljšanje vlastitih radničkih i materijalnih prava i uvjeta, radnici Leistritza ostavili su nam i važne pouke.

Prije tjedan dana, u četvrtak 13. rujna, u Belišću je uspješno završen štrajk radnika tvrtke Leistritz turbinske komponente d.o.o. Nakon deset dana borbe, radnici su se izborili za svoje zahtjeve – povećanje osnovice plaće i druga materijalna prava. U potpunosti ignorirana od strane medija, lokalne i državne politike, ova radnička industrijska akcija u mnogočemu je važna. Stoga je vrijeme za osvrt na štrajk – kronologiju i razvoj događaja u Leistritzu te najvažnije pouke i zaključke koje možemo izvući iz ovog dragocjenog iskustva.

Začeci radničkog organiziranja u Leistritzu sežu u jesen prošle godine kada je Novi sindikat uspio okupiti borbenu bazu sastavljenu od radnika koji su shvatili da im pripada više nego što dobivaju za svoj rad te da se za svoja prava na radnom mjestu mogu izboriti jedino putem borbenog sindikata. Novi sindikat je tada već imao mnoštvo utakmica u nogama, u obliku uspješno odrađenih ofenzivnih štrajkova (pirotehničari, Studentski centar, Lipovljani Lignum…). Uprava i direktor Zoran Pepić su se od početka prema radničkom okupljanju postavili neprijateljski – ignorirali su Novi sindikat koji je tražio sastanak s ciljem početka pregovora za kolektivni ugovor, a neki radnici zaposleni na određeno počeli su dobivati prijetnje otkazima. Već je tada postalo jasno i da radnici imaju još jednog važnog neprijatelja iznutra – sindikalista Sindikata metalaca Hrvatske (SMH) Milana Borića koji je potajice šurovao s Upravom, i kratko isticao da nema potrebe za radničkim organiziranjem i traženjem većih plaća. Dva tjedna nakon radničkog okupljanja o kojem smo pisali, napisali smo i tekst o Borićevoj izdajničkoj prošlosti – s ciljem upozorenja današnjim radnicima.

Štrajk u Leistritzu pokazao je da je uvjet za ostanak sloboda sindikalnog organiziranja i borba za veće plaće i materijalna prava. To su konkretne demografske mjere, a pokazali su ih radnici Leistritza.

U međuvremenu, situacija se nije znatno mijenjala. Uprava jest pristala sjesti za stol, ali pomaka u razgovorima nije bilo. Očito je kapital ovdje bio uvjeren da Novi sindikat i radnici nemaju značajniju moć. Međutim, to je bila loša procjena. U rano jutro, u ponedjeljak 3. rujna 2018. u Leistritzu je započeo štrajk – prva smjena je zaustavila rad, a kasnije tijekom dana slijede je i druge dvije smjene. Štrajku se odazvala većina radnika – brusača, koji se nalaze u “srcu proizvodnje”, što znači da je proizvodnja u velikoj mjeri bila obustavljena. Procjene kapitala pokazale su se pogrešne – radnici su prekinuli proces proizvodnje, što će reći dotok profita u njemačku bazu. Radničke prekrižene ruke sada znače snažne udarce po džepovima kapitalista. Uprava je nekoliko dana prije najave štrajka krenula u prljavu ofenzivu – sindikalnom povjereniku Novog sindikata Igoru Bajtlu uručen je nezakonit otkaz, radnike se otvoreno ispitivalo planiraju li se priključiti štrajku, a prijetilo se i sudskim tužbama (očito ohrabreni slučajem Croatia Airlinesa). Član Uprave Olaf Römer otvoreno je omalovažavao radnike i Slavoniju općenito, nedvosmisleno kazavši da je to za njih zona jeftine radne snage. Na sve ove prijetnje i opstrukcije, radnički plamen ne da se nije ugasio, nego se samo još više razbuktao.

Radnici su na ofenzivu odgovorili kontraofenzivom u vidu jačanja brojnosti i čvrstog držanja crte. Jačanje i moć štrajka vidjeli su se prije svega po izvozu robe – već četvrti dan štrajka izvezlo se jako malo ili ništa. Odluka o otkazu Igoru Bajtlu je povučena. Novi sindikat je dobio izbore za povjerenika radnika za zaštitu na radu, i raste mu broj članova u firmi. Dok su glavni mediji u Hrvatskoj štrajk ignorirali, odmjeravanje snaga još je uvijek trajalo, ali je kapitalu sada već jasno da protiv sebe ima odlučnu, ustrajnu i dobro organiziranu radničku klasu. Tradicionalno, kreću potezi očajnika – Uprava je peti dan posegla za sudskom tužbom za nezakoniti štrajk, uz besmislene “argumente”. Ročište je bilo zakazano za ponedjeljak 10. rujna, na Županijskom sudu u Osijeku. Kako kristalno jasno štrajk do kraja raskrinkava klasnu poziciju pokazuje slučaj Milana Borića; ovaj žuti sindikalist otvoreno staje na stranu Uprave i pristaje na sudu biti svjedok optužbe. I tada je već i vrapcima na granama Valpovštine bilo jasno da su Milan Borić i SMH počinili izdaju za anale. Neka se ne zaboravi!

Drugi tjedan štrajka počinje odgodom sudskog ročišta za petak 14. rujna, a u utorak 11. rujna pred tvornicu u Leistritz dolaze radnici karlovačkog HS Produkta (također članovi Novog sindikata) kako bi im na licu mjesta došli pružati podršku. Ovaj sjajan izraz radničke solidarnosti upotpunili su i neki građani Belišća. Radnicima Leistritza stizala je potpora drugih borbenih sindikata i radnika – Regionalnog industrijskog sindikata (RIS), Sindikata kabinskog osoblja zrakoplova (SKOZ), Stožera za obranu brodogradnje Uljanik itd. Njihovo stoičko držanje mediji ne prate, ali udarac po džepovima kapitalista sve je jači i dublji.

SMH ne samo da nije podržao štrajk, već je protiv radnika bio spreman svjedočiti i sudski. Kao što se obustavom proizvodnje vlasnike udara po džepu, tako se korumpirane sindikaliste najbolje po džepu udara iščlanjivanjem.

I tako, u iščekivanju daljnjih događanja i sudskog ročišta, u četvrtak 13. rujna, na deseti dan štrajka kapital popušta. Glavni zahtjev štrajkača – povećanje osnovice plaće – ispunjen je. Konkretno, to za radnike znači povećanje osnovne plaće koja sada može rasti po stupnjevima napredovanja, počevši od minimalca za radnike koji su tek zaposleni pa do 6. grupe čija će osnovica biti 5000 kuna bruto. Uz to, plaća može rasti dodatno kao i prije budući da sistem stimulacija ostaje kakav je bio, tj. iznos stimulacija se ne smanjuje u korist plaće što je bio prvotni zahtjev. Dogovorena plaća počinje se isplaćivati od 1. listopada ove godine.

Dogovoreno je i da radnik može raditi samo dvije subote u mjesecu, a druge dvije samo ako na to pristane. Nadalje, povećan je broj dana godišnjeg odmora za radnike roditelje, kao i dodatak za rad subotom, naknada za bolovanje i iznos prigodnih nagrada (božićnica, uskrsnica, regres, dar za djecu). Konačno, štrajkači su izborili da im se plate tri dana štrajka, a poslodavac mora odustati od tužbe za nezakoniti štrajk. Izborena prava vrijede za radna mjesta na kojima su zaposleni članovi Novog sindikata. O daljnjem poboljšanju zahtjeva Novi sindikat će nastaviti pregovarati u nastavku kolektivnih pregovora.

Tako je izgledala desetodnevna borba radnika Leistritza. Radnički portal je na facebook i web stranici štrajk pratio iz dana u dan, i velika nam je čast bila svakoga dana čitati ohrabrujuće komentare radnika Leistritza i drugih radnika diljem zemlje, ali i šire. Svi radnici koji su sudjelovali u ovom štrajku mogu biti ponosni na svoju izdržljivost. Osim što se izborili za vlastite radničke i materijalne interese, svojom su borbom izvršili utjecaj na daljnji razvoj radničkog pokreta u Hrvatskoj. Izvucimo stoga glavne pouke koje su nam ustrajni radnici Leistritza ostavili.

Prvo, primijetimo da je borba radnika Leistritza za veće plaće i kolektivni ugovor ujedno i primjer odlučne borbe protiv iseljavanja. O egzodusu i demografskoj katastrofi koju Hrvatska i Slavonija proživljavaju zadnjih petnaestak godina u medijima govore uglavnom licemjeri i prazni analitičari – političari, poduzetnici, ekonomisti, demografi, crkveno rukovodstvo itd. Osim što se zapetljavaju u bezbrojnim frazama, patetičnim pozivima na ostanak, čak i prozivkama radi odlaska, svi oni namjerno propuštaju spomenuti glavne uzroke iseljavanja – pojačanu eksploataciju radnika i nezaposlenost, za što je odgovoran kapitalistički način proizvodnje temeljen na privatnom izvlačenju viška vrijednosti putem najamnog rada, odnosno periferna kapitalistička država koja mu služi. Štrajk u Leistritzu pokazao je da je uvjet za ostanak sloboda sindikalnog organiziranja i borba za veće plaće i materijalna prava. To su konkretne demografske mjere, a pokazali su ih radnici Leistritza. Onaj koji će i nakon ovog štrajka lupetati o raznim poreznim olakšicama kapitalu (poduzetništvu), te ignorirati slobodu radničko-sindikalnog organiziranja, bit će podjednako irelevantan. Ne zaboravimo da strani kapital iz Hrvatske izvlači ogroman profit, a radnike drži na niskim plaćama, čak i kada mu se ustupi slobodna zona. Uostalom, sam Olaf Römer je najbolje kazao što strani kapital očekuje od radnika u Hrvatskoj.

Drugo, radnici Leistritza su svojim sugrađanima i ostatku Hrvatske u potpunosti razotkrili umreženost lokalne politike, stranog kapitala, dijela lokalnih medija i prodanih sindikata. Gradonačelnik Dinko Burić prošle se godine sastao sa žutim sindikalistima (Ozren Matijašević, Zlatko Safkin) kako bi u medijima na sva zvona hvalili poduzetničku klimu u Belišću. Matijašević je tada “pohvalio rad belišćanske Gradske uprave na čelu s gradonačelnikom Dinkom Burićem, naglasivši da se samo sinergijom lokalne samouprave, uz znanje i stručnost zaposlenika te potporu socijalnih partnera, može mijenjati pesimizam koji je zavladao Hrvatskom”. Matijaševića sada treba podsjetiti da je sinergija lokalne samouprave i njemačkog kapitala dovela do nadničarenja za niske plaće i štrajka, te da pesimizam nije neki apstraktan pojam, već svoje korijene ima upravo u niskom životnom standardu, koji njemu očito nije poznat. Dok su se prošle godine tako prijateljski i revno hvalili i podupirali, gdje su Burić, Matijašević i Safkin bili tijekom desetodnevnog štrajka? Nigdje. Ni riječi podrške nisu uputili štrajku, što znači da su se svrstali na stranu Uprave. Dakako, službene gradske stranice nisu propuštale svojedobno pisati ni o sastancima Burića sa predstavnicima DS Smitha, drugog stranog investitora koji domaće radništvo izrabljuje poput Leistritza.

Radnici Leistritza su svojim sugrađanima i ostatku Hrvatske u potpunosti razotkrili umreženost lokalne politike, stranog kapitala, dijela lokalnih medija i prodanih sindikata.

Ove je godine Belišće posjetila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović da bi se sastala, između ostalog, i sa stranim investitorima (Harburg Freudenberger i DS Smith). Moramo li uopće spominjati da ni ona nije podržala radnike Leistritza? A kamoli posjetila? Klanjanje pred stranim kapitalom plus ignoriranje radničkog štrajka mogu značiti samo jedno – antiradničku i antinarodnu politiku. Kao ni Kolinda, ni državni i privatni mainstream mediji (HRT, Nova, RTL, Jutarnji, Večernji…) štrajk nisu pratili.

Treće, štrajk je ostalim radnicima u Belišću i Valpovštini (DS Smith, HF, Weldex…) pokazao da radnici nisu “mali ljudi”, već se ujedinjeni mogu sami izboriti za poboljšanje svojih prava, i to upravo radi pozicije koju zauzimaju u procesu proizvodnje. Budući da se nalaze na samom izvoru proizvodnje društvenog bogatstva, oni objektivno imaju polugu da prekinu njegov čitavi protok. To kapitalisti jako dobro znaju. U tom pogledu, štrajk u Leistritzu može podići klasnu svijest i klasno samopouzdanje u kraju. Nikakve demografske mjere i lažni vapaji Kolinde, Crkve, HUP-a, HDZ-a, SDP-a, Mosta i ostalih plaćenika i zagovornika kapitalističkog poretka neće spriječiti egzodus iz Slavonije. Za ostanak se treba izboriti, a radnici Leistritza i Novi sindikat su prvi pokazali kako. Sigurni smo da bi oni sutra rado pomogli i ustupili svoje znanje radnicima drugih firmi u Belišću. Također, treba znati da je iseljavanje kapitalu iscrpilo zalihe industrijske rezervne armije na burzi. Oni više radnicima ne mogu prijetiti kao nekad sa klasičnom – “ako nećeš ti, ima na burzi onih koji žele raditi”.

Četvrto, žuti sindikalizam je još jednom razotkriven, ali ovoga puta možda još i jasnije nego u svim dosadašnjim štrajkovima. Ako se već ne može smijeniti odmetnuto rukovodstvo i povjerenici, radnici učlanjeni u SMH trebaju masovno istupiti iz ovog gnijezda sindikalne korupcije. SMH ne samo da nije podržao štrajk, već je protiv radnika bio spreman svjedočiti i sudski. Kao što se obustavom proizvodnje vlasnike udara po džepu, tako se korumpirane sindikaliste najbolje po džepu udara iščlanjivanjem, čime im je prekinut dotok prihoda putem članarina. S druge strane, Novi sindikat je još jednom u praksi pokazao koji je smisao sindikalizma – borba za unaprjeđenje postojećeg (veće plaće i prava), a ne samo za isplatu zaostalog (neisplaćene plaće i potraživanja).

Za kraj, radnici Leistritza najavili su što nova generacija radničke klase u Hrvatskoj može. Osim današnjim, njihovo iskustvo poslužit će i nadolazećim generacijama radnika, onima koji sada još sjede u školskim klupama. Umjesto trovanja nacionalizmom i lažnim poduzetničkim individualizmom, neka oni čuju za desetodnevni štrajk u Belišću.

Neka svima nama štrajk radnika Leistritza ulije nove doze energije i samopouzdanja. Povezujmo se, učimo jedni od drugih, borimo se na radnim mjestima rame uz rame. Zajedno smo neusporedivo jači!